odmak

nedjelja, 29.06.2008.

Nekako se osjećam sretnom. Za divno čudo. Par dana druženja sa najmlađim sinom, ako se kratki susreti sa ponekad širom otvorenim vratima stanova može nazvati druženjem. Ali, moji sinovi i ja imamo upravo takav odnos. Svi kao da smo u neku ruku jedinci. Ne čujemo se i ne vidimo a kad se vidimo ne razgovaramo previše ili malo, a onda odjednom poteče razgovor da je milina.
Ja ispitujem s oprezom u rukavicama iako me oni kuže: Jesu li sretni? To mi se čini nekako najvažnije. Svakog od njih jako volim i svaki mi na svoj način čini veselje.
Najmlađi... sretno dijete neka ga Bog pomogne- kuc u drvo.
Vrlo lijepe naravi, a opet zna što hoće. Ne želi se opterećivati mojim temama i na tome sam mu zahvalna. Svaki put poslije susreta pitam se čemu se i ja mučim tim pitanjima. Koga vraga kopam po nečem što me uznemiri i zašto uznemirujem druge.

Sad slušam glazbu – iz pedesetih i šezdesetih, čak Ivu Robića i 4M i priznajem uživam.
Ne znam tko pjeva Mirno spavaj Irena. Noć je srebrena i bijela... mirno spavaj Danijela..... Anka i Branka,

petak, 27.06.2008.

propheta nemo,

Razmišljam kako ti približiti Borisa Budena, Žarku Puhovskog i Ivu Banca.
Ne znam koliko znaš o njima, ali niti slučajno ne spadaju u nekakvu desnu priču, baš suprotno, kako se i doliči intelektualcima izrazito su lijevi ili liberalni kao u slučaju prof. dr. Banca.
Izvukla sam s Interneta dva intervjua sa Budenom i Puhovskim, a o Bancu…djeluje kontroverzno. Osobno mi je drag. Prvenstveno je stručnjak u svom poslu, a ostalo…. Čini mi se da se lošije snalazi u politici a i u drugim djelatnostima naročito ovdje kod nas gdje pravila igre, ako ih uopće ima, nisu ista kao u nekom stoljećima građenom demokratskom sustavu. Ako te zanima prošetaj po googleu naći ćeš materijala o svakom od njih, a sad ću imitirati Nemanju i stavit ću ova tri teksta na post.

A Denis Kuljiš ..? Štogod mi mislili o njemu vražje je duhovit.



VREME 758, 13. jul 2005.
KULTURA

Intervju - Boris Buden, filozof:
Iz rata se ništa korisno ne može naučiti
"Sve te priče o nacionalnoj slobodi i suverenosti obična su obmana. Nitko više nije na ovim teritorijama ni slobodan ni suveren, a u budućnosti će to biti još i manje. Svi ti izginuli ljudi, izgubili su glavu nizašta"
piše: Dejan Petrović



Boris Buden, filozof, publicista, intelektualac bez nacionalne odrednice a sa austrijskim pasošem, prevodilac sa nemačkog, priređivač novog izdanja Komunističkog manifesta, autor (za mnoge kultnih) Barikada I i II i Kaptolskog kolodvora, koji poslednjih godina živi na relaciji Beč–Berlin, nedavno je u izdanju berlinske izdavačke kuće Kadmos Verlag objavio svoju novu knjigu Vavilonski šaht: Da li je kultura prevodiva? (Der Schacht von Babel). Knjiga za sada nije dostupna na "našim jezicima", ali je neposredan povod za ovaj razgovor.
"VREME": Sve vreme promena devedesetih na balkanskom poluostrvu proveli ste boraveći „izmešteni" u Austriji i Nemačkoj. Koliko vam je ta pozicija prednost ili nedostatak u objektivnom posmatranju zbivanja u regiji? Da li smatrate da takva perspektiva ima ikakvog uticaja na (ne)pristrasnost?
BORIS BUDEN: Odmah da se razjasnimo. Moj stav nikada nije bio, kao što nije ni sada, nepristran. Objektivnost me ne zanima. Što uopće znači biti objektivan kad je riječ o onome što se dogodilo devedesetih kod nas – a što ni u kom slučaju nisu bile nikakve revolucionarne promjene, nego naprotiv, najcrnja reakcionarna regresija? Je li objektivnost u tome da se kaže da su svi bili pomalo žrtve, a pomalo zločinci? Objektivnost i nepristranost nije ništa drugo nego ta apstraktna, banalna distanca koja i nije nikakav stav. Meni se, dakle, od samog početka naš nacionalizam zgadio i to najprije srpski koji je prvi počeo, a potom hrvatski koji mi je bio najbliži, kojeg sam doživljavao kao nešto svoje, kao, da tako kažem, govno u vlastitom tanjuru.
Otpočetka nisam imao razumijevanja za taj svjetonazor, za taj ideološki, politički i moralni stav. Ne zato jer je nacionalizam posvuda i u svakoj povijesnoj situaciji nešto loše. Antikolonijalistički pokreti uvijek su bili i nacionalistički, ali naši nacionalizmi ne mogu se odvojiti od svoje rasističke i fašističke motivacije. Ona nije nikakva devijacija na zdravoj slobodarskoj volji naroda, nego sama srž naših nacionalističkih projekata. Zato etničko čišćenje nije bilo sredstvo da se ostvari nacionalni cilj, nego sam taj cilj. Koji je uglavnom i postignut. Sve ostalo, sve priče o nacionalnoj slobodi i suverenosti obična su obmana. Nitko više nije na ovim teritorijama ni slobodan ni suveren, a u budućnosti će to biti još i manje. Svi ti izginuli ljudi, izgubili su glavu nizašto.

V:
U Barikadama ste izložili snažnoj i nemilosrdnoj kritici nacionalizam, ili bolje rečeno malograđanski oportunizam hrvatske javnosti kao i tzv. intelektualnog staleža. Međutim, tekstovi sakupljeni u Kaptolskom kolodvoru podvrgavaju podjednako žestokoj kritici i politiku tzv. međunarodne zajednice. Na prostoru gde su – nepisanim pravilima „lepog ponašanja" – pozicije strogo podeljene, drznuli ste se dovesti u pitanje zapravo lagodno zauzimanje jednog od ta dva pola. Da li se osećate nečim uskraćeni time što ne pripadate niti jednom od njih?

Buden:
Riječ je o dva fantoma. Jedan je tzv. međunarodna zajednica, što je danas ime za neku vrstu nadnacionalne sile i to ne nužno u institucionalnom smislu. To dakle nije nikakva institucija, nego, bolje reći, konstelacija moći koja se od situacije do situacije mijenja. Danas nju predstavlja npr. Vijeće sigurnosti, sutra djeluje i bez odobrenja te institucije. Riječ je u biti o transmisiji najmoćnijih zemalja na svijetu koje imaju utjecaj na međunarodne institucije i to ne samo političke nego i financijske. Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka također su zapravo političke institucije, ali se pod vidom vladajuće neoliberalne ideologije pojavljuju kao zastupnici ekonomske racionalnosti, navodno prirodne logike slobodnog tržišta. U stvari, zastupaju interese najmoćnijih. Današnji svjetski tj. međunarodni poredak nije demokratski konstituiran. Nije po sebi ni pravedan ni principijelan. SAD stoje iza međunarodnog suda u Hagu, ali naravno svoje građane nikada neće podvrgnuti njegovoj jurisdikciji. Nezamislivo je da se u Hagu sudi Amerikancu.

V:
Da li to znači da niste pristalica Haškog tribunala?

B:
To nikako ne znači da ja ne podržavam Haški sud. Naprotiv. Upravo je postojanje i djelovanje tog suda najbolji dokaz da su naše nacije u političkom i još više u moralnom smislu također svojevrsni fantomi. Time što su se pokazale nesposobnima suditi svojim vlastitim zločincima, izgubile su, po mome sudu, svoje povijesno opravdanje. Što će mi nacija bez pravednosti? Što to ja imam još zajedničko s ljudima koji u notornim zločincima vide heroje? Jezik? Čovjek nije monolingvalna životinja. Kulturu? Što je to nacionalna kultura? Da li možda ono što reprezentiraju recimo Matica hrvatska ili SANU, odnosno naše intelektualne i kulturne elite? Nacionalna kultura i njezini reprezentanti su taj drugi fantom koji je bio otpočetka predmet moje kritike i od kojega se eksplicitno distanciram. Osjećam li se uskraćen što ne pripadam tim fantomima? Naravno. Nedostaje mi sigurnosti i udobnosti koje pružaju fiksne pozicije. Život je mnogo jednostavniji kad vjerujete da kroz vaša usta govori
Evropa ili recimo Hrvatska, Srbija... Za mene je međutim prekasno. Kao što nikad nisam vjerovao u boga tako ne vjerujem ni u Evropu ni u Hrvatsku. A pogotovo ne u Srbiju.

V:
Proces zasnivanja identiteta balkanskih naroda najlakše je (zapravo i jedino) sprovođen u praksi kroz isključivanje onog drugog balkanskog naroda. Ali vi primećujete kako je i „stara" Evropa svoj identitet gradila u antagonističkom isključenju onog simbolički Drugog, što je prema njoj predstavljao upravo Balkan. Da li možemo, napokon, očekivati napor usmeren ka pokušaju izgradnje pozitivnog identiteta?

Buden:
Ne mislim da postoje pozitivni i negativni identiteti. U stvari, identiteti po sebi uopće ne postoje. Oni i nisu ništa drugo nego efekat isključivanja razlika koje uvijek ima političko značenje. Tu je donedavno i Balkan korišten kao ono drugo Evrope u razlici prema čemu se Evropa prepoznaje kao Evropa. Pa su tako Hrvati bili uvjereni da oni nisu Balkan, jer Balkan su primitivni Srbi i oni drugi na jugu. Istodobno su Slovenci držali Hrvate Balkancima koji eto još danas nisu zreli za Evropsku uniju, itd. S druge strane, oni koji bi bili proglašavani Balkancima, bunili su se dokazujući da Balkan nije ništa drugo nego evropska psovka i da je proglašavanje naroda i kultura balkanskima oblik hegemonije, nepravda, rasizam itd. Marija Todorova je u Zamišljenom Balkanu razotkrila svu laž i manipulaciju koje prate upotrebu pojma Balkana u Evropi i svijetu. Svoju knjigu završila je povjerenjem u evropsku civilizaciju i nadom da će Evropa, kao što je prestala ponižavati na primjer žene kao manje vrijedne od muškaraca i prihvatila njihovu ravnopravnost, jednoga dana prestati psovati Balkan i prihvatiti ga kao dio svog vlastitog identiteta.
Danas to više nije aktualno. Balkan je na primjer u likovnoj umjetnosti današnje Evrope i svijeta postao pojam koji ne samo da ne isključuje nego, naprotiv, tek omogućava izravno uključenje u Evropu i civilizirani svijet, naravno kao brend na tržištu umjetninama. Posljednjih par godina ništa vam se bolje nije moglo dogoditi nego da budete proglašeni autentičnim balkanskim umjetnikom. Balkanski identitet pretvorio se u nešto pozitivno, ta činjenica, međutim, ništa nije izmijenila u hegemonijalnim odnosima koji vladaju u današnjoj Evropi i u globalnom svijetu. Balkan je napokon priznat, ali to ne znači da su balkanske banke, kompanije, medijski koncerni zavladali Evropom. Dogodilo se upravo suprotno. Da skratim: identitet je kost za glodanje koju vam dobace prije nego vas ogule do gole kože.

