odmak
subota, 31.05.2008.
Sve je povorka
( Sve je povorka,
Svemir je povorka odmjerena i savršena kretanja.)
Znaš li sebe tako dobro da najnižeg zoveš neznalicom?
Smatraš li da ti imaš pravo na dobar vid, a da on ili ona
Nemaju to pravo?
Misliš li da se tvar povezala iz tvog difuznog tijela, i tlo
Je na površini, a voda teče i raslinstvo niče
Samo za tebe, a ne za nju ili njega?
Walt Whitman
Znatiželjna sam i ta me znatiželja ne napušta. Pred dva dana sam bila u tvrđavi Gripe. Vesna Krmpotić govorila je o svojoj knjizi pjesama 108x108. Nervozna sam. Znam i zašto i pokušat ću to podijeliti s vama na subotnjoj kavici s blogerima.
Impresivan je njen opus. Slušam je već nekoliko puta (uživo). Čitam je: 'Dijamantni faraon', 'Brdo iznad oblaka'- tragedija koja je duboko uvukla u unutrašnje tijelo u duh u bit i bitak i odvukla je stazama kojima sad putuje. Njeno djelo nije sporno.
Stvar je valjda u meni.
Dvorana je, od prijašnjih puta, bila poluprazna. Uglavnom gospođe u godinama i oni muški tragači, koji iz nekih svojih 'nevolja' traže Riječ- utjehe, objašnjenja …
Gospođe mojih godina prvoborci iz prvih redova frizura iz vremena kad su bili mladi. Punđa s kosom koja se nemarno prelijeva – možda bi ju se moglo nazvati frizura a la Nataša Bebić (iako sumnjam da bi ona sjedila na takvom mjestu. Pričigin koji je sad u toku vjerojatno bi joj više odgovarao.). Usta, sad već tanušna nacrtana preko ruba sa debelom crvenom crtom. Poznaju se i međusobno. Poznaju i autoricu. Tu je već onaj tajni jezik obožavatelja autorice, ali i njenog sudruga u predstavljanju don Ivana Grubišića sa svojim risusom sardonicusom. Lice koje kaže : pametan sam, jako, jako sam pametan i dobrohotno (ali malo sveznajuće podrugljivo), vrlo zgodno to dijeli sa svojim vjernim pratiteljima. I uči nas.
Književnica Vesna Krmpotić također s puno šesta, kako bi mi u Dalmaciji rekli (nenametljivo ) govori o sebi i svom djelu.
Ona je samo ruka, koju je sam Bog nadahnuo da piše- drugim riječima zapisničar Božje misli. Njenu knjigu, kaže u jednom prepričavanju događaja koji se odigrao na Kosovu, se pita, otvori se stranica nasumce i knjiga daje odgovore. Sjedili su, naime na tom skupu na Kosovu, a upravo je bio izvršen pokolj jednih od sudionika, Srbi i Kosovari u nekoj vrsti pokušaja dijaloga ( teško mi je to zamisliti, ali Bože moj sve je moguće) i tek kad je voditeljica skupa izvukla njenu knjigu i objasnila na što sve ona daje odgovore…. Neću dalje ili da još dodam svi su sudionici malo po malo zaboravili sukobe, mrtve i slično i počeli voditi razgovore preko knjige .
RAZGOVORI PREKO KNJIGE –to je moj nedosanjani san.
Moji su živci bili napeti do krajnosti Jesam li ja ljubomorna, pitala sam se. To se uvijek pitam, ali odmah ću odgovoriti: Sigurno nisam. Naučila sam na razne gubitke, neuspjehe, ružna mišljenja. Da bih preživjela uvjeravam sebe: Ako nešto vrijedi, vrijedit će i poslije moje smrti.
U čemu je onda problem. Je li nešto loše rečeno? Bog je jedan bez obzira koliko imena ima kažu Vesna K. i don Ivan. Bez obzira zvao se on Isus, Alah, itd, itd.
Meni je to odavno jasno. Mi smo Božji i on je u nama kao što smo mi u njemu. I u svemu ostalome. U zraku kojeg izdišemo i udišemo bla bla.
Bog je Ljubav i Dobro. To i sama govorim i svrstavam se u ljigu- nije li tako. Čim se počne na taj način razgovarati u 'normalnim' društvima smrdiš na tamjan i laž. Svi prevrću očima.
A sad slijede pitanja? Tako je uobičajeno. Don Ivan neprimjetno pogledava na uru. Pitanja su… ima li ih smisla ponavljati. Bio je neki izraz salonski komunizam. Ja bih ovdje rekla salonski new age.
Svi su vrlo zadovoljni. Oh kako smo pametni mi koji slušamo i pitamo, ali to nisu pitanja- to vam je kao u tv emisijama gdje oni gledaoci koji uspiju dobiti vezu iznose svoja razmišljanja na temu, a voditelj emisije pokušava prekinuti pa kaže: I, onda, koje je vaše pitanje? Ali, gledatelj se ne da. Sad će on pametno reći što on misli i kako bi to trebalo riješiti.
Treba li još jednom ponoviti. Svi su sve lijepo i pametno rekli, a ja sam se iznervirala do samog neba. Zašto je to tako?
Odgovorit ću onako kako sam rastumačila sama sebi. Sve što je Vesna K. rekla o sebi, možda nije pogrešno, ali trebalo je pustiti nekoga drugoga da govori o njoj. Možda ona i jest samo zapisivač onog što joj Bog ( Sai Baba) šapće nježno ili grmi na uho, ali to je grozno preuzetno govoriti o samom sebi. Upozoravani smo na lažne proroke.
A don Ivan. Devedeset posto stvari o kojima govori se slažem, ali govore to i drugi, ali njegova je moć u tome što govori iz tvrđave koja se zove Katolička crkva. Moćna zaštitnička i još uvijek na njegovoj strani. Nisam dovoljno jasna. Ovo hoću reći; Govori što određeni dio ovog našeg nesnalazećeg društva hoće čuti, a njemu to jako godi, ta pažnja.
A sljedbenici u Hrvatskoj. Puno bivših ateista. Nije li to slučaj i sa sljedbenicima Sai Babe. Nemam ništa protiv njega (nemam uistinu ništa ni protiv bivših i sadašnjih ateista imam protiv onih koji mijenjaju mišljenja jer je to probitačno ili in), ali imam svoju vjeru i tu se borim sa njenim službenicima, sljedbenicima, samom sobom …, nemam ni vremena ni snage proučavati nešto drugo, osim površno.
