Poslije “belosvetskog” sjaja zračne luke Toronta i Pariza spuštamo se na našu zagrebačku vrlo provincijski malu, tihu i prašnjavu zračnu luku. Sparno je. Pospani smo. Na kontroli putovnica jedna gospođa puše V. iza leđa.
“Gospođo”, kaže V. prešli ste žutu crtu diskrecije i prisluškujete moj razgovor s policajcem.”
Po njemu kazna u najmanju ruku bila bi odsijecanje lijeve ruke i noge.
“Kako ste svi vi ovdje nervozni”, kaže gospođa.
Mi, vi oni?
Odakle smo svi?
Na arodromu intenzivan miris cigareta.
Kakva žuta crta diskrecije!?
V. ostavlja u obližnjem parku sa svim stvarima i odlazi po auto. Promatram umorne i bezvoljne prolaznike i sparušenu travu, očito odavno nije pala kiša. Pokušavam čitati mog omiljenog Kunderu, no jednim okom pazim na stvari pa mi čitanje baš ne polazi od ruke. Dvojica, meni sumnjivih tipova sjedaju na klupu do mene. Neprimjetno bacaju poglede na mene i kofere. Imama dojam da čekaju da se prolaznici nešto prorijede i onda će mi ih sigurno pokušati otuđiti. Razmišljam što poduzeti. Možda taktikom kako naš prijatelj P. kaže : nogom u jaja, ali nisam sigurna da ću uspjeti onesposobiti obojicu. Na sreću V. se vraća i stvar je spašena, a i oni mu mogu biti zahvalni, jer su spasili određene dijelove tijela.
Cijela me priča učinila pomalo depresivnom, pa mi je došlo da se vratim u zelenu, punu jezera, šuma i cvijeća Kanadu, gdje se svi trude biti sretni i veseli, što su isto željeli i nama, ali kad se sjetim vaših sretnih i ozarenih lica što ste nas se konačno riješili svjesna sam da nam povratka nema.
Navečer smo kod V. i Lj.. Na dobroj hrani i odličnom razgovoru. Pokazujemo film iz Kanade. Pričamo o vama i vašim prijateljima. O tome kako nam je bilo ( naravno prelijepo) i vašoj želji da ih vidite kod sebe. Svaki put od njih odlazimo s jednim lijepim osjećajem da ipak postoje pravi ljudi s kojima se može razgovarati o svemu i svačemu bez ikakvog međusobnog natjecanja i samopotvrđivanja.
Ujutro buđenje u četiri sata. Odbauljali smo u auto i pravac Zadar. Ja imam službeni program već u devet sati. . Gunđala sam i bunila se da neću ići, ali mi je na kraju bilo drago da sam otišla. Sutradan, nedjelja ponovo rano odlazak u M.. U posjet sinovljevoj obitelji. Djeca su mu slatka i preslatka, ali vrlo živahna, pa smo ih V. i ja samo taj dan spasili iz par životnih opasnosti.
U ponedjeljak puni i naporni radni dan i evo nas odmah po povratku u pravoj, više ne mogu reći “socijalističkoj” stvarnosti, jer to na sreću više nije, ali u glavama onih koji sjede za šalterima, i raznim drugim upravnim mjestima nije se nažalost ništa puno promijenilo, pa je nekakva slična stvarnost ipak nazočna.
To me naravno navodi da razmišljam o Kanadi i vama.
Uzmimo samo vožnju automobilom na širokim i bezbrojnim cestama. Bez velike brzine i nervoze. Raskrižja gdje se svi zaustavljaju izlaze iz auta i ljubazno se međusobno nutkaju.
“Vi ste u prednosti”, kaže jedan od vozača.
“Ne, ne gospodine”, govori drugi, “prednost je vaša.”
Pa zatim ljubaznost vozača autobusa, koji vas mirno čekaju kad vas vide dolaziti negdje s kraja ulice. Ili strpljenju istih koji čekaju teške invalide i stare nepokretne osobe da se nekako uz pomoć ljubaznih prolaznika popnu uz stepenice i konačno sjednu u autobus da bi već na slijedećoj stanici ponovili identičnu proceduru izlaženja. Pitala sam se cijelo vrijeme čemu se uopće voze. Možda baš zato da bi osjetili pažnju i ljubav, ali to otvara drugu temu o nedostatku vremena za stare i bolesne, što je vrlo slična situacija i u nas.
Pa zatim prodavači i prodavačice koji vam želi lijepi dan i svaku sreću vama i vašoj široj i daljoj obitelji, a možda i cijelom božjem svijetu.