Vreme:
Korak ka evropskim integracijama učinile su navodno konzervativne vlade u Hrvatskoj i Srbiji, za razliku od njihovih deklarativno daleko „evropskijih" političkih protivnika? Da li se iz toga može izvesti zaključak da nacionalističke mase lakše mogu neutralisati „njihovi" jer prosta pretnja nasiljem može potpuno da parališe one koje te iste mase ne smatraju za istinske zastupnike vlastitih predrasuda?

Buden:
Sasvim je svejedno tko je u stanju danas bolje i lakše "neutralizirati" nacionalističke mase kad je ionako prekasno. Nacionalizam jednih, odnosno oportunizam drugih već su postigli svoje ciljeve. Upropastili su politički i ekonomski naše nacije i osramotili ih za vijeke vijekova. Zajednički su uništili sam temelj moguće suverene politike. To što imamo dojam da konzervativni nacionalisti lakše neutraliziraju svoje nacionalističke mase nema nikakve veze s njihovom političkom voljom. Politički prostor na kojem donose svoje odluke se radikalno smanjio. Oni više ne odlučuju ni o čemu, nego jednostavno sprovode direktive izvana, bilo da su to direktive Svjetske banke, Evropske unije, Džordža Buša ili recimo internacionalnih banaka, osiguravajućih društava, odnosno kompanija koje u potpunosti dominiraju onim što se nekada zvalo nacionalna ekonomija, koji su danas doslovno vlasnici te nacionalne ekonomije. Kompletna socijalna politika Sanaderove vlade u Hrvatskoj, dakle penzije, zdravstveno osiguranje itd., jest eksplicitno izvršavanje naredbi izvana i sva javnost to zna. Taman i kada bi se htio izdivljati nacionalistički, kao što je to bio običaj devedesetih na ovim prostorima, nema čime. Zato se političari danas ne razlikuju više po svojoj suverenoj političkoj volji, nego po stupnju uvida u realnost svoje političke nemoći. Milošević je bio posljednji političar na ovim prostorima koji je, glupo, neodgovorno i na koncu zločinački, sprovodio takozvanu vlastitu politiku sve dok mu, naravno na leđima srpskog naroda, nisu pokazali tko je gazda u njegovoj vlastitoj kući.

Vreme:
Primetili ste, nakon jednog intervjua koji ste s njim vodili, kako ste razočarani intelektualnom regresijom Ljube Tadića, inače oca aktuelnog predsednika Srbije. Kako danas ocenjujete čitavu tu generaciju disidenata poznog titoizma, i njihovu kasniju evoluciju?

Buden:
Bio sam razočaran onda, krajem osamdesetih, kad sam još bio svjež poslije studija filozofije i kad su za mene takvi kao što je Ljuba Tadić predstavljali intelektualne autoritete. Zato sam njegovu identifikaciju sa srpskim nacionalizmom doživio kao neku vrstu regresije. Danas daleko trezvenije gledam na njegov slučaj. To što je Ljuba Tadić intelektualno proizveo prije no što je postao Srbin ionako nije bilo od epohalne vrijednosti. Zato je mogao tako lako psihoanalizu zamijeniti Kosovom, a Frojda Miloševićem. Čovjek je uvijek oportunistički slijedio vladajući trend.
A što se tiče, kako ste rekli, disidenata poznog titoizma, podsjećam da je i Franjo Tuđman bio jedan od njih. U ono vrijeme vjerovao sam da je on povjesničar kojemu komunistički totalitarizam onemogućuje da se bavi svojim znanstvenim poslom i da objavljuje rezultate svoga znanstvenog rada. Ja sam doista mislio da je Tuđman žrtva komunizma. Isto sam mislio i za Vojislava Šešelja. Ali Tuđmana je zanimala znanstvena istina jednako kao i Šešelja, odnosno jednako kao što je Vuka Draškovića zanimala književnost. Zanimala ih je jednako malo kao što su ih zanimali demokracija i ljudska prava. Danas, nažalost, znamo da stradanja njihovih žrtava, dakle žrtava njihove nacionalističke ideologije i propagande, žrtava njihovih političkih odluka premašuju beskonačno sve patnje koje su u komunizmu pretrpili ti disidenti kasnog titoizma. Zapravo, mi ne možemo baratati tom kategorijom. Mi ne možemo ljude kao što su Srđa Popović, Lazar Stojanović ili Želimir Žilnik trpati u isti koš s tuđmanima, šešeljima, draškovićima ili tadićima.
Ideali ovih prvih do dana današnjeg nisu postali naša politička realnost, tako da su ti ljudi na neki način i danas disidenti. A što se drugih tiče, bilo bi za milijune ljudi na ovim prostorima bolje da mnogi od njih nisu nikada ni izašli iz zatvora.

Vreme:
Podsećate na mudar zaključak Karla Krausa kako je „rat isprva nada da će jednome biti bolje, potom očekivanje da će drugome biti gore, nakon toga zadovoljština da ni drugome nije ništa bolje i naposletku iznenađenje da je obojici gore", koji je izrečen pre skoro devedeset godina. Mase bez problema mogu podneti i rat i ono što nakon njega dolazi, samo ne refleksiju o njegovim uzrocima i konsekvencama. Da li smo „osuđeni" na večito ponavljanje istih ciklusa? Da li i vi sami donekle osećate uzaludnost onoga što radite ili naprosto rezultate pretpostavljate samoj dužnosti valjane intelektualne refleksije?

Buden:
Karl Kraus je to izrekao još oštrije u poznatoj izreci o Prvom svjetskom ratu, naime, da je čovječanstvu kugla na jedno uho ušla a na drugo izašla. Rat možda ima političku racionalnost, možda i legitimitet, ali da se iz rata nešto korisno može naučiti, to je velika laž. To se kod nas najbolje pokazuje sada kada izgleda da su ratovi za jugoslavensko nasljeđe barem za sada okončani. Svi smo opsjednuti preživljavanjem i trenutnim političkim aranžmanima, ukratko zaboravom devedesetih koji nam se čini koristan i koji kao da obećava bolju budućnost. Ja, naprotiv, mislim da danas treba radikalnije no ikad postaviti pitanje o smislu tih ratovanja, tih patnji i razaranja, kao i o odgovornosti onih koji su poveli rat. Što su Srbi postigli svojim ratovima? Još dok su svi bili u jednoj državi, bivšoj Jugoslaviji, krenuli su u rat pod parolom "Svi Srbi u jednoj državi". A u koliko su država sada? Ima li još nešto što Srbi u ratovima nisu izgubili, osim teritorija, Kosova, relativnog prosperiteta, socijalne sigurnosti, časti? Čini se da nema. Pa je li zbog toga bilo vrijedno izgubiti i jednu jedinu glavu? Hrvati su krenuli u rat da ostvare svoj takozvani tisućljetni san, samostalnu suverenu državu. Da im valjda Srbi ne otimaju devize od turizma. Što im je danas ostalo od te suverenosti? Pa nemaju više nijedan hotel na svom vlastitom moru, nijednu banku, nijednu spomena vrijednu kompaniju, nijedan spomena vrijedan medij. Sve je tuđe. Ponovo, dakle, je l’ to bilo vrijedno i jedne jedine glave? Postaviti to pitanje ne znači dakle raditi u korist takozvanog pomirenja, kao eto, malo smo se pobili, jebiga, pa ajde sad da se izmirimo. To znači, naprotiv, dovesti u pitanje one konkretne političke snage i ideologije koje su povele taj rat. To znači ući u konflikt s njima, sa vlastitim nacionalnim političkim idealima i njihovim reprezentantima. To znači suočiti se s pitanjem: u čijem interesu su vođeni ti ratovi? Kako to da je onima koji su nahuškali ljude i poveli ih u rat, nakon rata koji su izgubili sve bolje, a masama sve gore? Kako to da je na primjer srpska nacionalistička elita, od Šešelja do Draškovića, Koštunice ili oca Tadića, uključujući tu i sav miloševićevski ratnohuškački pogon, i dalje na vlasti? Kako to da su vrijednosti koje su zastupali i u ime kojih su poveli rat i dalje na snazi? Jedini smislen odgovor na to pitanje, po mom sudu, može doći samo iz horizonta s onu stranu nacije, etničkog identiteta i nacionalne države.

Vreme:
Kritikujete modernu zapadnjačku opsednutost „kulturnim" koja zapravo podrazumeva jedno društvo u kojem je sve jasno, u kojem nema opreka i konflikata, gde samo treba da ono što je odavno poznato bude implementirano u život. Tako i Komunistički manifest može da bude bitan kulturni artefakt, ali ne i povod za istinsku akciju hic et nunc koja smera ka nekakvoj promeni. Koliko je danas artikulisana potreba za jednom osmišljenom filozofskom kritikom, a koliko uistinu i dolazi do nje?

Buden:
Ako sam nešto naučio od marksizma onda je to stav da se kritičko mišljenje koje teži promjeni postojećeg stanja ne može roditi iz mišljenja samog, iz školske filozofije na primjer ili iz intelektualnog pogona unutar postojećih kulturnih institucija. Uostalom, nismo li upravo mi iskusili na vlastitoj koži koliko su mislioci SANU-a ili Matice hrvatske usrećili svoje narode. Dakle, kritičko mišljenje koje je u stanju suočiti se s problemima naše sadašnjosti i budućnosti može nastati samo u radikalnom suprotstavljanju tim institucijama i ideologijama na kojima su izgrađene, koliko god se one danas pozivale na svoju demokratsku legitimnost. Hrvatski se narod na referendumu 1991, kako se to kaže, velikom većinom demokratski odlučio za samostalnu i suverenu državu. Ja nisam izašao na taj referendum jer ga nisam doživio kao demokratsku instituciju, nego kao sredstvo ratne propagande. Usprkos činjenici da sam bio i ostao u manjini, i danas mislim da sam bio u pravu i ne priznajem demokratski karakter tog referenduma niti cijelog pokreta za nacionalno osamostaljenje. Također ne mislim da je demokratska nacionalna država ultimativni institucionalni oblik suvremene demokracije, što će reći da pokušavam kritički misliti izvan njezina okvira, u prostoru koji se danas otvara njezinom instrumentalizacijom u interesu globalnog kapitala, odnosno erozijom njezine političke moći i utjecaja. Riječ je o prostoru u kojem sve više ljudi živi u sve nedefiniranijim prostorima socijalnog života, rada i kulturne produkcije, prostoru koji niti je pravno reguliran niti demokratski konstituiran. Misliti iz horizonta tog novog, globalnog prostora, iz iskustva socijalnih sudbina koje se u njemu generiraju, znači pokušati se kritički suočavati s izazovima koji nas očekuju u budućnosti.

Vreme:
Tu leži i razlog evropskog nerazumevanja jugoslovenske katastrofe, koji kao da opominje da političko još nije mrtvo i da za njega treba pronaći isti takav – politički – odgovor. U nedostatku tog odgovora, sve se svelo na vulgarne kultur-rasističke pretpostavke o tradicionalnom balkanskom primitivizmu. Da li slična sudbina čeka i samu Evropsku uniju? Da li odgovori na pitanja koja u Evropi još nisu ni postavljena možda leže u jugoslovenskoj prošlosti?