I u čemu je problem pitate se vi ali i ja.
Problem je po mom mišljenju u ogromnom, samozadovoljnom egu svih prisutnih koji je rastao do nečeg meni osobno odbijajućeg i zastrašujućeg.
Ili je ipak problem u meni? Što vi mislite?.
srijeda, 28.05.2008.
Isječak
Katarina, uzrujana, mladenački nepromišljena, Anki je za punim stolom ukućana i slugu izrekla sljedeću besjedu:
Zašto se miješate u poslove koji nisu vaši? I zašto mislite da su oni gori od vas?
..............
Katarinin ispad nije nikome bio mio, no Petar je znao da njegova kćer u časnih pati, ali je jednako tako bio svjestan da je za nju bolji boravak u Splitu u kojem je još imala priliku nešto naučiti, pa je bio popustljiv. Gospođa Emma, njena majka ju je oprezno izgrdila.
S Katarinom nije bilo lako mirno razgovarati. Bez obzira na vrijeme u kojem su živjeli mitte neuncente jahr hundert, kad je odgoj bio vrlo strog, Katarina se oslanjala na oca koji joj je popuštao.
Iako odgajana katolički s osjećajima grijeha i kazne, odgoj koji se u Dolini vuče do današnjih dana, strog i danas a nekmoli onda, poznavala je katoličanstvo i iznutra. Skupinu časnih. Žene! Bez ostvarenih materinskih i inih osjećaja. Napetosti i natjecanja među njima. Svladavale su nerealiziranost na razne načine.
Kršćanstvo je navršavalo dvije tisuće godina svoga postojanja. Dovoljno da izbrusi svoje redove i pravila, pa ipak tenzije među samim ženama uništile bi i vraga. Čini mi se da je Bergman rekao nekako ovako: Zamislite orkestar od sto žena u predmenstrualnim mukama. Razorile bi i sam pakao, možda su zato ženski kršćanski samostani i izmišljeni, ali u ovom su slučaju uništavali Katarinu.
Prkosna djevojka. Predugo van kuće. Nije bila bliska s majkom.
Fra Luka je sutradan predvečer otišao, s neodređenom namjerom, tražiti ispriku, na neki način utješiti Anku.
Evo opisa tog događaja: Ja znam da je moja nećakinja brzopleta i nepromišljena. Još je dijete. Uistinu nam je svima žao… Majka i otac su je izgrdili… nemojte to primiti k srcu.
Ali, Anka je itekako primila k srcu. Je li fra Luka slutio stanja njenog srca i duše? Je li i sam osjećao nešto? No budimo oprezni. Anka se rasplakala.
Kad god dođete… Onda kad vam je umrla majka… Vaša tuga… Vidjela sam koliko ste usamljeni. Srce mi se stisnulo, govorila je kroz jecaje.
Koji je uistinu bio razlog dolasku vašeg oca u Dolinu, upitao je fra Luka?
Znala je da namjerno mijenja temu. Više puta je to napravio.
Moj se otac, rekla je Anka sabravši se donekle, nakon što je završio medicinu iz Padove doselio u rodni Zadar gdje se i zaposlio. Nakon nekog vremena više nije htio progovoriti ni riječi talijanski. Znate li što je to značilo u Zadru? Ljudi, pa čak i naši Hrvati, tko imalo drži do sebe govorili su talijanski. Ali moj otac ne. Opominjali su ga, ali uzalud. Govorio je pacijentima: Hrvatski, hrvatski. Ne razumijem ni riječi talijanskog. Pozvali su ga službeno.’Završili ste studije u Padovi, rekli su, nemoguće je da ne govorite talijanski.’ Pa što, vi jedete naše hrvatske mačke a ne znate hrvatski. Zabranili su mu obavljati praksu i na kraju… Tu smo.
Priču je toliko puta već čuo. Htio je doznati više. Imao je osjećaj da se tu krije još nešto.
......
Anka mu je i ovaj put zatajila ljubav prema Talijanu koju je otac zabranio. Je li to možda bio razlog očevu otporu prema talijanskom jeziku. Dr, Lovro Bakočević je bio homo politikus, a politika je vražja stvar, pragmatična, ne priznaje osjećaje.
Fra Luka je pokušavao biti staložen.
Tu ste. U koloniji kažnjenika. Njegov dolazak ovamo je kazna za vas, ali dobitak za nas.
Za mog oca je ovo pravo mjesto Tu sve njegove vrijednosti dolaze do izražaja, odgovorila je Anka. A ja..? Sama sam. Veselim se jedino vašem dolasku.
Ni riječi više Anka.
Oho, slutimo li tu nešto. Napetost u zraku. Zabranjene ljubavi. Utoliko turbulentnije. Potisnute. Unutarnje napetosti koje rastu pa se čovjeku čini da će vlastita koža eksplodirati a sav će sadržaj gnojni, takvi, ovakvi i onakvi izletjeti vani.
Vi ste toliko drugačiji. Moralni na neki duboki način, rekla je.
Koliko li je napora i samodiscipline trebalo Anki za ovu suzdržanu rečenicu. Nije uzalud, reklo bi se, tražila disciplinu od Katarine.
Morala je neko vrijeme vladati šutnja. Oboje su se osjećali neugodno.
Katarina! Svojeglava je… Trebala je biti muškarac, dodala je.
Što je trebao više reći. Osjećao je njenu osamljenost. Visoki kriteriji odvest će je još dublje u ogorčenost. Za koga se u Dolini uopće mogla vezati, mislio je.
Odlazio je pogrbljen noseći nevidljivo teško breme. Vlastite nemoći? Vlastite nemogućnosti?
Prije spavanja, Anka je ruku sklopljenih u krilu neko vrijeme mirno sjedila pred ogledalom. Je li suvišno reći da je promatrala vanjske i unutarnje bore. Bore žalosnice. Kad ih se nagledala ustala je i prišla prozoru. Bila je već duboka noć. Noćobdija je prolazio uzvikujući sat. Izgledalo je kao da se raspršeno vrijeme maglenih noći Doline mukotrpno skuplja i na silu gura u ljudske okvire vremena. Ali vrijeme postoji i bez ljudi. Vrijeme koje nikad ne prestaje, jer kraja vremenu još nema iako ga mnogi slute. Je li Anka te večeri slutila neko buduće vrijeme u koju će biti umiješane njena, obitelj fra Luke Dabelića kao i obitelj jednog od konjanika koji su se upravo spuštali ulicom.