Jeste li možda zaboravili kako to izgleda u nas?
Vozač autobusa vas promatra dok trčite kao ludi, a onda vam sa zlobnim izrazom na licu zatvori vrata tik pred nosom i vi ostajete izvan dok on slavodobitno odlazi. Ako vam je već slomljena jedna noga on će se potruditi da vam naglim kretanjem slomi i drugu.
Prodavačice pak razgovaraju međusobno. Govore o djeci, o provedenom vikendu ili o hrani. Razmjenjuju recepte i ne daj Bože da si izrazio želju štogod pogledati i kupiti.
Ali… Hrvatska miriše. Recite to našima. Udahnula sam duboko miris hrvatskog zraka, smilja i bosilja. Kadulje, morske mirise. Otoci su još uvijek na svom mjestu i među njima se još odlično jedri. More je još uvijek modro zelene boje.
Kako bilo da bilo drago mi je da smo posjetili Kanadu. Lijepa, čista i puna zelenila, čini se rađena po mjeri čovjeka. Dobro se jede. I predobro, jer sam se dodatno udebljala. Glupo mi je govoriti da mi je jasno koliko ste se potrudili i žrtvovali da nam bude lijepo.
A opet, ne bih vam dodavala soli na ranu ali moram, domovina je domovina ništa puno bolja nego smo je ostavili ali je moja.
Vas voli vaša
.......
| < | svibanj, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Vratila sam se malo unatrag u svom slušanju određenih predmeta zbog psihologije religioznosti, iako se predmet službeno zove psihologija religije, ali pravi je naziv onaj prvi jer objašnjava zašto su ljudi (neki) religiozni.
Psihologija, kao i ostale naučne discipline vade se na statistike, ispitivanja , postotke, eksperimente. Razne teorije koje padaju u vodu kad se pojave nove, kao i cjelokupna nauka do sada. Po meni ništa manje maglovito nego i ostale discipline kao filozofija od koje je sve počelo.
Počelo je od riječi. Od logosa. Sve na logosu počiva. Da se čovjek smrzne. Ili bude sretan. Pitanje je opstanka. Velike obmane, iako kad se uštipnem znam da boli, ako i to nije varka.
Kako god mladi profesor mogao bi mi biti sin, a studenti moja unučad. A ja sam zadovoljna.
Pitanje je koje sebi postavljam: kuda nas Institucija vodi?
O tom malo kasnije.
Drago mi je kako profesor uvlačeći nas u temu, tumačeći neku od teorija, pušta, ali pri tom i kanalizira naše rasprave. Kažem naše jer i ja se na kraju uključim iako odlučim da neću.
Šaroliko je to društvo. Sastavljeno od onih koji će kasnije, ili su već, ostati u nekoj od zajednica, redovničkih ili više svjetovnih. Ima tu muškarca i žena, bolje rečeno dječaka i djevojčica, a muškarci su ovdje kod mene na prvom mjestu jer je odnos snaga takav i u Crkvi. Hoću reći u propovijedima i obraćanjima uvijek kažu. Braćo i sestre. ( Iako komunizam koji ih je u svemu imitirao nije govorio drugovi i drugarice, nego baš obrnuto.) Ima i onih koji će se razočarati. Već sam ih srela. Ima budućih vjeroučiteljica i vjeroučitelja, onih koji su izišli iz duboko religioznih sredina, ali i onih koji se prvi put susreću sa religioznošću. Neki će nastaviti nešto drugo. Jedan dječak je umro. Od tumora. Bili smo od početka zajedno. Drag i pametan dječak. Njegova me smrt jako pogodila.
No dakle ovaj put, u sklopu teme, o časnoj sestri iz Italije koja je pjevala na nekim od onih natjecanja u pjevačkim i inim natjecanjima. Je li njen nastup, način ponašanja, izabrana pjesma u skladu s njenim pozivom? Mislim da je to postavljeno kao pitanje?
Rasprava se razbuktala.
A joj!!!
Što je to 'poziv' htjela sam pitati. Posvećenost Bogu. O.k. To mi je jasno, ali kako bi ta posvećenost Bogu trebala izgledati. U današnje vrijeme kad je mali čovjek iskorišten do maksimuma, iznevjeren, gubi na svaki način tlo pod nogama i više ne zna kome bi trebao vjerovati. A još ga čeka smrt.
U moje doba (ha ha ha) Crkva je bila svijetla točka. Mnogima od nas. Nisam tih 45 godina nikad doživjela ništa ružno. Učila sam i govorili su mi ono što me je zanimalo. Nikad nisam osjetila da me vjeroučitelj gleda kao predmet ... što ja znam ... recimo seksualnih naznaka koje danas isplivavaju na površinu i u tim redovima. U školi jesam.