Buden:
Jugoslavija je propala jer njezini narodi, njezine političke elite, odnosno njezini intelektualci nisu imali viziju nadnacionalne demokratske zajednice. Ona je propala s ideologijom komunističkog internacionalizma, koji ju je držao na okupu. Tu ideologiju nije zamijenila nikakva nova, koja bi otvorila perspektivu nadnacionalne demokracije u planetarnim razmjerima, nego je zamijenjena regresivnom ideologijom nacionalizma, odnosno demokracije fiksirane u okvirima nacionalne države. Jugoslavija nije propala jer je bila socijalni i politički eksperiment, nego zato jer se nije usudila eksperimentirati u daleko radikalnijem smislu od onoga koji je omogućavala stara internacionalistička, komunistička ideologija. U tom smislu nije se dogodio nikakav napredak na našim prostorima. A što se Evrope tiče, ona je pred istim problemom. Referendumi u Francuskoj i Nizozemskoj samo su potvrdili da je dosadašnji koncept evropskog ujedinjenja, kao neke vrste najprije ekonomske a onda kulturne evolucije, čista iluzija. Na pitanje hoće li se Evropa ujedinjavati u smislu tradicionalnog koncepta nacionalne države, neke vrste federacije dakle, ili u nekom sasvim novom smislu nadnacionalne demokracije, nije odgovoreno. Jedino što možemo danas sa sigurnošću reći jeste da odgovor na to pitanje ne može biti neradikalan. Bilo u jednom bilo u drugom smislu, on implicira radikalnu promjenu postojećeg stanja. Jugoslavija je, da ponovim, pala na tom pitanju. Evropa možda ima još šansu, ali samo ako se neće bojati radikalnosti, samo ako će znati da je njezina demokracija rođena iz revolucionarne akcije, a ne iz beskonfliktne kulturne evolucije.


VREME 544, 7. jun 2001.
KULTURA
Intervju - Žarko Puhovski:
Pomirenje bez istine
"Bićemo jedno vrijeme sretni što se ljudi ne ubijaju, a nakon toga to neće biti dovoljno. Mislim da ne postoji klima koja bi izdržala istinu"
piše: Snežana Ristić, Radonja Leposavić



Na međunarodnoj konferenciji U potrazi za istinom i odgovornošću – koju je nedavno u beogradskom Interkontinentalu organizovao B92 – učestvovao je i Žarko Puhovski, profesor filozofije politike na Zagrebačkom sveučilištu i predsednik Hrvatskog helsinškog odbora.

"VREME": U čemu je razlika u pričama o istini i pomirenju u Hrvatskoj i Srbiji?

ŽARKO PUHOVSKI: Razlika je tragično jednostavna: Hrvatska je nedvojbeno pobijedila, Srbija nedvojbeno izgubila rat. Ima još dodatnih elemenata: Hrvatska je bila napadnuta, Srbija je napala – barem na formalnom državnom nivou. Što se između toga događalo, o tom treba raspravljati. Zato se u Hrvatskoj, kad god se pokušava razgovarati o tome, pojavljuje fraza: Kad ste čuli da se preispituju, a kamoli kažnjavaju, generali pobjedničke armije? Tragično je da najgluplji hrvatski nacionalisti, kad to kažu, imaju pravo. Mi takvih presedana nemamo. Imamo li pravo očekivati da će se prevrat u svjetskoj povijesti dogoditi baš u Zagrebu ili Beogradu? Po mojem poznavanju ovih krajeva, to nije naročito vjerojatno. Zato je – koliko god to bilo ružno i primitivno – na neki način logično da se u Beogradu pojavljuje svega tisuću starčića koji su još uvijek za Miloševića, a u Splitu je njih sto pedeset tisuća za generala Norca. Danas su se protiv Miloševića – uz one malobrojne koji su bili protiv rata – okrenuli i brojni koji mu zamjeraju ne što je počeo rat nego što ga je izgubio. A u Hrvatskoj su oni koji su bili protiv rata – nažalost malobrojni u svim postjugoslavenskim državama – i dalje usamljeni, jer drugi uživaju pobjedu. Hrvatska je dobila svoje teritorije, uspjela je – što je za nacionaliste veoma važno i što će sad popis pokazati – riješiti srpsko pitanje. Postotak Srba u Hrvatskoj biti će sigurno jednoznamenkast, vjerojatno između 4% i 5%. Dio nacionalističkog programa u Hrvatskoj je, nažalost, uspio – i ratno i politički. Zato je mnogo teže postići, u tom sociopsihologijskom kontekstu, mobilizaciju ljudi na moralnim pitanjima.
Tragična je činjenica da je, od 462 osobe pravomoćno osuđene u zadnjih devet godina u Hrvatskoj zbog ratnih zločina, 461 sa – kako se to službeno kaže – strane JNA i pobunjenih Srba, a jedina osoba s druge strane je Dinko Šakić, zapovjednik konclogora Jasenovac od 1941–1945. Dakle, nitko od Hrvata nije osuđen. Slično je u Srbiji, ali Srbija se našla u situaciji država koje su izgubile ratove. To bi joj moglo pomoći da dođe do otrežnjenja. Sadašnji u mnogo čemu očit zaostatak Srbije za Hrvatskom, mogao bi se – na žalost Hrvatske i na sreću Srbije – dosta brzo preokrenuti.

Puhovski:
Računate na reedukaciju ili na smenu generacija?

Puhovski:
Za razliku od nekih kolega koje smatram idealistima, ne vjerujem da se edukacijom mjenjaju stavovi. Stavovi se mijenjaju političkim pritiscima i promjenom interesnog sklopa. Još uvijek su mnoge stvari između Hrvatske i Jugoslavije neriješene, ali privredna suradnja funkcionira nevjerojatno dobro s obzirom na to da nema ni međubankarskog sporazuma. Interesi su veoma jaki. Kad se pokaže da se bolje prodaje nešto drugo od nacionalizma, velik broj japija i drugih mladih ljudi koji su orijentirani na karijeru igrat će nešto drugo. Već se sad neki koji su pre pet-šest godina hodali u crnim uniformama po Zagrebu, ili sa kvazičetničkim bradama ovdje, pojavljuju u odijelima sa kravatama, i s aktn-taškama kreću u novi biznis. Sad se to nosi. Imate doduše tvrdu jezgru ljudi koji će ostati na pređašnjoj poziciji – tu se puno napravit ne može – ali većina se ponaša konformistički. Trendseteri – oni koji određuju trendove – bili su nekad RTS i HRT, no danas više nisu. Danas je to možda CNN, i nedvojbeno je da se nova generacija iz nacionalizma izvlači. Kao profesor i netko tko ima aktivističke veze s jednim brojem mladih, mogu reći da je problem danas u Hrvatskoj – a koliko vidim i ovdje: razgovarao sam s kolegama na fakultetima na kojima sam držao predavanja – izuzetno visok stupanj apolitičnosti. Pojavilo se ne samo odbijanje već i prezir spram politike i političkog uspjeha. Tek će nova motivacija novih generacija – čiji pripadnici neće više morati odgovarati na pitanje jesu li bili u Savezu komunista i da li su bili za Miloševića, za Tuđmana ili protiv njih – promijeniti taj odnos. Govorimo dakle o roku od pet do deset godina.



Toliko je prošlo od Dejtona, pa se ipak nije malo ljudi skupilo u Trebinju i Banjaluci da se usprotivi obnovi džamija, ili u Splitu da podrži Norca.
To se može objasniti potpunom socijalnom besperspektivnošću, socijalnim očajem. Pogledajte podatke o nezaposlenosti. To je i psihološki problem: nešto može trajati tri sata a ne može tri dana, može tri dana a ne može tri tjedna, može tri godine a ne trinaest. Nakon Dejtona ljudi su bili sretni da se ne puca. U Sarajevu su u prosjeku ginula dva čovjeka na sat, kroz tri i pol godine. Posle Dejtona sat nije označavao šezdeset minuta, već dva preživjela. Nakon rata prvo ste sretni da ste preživjeli, a zatim se vraćate na normalu. Pitate se zašto nemate stan, ili auto, zašto nemate posao, a u Zagrebu, Kopenhagenu ili Melburnu ljudi to imaju. Onda kažete: Dobro, mi smo žrtvovana generacija zbog rata, ali što je s djecom? Jer najveći problem je s mladom generacijom. Iz Hrvatske je – pored oko četiri stotine tisuća otišlih Srba u zadnjih deset godina, od kojih se po mojim podacima sto i dvadeset tisuća vratilo – otišlo i oko sto pedeset tisuća etničkih Hrvata, vrh svojih generacija koji su ustanovili, ili procjenili, da nemaju šansu za osobni, profesionalni, znanstveni ili kulturni uspjeh u svojoj zemlji. Sazrijeva svijest da pobjeda u ratu za Hrvatsku, ili Dejton za Bosnu i Hercegovinu, nisu dovoljni. OK, ostvarili smo pobjedu, slavili smo što smo se Srba riješili – sa nacionalističkog stajališta – ali što će bit sa životom? I pojavljuje se percepcija da je prije bilo bolje. Dok je nama bilo našeg Tuđmana, ili našeg Karadžića, nije bilo dobro, ali socijalni problemi nisu bili tako veliki. Tragedija je da je u Hrvatskoj, pod vladom šestorke, broj nezaposlenih povećan preko 10%. To dobrim djelom jesu još dugovi starog režima, ali kao predsjednik vlade ne možete se neprestano vraćati u prošlost. Sadašnja vlast se poziva na odgovornost HDZ-a, HDZ se pozivao na komuniste, komunisti na stoljeća nenarodnih režima... uvijek imate prijelaz na unatrag. Čak i ako je to točno, aktuelna vlada u svakoj državi jest odgovorna za trenutno stanje. Kako se ono ne može popraviti, Hrvatsku je zahvatila socijalna desperacija pomješana s osjećajem da je nova vlast nedovoljno nacionalna, to jest nacionalistička. U Bosni i Hercegovini se kombinuju socijalni očaj i svijest da se kakve-takve privilegije Herceg-Bosne ili Republike Srpske gube, jer postaje očitim da nema drugog rješenja nego ukidanje entiteta i formiranje države u kojoj će kantoni biti osnova federalizma.

Vreme:
Čemu onda konferencije ovog tipa?

Puhovski:
Ljudi koji na njima učestvuju – po mom uvjerenju i iskustvu, a i po podacima – nisu reprezentanti javnih mnjenja. Sasvim sigurno nisu u Hrvatskoj, a vjerojatno ni u Srbiji odnosno Jugoslaviji. Ti ljudi rade ono što smo na nevladinoj sceni radili godinama – bave se švercom. Pokušavali smo manjinske, zabašurene, zanemarene, zapostavljene ideje prošvercati u središte javnog interesa. Katkad nam je za to trebalo pet, šest, sedam, osam godina, katkad nam uopće nije uspjelo. U Srbiji je sad politička klima u kojoj ljudi iz najvišeg državnog vrha – bilo zato što dolaze sa nevladine scene, ili što im to treba za političku poziciju, ili zato što u to vjeruju – smatraju obvezom surađivati. Prisustvo šefa države, ili vlade, ili ministra inostranih poslova, ili predsjednika parlamenta jest simbolička gesta koja je strašno važna, treba ju cijeniti, ali to istovremeno – neka mi bude dopušteno reći – stvara privid da je ova orijentacija jača nego što zapravo socijalno jest. I u Beogradu, a kamoli izvan. Dolazim iz Hrvatske u kojoj nema ni komisije za istinu i pomirenje, pa nemam moralno pravo govoriti da mi se neke stvari čine spornima. Ali ima razloga da se pomalo i sumnja. No, barem malo, proces se otvorio.
Smatram da je ozbiljan problem – osetilo se to i u govoru Vojislava Koštunice – psihološki razumljiva ali politički nerealna i opasna pretpostavka da se suočavanje sa zločinima može izvesti u nekoj vrsti harmonije. Da li istina ide s pomirenjem, sa normalizacijom, da li istina može biti naša, dobra, ljepa, pametna... Istina je – govorim časkom kao profesor filozofije – samo istina. Kad se bavimo njenim otkrivanjem, ne znamo hoće li ona biti za nas, ili protiv. Otkrivanje istine o ratnim zločinima unesrećiće tisuće ljudi. I ratni zločinci su ljudi, i članovi njihovih obitelji. Osramotiće se mnogi, i sela i gradovi, osramotiće se regije i stranke – ali to se mora napraviti. Čini mi se da je odgovarajući pojmovni par istina i uznemirenost, ne istina i pomirenje. Istina uvijek uznemiruje ljude.
Pomirenje je kao u Bibliji – u hrvatskoj verziji molitve kaže se: otpusti nam dugove. Pomirujem se s nekim spram koga nemam dugova. To se ne odnosi na novce, nego na ono što tradicije na Balkanu pominju kao dug u krvi. Ima ljudi kojima sam toliko obvezan, da se spram njih osjećam nemirno. Ne mogu biti pomiren s nekim tko mi je spasio život, jer sam mu neprestano dužan. Pomirenje bi značilo neku vrst simboličkog, ritualnog, a onda i realnog otpuštanja dugova.