Anka je prepoznala Katarinu, .....
Ruka joj je drhtala dok je zatvarala prozor. Ušla je u hladni i vlažni krevet. Sve je u Dolini bilo prožeto vlažnom hladnoćom. Niz lice su joj se bez glasa i jecaja spuštale suze.
O jadni usamljeni fra Luka i jadna usamljena Anka. O jadna ljudska dušo i ljudsko meso.
Kako ono završava ‘Treći čovjek’? Grehama Greena : Ali ako dobro promislimo jadni i mi svi.
Pokušavam, ali mi ne uspijeva, razglednicu sa slikom Metkovića prikazati cijelu. Mali oglasnik završava sa kiticom:
Ja sam se rodio na mrginju,
ja sam sa đumrkane,
o da li može bolje biti?
Udaj se za me, Ane.
u potpisu Ivan Slamnig
utorak, 27.05.2008.
U očekivanju Stanlija
Toliko toga se temelji na percepciji. Događaje vidimo kroz filtar našeg okruženja pa nam je teško znati radimo li pravu stvar.
Vrhovni Bašar Vorian Atreid
Putovala sam dugo kroz povijest. Onoliko dugo koliko su mi snage, znanje i vrijeme dozvoljavali. Jednako dugo živim napuštajući lagano vlastitu povijest koja sadrži i ovaj tren koji je već povijest. Čitala sam meni drage pisce i slušala ljude koji su pokušavali zamisliti, izmaštati budućnost.
Ono što sam , bar mislim, shvatila da je ljudska povijest puna ratova i natjecanja s poznatim i nepoznatim, a puno je više onog što ne znamo zašto to radimo, jer prolazi kroz filtar okruženja često shizoidnih naroda kojima pripadamo ili shizoidnog vremena i filtar nesvjesnog unutar nas samih.
Borba dobra i zla!?
Tragovi dobre volje i ljubavi gube se u pisanoj povijesti, kao natruhe izgubljenih vrijednosti, skoro nebitne za preživljavanje- preživljavanje je kako mi se čini jedina pokretačka snaga. Sačuvati gene čovječanstva pod svaku cijenu. I oprost je izmišljen da nam olakša.
Ljubav i dobro ostaje u literaturi, glazbi, slikarstvu. U umjetnosti. Kao nedostižni ideal.
Ljubav kao platonska priča.
Dobro i zlo.
Ljubav i mržnja.
Nažalost mržnja izgleda jača pokretačka sila. I ona pokreće svijet svojim zavođenjima novcem, vladanjem, neprimjerenim užicima, bezdušnim življenjem itd.
Tako to vidim. Vječnom borbom Dobra i zla. Namjerno zlo pišem malim slovom.
Ovako zagledana u mirno more, lagani vjetar, lijepi dan i mirnu Laru koja spokojno sjedi i pozorno gledi čini mi se da će Dobro pobijediti. Malo i veliko dobro. Ljubav! Nesebična! Za sebe! Za drugoga, drugačijeg, pa bio i najbliži mrski susjed.
Jesam li naivna?
Kako god ponovo lepršam krilima. Malo sam u strahu jer sumnjam i zaboravljam, ali očekujem Stanlija.
On nešto zna.
Snimke sam pokupila sa interneta.
ponedjeljak, 19.05.2008.
Društvo kratkog pamćenja
Neki su stajali, neki sjedili, a neki su bogme, ako bih dao mašti na volju lebdjeli. O sretne li misli! Bilo nas se je svugdje. Danas smo se okupili pred Stanlijevom nastambom. Stanli je u posljednje vrijeme, koliko me pamet služi, već neko vrijeme iako je to posljednje i neko i uopće vrijeme bio prilično čudan, pa usudio bih se reći i vrlo apstraktan pojam. Jesam li rekao pojam? Ili apstraktan? Ali ne glasno. To sigurno ne.
- Postoje dvije stvari kojih se sjećam. Stanli je imao crveno, okruglo, s nosićem blago uzdignutim prema gore lice, a usne su mu već formirale vječni osmjeh pa su njegova kazivanja imala neku vedru i vjerodostojnu notu. Pitanje je bilo kako se izvući iz položaja u kojem smo se našli, a nitko od nas nije znao zašto smo se i kako tu našli.
-Sjećam se, ponovio je Stanli dvije pročitane priče. Svi smo naglo sklopili krila, čak i oni koji su.. hm.. lebdjeli spustili su se na zemlju. Nitko se nije usudio upitati: Pročitao? Toliko smo naučili. Izrečena sumnja poništava sve što smo uspjeli zapamtiti ili izreći pa se nakon toga moramo ponovo učiti. Neki od nas gledali su u prašinu. Netko je spomenuo da se štapom pisalo po prašini ili pijesku, ali onda se vrlo brzo i brisalo, da ono što je napisano ne zavede na krivi trag i ne napravi slova i riječi živima, sličnim nama. S krilima? Jedva sam se suzdržao da zadržim misao. Živa riječ. I riječ dijelom postade. Brzo sam stresao glavom. Nikako to ne izreći glasno.
-Prva priča, ako je...
O ne Stanli, nikako ne Stanli vapio sam u sebi. Ne dovodi sebe i nas u sumnju.
-O posve sigurno, nastavio je Stanli. U nekom ...Gradu...
-O u Gradu, o u Gradu vikali su okupljeni sretno. Tapšali su rukama i krilima i veselo zaplesali.
-U Gradu, ponovio je Stanli, a ne zaboravite Grad je bio okružen plavim nebom s bijelim oblačićima kao malim ovčicama koje su veselo i vedro skakutale...
- O ovčice, o ovčice pjevalo je i veselo plesalo razdragano društvo, a Stanlijevo lice se širilo u sve veći osmjeh.
-A boje su kroz..., lice se Stanlijevo na tren ukočilo i ja sam vapio nikako ne sumnja Stanli, nikako ne sumnja.
-...a boje su se svijetlo roza, svijetlo plave i bijelo sive prelijevale.., lice mu je ponovo bilo maska.
-o svijetlo roza, svijetlo plave i sive, pjevali smo svi mi, da, da uključujući i mene iako mi se nekako mutno činilo da mi je priča poznata, ako je to uopće bila priča, ali naravno nikako ne sumnjati nikako ne sumnjati.
