odmak
četvrtak, 17.04.2008.
Celibat
Bit ću posve neozbiljna ( koliko sam to puta sebi obećala, da sam u kasicu prasicu svaki put, pri tom obećanju, ostavljala medića bila bih bogata čovječica), ali može li se na temu celibata biti ozbiljan.
Čitala sam Skasku, pa našeg bojovnika don blog, pa sam mislila ostaviti komentar ali k nećastivom zašto se ograničiti na komentar, pa sam izvukla nekakvu zgodu iz jednog mog, nazovimo to tako, romana koji govori što ja o tome mislim iako znam da moje mišljenje nije važno:
..............
Što se u toj popovskoj gimnaziji, narodskim rječnikom rečeno, moglo dogoditi? Kakva je mračna, ili manje mračna tajna Z. M. odvratila od vjere i Boga ili treba biti pravedan i reći samo od Katoličke crkve. Toliki su komunisti poslije govorili da im je svećenik na vjeronauku opalio šamar. To je kao po pravilu, možda su imali kakav interni šalabahter ili upute, a možda su samo bili nemaštoviti i prepisivali jedan od drugoga, pisalo u puno biografija komunista.
Opalio mi je šamar, pričali su i otada sam prestao ići u crkvu. Kako je to zgodan izgovor. I kako se tu isprepliću ljudska ljubav zloba i zloća u jednoj jedinoj rečenici. I glupost, naravno. O i još koječega. Prilagođavanje, koristoljubivost, ali treba biti pravedan pa reći i samoopravdanje. Zašto ne, tvoj me sluga, o Bože, ošamario i ja više ne mogu vjerovati u tebe. Ako tvoj sluga radi takve stvari nevinoj dječici kako ti, bivši moj Gospodine, možeš uopće postojati.
A kad smo već kod nevine dječice… je li, pitam samu sebe, je li se i sada uopće pametno pitati, a to je vječna kršćansko hrvatska dvojba, ima li smisla pitati se i to glasno. U ovom, pak, slučaju pitanjima se upuštati u sve što se nevinoj dječici u takvoj, zatvorenoj, strogoj, raznim pravilima opterećenoj ustanovi, može sve dogoditi. S ljudima koji su položili zavjet koji uključuje i celibat. Ali što znači celibat? U rječniku stranih riječi stoji objašnjenje, celibat = beženstvo , bezbračnost; zabrana ženidbe svećenicima kod nekih vjeroispovijesti, na primjer katoličkim svećenicima. Ali što je s nagonom? Jesu li bezbračni, heteroseksualni ili homoseksualni odnosi dozvoljeni? Ima li tu nekih suptilno zakučastih objašnjenja, zgodnih rješenja pametnih ljudi unutar crkve kako riješiti problem, a da vuk bude sit i ovce na broju. Općiti u neplodne dane i slično tome iako se pamte župni dvori po kojima su trčala mala djeca i razni 'štićenici' koji su školovani od 'pokrovitelja' za koje su svi vrlo dobro znali i šutjeli, o kakvom se tu pokroviteljstvu radi. Ajde de šutimo o onome što je koliko toliko normalno, iako je pitanje što je normalno. Grješnici su se bez sumnje mučili. Jaka je stvar položiti zavjet samom Bogu. Griješiti, kidati zavjet i tome slično uključuje gubitak duše. Jesu li i vas vaši stari pitali: Što radiš; kud će ti duša? Lako je za tijelo, ali duša. Ono lelujajuće nevidljivo biće koje bi nakon smrti trebalo odletjeti u nebeske visine. Vratiti se svom tvorcu da do kraja svih krajeva uživa u blagodatima Božjeg okruženja i zaštite. Grižnje i sukobi savjesti. Ispovijedi. Muke priznanja sličnom bratu. Sjeća li se tko Clochemerle-a? Dvojice župnika koji su odlazili u susjedno mjesto ispovijedati se jedan drugome? Ispovijedati ponovljeni grijeh, iako je bila čvrsta nakana da se više nikad ne ponovi. Ali put, riječ ide s akcentom za razliku od raznih putova, stazica i drugih auto-putova, vražja je popudbina. Ostavljena paklenom stvoru, za kojeg jedan umjetnik kaže: nazvat ću ga S., jer mu ime ne želim izgovoriti, da se s njom poigrava. Tu nema pomoći. Griješimo, mučimo se, ispovijedamo s nakanom da nikad više… uistinu nikad više.., ali slijepi smo i nemoćni pred narastajućim nagonom i evo nas opet u istom, vražjem, slatkom grijehu. Ali, ako je sve od Boga, ako je sve Bog stvorio kako je ta slatka naslada toliki grijeh. Otkud nam potreba i zašto? Teško je pravdati samo produženjem vrste, pa ako i jest u te svrhe, zašto je takav užitak. Treba li biti užitak da bismo nastavili vrstu? Je li nam naša vlastita vrsta toliko mrska da nas se mora namamiti pomoću užitka. Ali kakav je nastavak vrste u homoseksualnim odnosima? Čemu ta priča služi? Pec po prstićima i mislima. Pec, pec.
A kad se radi o ljubavi prema dječacima i prema djevojčicama naravno?
U posljednje vrijeme o tome se puno piše i govori. Crkva je dugo šutjela. I obitelj je šutjela. Svi su šutjeli. Tu i tamo kakav umjetnik, intelektualac – umišljeni mudrac koji se pača u stvari u koje se ne razumije progovorio bi i odmah bi bio pod raznim, uglavnom, ćudorednim zabranama.