Vreme:Kako u tom kontekstu vidite razvoj događaja na ovom prostoru?

Puhovski:
Biće pomirenja, neće biti istine. Kao od 1945. do 1990, kad smo shvatili da je to bilo produženo primirje a ne mir. Bićemo jedno vrijeme sretni što se ljudi ne ubijaju, a nakon toga to neće biti dovoljno.
Mislim da ne postoji klima koja bi izdržala istinu. Za Hrvatsku sam siguran, a vjerujem ni u Srbiji ni u Bosni i Hercegovini. Čak ni djelomice. Normalizacija će se s vremenom dogoditi, ali za moju generaciju prekasno. Nažalost, nećemo živjeti normalno i neopterećeno. Ali se nadam da će klinci dobiti šansu. Vidim, dakle, neprestani napredak, ali toliko infinitezimalno polagan da se sa mojih 55 godina to čini prepolaganim.

Vreme:Poslednji broj časopisa Reč, koji uzvratno uređuje redakcija Zareza, otvara Vaš tekst.

Puhovski:
Strašno sam ponosan na to.
Bio sam i ugodno i neugodno iznenađen tekstovima iz Beograda u Zarezu. Ugodno jer su se pojavili, a neugodno jer sam ih mogao normalno pratiti u smislu konteksta – što znači da se u međuvremenu naročiti teorijski pomak nije dogodio.
Iako sam čitavo vrijeme rata imao kontakte sa ljudima odavde, nije to bilo kao prije. Godine 1984. putovao sam trideset devet puta iz Zagreba u Beograd. Tada se u Zagrebu nije moglo javno govoriti, a Beograd je bio pun tribina.
Evidentno je da se očuvala neka vrst intelektualne zajednice, ali se ni na jednoj strani nisu dogodili bitni teorijski i svijetonazorski pomaci.




Denis Kuljiš



Dubrovački sutoni s Ivom Bancem i Lanom Pavić

Meni, jer sam novinar, i nisu sasvim jasne niti bitne granice između visokih i niskih supkultura, plivam u tom jedinstvenom mediju kao zamašni U-boot
(Globus br.818)


U veličanstvenoj lopudskoj pješčanoj uvali plutao sam pored profesora Banca održavajući se na površini i u njegovoj blizini laganim pokretima prednjih peraja. Napola zaronjen u toplo more kao podmornica dok plovi površinom na dizelski motor i puni akumulatore, slušao sam njegovo izlaganje o elafitskom misteriju. Eruditska i lirska u isti mah, nenapisane stranice njegova raguzinskog Mediteranskog brevijara. Pa upitah: "Profesore, upravo mi je palo na um - je li ikakvu pažnju privuklo objavljivanje vašeg teksta u knjizi 'Acta Turcorum', gdje opisujete kako ste pronašli grob sv. Vlaha?" Ipak je to dubrovački svetac-zaštitnik, usto jedan od dvanaestorice najznatnijih u kršćanstvu, iz ekipe koja je nešto kao vatikanskih "Dvanest žigosanih", a Banac je našao njegov zaboravljeni grob. To je opisano u maloj, blistavoj zbirci s nekoliko književnopovijesnih putopisnih eseja, koja ima diskretan, delikatan podtekst, isto tako diskretan i delikatan kakav je i sam profesor - o potrazi za europskim i vlastitim spiritualnim religioznim izvorištima. Umjesto Indiana Jonesa, potragu provodi povjesničar, pisac fenomenalnog humanističkog dijapazona, besprijekoran antituđmanist, koji je jedini branio i razumio Bosnu, liberalni saborski zastupnik, dekan jejlskog koleđa kojemu je sam Czeslaw Milosz uputio jednu svoju pjesmu - zaista, da je HTV BBC... "Pa sad kad me pitate, Denis, zapravo, i nije..." reče Banac. Onda smo malo pošutjeli, plivali na mjestu, a more je bilo divno, pogled veličanstven - malo ulijevo, vidi se Šipan, gdje je imao ljetnikovac dubrovački biskup koji se u Renesansi dopisivao s Mikelanđelom - današnji se možda dopisivao s Gotovinom. Malo udesno nalazi se, utvrđen na otočkom rtu, divovski franjevački samostan koji je red male braće ustupio nadvojvotkinji Francesci von Habsburg, barunici von Thyssen Bornemisza. Dobila je i ljetnikovac na obali pa sam je, kad sam izašao iz vode, ugledao kako sjedi u vrtu. Krupna crvenokosa gospođa s naočalama, nisam je uopće prepoznao, a nije, naravski, ni ona mene, iako smo se bili upoznali još prilikom njena prvog susreta s nadvojvodom Karlom - sjedili smo tada u hotelu "Palace" i pili čaj, on joj se obraćao na "vi" i jedino je moja žena, dalekovidna kao AWACS, prije bilo kojeg tabloida shvatila: "Tu bi moglo nešto biti..." Kad sam prolazio pored njene kuće, iz vrta, habsburškoga šedrvana, pokušao me za šalu mrežom za leptire uloviti razigran desetogodišnji dječak. Spazivši ga, kao da me munja pogodila - uska glava, dug, tanak nos s prćastim, okruglim završetkom, blago podignutim nozdrvama i gornjom usnom - ama pljunuti blagopočivši Franjo Josip iz mladenačkoga doba kad se u husarskoj gali portretirao kraj carice Elizabete odjevene u široku muslinsku haljinu izvezenu sitnim cvjetovima. Ovaj objesni dječaćić, nadvojvoda Ferdinand Zvonimir, njegov je pra-praunuk, naš prijestolonasljednik, ako išta vrijede oni potpisi, pečati i zakletve na pergamentu iz 1527. koji se čuva u Državnom arhivu, gdje smo se obećali Ferdinandu Prvome (ovaj klinac mogao bi nam pak biti Drugi, i Ferdinand i Zvonimir, jer fućkaš Zvonimira II Savojskog, kojega je načarao Pavelić). Ne mogu se uživjeti u iznuđen raskid s habsburškom dinastijom, koji je doveo do odluke Sabora iz prosinca 1918., obnarodovane na datum po kojemu se zove uličica na Gornjem gradu, u kojoj je bio divan miteleuropski kafić "Žabica", što je propao kao i sve druge sofisticirane miteleuropske institucije u Hrvatskoj. Priznajem: ja sam nostalgičar. Dok sam uređivao "Globus", umjesto službene Tuđmanove slike imao sam iznad glave fotografiju Francesce i Karla, koju je snimio neusporedivi Milisav Vesović. Karlov otac i poglavar toga doma, nadvojvoda dr. Otto Habsburški, bio je dugo moj kolumnist. Uvijek sam mislio da bi nam jednostrano priznanje njihova prava na krunu sv. Stjepana, moglo donijeti samu korist: gdje god se pojave, zamataju se neke čokolade i naveliko muzicira, a turizam eksplodira... Njihov klerikalizam ne bi mogao pogoršati naš beznadni slučaj, ali bi umanjio utjecaj odmetnutog klera, koji po pripizdini fabricira mirakule, te potiče narod da veliča ratne zločince. No, bojim se da sam u ovome usamljen - primjećujem da se u posljednje vrijeme žive rane što ih je nanijela tuđmanistička tiranija, liječe uspomenama na prethodnu, titoističku. Baš je "Globus" donio popis relikvija koje se na Brijunima čuvaju kao Titovo naslijeđe - nevjerojatno zabavan popis Njegovih osobnih predmeta, koje bi neki nepostojeći duhovit pisac, hrvatski Danilo Kiš, prikazao kao "diktatorski aksesoarij", odnosno "dictator's kit": Puška za slonove... dubinomjer... dvije kape za maskenbal... osobni telefonski imenik (tu su valjda brojevi Sofije Loren pod "S", a Leonida Iljiča pod "B", kao Brežnjev)... Ponekad mi zaista nedostaje što nemamo kulturu, ono nešto u čemu bi bili prominentni nepostojeći naš Danilo Kiš i naš postojeći profesor Ivo Banac. To ne znači da imam nešto protiv moje prijateljice Lane Pavić, koja je u Gruž doplovila na jahti "Hrvoje". Goran Štrok mi je pokazao svoj novi velebni hotel "Palace" i pričao kako Renata, njegova žena, ispod Boninova uređuje novi, "Bellevue". Na Koločepu popio sam kavu sa srpskim tajkunom koji je dojurio na "Rivi" od gotovo stotinu stopa. Istodobno, nagovarao sam Predraga Matvejevića, koji piše dopune za novo hrvatsko izdanje "Mediteranskog brevijara" te priprema najveći dosadašnji susret inteligencije europskog Juga - od Umberta Eca i Ismaila Kadarea, do Orhana Pamuka i Amosa Oza - da napravimo "Razgovore s Predragom Matvejevićem"... Hoću reći, meni i nisu sasvim jasne niti bitne granice izmedju visokih i niskih supkultura, jer sam novinar, pa plivam u tom jedinstvenom mediju kao jedan zamašni U-boot velike istisnine. Uglavnom pod površinom, nalukavam se kroz periskop, i samo kad je situacija idealna, kažem prvom časniku: "Poplavite torpedni cijevi jedan i dva, otvorite poklopce. Elementi cilja..."

četvrtak, 26.06.2008.

Malo povijesti koju nitko ne voli

• Sinoć sam otvorila blog, nalazim komentare- raspravu između osbno obe drage blogerice.
• Usput mi i propheta nemo zbog čestitke dana državnosti Domovini kaže: palac dolje , jer je datum politički izmanipuliran.
• Jest izmanpuliran jest. A što nije? Cijela je hrvatska priča izmanipulirana. Ako itko ima volje još razmišljati na tu temu preporučila bih izvrstan pretposljednji Nemanjin post.
Prenosim ga ovdje u cijelosti. Nadam se da se Nemanja neće ljutiti jer on ga je odlično složio i nije u redu da ga bez pitanja prebacujem na svoj.






Druže! Nemoj da budeš Ante fašista




Dati naknadno neki smisao...nebrojenim žrtvama rata koji još uvijek traje, znači prije svega prepoznati ih u njihovoj tragičnosti, a to znači prepoznati ih upravo kao žrtve farse.

Boris Buden



Antifašizam

Žarko Puhovski


Prigodničarsko je obilježavanje antifašističke popudbine suvremene Hrvatske i opet aktualiziralo stara pitanja, o kojima se ozbiljnije ne razgovara (pa odgovori ne mogu biti ni u pripravi).
Razlog je tomu, barem djelomice, u dvoznačnosti samoga antifašizma. Riječ je, naime, i o programatskoj opreci najgorim režimima u ljudskoj povijesti, ali i o strategiji Saveznika u svjetskome ratu. Drugo je značenje uvjetovalo interpretacijska ograničenja koja su otežala (pa, možda, i onemogućila da se antifašizam jasno uspostavi kao antitotalitarizam). Razlog je jednostavan i dobro znan bez SSSR-a pobjeda nad Nijemcima (pa onda i ostalima) jednostavno nije bila moguća, sa SSSR-om nije bio moguć antitotalitarni program (u mjeri u kojoj su ga američki i britanski vođe odista i htjeli).