-... svijetlo roza, svijetlo plave i bijelo sive, vrlo nježne i vrlo prozirne, ponavljo je Stanli, a naša su krila lepršala i neki od nas su i letjeli.. iako..., ali ne nikako ne sumnjati.
nedjelja, 18.05.2008.
Dragi naši,
Poslije “belosvetskog” sjaja zračne luke Toronta i Pariza spuštamo se na našu zagrebačku vrlo provincijski malu, tihu i prašnjavu zračnu luku. Sparno je. Pospani smo. Na kontroli putovnica jedna gospođa puše V. iza leđa.
“Gospođo”, kaže V. prešli ste žutu crtu diskrecije i prisluškujete moj razgovor s policajcem.”
Po njemu kazna u najmanju ruku bila bi odsijecanje lijeve ruke i noge.
“Kako ste svi vi ovdje nervozni”, kaže gospođa.
Mi, vi oni?
Odakle smo svi?
Na arodromu intenzivan miris cigareta.
Kakva žuta crta diskrecije!?
V. ostavlja u obližnjem parku sa svim stvarima i odlazi po auto. Promatram umorne i bezvoljne prolaznike i sparušenu travu, očito odavno nije pala kiša. Pokušavam čitati mog omiljenog Kunderu, no jednim okom pazim na stvari pa mi čitanje baš ne polazi od ruke. Dvojica, meni sumnjivih tipova sjedaju na klupu do mene. Neprimjetno bacaju poglede na mene i kofere. Imama dojam da čekaju da se prolaznici nešto prorijede i onda će mi ih sigurno pokušati otuđiti. Razmišljam što poduzeti. Možda taktikom kako naš prijatelj P. kaže : nogom u jaja, ali nisam sigurna da ću uspjeti onesposobiti obojicu. Na sreću V. se vraća i stvar je spašena, a i oni mu mogu biti zahvalni, jer su spasili određene dijelove tijela.
Cijela me priča učinila pomalo depresivnom, pa mi je došlo da se vratim u zelenu, punu jezera, šuma i cvijeća Kanadu, gdje se svi trude biti sretni i veseli, što su isto željeli i nama, ali kad se sjetim vaših sretnih i ozarenih lica što ste nas se konačno riješili svjesna sam da nam povratka nema.
Navečer smo kod V. i Lj.. Na dobroj hrani i odličnom razgovoru. Pokazujemo film iz Kanade. Pričamo o vama i vašim prijateljima. O tome kako nam je bilo ( naravno prelijepo) i vašoj želji da ih vidite kod sebe. Svaki put od njih odlazimo s jednim lijepim osjećajem da ipak postoje pravi ljudi s kojima se može razgovarati o svemu i svačemu bez ikakvog međusobnog natjecanja i samopotvrđivanja.
Ujutro buđenje u četiri sata. Odbauljali smo u auto i pravac Zadar. Ja imam službeni program već u devet sati. . Gunđala sam i bunila se da neću ići, ali mi je na kraju bilo drago da sam otišla. Sutradan, nedjelja ponovo rano odlazak u M.. U posjet sinovljevoj obitelji. Djeca su mu slatka i preslatka, ali vrlo živahna, pa smo ih V. i ja samo taj dan spasili iz par životnih opasnosti.
U ponedjeljak puni i naporni radni dan i evo nas odmah po povratku u pravoj, više ne mogu reći “socijalističkoj” stvarnosti, jer to na sreću više nije, ali u glavama onih koji sjede za šalterima, i raznim drugim upravnim mjestima nije se nažalost ništa puno promijenilo, pa je nekakva slična stvarnost ipak nazočna.
To me naravno navodi da razmišljam o Kanadi i vama.
Uzmimo samo vožnju automobilom na širokim i bezbrojnim cestama. Bez velike brzine i nervoze. Raskrižja gdje se svi zaustavljaju izlaze iz auta i ljubazno se međusobno nutkaju.
“Vi ste u prednosti”, kaže jedan od vozača.
“Ne, ne gospodine”, govori drugi, “prednost je vaša.”
Pa zatim ljubaznost vozača autobusa, koji vas mirno čekaju kad vas vide dolaziti negdje s kraja ulice. Ili strpljenju istih koji čekaju teške invalide i stare nepokretne osobe da se nekako uz pomoć ljubaznih prolaznika popnu uz stepenice i konačno sjednu u autobus da bi već na slijedećoj stanici ponovili identičnu proceduru izlaženja. Pitala sam se cijelo vrijeme čemu se uopće voze. Možda baš zato da bi osjetili pažnju i ljubav, ali to otvara drugu temu o nedostatku vremena za stare i bolesne, što je vrlo slična situacija i u nas.
Pa zatim prodavači i prodavačice koji vam želi lijepi dan i svaku sreću vama i vašoj široj i daljoj obitelji, a možda i cijelom božjem svijetu.
Jeste li možda zaboravili kako to izgleda u nas?
Vozač autobusa vas promatra dok trčite kao ludi, a onda vam sa zlobnim izrazom na licu zatvori vrata tik pred nosom i vi ostajete izvan dok on slavodobitno odlazi. Ako vam je već slomljena jedna noga on će se potruditi da vam naglim kretanjem slomi i drugu.
Prodavačice pak razgovaraju međusobno. Govore o djeci, o provedenom vikendu ili o hrani. Razmjenjuju recepte i ne daj Bože da si izrazio želju štogod pogledati i kupiti.
Ali… Hrvatska miriše. Recite to našima. Udahnula sam duboko miris hrvatskog zraka, smilja i bosilja. Kadulje, morske mirise. Otoci su još uvijek na svom mjestu i među njima se još odlično jedri. More je još uvijek modro zelene boje.
Kako bilo da bilo drago mi je da smo posjetili Kanadu. Lijepa, čista i puna zelenila, čini se rađena po mjeri čovjeka. Dobro se jede. I predobro, jer sam se dodatno udebljala. Glupo mi je govoriti da mi je jasno koliko ste se potrudili i žrtvovali da nam bude lijepo.
A opet, ne bih vam dodavala soli na ranu ali moram, domovina je domovina ništa puno bolja nego smo je ostavili ali je moja.
Vas voli vaša
.......
petak, 16.05.2008.
Malo nečeg što nitko ne voli spominjati
Gledao me blijedo. I sam je bio potomak miješanog braka.