Iako i tamo i ovamo je ljudski, ne opravdano, ali ljudski - čovjek je i seksualno biće i nije lako s tim vladati (hercegovci imaju poslovicu: potisnuto jače sve to više skače- odnosi se na nešto drugo, ali može se i tu primijeniti), iako bi svećenici baš zato jer su odabrali služiti Bogu trebali više misliti na disciplinu tijela i duha. O disciplini tijela imam svoje mišljenje, ali o tome ako me tko upita u komentarima.
Kažem im: danas se na nas vjernike gleda kao na čudake. Ovdje na blogu svi će se s tim složiti. Znam da u društvu, vrlo često šarolikom , rijetko i s oprezom govorim o vjeri. Inače izgledam kao muslimanke koje po Europi šetaju onako kamuflirane ( ne zamjeram samo žalim žene. Strašno je to nepovjerenje i kazna za ne znam što. Muška moć) i unose nemir i ljutnju. Žene su u većini poznatog svijeta mukotrpno izborile pravo glasa, još ne možemo govoriti o ravnopravnosti, da bi mirno gledale vraćanje u daleku prošlost.
Znam, sve se više zapetljavam. Skačem sa teme na temu, ali ako pogledamo i taj početak pred 2000 godina Isus se nije zatvorio unutar debelih zidova svojih interesa i uživao u razmišljanju i samoći. Hodao je unaokolo i tumačio. Govorio je o vrijednostima koje bi trebali slijediti kako bi život i patnja, naročito patnja imali smisla. Nije to bilo jednostavno. Osuđivan i prozivan od pismoznanaca, onih koji su 'znali što treba a što ne treba raditi po zakonu' do tragične smrti na križu da nam pokaže da za ideale i idealno treba žrtvovati i život.
Pismoznanci, farizeji itd. govorili su iz Institucije židovske vjere. Dugo su se kroz povijest vukli uz jednog Boga. Opominjani na razne načine (događaji, proroci itd.) da ustraju na putu pravde. Stvarali zakone i zakonike, ponavljali ih dok Bog nije odlučio među svoj izabrani narod poslati i samog Sina. I što Sin radi?
Ne zatvara se u kule bjelokosne jer dolazi od Boga i sam Božji sin.
Donosi nadu i onima koji su od nade daleko.
Druži se s najgorima. Kaže: nisam došao spasiti pravednike, nego one koji to nisu.
Draža mu je bila nesretna žena koju su zbog preljuba kamenovali ( U Iranu to i danas rade), nego oni koji se IZVANA drže zakona. Izvana gladac unutra jadac ili obrnuto.
Nije meni laka. Koliko sam godina naslagala a još se pitam i mučim, ali se i radujem.
Razveselila me je ta mlada časna. Onako smišno skakući u svom odjelu redovnice. Lijepoga glasa i puna radosti.
I njene druge redovnice ozarene i sretne što ih tako divno predstavlja. Svega su se odrekle. Ukinimo im još to malo radosti. U kut i klečanje na soli.
A onaj istetovirani 'glazbenik' ...valjda. Pun sotonskih tetovaža! Pa što!?
Ovaj je svijet pun raznih vragova. Sve naše političke stranke vrve njima.
Sanaderi, Vidoševići i slični njima. Zagrebe li se po svim strankama svugdje ih ima.
Knezovi ovoga svijeta. Isus je poslao svoje učenike da evangeliziraju.
Može se to raditi i u zatvorenim redovničkim samostanima, ne kažem , ali mlada časna sestra napravila je puno svojim nastupom.
Pokazala je da su i redovnice ljudska bića i možda nekom dala priliku da razmisli o Bogu. Možda je i od nas otjerala kojeg vraga .
Želim joj najbolje u životu pa kuda god je on u budućnosti vodio.

skaska
Lion Queen
pametni zub
propheta nemo
Trill
ANCHI, i to je život
borgman
Zona Z.
wiseguy
feby
inspektor Clouseau
NEMANJA
DivanSkitnje
anasta
Pupa
greentea
bjeli vuk
sebi pripadam
delfina
onakojatrcisvukovima
Catma
Koraljka
promatram, razmišljam
Gandalf
Wall
Don Blog
Zvone Radikalni
Preko ruba znanosti
MODESTI BLEJZ
Cerovac komentira
Arhangel
Babl
Irida
tragicnamisao
Pero Panonski
NF
Sanja
Big Blue
Helada
saraja azra