Vezanost antifašizma za ratna djelovanja opteretila je pojam i svime što rat sa sobom donosi. Saveznici su, očito, pobijedili i bili u pravu ali nisu pobijedili zato što su bili u pravu, nego, jednostavno, zato što su efikasnije uništavali protivničke snage. Dapače, s pobjedom je došlo do niza zbivanja koja relativiraju samorazumijevanje antifašizma. Dostatno je spomenuti Hirošimu, Nagasaki, Dresden, masovna silovanja i ubojstva u Istočnoj Pruskoj, Bleiburg... Ti su zločini izvršeni, doduše, nasuprot eksplicitnim zasadama antifašističkoga programa (u svoj njegovoj svjesnoj nepreciznosti), ali su, dijelom baš zato, bili počesto skrivani (ili barem ne odveć eksponirani), te, dalekosežno bitno, za njih nitko nije odgovarao).

Cijena je nužnoga oslobođenja svijeta od jedva zamisliva naci-fašističkoga barbarstva bila enormna pa je, s obzirom na realnu mogućnost drukčijega ratnog ishoda olako i sama bila tumačena kao nužna" (u SAD-u se to i danas još naširoko tvrdi kada je o Hirošimi/Nagasakiju riječ).
U domaćim okolnostima opća je konfuzija samo još potencirana, do razine na kojoj podjela na ljevicu i desnicu u Hrvatskoj mimo tradicijski zadanih socijalnih i inih sadržaja svedena pretežito na "pojmovni" par Jasenovac/Bleiburg. Pod pritiskom revivala nacionalnih osjećaja u javnosti početkom devedesetih antifašisti su zato svoju poziciju nastojali dodatno "pohrvatiti". Na prigovore da su "antifašisti rušili hrvatsku državu" odgovarali su tvrdnjama da "bez antifašističke borbe današnja Hrvatska ne bi bila priznata kao neovisna država".

To je, tek djelomice, točno. Hrvatska, naime, nije priznata posljetkom svojega nedvojbeno značajnoga antifašističkog prinosa borbi u II. svjetskom ratu, nego zbog jasno ustrojene federalne strukture druge ("antifašističke") Jugoslavije. Jer inače teško da bi bila priznata Slovačka (koja takav prinos ne može povijesno pokazati), neovisno o mirnome češko-slovačkome razvodu (koji, da se ne zaboravi, ipak nije bio demokratski proveden, jer referendumi o razdruživanju nisu bili održani).

Višedesetljetnu, općeprihvaćenu federalnu strukturu Badintairova je komisija formulirala kao osnovu za jugoslavensku dekonstrukciju, odbacivši pritom teze o "administrativnim granicama unutar SFRJ". Istini za volju, te su granice izvorno odista i bile administrativne (jer ih nije odredilo nijedno tijelo javne vlasti, nego na uobičajeno zatvorenoj sjednici Politbiro CK KPJ). No, poslije su ustavi Jugoslavije i republika prihvatili baš te granice i one su dobile i socijalno i ustavnopravno značenje te, konačno, i značenje međudržavnih granica.

Sve će to, međutim, uskoro pasti u vodu. Jer, odluka da se Kosovo/a prizna kao neovisna država moguća je tek kršenjem Badintairovih načela i logike koja je do njih dovela. Bit će to, tek naizgled paradoksalno, istovremeno konačni poraz Miloševićeve politike i trijumf njegove ideologije etničkih većina (kojom je htio, primjerice, ustrojiti i "Republiku Srpsku krajinu").

Bit će to, također, i još jedna uputa za okretanje od antikviranih priča, ponavljanje stare mudrosti da se iz povijesti može naučiti samo to da se iz nje ništa ne može naučiti (jer se greške, očito, ponavljaju). Pobjeda u ratu često dovodi u sumnju vrijedne (npr. antifašističke) ideje u ime kojih je (obrambeni) rat započet, poraz kako to velikosrpski primjer pokazuje može dovesti do prihvaćanja (pogrešnoga) načela u ime kojega je (invazivni) rat bio pokrenut. Valja se, i zato, tek nadati da će se ubuduće, nekako, moći bez rata.



Antifašizam nije samostojeća ideja

Ivo Banac


Predsjednik Stjepan Mesić odlučio je svoja tumačenja hrvatske povijesti u razdoblju Drugog svjetskog rata i komunističkog režima podijeliti s čitateljima jednog našeg dnevnog lista (“I katolička crkva nasjela na propagandu protiv antifašizma”, Novi list, 12. veljače). Sad imamo zaokružen iskaz - izraz kontradiktornog ideološkog stava, koji jasno i precizno predstavlja glavna intelektualna polazišta sadašnjeg hrvatskog državnog poglavara.

Predsjednik Mesić u uvodnom dijelu veli da je u svojim recentnim izjavama bio potaknut aktivnošću “ustašonostalgičara”, koji sumnjiče sve pripadnike NOP-a kao potencijalne ratne zločince. Riječ je, zapravo, o istraživanju mogućih ratnih zločina što su počinile vrlo određene osobe, a ne “svi pripadnici NOP-a”. Unatoč tomu, Mesić se po svemu sudeći načelno protivi takvim prikupljanjima dokaza, premda je svjestan da ima onih koji prigovoraju da se zločine “ne može mjeriti /.../ s dva aršina”. Problem je u tomu što on misli kako je “nezakonito postupanje” protiv “pripadnika okupacijskih snaga, a osobito prema njihovim domaćim pomagačima” zapravo razumljivo, makar se tako što formalno priznalo zločinom (“ja sam osobno te zločine ne jednom osudio”), te stoga i ne zavređuje sankcije. Da bi u tomu uspio, on mora u svemu osuditi fašizam. U tomu će sigurno imati podršku svakog demokrata.

Nije, međutim, jasno zašto ujedno opravdava komunizam (“zločin pobjedničke strane nije bio izraz politike, bio je eksces - ma kako masovan mogao biti”), u čemu ne može očekivati potporu demokratske javnosti, te zašto misli da su protivnici komunizma u našim uvjetima nužno “spodobe”, “neofašisti”, “povijesni revizionisti”, te u konačnici ustaše. Drugim riječima, zašto je njegova apologija komunističkog režima istovjetna onoj koju bi Jakov Blažević ili Žarko Vimpulšek s lakoćom supotpisali?

Oskudno je Mesićevo znanje i tendenciozno njegovo tumačenje pojave komunizma. To ga, nažalost, ne sprečava “o tome poučiti one koji ne znaju”, dakle one koji znaju manje od njega, i to intelektualno neplodnim formulacijama poput: “komunizam kao ideja nema u sebi ama baš ništa zločinačkoga. Što je loše u ideji društva jednakih ljudi koji bi društvu pridonosili prema svojim mogućnostima, a od toga društva dobivali prema svojim potrebama? Je li to zločin? Nikako. To, međutim, jest utopija, to je neostvarivo”. Zanimljivo. Projekt u koji su ugrađene kosti stotina milijuna ljudi bio je neostvariv, ali ne i zločinački!
Kad bi Stjepan Mesić poznavao najelementarniju literaturu o marksizmu, možda bi uzeo u obzir jasnu formulu Leszeka Kolakowskog - koji sigurno nije ustaša! - kako “u stvarnom životu višak jednakosti podrazumijeva višak države, a apsolutna jednakost apsolutnu državu”, ali i činjenicu da se Marxovo razumijevanje formule “svakomu po svojim potrebama” bitno razlikovalo od mnogo skromnijih onodobnih socijalističkih shvaćanja “pravih potreba” ljudskog društva. Naime, Marx i komunisti “potrebe” su tumačili maksimalistički, da bi u pomanjkanju realnih rezultata došli do izuzetno etatističkih rješenja. Kolakowski njihova nastojanja ironizira svetogrdnom mišlju kako bi logikom stvari univerzalni sustav točkica i bonova zacijelo predstavljao vrhunac povijesne emancipacije. Savršeni sustavi, naime, redovito vode u ropstvo i zločin. Staljinizam nije zastranjivanje nego upravo logična posljedica marksizma.

To Mesić ne želi vidjeti. “Druga je stvar”, veli on, “što se ‘pod firmom’ komunizma i borbe za tu utopiju formirao boljševički sustav koji je nakon Drugoga svjetskog rata nametnut dijelu Evrope, a koji je zapravo bio klasični autoritarni sustav, diktatura što se služila svim raspoloživim sredstvima, uključujući i zločine, da bi se održala”. Pa, neće biti da se to slučajno dogodilo? Kako se taj sustav “formirao”, odnosno tko ga je “formirao” i tko ga je “nametnuo” dijelu Europe? I po čemu bi taj sustav bio tek “autoritaran”, recimo poput diktature nekog južnoameričkog caudilla, a ne do srži totalitaran, kakav je i bio?

Neobični izuzeci

Mesićev “boljševički sustav” zapravo je efemeran, doslovno privremen. U Jugoslaviji ga je netko nametnuo, premda nije jasno tko. Mesić, naime, tvrdi kako nije točno da “su komunizam i komunistička ideologija dominirali Narodnooslobodilačkim pokretom u bilo kojoj fazi rata”, pa prema tomu ni u završnoj. Ipak, “taj je sustav u prve tri poslijeratne godine bio uzorom i sustavu što se gradio u Jugoslaviji”, ali samo kratkoročno - tri godine: “Da je jugoslavenski sustav barem u prve tri godine svojega postojanja, tj. do sukoba Tito - Staljin, bio vrlo tvrd, ustrojen po uzoru na sovjetski sustav, da je u tome vremenu bilo također stvari koje se ne može okarakterizirati drugačije nego kao zločin, i to je istina, ni to nitko ne poriče”. Dakle, za trajanja “boljševičkog” ili “jugoslavenskog” sustava, ali samo u “tome vremenu”, bilo je nekih “stvari”, koje se “ne može okarakterizirati drugačije” (kad bi se samo moglo!) nego kao zločin, ali ne kao sistemski zločin, jer, već smo vidjeli, to nije “izraz politike” nego “eksces - ma kako masovan mogao biti”.
Nakon “sukoba Tito - Staljin”, po svemu sudeći, tih “stvari” više nema, pa Goli otok moramo pripisati neautoritarnoj fazi “jugoslavenskog sustava”. Ipak, ni za te tri godine nije svaki zločin bio zločin: “suđenja notornim ratnim zločincima ne mogu se proglašavati zločinima”. Moglo bi se zaključiti da “Suđenje Lisaku, Stepincu, Šaliću i družini, ustaško-križarskim zločincima i njihovim pomagačima” nije bio zločin ni u dijelu koji se odnosio na nadbiskupa Stepinca, premda je Hrvatski sabor, doduše pola godine prije predsjedavanja Stjepana Mesića, posebnom Deklaracijom od 14. veljače 1992. to suđenje proglasio nepravednim prema zagrebačkom nadbiskupu, pa time i ništavnim. Neobično zvuče i Mesićevi izuzeci “u prve tri godine”, kad je riječ o komunističkoj političkoj policiji Ozni ili Titu. Mesić, naime, tvrdi “da su javni tužitelji (koji, kada?), pa čak i Ozna, sprječavali likvidacije (gdje, kada?), odnosno upozoravali na njihovu nedopustivost”. Također veli kako Crkva “‘zaboravlja’ da se taj isti Tito upravo njezinim biskupima, u prvome susretu godine 1945., predstavio kao ‘Hrvat i katolik’!” Skaske o dobrim oznašima dakako potvrđuju pravilo, a puna Titova rečenica iz razgovora s dijelom biskupa 2. lipnja 1945. glasi: “Moram vam kazati, da ja kao Hrvat i kao katolik nisam bio zadovoljan s držanjem katoličkog svećenstva, jednog dijela katoličkog svećenstva u ovim teškim historijskim momentima, koji su koštali velikih žrtava”. Tomu je dodao i ovaj prijedlog: “Ja bih sa moje strane rekao, da naša Crkva treba da bude nacionalna, da se više prilagodi naciji”. I na koncu: “Ja bih želio, da vidim, da katolička Crkva u Hrvatskoj sada, kad imamo sve uslove tu, ima više samostalnosti. To bih želio, to je osnovno pitanje, to je pitanje, koje bi mi željeli riješiti, a sva ostala pitanja, to su sekundarna pitanja, koja će se lako riješiti” (Aleksa Benigar, Alojzije Stepinac, Rim 1974, str. 502-3). Posve je jasno zašto se u tom trenutku Tito predstavljao kao “Hrvat i katolik”. Ne vjerujem da je to Crkva “zaboravila”.