Nije li zanimljiva i obiteljska priča obitelji njegove majke Leposave. Četvero djece, dvije sestre i dva brata u tijeku drugog svjetskog rata, raspršeni na razne strane svijeta. Jedan od njih u zemlji mrtvih.
Gledaj ti kako i protivnici pate. Tko bi to rekao?
A tko bi ikad pomislio da će Jure Marić, potomak ova dva zgodna i vesela naroda idejno, zdušno i fizički dakle tvorno, sudjelovati u stvaranju nove, moderne i samostalne države Hrvatske.
Ali stalna na tom svijetu samo mijenja jest! To sam već citirala. Znam, ali sviđa mi se.Ta mi je misao vrlo mila skoro najdraža. Govori o tome kako zapravo ništa nije sigurno, a visoko postavljeni kriteriji se, radi te misli, tope do zadnje kapi naših suza i drugih tužnih izlučevina.
Nu, dakle 1988. Jure je jedno popodne pozvonio na vrata dunda Marovog stana. Obuci se i iziđi, rekao mi je. Nisam imala što oklijevati. Zapovijed je izdana. Zapravo mi se učinilo da je nešto vrlo važno. I bilo je.
Šetat ćemo, rekao je. Dakle i u dunda Marovom stanu postavljeni su prislušni uređaji sinulo mi je. Dao mi je zadatak. Trebalo je odnijeti neka pisma preko granice. Nije bilo problema. Katarina i ja ćemo ubrzo.., rekla sam, a on me prekinuo. Katarina ne smije ništa znati. Ni riječi. Što se događa, pitala sam? Nisam htjela ništa napraviti s čim nisam bila upoznata. Nisam više željela svojim neznanjem nanijeti nikakvo zlo. Događa se nešto veliko, rekao je. I ako budemo imali sreće konačno ćemo biti slobodni. Slobodni? Znala sam o čemu govori. Je li me začudilo? Već smo pričali o tome. Nije Lavova, N.N-ova i tko zna čija sve smrt bila jedina stvar koja ga je mučila. U njemu samome su se već dugo događale promjene. Meni je trebalo vremena da te promjene uočim. Ne zato što su bile nevidljive, nego zato što ih nisam htjela vidjeti. Bila sam slijepa za njih. Živjela sam u crno-bijelom svijetu. Ništa drugačija od drugih. Etikete koje su lijepili meni i ja sam drugima lijepila. Taj je čovjek takav i takav do kraja svog života i basta, govorila sam. Okrutno ili ne ali tako je to.
A, da ipak spomenem Boga, jer nije li nam baš on dao mogućnost da promijenimo svoju ćud, ne samo dlaku. Dao nam je i onaj čuveni oprost od bivših grijeha. Zar nas nije učinio da rastemo iz sebe samih?
Evo jedne prispodobe, iako sam u napasti da podsjetim na više njih. 'Dok je Isus bio u kući za stolom' nahrupili su k njegovu stolu carinici i drugi grešnici. To je ljutilo pismoznance i farizeje. Predbacivali su učenicima Isusovo druženje sa naopakima. Učili su da treba paziti na društvo u kojem se čovjek kreće. Pazi do koga ćeš i u crkvi kleknuti učile su i mene teta Marta i teta Rosa. Toliko su se plašile zlog utjecaja. Ali Isus je tada pred dvije tisuće godina rekao: 'ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima… milosrđe mi je milo, a ne žrtva. Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike.'
Ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike!!!
Eto ti ga na! Ti ga na!
Došao je zbog Jure Marića, a ja to dugo nisam htjela vidjeti. Možda me je kao svog izaslanika poslao ravno njemu u krevet? Ha-ha, jesam se dosjetila!
Ali izdao je Hrvatsku, vape i kriče iz grobova vojnici na mrtvoj straži u zbjegu kod Bleiburga. Pogledaj nas, pogledaj nas! Možeš li mu vjerovati nakon što pogledaš u naše šuplje oči.
I ja sam među njima, vapi i moj mrtvi otac. I ja sam među njima.
četvrtak, 15.05.2008.
Ribe, njihov lov, tzv. ribolov i još ponešto od toga
Svatko tko bilo kakve veze ima s morem ili nekim drugim vodama obično mudro kaže:
“ Ništa lakše nego loviti ribu.”
No da, ali pogledajmo istini u oči.
Iskušavamo udičarenje.
“Svejedno je s čim lovite. Može tunja, a može i štap.”
B. H., jedan od putnika na Jozefini K. na oba načina lovio ih je jednu za drugom. Blijedi pokušaj mene i Čičituka završio je s po jednom ribom, a lovili smo nekoliko sati. Bili smo zavidni B. I, kako je to čudno, zavist nezaustavljivo grize za srce. Vjerojatno se vidi i na licu, jer B. utješno kaže: “ Ni ja ne ulovim uvijek.”
Sve smo to ponovo pokušali ponoviti na jednom putovanju ( Split, Drvenik, ušće Neretve, Brač- uvala Rasotica.) Uvalu Rasotica smo jedva uspjeli napipati u predvečerje, po izrazito jakom jugu, nakon što sam ja kod preleta napravila po Čičitukov život par opasnih grešaka, nakon čega smo na kratko vrijeme po običaju prestali razgovarati.
Ana, naša prijateljica koju smo nagovorili da pođe s nama, stajala je ukočena i zaprepaštena čekajući razvoj događaja. Teške riječi koje su pale s moje i Čičitukove strane i moj neuspio pokušaj da po ogromnim valovima otplivam u Split toliko su je prepali da više nikad nije htjela s nama na Josefinu K - a.
Na sreću odlučujem se na ribolov. Bacila sam udicu i za tren upecala pet - šest malih ribica. Gotovo je, pomislila sam, ja sam postala ribić. Čičituk je ponosan i kako to već kod brodskih svađa biva začas oboje zaboravljamo da je do svađe uopće došlo. I Ana se polakomila. “Daj i meni udicu”, kaže, ali na njenoj udici za cijelo vrijeme nije bilo niti jedne jedine ribice.
No i moje su bile nekako čudne. Kad smo ih kasnije čistili našli smo nekakve crve, pa smo ih sve pobacali natrag. Kod zadnje upecane ribice izvukla sam i cipelu, ali na žalost drugu nismo upecali, pa nije koristila ničemu.
Zavist u Aninom srcu vidio se i na licu, pa sam je dugo tješila tumačeći kako mi se to dogodilo prvi i vjerojatno posljednji put.