Velika šutnja. U ono doba, u doba školovanja dvojice dječaka škole su strogo kažnjavale svaki neposluh, pa i loše ocjene. U sjemeništu iliti popovskoj gimnaziji vladalo je ozračje napetosti i straha. Ni u roditeljskim kućama nije bila previše drugačija atmosfera. Posluh, posluh i samo posluh, nikakav neposluh. To je uključivalo i šutnju unutar zidova odgojne priče. Crkva u posljednje vrijeme progovara, osuđuje, često zbog pritiska javnosti, kao da je do tad tolerirala taj strašan grijeh ili ga možda svrstavala u ljudske osobine, ljudsko zlo koje će biti na ispovijedi oprošteno… što vi oprostite i ja sam oprostio ili tako nekako. Ali nije mi namjera baviti se crkvenim postupcima. Pišem o dječaku Z.M. Moje pitanje: je li bio zlostavljano dijete. Ili je samo bio svjedok takvom događaju? No dobro, koliko duboko zalaziti u analizu mogućeg zlostavljanja? Tamu noći, strahovanja dječaka koji očekuje strašan događaj. Prijetnje, prisile, bol, sram! Tolike noći u strahu! Je li se imao kome povjeriti ili je šutio? Je li P. mogao znati? Bili su prijatelji. Ali možda je tu bilo među njima i natjecanja, prikrivenog suparništva. Čest je to slučaj među prijateljima. Odnos do neke granice poticajan, ali ako je istinita moja sumnja, granica je davno pređena. Z. su tijelo i duša bila ranjena. Ranom koja nikad ne zacjeljuje. I traži osvetu. Obilježen je i nikad više nije isti. Teško se izdignuti iznad patnje i reći: To mi nije učinio Bog, napravili su to njegovu ljudi, a to je nešto drugo. Oni su samo ljudi. Nisu Bog. Niti u današnjem vremenu raznih sloboda te, sekularizacije i raznih koketiranja sa drugim vjerama, sve ono što se danas sabralo u new ageu nije lako razumljivo i oprostivo. Ne miješam se u dobrovoljnost takvog odnosa. To je stvar izbora, ali dječak je bio prisiljen na nešto što sigurno nije želio, a ništa nije mogao učiniti u svoju obranu. U vrijeme kad su se dva dječaka školovala, krajem devetnaestog stoljeća, crkva je bila moćna organizacija. Stajala je iza svojih ljudi i njihovih djela. Liberalne ideje bile su u povojima. Čovjek je i danas još uvijek nitko i ništa, a nekmoli u tom vremenu autoritativnog Franz Josef-a sa francjozefskim brcima -Kaiserbartom. Što bi bilo da se povjerio roditeljima. Bi li vjerovali, a ako bi mu vjerovali što bi napravili?
Ili se u razilaženju njihovih putova radi samo o različitom gledanju na stvari. O tome da P. nije vidio, ili nije htio vidjeti licemjerje i ostale nelijepe osobine onih koji su morali biti primjer, učiti ih vrijednostima, a Z. je prepoznavao dvostruka lica. Neke od svećenika nije pozvao samo Bog, njihov razlog opredjeljenja je bilo i siromaštvo obitelji. Daleko od toga da nisu vjerovali u Boga, ali služiti Bogu nosilo je u to vrijeme, a i u mnogim drugim vremenima mogućnost udobnog i mirnog života. Biti poštovan i kretati se u društvima koja im nikad inače ne bi bila dostupna. A onda nisu služili siromašnom Kristu, siromašnoj Crkvi ni siromasima. Jeli su i pili preko svake mjere. Bonkulovići, dobro došli u bogatim sredinama za bogatim trpezama gdje je prisutstvo svećenika bila ulaznica za nebo. A razgovori pri tom? Puni želučeki i lagašno raspravljanje, bez nervoze i ljutnje. O smislu života i tko na taj smisao ima pravo. Što je ulaznica za nebo? Svi sretni i zadovoljni. Diskretni šarm buržoazije. Z. je vidio. U dječaku, kasnije mladom čovjeku, rasla je ljutnja i gađanje.
…….
……
Kraj izvatka iz tzv romana.
Duboko se ispričavam onim dobrim svećenicima koji su većina i koji su s mukom i dobrovoljno da bi uistinu služili Bogu izdržali svoj celibat, koji koliko mi je poznato nije ni jednom riječi spomenuo Isus nego je donesen tisuću godina kasnije. I nije rezerviran samo za katoličanstvo nego ga ima i u drugim religijama.
Većina svećenika, vjerujem ga u katoličanstvu slijedi, ali i šutljiva većina. Znam da se nije lako suprotstavi tako moćnoj organizaciji kao što je Katolička Crkva, ali je li se Isus plašio zakona, dogmi i zapovjedi vjere iz koje je potekao. Tumačio je, govorio, propovijedao i pokazivao djelom i na kraju patio i izgubio život radi svog nauka. Nauka koji mi danas zovemo kršćanstvo i slijedimo ga.
I zato dragi don bojovniče ne tumačite crkvene zakone, nego slijedite savjest i Krista i borite se da pobjede vrijednosti. I ostavite Skasku. Ona je osebujna, po svoju. Zanemarite izraze- danas je to neka moda ali svojevrsni otpor prema licemjerju. Ja to tako vidim. Njena je borba, po meni, milija Bogu nego onih ulizica od kojih nažalost i bogata crkva živi, koji govore jedno a rade drugo.