Ocjena Tita

Što se Titove uloge tiče, Mesić priznaje da je Tito “najvjerojatnije znao za likvidiranja na kraju rata”. No, i oni što su i najmanje upućeni u strukturu komunističkog pokreta u razdoblju staljinizma znat će da u ovom sustavu nema (ne)djela, posebno kad su “masovna”, bez odgovarajuće direktive. O tomu briljantno govori nagrađeni znanstveni rad Dominika Vuletića “Kaznenopravni i povijesni aspekti bleiburškog zločina” u najnovijem broju časopisa Pravnik (br. 2, 2007), glasilu studenata Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Autor jasno veli: “Jugoslavenske snage koje su sudjelovale u bleiburškim događajima postupale su po Titovim naređenjima i bile su pod njegovom kontrolom. One su bile dio ukupne jugoslavenske sile koja je sudjelovala u završnim ratnim operacijama, vojnoj akciji kojom je rukovodio Josip Broz. O postojanju te kontrole svjedoči i stalna komunikacija između Josipa Broza i zapovjednika III. jugoslavenske armije Koste Nađa. Inače, 51. divizija-postrojba koja se našla na Bleiburgu dio je III. armije. Tito poručuje Nađu da mu je lično odgovoran te naređuje energičnije djelovanje”. Unatoč takvim zaključcima, koji su po svemu sudeći iznenađenje za Mesića, predsjednik Republike veli: “U globalu gledano, Titova je bilanca, i kao vođe antifašističkog pokreta u ratu, i kao državnika u poslijeratnim desetljećima - pozitivna.” Ne samo to, u Titovo vrijeme, “dolazilo je protekom vremena do sve veće liberalizacije, zemlja je napredovala, živjelo se materijalno sve bolje, granice su se otvarale, a bivša je federacija na čelu s Josipom Brozom Titom uživala sve veći ugled širom svijeta”. Jedino nije jasno kako se i zašto tako idealna zemlja uopće raspala i to u krvavom ratu.

Mesić donosi i svoje tumačenje “kampanje protiv maršala Tita”. Za njega je to “tek dio razrađenoga scenarija u kojemu zdušno surađuju - da li iz neznanja, ili svjesno i s namjerom, to neću ocjenjivati - i neki mediji, odnosno ljudi koji rade u medijima. Svrha je tog scenarija srušiti antifašističke temelje današnje Hrvatske i pripremiti scenu za napredovanje u prošlost, za odmak od ujedinjene Evrope”, te još mnogo goreg i huđeg (korupcija, izolacija). Međutim, nije jasno zašto je inzistiranje “na kažnjavanju i nedavno počinjenih zločina (svih, pa i onih koje su počinili Hrvati!)” poželjno, a onih počinjenih 1945., makar od hrvatskih oznaša, nepoželjno i - odmak od “ujedinjene Evrope”? Još nije primijećeno da je “ujedinjena Evropa” ikoga osudila zbog inzistiranja na procesima za ratne zločine, ali jest primijećeno da je prije točno godinu dana Stjepan Mesić dobio ukor glasnogovornice Europske komisije zbog pretjerivanja u svojim iskazima oko partizanskih fojbi kao “odmazde” za zločine fašističkih snaga u Istri i Slovenskom primorju. Mesić i danas opravdava “odmazdu”, ovaj put prema “domaćim pomagačima”.

Daleko bi nas odvelo kad bismo ulazili u sve Mesićeve živopisne i krajnje originalne argumente u njegovu povijesnom iskazu. Važno je, ipak, zaključiti s nekoliko jasnih teza:

Antifašizam, upravo zato što je pokret “protiv”, nije samostojeća ideja. Podržavali su je liberali i konzervativci, socijalisti i komunisti, anarhisti i katolici. Ona je izvorno proizvod liberalno demokratskog svjetonazora i u svojim počecima povezana s otporom liberalnih intelektualaca poput Crocea i Amendole protiv Mussolinijeva režima.

Ideologije

Za Lenjinova života, pa i do sredine 1930-ih godina, komunisti su fašiste doživljavali kao navjestitelje revolucije. Po njima, kapitalizam se više nije mogao braniti “parlamentarnim kretenizmom”, pa je prešao na terorističke metode vlasti - što je fašizam. Tek nakon Hitlerova dolaska na vlast, linija Komiterne okreće se prema narodnoj fronti svih snaga (ne samo lijevih!) što se mogu pridobiti za ujedinjenu frontu protiv fašizma. U takvim uvjetima, posebno za vlasti pučke fronte u Francuskoj i za Španjolskog građanskog rata (1935.-1939.), ali i nakon njemačkog napada na SSSR, antifašizam postaje taktički instrument komunističkog pokreta. Za vrijeme Staljinova savezništva s Hitlerom (1939.-1941.) komunistički pokret je napustio parole antifašizma i ratne sukobe tumačio na liniji Lenjinovog “defetizma” iz razdoblja Prvog svjetskog rata - zaraćene strane jednako su neprijateljske radničkom pokretu; riječ je o “Drugom imperijalističkom ratu”.

Antifašizam u liberalnom smislu jest temelj poslijeratnog europskog poretka, ali, upravo zato što nije samostojeća ideja - i George VI. i Staljin i Čang Kai-šek bili su antifašisti - prava i nosiva ideja europskog poretka jest liberalna demokracija. Ona je u suprotnosti s komunističkom manipulacijom “antifašističkim frontama”.

Komunistički partija Jugoslavije (KPJ) ne samo da je predvodila nego je u svakom detalju i u svakom trenutku dominirala tzv. NOP-om, koji je sama i stvorila. Po Staljinovom strateškom planu za vrijeme Drugog svjetskog rata taj pokret je bio pretjerano komunistički. Moskva je Titu predbacivala uporabu komunističkih simbola (crvene zvijezde petokrake, srpa i čekića, proleterske nomenklature u nazivlju postrojbi, itd.), a očekivala je i veću kooperativnost s četnicima, gerilskom vojskom pod komandom savezničke jugoslavenske vlade u egzilu.

Unatoč Titovom protivljenju ili izigravanju niza Staljinovih direktiva, KP Jugoslavije je do 1948. operativno bila pod kontrolom Moskve. To znači da nijedna važna odluka, uključujući kadrovska, nije mogla biti donesena bez znanja Moskve. Službena jugoslavenska historiografija iskrivljivala je ovu činjenicu gradeći mit o neovisnoj liniji KPJ još od 1939. godine.

Premda je fašistička ideologija po svojoj suštini zločinačka, ne bih se na mjestu ljevičarskih lidera tješio dvojbenom tezom da komunistička ideologija to ipak nije. U Hrvatskoj, kao i u svim tranzicijskim zemljama, jedino ljevica može izbrisati ljagu komunističkih zločina. Ponašati se apologetski u ovom slučaju, kao što radi Mesić, u konačnici je djelatnost suprotna perspektivi demokratske ljevice. Umjesto da ispisuje dvojbene “povijesne” članke, Mesić bi bolje učinio da je položio vijenac u Bleiburgu.

U demokratskom ozračju nakon uvođenja pluralizma u čitavoj Istočnoj Europi nakon 1989. godine ne može se naći nikakvo uporište za kontinuitet politike iz komunističkog razdoblja. Inzistiranje na dvojbenim rezultatima socijalnih i drugih programa iz vremena komunizma u biti sprečava jasno određivanje prema suštini tih režima, koji su bili totalitarni u izvornom smislu - nisu dijelili vlast niti dopuštali alternativne svjetonazore u društvenoj zajednici.

Povijesna pitanja

Demokratska Hrvatska stoji ili pada na sadašnjim nastojanjima našeg društva, a ne na “avnojevskim granicama”, ZAVNOH-u i Titu. Legitimitet koji se crpi iz potonjih odrednica može zaštititi pojedine biografije, ali ne i demokratski poredak i perspektivu naše europske budućnosti.

Suprotno tvrdnjama niza populističkih demagoga raspre o povijesnim pitanjima nisu suvišne. Dok hrvatski građani ne budu imali jasnu sliku o svojoj povijesti i njenom značenju, neće biti u prilici izgraditi bolju i stabilniju budućnost. Da je sustav ne samo iz 1945. nego i iz 1988. to uopće mogao dopustiti, realne raspre o ratnim zločinima za Drugog svjetskog rata mogle su spriječiti ratne zločine iz razdoblja 1991.-1995.

Najgore što predsjednik Mesić može učiniti nije zastupanje posve neodrživih povijesnih teza nego zaustavljanje djelovanja pravne države - tužiteljstva, sudstva i organa gonjenja - kad je riječ o svim zločinima, bez obzira zvali se počinitelji Dinko Šakić, Mirko Norac ili netko još nepoznat iz redova štićenika “antifašističkih boraca”.