Kod istog putovanja moram spomenuti školjke brbavice - kućice - vongole na ušću Neretve, koje smo za razliku od riba ubrali u velikim količinama. One na njihovu žalost nisu mogle pobjeći. Ali smo zato skoro izgubili brod, jer je sidro na pijesku popustilo, a maestral koji je na ušću izrazito jak gurao je našu ljubljenu mrcinu daleko od nas. Zabavljeni lovom na školjke nismo ni primijetili da nas Josefina K. napušta, dok se Čičituk upozoren šestim osjetilom nije okrenuo. Zaplivao je kao da ga čeka olimpijska medalja i u zadnjem trenu se dočepao stepenica.
Takve iste školjke, kojih ima u izobilju na ušću moje ljubljene rijeke Neretve, najljepše i najzelenije rijeke na svijetu, koja izvire ispod Gredelj sedla negdje u Bosni ( sad se naravno moram zaustaviti iako bih najrađe nastavila, ali Čičituku kosmati dijelovi tijela ponove lete ispravljeni u zrak, jer on nije lokal patriot niti ima tog sensucht - a na djetinjstvo i vode koje su ga pratile), našli smo i u Pescari. Tamo ih njihovi ribarski brodovi, koji su opremljeni kao ratni brodovi, vade pomoću uređaja koji izgleda ruje pijesak. Zatim se sadržaj procijedi kroz neku vrstu sita, te školjke koje ostaju, pakiraju u polivinilske vrećice i naglo ih zamrzavaju. I tako na svakom brodu gomile uredno složenih vrećica sa po par kilograma školjaka spremnih na prodaju ili transport.
Tu mi pada na pamet nešto što nema veze s lovom riba, ali ima veze s ribarima. Kod prvog našeg dolaska u Pescaru, po noći, umorni, sretni da smo se dočepali kakvog takvog mira nismo tražili lučicu, nego smo se vezali s vanjske strane jednog ribarskog broda, čiji mornari su nam nešto govorili i mahali nam, koliko smo shvatili da ne idemo na drugu stranu obale, jer da je dno plitko i da ćemo se nasukati. Spremno su nam prihvatili konope i pomogli nam. Koliko smo mogli vidjeti bili su treći brod od obale.
Zaželjeli smo im laku noć i strpali se u krevet.
Ujutro, ja se dižem prva, vidim da nema ni jednog ribarskog broda i da smo vezani za obalu. Zovem Čičituka, naravno po običaju ne razmišljam kako ga ta moja buđenja, kad god mi nešto padne na pamet bez obzira koliko važno ili nevažno silno nerviraju.
“Vidi ti to!” kaže i sam iznenađen. Mi jesmo u noći čuli zvuk brodskog motora, ali nismo osjetili da su nas odvezali i ponovo privezali za obalu. Napravili su to tiho i obzirno. Spominjem zgodu jer nam se redovito u našim hrvatskim lukama događa da nas lokalni ribari mali i veliki, kočarice i slično prilično bezobrazno i neugodno upozoravaju da se maknemo, jer je baš to njihovo mjesto. Čak ako nema nikakvog privezanog broda, ali ga možda sutra ili prekosutra očekuju.
No poslije kratkog ribarskog prigovaranja vratimo se ribanju. Školjke, pedoče, kojih ima po lukama, ali te ne bismo jeli, našli smo i na Jabuci. Što se našeg iskustva tiče to je sve.
Panule na koji neki uhvate čuda kod nas opet ne funkcionira. Neki tvrde da imamo krivu vrstu panule ili da naša Josefina K., koja je spora da sporija ne može biti ide prebrzo. Morali bi, po njima imati pomoćni brod s kojim bi brzinom od dvije milje kružili oko otoka bogatog ribom. Pomoćni čamac obično nije s nama, jer mi se oboje volimo ‘pustiti od kraja’ i za vrijeme putovanja nikad ili rijetko kad odlazimo na kopno.
Jedanput smo bacili samolovku s komadom slanine na velikoj udici. Dubina je 18 metara. Ujutro smo je pokušali dići, ali nije se dala.
“Dići ću sidro, pa će se možda otpustiti”, kaže Čičituk.
Dižemo sidro. Dižemo i glavno jedro, ali brod stoji kao ukopan. Istina puše nekakav lokalni lagani vjetar s kopna, ali ipak...
Odlučujemo se konačno žrtvovati udicu potežemo zajedno i hop otpušta se. Povlačimo na palubu. Na udici je ipak nešto. Gledamo. Neobičan komad tkiva za kojeg konstatiramo da bi se moglo raditi o komadu nekih velikih usta.
“Nekakva gubičetina”, rekla sam i taj izraz kasnije često ponavljala dok me Čičituk mrko promatrao. Ja inače naginjem izrazima koji su lagano na granici pristojnosti, pa ga ljutim.
Sudeći po tom dijelu organizma ribetina je morala biti poveća.
“Pobjegla je u svoju špilju i napuhala se”, kažem ja, zamišljajući je kako se sad kesi, još ovako bez pola usta, što nam je pobjegla. Ali nisam tako krvoločna kako se po ovim opisima čini. Ponekad me uhvati nelagoda kad pomislim da su to ipak živa bića kojima da bi ih pojeli moramo ugasiti život. To me muči ono malo znanja koje imam iz istočnjačkih religija koje govore o reinkarnaciji, a s kojima se na neki način slažem.
Da bi umirila savjest sjetim se jedne ili više rečenica iz Biblije koje, da ne bih morala trčati po Bibliju neću citirati, nego ih prepričavam, a glase nekako ovako; Sve što na ovom svijetu jest Bog je stvorio da služi čovjeku.
Tako podijeljena između dvije religije uvijek sam lagano nezadovoljna, a Čičituk bi dodao da ja svoje nezadovoljstvo svim i svačim ili ni s čim isijavam od najranijeg jutra do najkasnije večeri, što opet nema veze ili ipak ima i s ribom koju ne znamo loviti.
S tim u vezi treba spomenuti i vršu, za koji su nam rekli da je idealan pribor. Bacali smo vršu u svaku uvalu u koju smo sidrili, ali ništa. Onda su nam rekli da bi u nju morali i nešto staviti da privučemo ribu, ali ni ‘meka’ nije dala nikakve rezultate. Onda su iz našeg pričanja zaključili da nikad nisam dva dana u istoj uvali.
