Poslije “belosvetskog” sjaja zračne luke Toronta i Pariza spuštamo se na našu zagrebačku vrlo provincijski malu, tihu i prašnjavu zračnu luku. Sparno je. Pospani smo. Na kontroli putovnica jedna gospođa puše V. iza leđa.
“Gospođo”, kaže V. prešli ste žutu crtu diskrecije i prisluškujete moj razgovor s policajcem.”
Po njemu kazna u najmanju ruku bila bi odsijecanje lijeve ruke i noge.
“Kako ste svi vi ovdje nervozni”, kaže gospođa.
Mi, vi oni?
Odakle smo svi?
Na arodromu intenzivan miris cigareta.
Kakva žuta crta diskrecije!?
V. ostavlja u obližnjem parku sa svim stvarima i odlazi po auto. Promatram umorne i bezvoljne prolaznike i sparušenu travu, očito odavno nije pala kiša. Pokušavam čitati mog omiljenog Kunderu, no jednim okom pazim na stvari pa mi čitanje baš ne polazi od ruke. Dvojica, meni sumnjivih tipova sjedaju na klupu do mene. Neprimjetno bacaju poglede na mene i kofere. Imama dojam da čekaju da se prolaznici nešto prorijede i onda će mi ih sigurno pokušati otuđiti. Razmišljam što poduzeti. Možda taktikom kako naš prijatelj P. kaže : nogom u jaja, ali nisam sigurna da ću uspjeti onesposobiti obojicu. Na sreću V. se vraća i stvar je spašena, a i oni mu mogu biti zahvalni, jer su spasili određene dijelove tijela.
Cijela me priča učinila pomalo depresivnom, pa mi je došlo da se vratim u zelenu, punu jezera, šuma i cvijeća Kanadu, gdje se svi trude biti sretni i veseli, što su isto željeli i nama, ali kad se sjetim vaših sretnih i ozarenih lica što ste nas se konačno riješili svjesna sam da nam povratka nema.
Navečer smo kod V. i Lj.. Na dobroj hrani i odličnom razgovoru. Pokazujemo film iz Kanade. Pričamo o vama i vašim prijateljima. O tome kako nam je bilo ( naravno prelijepo) i vašoj želji da ih vidite kod sebe. Svaki put od njih odlazimo s jednim lijepim osjećajem da ipak postoje pravi ljudi s kojima se može razgovarati o svemu i svačemu bez ikakvog međusobnog natjecanja i samopotvrđivanja.
Ujutro buđenje u četiri sata. Odbauljali smo u auto i pravac Zadar. Ja imam službeni program već u devet sati. . Gunđala sam i bunila se da neću ići, ali mi je na kraju bilo drago da sam otišla. Sutradan, nedjelja ponovo rano odlazak u M.. U posjet sinovljevoj obitelji. Djeca su mu slatka i preslatka, ali vrlo živahna, pa smo ih V. i ja samo taj dan spasili iz par životnih opasnosti.
U ponedjeljak puni i naporni radni dan i evo nas odmah po povratku u pravoj, više ne mogu reći “socijalističkoj” stvarnosti, jer to na sreću više nije, ali u glavama onih koji sjede za šalterima, i raznim drugim upravnim mjestima nije se nažalost ništa puno promijenilo, pa je nekakva slična stvarnost ipak nazočna.
To me naravno navodi da razmišljam o Kanadi i vama.
Uzmimo samo vožnju automobilom na širokim i bezbrojnim cestama. Bez velike brzine i nervoze. Raskrižja gdje se svi zaustavljaju izlaze iz auta i ljubazno se međusobno nutkaju.
“Vi ste u prednosti”, kaže jedan od vozača.
“Ne, ne gospodine”, govori drugi, “prednost je vaša.”
Pa zatim ljubaznost vozača autobusa, koji vas mirno čekaju kad vas vide dolaziti negdje s kraja ulice. Ili strpljenju istih koji čekaju teške invalide i stare nepokretne osobe da se nekako uz pomoć ljubaznih prolaznika popnu uz stepenice i konačno sjednu u autobus da bi već na slijedećoj stanici ponovili identičnu proceduru izlaženja. Pitala sam se cijelo vrijeme čemu se uopće voze. Možda baš zato da bi osjetili pažnju i ljubav, ali to otvara drugu temu o nedostatku vremena za stare i bolesne, što je vrlo slična situacija i u nas.
Pa zatim prodavači i prodavačice koji vam želi lijepi dan i svaku sreću vama i vašoj široj i daljoj obitelji, a možda i cijelom božjem svijetu.
Jeste li možda zaboravili kako to izgleda u nas?
Vozač autobusa vas promatra dok trčite kao ludi, a onda vam sa zlobnim izrazom na licu zatvori vrata tik pred nosom i vi ostajete izvan dok on slavodobitno odlazi. Ako vam je već slomljena jedna noga on će se potruditi da vam naglim kretanjem slomi i drugu.
Prodavačice pak razgovaraju međusobno. Govore o djeci, o provedenom vikendu ili o hrani. Razmjenjuju recepte i ne daj Bože da si izrazio želju štogod pogledati i kupiti.
Ali… Hrvatska miriše. Recite to našima. Udahnula sam duboko miris hrvatskog zraka, smilja i bosilja. Kadulje, morske mirise. Otoci su još uvijek na svom mjestu i među njima se još odlično jedri. More je još uvijek modro zelene boje.
Kako bilo da bilo drago mi je da smo posjetili Kanadu. Lijepa, čista i puna zelenila, čini se rađena po mjeri čovjeka. Dobro se jede. I predobro, jer sam se dodatno udebljala. Glupo mi je govoriti da mi je jasno koliko ste se potrudili i žrtvovali da nam bude lijepo.
A opet, ne bih vam dodavala soli na ranu ali moram, domovina je domovina ništa puno bolja nego smo je ostavili ali je moja.
Vas voli vaša
.......
Post je objavljen 18.05.2008. u 12:49 sati.