Ekscerpt: Od društva tajne do tajne društva

Boris Buden


Ako su mir i stabilnost Evrope nakon Drugog svjetskog rata, bez obzira na blokovsku podijeljenost, bili utemeljeni na antifašizmu, danas nakon takozvanih demokratskih revolucija 1989. Evropa se ujedinjuje na postkomunističkoj odnosno posttotalitarnoj paradigmi. Taj preokret simbolički je kondenziran u padu berlinskog zida kao metafori konačnog oslobođenje od obaju totalitarizama dvadesetog stoljeća, fašističkog i komunističkog. Ako je dakle iskustvo totalitarne neslobode sažeto u iskustvu zida onda bi, logično, iskustvo posttotatlitarne slobode, pravičnosti, demokracije i prosperiteta moralo biti u proturječju s iskustvom zida. Ali to nije tako. Zid kojim se opasala “tvrđava Evropa” kao da ničim ne dovodi u pitanje iskustvo posttotlitarne slobode, čak bez obzira na strašan broj njegovih žrtava koji nadaleko premašuje broj stradalih ne samo uzduž Berlinskog zida, nego i uzduž nekadašnje “željezne zavjese”. Riječ je o diskontinuitetu u samoj tvorbi društvenog iskustva na kojem se temelji današnji politički projekt ujedinjene Evrope, točnije, o nemogućnosti društvenog iskustva da zid komunističkog totalitarizma prevede u “zid smrti” ujedinjene Evrope, napokon, o njegovoj nemogućnosti da u historijskom diskontinuitetu, u “konačnoj pobjedi demokracije nad totalitarizmom” prepozna i artikulira kontinuitet neslobode. Tajna kojom je obavijena činjenica novog, još strašnijeg zida, onaj klandestinitet u kojem se gubi tragična sudbina hiljada emigranata, efekat je nemogućnosti tvorbe društvenog iskustva danas. Društveno iskustvo koje se ne može artikulirati kao takvo ni ne postoji.
S druge strane iskustvo tajne je i opće mjesto postkomunističke perspektive odnosno postkomunističkog diskursa uopće. Riječ je o shvaćanju bivšeg komunističkog društva kao društva tajne, odnosno povijesnog preokreta, “pada zida”, kao pobjede nad tajnom, kao izlaska iz društva tajne u društvo oslobođeno tajne, društvo sveopće transparentnosti odnosno javnosti. Drugim riječima, u postkomunističkoj – hegemonijalnoj – perspektivi komunizam i postkomunizam odnose se kao mrak i svjetlo. To je simbolički sažeto u onoj dobro poznatoj metafori o “izlasku iz komunističkog mraka ili tunela”. Ova metafora postala je otrcana fraza postkomunizma i to bez obzira na veoma često i zapravo očigledno proturječje s realnim iskustvom, pogotovo na prostorima bivše Jugoslavije, naime iskustvom da pravi mrak nastupa tek 1991., ako ni u čemu drugome, onda u smislu one poznate Krležine metafore o balkanskoj krčmi u kojoj se najprije ugasi svjetlo da bi zatim počela opća makljaža, konkretno, masakri i zločini koji su sudbinski obilježili takozvano osvajanje slobode, odnosno pobjedu demokracije, pobjedu “svjetla nad mrakom”.
O tom proturječju najbolje svjedoči personalno iskustvo, ali ono, kao što je poznato, nema snagu epohalnog svjedočanstva. Njegova istina lako se suzbija dobro poznatom optužbom za nostalgiju.
Problem s nostalgijom danas je u tome da se njezin uzrok, dakle razlozi za osjećaj da je prošlost vrijedna žaljenja odnosno pozitivnog prisjećanja, uvijek shvaćaju kao nešto privatno, pa čak i onda kada nostalgija postaje masovni fenomen, kada se može reći da je čak većina članova nekog društva nostalgična, a što se danas gotovo sa sigurnošću može tvrditi za Bosnu.
Uzmimo jedan primjer, dobro poznatu fotografiju iz bosanskog rata: majka, vjerojatno iz Srebrenice, drži, uplakana, u rukama fotografije svojih četiriju sinova. Premda se ta slika na najopćenitijem nivou doživljava kao dokument bosanske ratne tragedije, ona je prije svega svjedočanstvo personalnog gubitka, štoviše, upravo ženskog gubitka koji se načelno percipira kao privatniji od muškog. Značenje tog tragičnog gubitka gubi se negdje u tajnovitoj privaciji te žene i dokučivo je samo personalnom empatijom.
Druga, komplementarna strana te privatizacije ljudske tragedije je njezina nacionalizacija: ista fotografija postaje svjedočanstvo zločina koji je jedna nacija počinila prema drugoj, dakle dokument nacionalne viktimizacije, odnosno sredstvo nacionalističke mobilizacije.
Ali jedno ta fotografija sigurno nije – nije dokument svoga vremena, nije dokument epohe. Ona nema mjesta u hegemonijalnom narativu epohe koji bi je prepoznao kao sliku svoje istine, dakle kao svoj dokument. Ona čak nije ni tamna mrlja na slici epohe, jer je ta epoha, epoha konačne pobjede svjetla nad komunističkom tamom. Drugim riječima, upravo u svjetlu svoje vlastite epohe ta slika ostaje nevidljiva, pada natrag u tamu prošlosti u klandestinitet privatnoga, intimnoga. Kao da je gubitak te žene njezin osobni, a ne ujedno i društveni gubitak, kao da je on moment samo osobnog, ne i društvenog iskustva.
U osnovi, percepcija te fotografije ne razlikuje se bitno od percepcije fotografije na kojoj vidimo gomilu leševa naplavljenih na neku od plaža evropskog juga. Obje doživljavamo prije svega personalno, kao da je riječ o individualnim sudbinama koje nemaju društveno značenje. Obje dokumentiraju dobro poznate činjenice ali ne prodiru do svijesti kao proturječja stvarnosti, bilo da je riječ o proturječju između Evrope kao prostora slobode i evropskog “zida smrti” koji tu slobodu zatvara u njezin geto, odnosno o proturječju između epohe koja sebe slavi kao konačnu pobjedu slobode i nacionalističkih ratova koji na vidjelo iznose realni užas te epohe.
Tako fotografija nesretne majke nužno evocira nostalgiju. Jer ona implicira prošlost u kojoj je život te žene bio bolji. Dakako, žaleći za boljom prošlošću nostalgija priznaje tu prošlost odnosno potvrđuje ono bolje kao prošlost. Kada bi međutim ta ista nostalgija izašla iz opskurnosti intimne, privatne sudbine i postala činjenica društvenog iskustva, prestala bi biti nostalgija i postala bi društvena kritika artikulirajući bitno drugačiju istinu – ne onu da je prošlost bila bolja, nego ovu da je sadašnjost gora i da baš zato može, odnosno mora biti bolja. Ali to bi bio zahtjev za promjenom postojeće stvarnosti, a takav zahtjev ima smisla samo kao kolektivna akcija, kao radikalna artikulacija društvenog iskustva. To se međutim ne događa. Rezultat je postkomunistička nostalgija čiji nam je društveni karakter postao nedokučivom tajnom.
Ako je tajna u komunizmu bila mračni element društvene strukture, dinamička kategorija državne politike, a time i društvene reprodukcije, obskurna sfera društvene stvarnosti, danas je društvena stvarnost sama, sama društvena stuktura, društveni karakter političkog života, naposljetku, sama dinamika društvene reprodukcije postala tajnom.
Zato nostalgija nema više svoj društveni efekt. Jer je sama tek efekt društva kao tajne.
Da preliminarno zaključimo: prijelaz od komunizma u postkomunizam, od totalitarizma u demokraciju odnosno liberalni kapitalizam, nije – kako se nadala nekadašnja disidentska demokratska opozicija – prijelaz od društva tajne u društvo, transparentnosti i javnosti. Naprotiv! Na mjesto društva tajne stupila je tajna društva, bolje rečeno, stupilo je samo društvo kao tajna. Tajna danas nije dakle ni element, ni sfera naše društvene stvarnosti, nego je ta naša društvena stvarnost strukturirana kao tajna.



Zadovoljstvo žrtve?

Boris Buden


Možda je najčešća formulacija koja se posljednjih dana mogla čuti u povodu skandalozne odluke Međunarodnoga suda pravde bila ona koja je naglašavala da "žrtve neće biti zadovoljne ovom odlukom". I to je, dakako, točno. No, kao da je zaboravljena višestruko prijeporna konotacija ovakva stajališta. A riječ je o sadržaju koji je višestruko bitan za svaku poratno profiliranu političku zajednicu.

Ponajprije, ratne žrtve prvoga reda nedvojbeno ne mogu ništa osjećati jer su, na žalost, mrtve. U njihovo ime i tu počinje dio problema javljaju se zvani i samozvani zastupnici, različite političke opcije, nacionalne ustanove, itd. I baš zbog toga gotovo nužno dolazi do politiziranja i moraliziranja stotina tisuća osobnih sudbina. Riječju, žrtve su posve neizbježno kriterij kojim se mjeri ne samo bol preživjelih nego i odnos cijele zajednice spram svoje i tuđe prošlosti i sadašnjosti.

No, posljedice su nerijetko doista zbunjujuće. Primjerice, što bi značila tvrdnja da stotine tisuća žrtava bombardiranja Dresdena, Hirošime i Nagasakija ne mogu nikako biti zadovoljne presudama Nürenberškoga ili Tokijskog sudišta? U vrijeme donošenja tih presuda takvo što nije ni bilo moguće javno izreći, a i danas mnogima djeluje neprihvatljivim. Nije, dakle, ipak tako da se žrtvama svima i svuda pripisuje jednak moralni potencijal. Nekako se, svagda, odjeljuju one naše od njihovih. (Pritom i sam jezik zavodi; nisu li, zapravo, "naše žrtve" one za koje smo "mi" krivi/odgovorni premda je uobičajeno govoriti o "našim žrtvama" kao o žrtvama koje je među "nama" uzrokovala druga strana).

Brojni (i neizbježni) nesporazumi nastaju u biti zato što su žrtve uvijek pojedinačne čak i kada tisuće budu ubijene simultano, svatko od poginuih ostavlja svoj trag, svatko od traumatiziranih na svoj način doživljava (i eventualno prorađuje) traumu. Svaka žrtva svjedoči pojedinačni poraz. Ona je i postala žrtvom zato što je u odlučnome trenutku bila slabija (ili na slabijoj strani). Nije bila ni bolja niti lošija, "samo" slabija.

Kada rat završi, žrtve su istovremeno bitna sastavina i ključna poteškoća svake kolektivističke ideologije u našim uvjetima posebice nacionalističke. Jer, žrtve su istovremeno oni koji su "pali za domovinu", ali i oni koji podsjećaju na brojne individualne poraze. Ne voli ih se u tome aspektu sjećati ni strana koja je dobila rat (jer relativiraju pobjedu), niti ona koja ga je izgubila (jer čine poraz još težim).

Ideologije zato žive od kolektiviranja žrtve, od viktimiziranja (vlastita) kolektiva odatle stalne potrebe za preuveličavanjem broja poginulih, silovanih, ranjenih. Pojedinci ostaju tek statističkim materijalom. No, u njihovo se ime želi suditi počiniteljima. I to je bitno pogrešno. Čitava tradicija civiliziranoga sudovanja počiva na tomu da žrtva ne smije suditi (to je oduvijek tretirano kao osveta). Zapravo, ni u ime žrtve se ne smije suditi jer ne sudi se počinitelju, nego činu (u protivnome i sama bi žrtva što se nerijetko ipak zbiva mogla postati suoptuženicom). I to je, psihologijski, zadnje žrtvovanje žrtve, no, ujedno, i jedini uvjet da se pravda ipak ostvari kao objektivna presuda.

U ime žrtava ne treba, dakle, suditi, nego u ime pravednosti. U ime žrtava ne treba, dakle, osuđivati sustave i ideologije, nego ustanovljavati konkretne počinitelje. Jer, na to ih kvalificira činjenica da su bile žrtve. Za ono drugo nedvojbeno bitno potrebna je objektivnost raščlambe (koju žrtve i njihovi vehementni zagovornici, prema definiciji, nemaju niti mogu imati). Zato je danas bitno uvidjeti da je presuda o (općinskome!?) genocidu u Srebrenici nepravedna za sve i za one koji za sam lokalitet nisu niti čuli jer je postavljen pogrešan kriterij za ustanovljenje genocida na globalnoj razini (dijelom i tako što aktualna presuda eksplicitno polemizira s onom nürenberškom).

Zato je bitno razumjeti da ideje o fondu iz kojega bi se nadoknađivala šteta žrtvama poslijejugoslavenskoga rata mogu služiti pravdi tek nakon što je utvrđena "velika" istina o ratnim odgovornostima. Bez toga bi se učinilo, možda, nešto za pojedinačne žrtve (i njihove nasljednike), no nedovoljno za pravdu.





- 12:36 - Komentari (5) - Isprintaj - #
• sve je to ostalo u prošlom stokjeću, i tito i musolini i pavelić i svi ti likovi- jebo povijest i povijesne bitke... hoćemo usvajat djecu!!! (Slaven 25.06.2008. 15:40)
• Zašto djecu? (halter skelter 25.06.2008. 15:56)
• I čiju decu? (NEMANJA 25.06.2008. 17:19)
• I kakvu decu ? (cveba 25.06.2008. 17:55)
• Koja djeca? Iz prošlog stoljeća? Kvragu a glasala sam za Mesića upravo zbog djece iz prošlosti. (odmak 25.06.2008. 19:02)
utorak, 24.06.2008.


toliko Nemanjin izbor.