“To je to”, rekli su poznavaoci. “Vrša mora biti bar dva dana i noći u moru da poprimi ono nešto lokalnog mirisa i da se riba na nju privikne, jer ju izbjegava.”
Odbacili smo i vršu, ali ja se bojim da se vrst riba s kojem se mi neprekidno susrećemo zove: ‘Kako izbjeći Josefinu K. i njene ribolovce’.
Rekli su da je Palgruža Eldorado za ribe. Riba na tone. S čim? Pa puškom! Iščekujući gledam Čičituka. Već se vidim u odjelu. za podvodni ribolov primjereno naoružana.
“Ne dolazi u obzir!” kaže . On uvijek kvari igru.
No tu je mreža. Gdje god da se sidrimo možemo baciti i mrežu. To još nismo iskušali. Vidjet ćemo. Toliko smo na moru da je šteta da ne jedemo ribu punu fosfora od kojeg se postaje pametniji, za što smo dokaz mi Dalmatinci, da ne govorim dalje o Mediteranu koji je kolijevka čovječanstva ili već nešto tako.
Jedanput smo brali lupare ili priljepke, kad su nam se iza leđa prišuljali policajci i pitali što lovimo, jer su bili uvjereni da se radi o prstacima. Čak su nam zavirili i u teću ne vjerujući nam.
To smo mi. Sumnjivi ribama i policiji, a kakve smo sreće, i kako se zakoni na moru i oko mora svako malo mijenjaju, još bismo bili u krivolovu.
srijeda, 14.05.2008.
Pljuštalo je
Evo nešto na brzinu, a mislila sam napisati sve to s više humora, ali ni meni vrag ne da mira.
........
Pljuštalo je. Stajala je oklijevajući na vratima haustora i onda zakoračila na ulicu. Bez kišobrana u laganoj, ljetnoj haljinici. Pogledala je gore, prema prozoru.
Stajao je tamo i promatrao.
Zazeblo je srce. Nije u redu, pomislila je, ali odmah i otjerala tračak kajanja.
Spustila je glavu i potrčala. Osjetila je udarac i…
Ležala je na nečem tvrdom, vrlo bockavom, a opet nekako milougodnom. Nije se trudila otvoriti oči. Nije čula da je zvonio sat. Pokušavala se ponovo uljuljati u san, ali nije išlo. Otvorila je oči i ugledala nepoznatog čovjeka srednjih godina kako je netremice promatra.
-Tko ste vi? Isti tren je dodala: -Gdje sam?
Nije sličilo na njenu sobu. Nije sličilo na ništa poznato. Pokušala je ustati ali, nije mogla micati ni ruke ni noge. U bolnici sam, pomislila je. I onda joj se vratilo sjećanje. Sjećala se udarca i kišnog neba i Zvonimira kako trči prema njoj, a onda je izgubila svijest.
-Tko ste vi? Doktor? U bolnici sam? Danas sam trebala polagati posljednji ispit.
-Danas, upitao je?
-Koliko…koliko sam…tu?
-Mjesec dana, rekao je. –Zadnji tren ste se probudili. Već sam mislio da ću vas izgubiti.
Odjednom se počeo kreveljiti. Lice mu je poprimalo razne oblike. Od klauna do nečeg demonskog. U prvi tren je mislila da izvlači maske pokušavajući je razdrmati, ali onda to lice crvenih ljutitih očiju… u glavi joj se zamutilo. Ponovo se izgubila.
Stariji čovjek potpuno sjede brade ušetao je u prostoriju kao da lebdi.
-Zašto si to učinio, upitao je? –Vrag ti uistinu ne da mira. Ti znaš da je ovo test i za tebe.
-Koliko ja znam njen dragi profesor Zvonac je oženjen. Ima i djecu i zapravo je bila s njim jer je trebala ocjenu. Učinila je da se zaljubi u nju. Prevarila je i njega. Nije li to najmanje četiri grijeha odjednom. To nikako ne može biti oprošteno.
Podrugljivo se smijao.
-O varaš se, varaš se. Uvijek dajemo šansu. Evo i tebi.
-Meni? Veća je kazna suzdržavati se kod ovakvih mladih tijela, pa makar bila i mrtva… za što…za što? Za vaš sterilni raj?
Starom sijedom gospodinu tresla se brada.
-Dobro. Idi gdje te tvoje zlo vuče. Za mene si izgubljen. Nju ću poslati natrag. Za nju još ima šanse.
Zvonimir ju je držao u naručju.
-Sve je u redu. Sve će biti dobro. Nazvao sam hitnu. Ići ću s tobom.
-Molim te, prošaptala je. –Ostavi me. Molim te. Ne želim da se sazna. Oprosti mi.
utorak, 13.05.2008.
Promatramo vas!
Iskopala sam jedan pokušaj pisanja drame. Izvadila ovdje jedan dio. Zanima li vas. Da počnem ispočetka?
............
DRUGI GLEDATELJ: Metafizički aspekt mijenja situaciju. Perceptivna moć je ograničena. Ja razumijem onoliko koliko se sam nalazim unutar strukturalnih formi... Vi ćete dozvoliti... no drama nas vraća na komorno kazalište... no ovaj put bez patetike, a patetika mora biti nazočna. Patetika je ono nešto iznad nas, kao kad čovjek sluša poeziju ili ozbiljnu glazbu... koja ponese, ponese... ili razmišlja o prošlosti naroda, utoliko vrednijeg što su tisućljeća iza nas. Tisućljeća moj gospodine. Narod s prošlošću!
TREĆI GLEDATELJ: Uostalom među nama (ŠAPĆE MU NEŠTO VRLO TIHO) intelektualce, Indijance i slične sve bi njih trebalo zatvoriti u rezervate. Čujte... djecu treba zaštiti od loših utjecaja. Zdrava građanska sredina vodi blagostanju, miru, redu i... drugome.
DRUGI GLEDATELJ: Intelektualce! Shvaćam, shvaćam, to je u redu i one druge (POVJERLJIVO, SA ZNAČAJEM) svakako, svakako, ali Indijance. Molim vas zašto Indijance?
TREĆI GLEDATELJ: (ŠIRI RUKE I KAO DA GOVORI DA RAZLOG MOŽE BITI BILO KOJI, TE DA JE POTPUNO SVEJEDNO. AKO GA NEMA IZMISLIT ĆE GA): Jer idu bosi.
DRUGI GLEDATELJ: Idu bosi... da, da ima neke logike i s tim strašnim perjanicama na glavi. No da i žive u šatorima. Shvaćam, shvaćam. A žive li uopće u šatorima... je li to još aktualno?
TREĆI GLEDATELJ: Ali molim vas. To je primjer, kao stilska figura. Uzmite pred dvjesto godina kad bi rekli Indijanac negdje u Americi, na divljem zapadu, kad bi uzviknuli: Indijanac!
DRUGI GLEDATELJ: Indijanac! Naravno strah. Oh, vidim useljenike. Cijele porodice. Oca obitelji, mladu majku i dječicu. I klavir.
TREĆI GLEDATELJ: Klavir?
DRUGI GLEDATELJ: Recite to patetično! Uzviknite: Klavir! Taj krasan civilizacijski predmet u koloni doseljenika koju napadaju Indijanci.
TREĆI GLEDATELJ: I tako, sad imamo Indijance, klavir, intelektualce.
DRUGI GLEDATELJ: I..?
TREĆI GLEDATELJ: Odgovor je: Naš pisac.
DRUGI GLEDATELJ: Moram priznati da baš posve...
TREĆI GLEDATELJ: Ne pratite priču, ali dragi moj njegov otac, to je opće poznato, ubio je svoju ženu, njegovu majku, a potom je presudio sam sebi.
DRUGI GLEDATELJ: Pa to je... pa to je...
TREĆI GLEDATELJ: Kasnije je posvojen... To nije njegovo pravo ime. Jasno htjeli su ga zaštiti, ali... rekao bih gledajući ovu dramu... on je tipičan posvojeni intelektualac.
DRUGI GLEDATELJ: Krasno rečeno moj prijatelju. Ingeniozno. Posvojeni intelektualac. Kao posvojeni Indijanac. Oh prekrasno. I sve što uz to ide. Kolona doseljenika, klavir i...
nedjelja, 11.05.2008.
Napisano 1991
Sve je fikcija i sve je već rečeno. Koliko još godina, koliko desetljeća moramo čekati da netko od nas napiše 'Neizdrživu lakoću postojanja'?
Sve već rečeno, sve je već rečeno. Sve je već rekao Kundera a prije njega Iljf i Petrov. Svaki na svoj način, iako se Milan Kundera u svojim zadnjim knjigama skoro našao na onom krasnom mjestu iznad zbivanja, s odmakom, kako bi se reklo, i tako se svrstao među Iljfa i Petrova.
Zašto smo mi ovdje tako ranjivi i krvavi?
-Sve je tako jednostavno, reći će moj sin. –Česi su kulturni i dekadentni. Imaju odmak. Njima su revoluciju nametnuli, a u nas je ona proizvedena.
To je to. Mi još obojeni ratničkim bojama plešemo naše plesove i smrtno ozbiljni pušimo naše kalumete.
I moj sin ima odmak. Ja ga nemam. Može li se uopće zaboraviti življenje u ozračju nestvarnog života, života sa umjetnim pravilima gdje je čovjek sveden na stvar, na stroj, na lutku na koncu, a zna se tko smije pomicati konce. Lažni osjećaji, lažne zakletve, kao da se sve odvijalo onkraj razuma.
Kako je neizdrživa lakoća postojanja.
Zid između nas i njih postajao je sve veći. Na jednoj strani mi. Tko nije s nama protiv nas je. Na drugoj oni sa sličnima sebi. Neki od nas prelazili su k njima. Puzeći uglavnom. Savijajući kralježnicu.
Što ljude određuje? Instinkt preživljavanje? A onda zaštita integriteta. Beskrajno puno samozavaravanja.
Nikad ne posumnjati!
Mi koji sumnjamo, a ja već dugo, ne želim sumnjati, u kakvoj užasnoj samoći živimo.
Odavno već mislim da ništa čvrsto ne postoji. Nikakav stožer, nikakvo uporište. Sve izmiče, bježi, mijenja se i nije onako kakvim se čini. Kao da je sve privid. Donedavno bih rekla osim Biblije. U početku bijaše riječ. Riječi moraju biti nepromjenljive. Ali što su riječi? Što je to što je napisano? Kako i gdje se susreće i korespondira sa mojom mišlju, s mojim čitanjem i razumijevanjem. Ne može li se tumačiti ovako ili onako, jer oni koji su pisali bili su tek“druga ruka“, čuli su onako kako su htjeli čuti.
Kako smo mi ljudi tragični likovi. Ili komični?
Cijeli život bi se mogao svesti u dvije, tri rečenice, ili riječi, koje uopće ne bi trebalo zapisati. Kao oni nedokučivi Bogočovjek Isus, ili oni drugi koji su znali, Buda i Muhamed, koji su znali, a nisu napisali ni riječ!
Ja sam neznalica, a ipak želim napisati priču. Nosim je već dobar niz godina u sebi.
Često se čuje: „Moj život je roman“.
A čiji to nije. Mogu li život moje majke i mojeg oca nazvati romanom? Život kao književna forma. Zaboga!
Svi mi ovdje još uvijek pišemo povijest. Krvlju pišemo povijest, i to nas boli, pa kričimo i plačemo. Peku nas rane vidljive i nevidljive. Vučemo se i plazimo uz povijest, a nikako da pobjegnemo u kulturno, u dekadenciju, moj nadobudni sine. Nikako da život promatramo iznad zbivanja, s odmakom.
..............
A ovo je..... deset godina prije početka drugog svjetskog rata:
subota, 10.05.2008.
Spavaš
vrhovi planina
oštro dotiću nebo
Bistra voda izvora Bosne
teće dolje daleko
Zatvaram vrata
Vraćam se tebi
Gledam tvoje lice
i ruku koja me traži
Još nedavno
ljubila sam drugog
i on je ljubio mene
Budiš se
'Ti plačeš?'
Otvaram prozor
Melodija napisana davno
iz dubine zemlje
milujući stabla
nježno treperi lišćem
Nije baš izvor Bosne, ali lijep je....
nedjelja, 04.05.2008.
Ovako je izgledalo:
Trebalo bi vidjeti količinu vjetra, ali ništa od toga. Nije se moglo snimati.
Pa na boje i mir koji je vladao u uvali.
na konačno mirnu Laru
nekad je bilo skladište, a sad ipak netko uživa
još malo neba iznad
ovako izgleda Split na povratku
ovako izgleda Split u Splitu
Nema ništa lijepše.