Hoćemo usvajati djecu. U redu. Ali bez obzira koliko nas ne zanima povijest i povijesne bitke one nas neprekidno sustižu ( evo i u raspravama Lion Queen I Luki 2 I svima nama koji smo se u njih uključili, a sve samo zato


JER NISMO RASPRAVILI TU POVIJEST:

Eto to je moje mišljenje. Suspregnimo naše animozitete I pokušajmo čuti onog drugog.
Žao mi je što Mesić, meni osobno simpatičan po svim drugim pitanjima jednako tako nije kadar čuti drugu stranu I razumijeti I one druge nemale žrtve.

srijeda, 25.06.2008.

I vjetar pozovi na gozbu

Daj mojem peru svjetlost i ruci podaj pero
Privini svjetiljku uz prsa i nogama podari pijesak
Iznemogni od ushita i zapitaj se za izlazak
Osnuj sebe i budi glavar svoje ćelije
Odnesi slomljenu trsku i odnjeguj stari stijenj
Ne zatiri očiju koje te motre i odveži svezicu na sandali
Operi noge u vodama ribnjaka i ruke čuvaj neokvašene
Zapjevaj suncu na zalazu i pridruži mu pladanj smokava
Jaglacu udijeli stan i svijeći bujan svijećnjak
Ne strepi sa zvijezda i ne okupljaj proroke
Iznesi kruh na stol i vjetar pozovi na gozbu.

Ivan Golub

Budućnost se ne pretvara u čemernu izvjesnost zato što što smo uništili i nismo odsanjali prošle snove, ali postaje nepodnošljiva misao na nju ako se ne osjećamo sposobnima sanjati nove.

Don Branko Sbutega



Ljubljena moja Domovino želim ti dobar dan.

nedjelja, 22.06.2008.

Jutros najranije prošetala Laru, obavila par radnji-zalijevanje cvijeća itd sve s namjerom da se najranije moguće odem kupati i prije vrućine vratim kući. Hoću-neću na kupanje , a more zove ali, ispetljala sam tražeći kupaće kostime, ma daj govorim sebi, moraš se poći kupati. Prestala si gimnasticirati- iz razloga jer mi se ne da razgovarati sa tim ljudima tamo. Ma ljudi su posve u redu, ja se sve više zatvaram. Sve mi postaje dosadno i teško. Odlučila sam još živjeti onoliko koliko mi treba da vratim dugove i adio društvo.
Išla sam se kupati. Za to nemam više prikladne riječi. More kao plodna voda maternice za male nerođene bebe. Jutros rano je bilo vrlo čisto toplo, zapravo malo hladno- po mojoj mjeri, skoro nikoga. Ono malo kupača roba mojih godina i klupa- da ne zaboravim svoju cvjetnu klupu koja bliješti i Bog je bio tamo. Sa psom.

Pred kućom sam se ispetljala dok sam se parkirala. Nije više za mene. Malo me hvata tuga. Gdje je onaj moj duh i tijelo još koliko lani.
Sad razmišljam o komentaru Luki i prohpeta nemo. Onda me to asocira na to koliko, bez obzira koliko se trudili, svi smo, uključujući i mene uvijek zatvoreni u okviru svojih razmišljanja, znanja, odgoja. Na neki način u nemogućnosti da iziđemo iz toga, čak ni racionalno prohpeta nemo na čemu ti insistiraš.
Sad slušam Gortan Project: La revacha del tango i pokušavam smisliti najbolji mogući odgovor na njihove komentare.
Davno sam, po uzoru na Hercoga Saula Bellowa, nikako ne kao Predrag Matvejević, svetogrđe ga je i spominjati uz Bellowa, bila odlučila pisati pisma: voljenim piscima i raznim drugim ljudima, prijateljima i slično, ali vidi zgode pod stare moje dane pojavio se blog. Bila sam na rubu da idem pod svojim imenom, ali to nekako ograničava. Moraš uvijek biti u top formi, a to sam sve manje. I ne da mi se biti u 'vrhu', moj srednji sin upravo je izišao preko vrata kaže? Javit ću ti se preko bloga' Ruga mi se. Sam ne piše blog jer da su mu svi tu nekako artistički. Slažem se ali sva te ta pisanija čudno obvezuju. Svi bismo htjeli napraviti 'veliko djelo'. Rugam se ili bolje šalim se.
U svakom slučaju zaboravila sam kako se zove roman i kako se zove pisac (prije spomenuti Bellow). Grozno, sve mi se to češće događa. Prije sam ronila po knjigama, a sad sve češće posegnem za internetom (sve više mislim da su ga izmislili radi mene)

Na googlu sam utipkala: pisac američki pisao pisma i dobijem između ostalog časopis zarez;

-.... Ivo Vidan – esej Roman američkog intelektualca

......roman Herzog (1964.) šesta knjiga Saula Bellowa, koji je definitivno afirmirao jednog novog pisca, čije je traženje od samog početka, dvadeset godina ranije, bilo usmjereno sasvim antihemingwayski. Na početku njegova prvog romana, Do poziva (Dangling Man, New York, 1944. (originalni naslov znači “viseći čovjek”) u dnevniku glavnog junaka stoji ovo:

“Danas je kodeks atlete, tvrdoga momka – američko nasljeđe, vjerujem, preuzeto od engleskog gentlemena – ta čudna mješavina upinjanja, askeze i strogosti, čije porijeklo neki vode natrag sve do Aleksandra Velikog – jači nego ikada. Imaš li osjećaja? Postoje ispravni i ne-ispravni načini da se oni očituju. Imaš li unutrašnji život? To se ne tiče nikoga osim tebe samog. Imaš li emocija? Uguši ih. U izvjesnoj mjeri svatko se drži tog kodeksa. On doista i dopušta neku ograničenu vrst iskrenosti, neku izravnost stisnutih usta. Ali najistinitiju istinu prigušuje. Većina ozbiljnih stvari nepristupačna je ogrubjelima. Oni se nisu vježbali u introspekciji, te su zato loše opremljeni da se ponesu s protivnicima koje ne mogu strijeljati kao divljač. Ili nadmašiti po smionosti.”

....

U tom smislu romani Saula Bellowa, vjerojatno najboljeg i najinteligentnijeg američkog pripovjedača druge polovice 20. stoljeća, predstavljaju obnovu jedne ranije dimenzije u američkoj prozi. Herzog, glavni junak istoimene knjige Saula Bellowa, profesor je književnosti, srednjih godina, sposoban za intenzivnu emocionalnost i za svjesno distanciranje od vlastitog doživljavanja. Osim toga, artikuliraniji je od hemingwayskog junaka:

“Kasno u proljeće Herzoga je svladala potreba da tumači, da raščščuje, da opravdava, da sagledava u perspektivi, da objašnjava, da ispravlja.” ... “Skriven na ladanju pisao je beskonačno, fanatički, novinama, ljudima u javnom životu, prijateljima, rođacima, i konačno mrtvima, svojim vlastitim neznanim pokojnicima, i na poklon znamenitim pokojnicima.”

Većinom su ta pisma sastavljena samo u mislima, a kad su i napisana, nijedno nikad nije odaslano. Ona su uglavnom reakcija na neki nedavni događaj, na nedokrajčenu svađu ili nerazjašnjenu zdravstvenu ili društvenu dijagnozu, obnovljena uspomena na prijateljicu iz prošlosti ili komentar uz pročitanu knjigu, raspravljanje s političarom, biologom ili sociologom, možda i diskusija sa Spinozom ili Nietzscheom. Jedno pismo upućuje i sebi:

“Dragi Moses E. Herzog, od kada si se toliko zainteresirao za društvena pitanja, za vanjski svijet? Donedavna si vodio život pun nedužne lijenosti.( ne potsjeća li ovo na zuba mudricu) Najedanput, međutim, spusti se na tebe nekakav faustovski duh nezadovoljstva i sveopće reforme...”

Herzog nema nikakvih mesijanskih pretenzija. On je samo “misaona osoba koja vjeruje u građansku korisnost”, kako se predstavlja u pismu Eisenhoweru. Činilo mu se, kaže pisac, da “jedino što traži jest malo suradnje u svom općekorisnom naporu da bi se radilo za život kakav ima smisla”.

.........članak je jako dobar. Isplati ga se pročitati. Jasno je da nisam ni sjena sjenine sjene velikog Bellow, ali imala sam sreću što sam ga čitala.


Rečenice kao ova: Izravnost stisnutih usta. Predivno. Pada mi na pamet Zona Z koja je otišla jer je bila izravna, posve otvorenih usta i ranjene ženske duše. Žao mi je što je nema.

Imaš li osjećaje? Pitanje upućeno propheti nemi. I kako bi objasnio imaginaciju, maštu, stvaralaštvo, slutnju? Može li sve to matematičkom formulom 2+2=4. Pa dalje radost i bol. Suze i smjeh. Može li sve svesti na suzne kanale i musculus orbikualaris oris. Što je to i kakva je spona između kemije i čovjekovog duha- duše, uma kako god ga nazvali?

Ja osobno vjerujem da postoji nešto više, dozvoljavam da nema. Možda je samo varka. I ja sam, nažalost, europejac i previše tražim dokaze.

A Luki, draga vedra Luki, pokušaj shvatiti naše ranjene hrvatske duše. Lavica, vjerujem, ne bi išla dalje od ubojitih riječi. Bar mislim. Zato mislim da svi moramo učiti i brojiti do 100.
Vjerojatno zvučim odurno kičasto i sladunjavo ( sve više vučem na kič), ali uistinu tako mislim, što god vi mislili o tome.

petak, 20.06.2008.

Razmišljanje na post Lion Queen ….

…..Rijetko će se tko sjetiti serije o Alzasu koja završava scenom kamenog spomenika, majka i dva gola, mrtva sina do njenih nogu uz objašnjenje naratora:
Goli su jer bi ih inače morali obući u uniforme dvije suprotstavljene vojske.
Dvije suprotstavljene vojske. Dvije duše jednog naroda. Jedna ustaška i jedna partizanska.

Ali što su htjeli naši stari? Gola braća u suprotstavljenim vojskama.

Vrlo poučan primjer je život raba Božjeg Ilije Jakovljevića, o kome bih mogla napisati retke pune tuge i samilosti, ali više od potresnog ozračja iz njegovog romana 'Konclogor na Savi' ne bih postigla. Bio je u sukobu s ustašama, iako je Hrvat, došao iz Mostara, grada na Neretvi. A taj je rečeni grad nastanjen Hercegovcima. A oni su dali najveći doprinos 'onoj' stranci. Promijenili su ti njegovi sunarodnjaci karakter austrougarski uljuđene i Lijepe Naše. Pretvorili su je iz panonski mirne nam: ne dirajte mi ravnicu, u brdski surovu endehaziju kojoj su ponovo kao melem na ranu ili bolje kao ljuta trava na ljutu ranu, sjeli oni od blago počivšeg i davno spominjanog fra Ivana Kraljevića često citirani narodni stihovi:

Ovakva je krvava krajina,
S krvi ručak, a s krvi večera,
Svak krvave žvače zalogaje,
Nikad bijela danka za odmorka.

Nekim čudom se spasio, jer su ostali iz njegove grupe, njih dvadeset i dvoje, čini mi se, bili ubijeni, mučki naravno, u tom konclogoru na Savi, a radi se o Staroj Gradiški. Dobro, bilo je tu raznih intervencija izvana, ali bilo je i za druge pa nije koristilo, ali bilo je intervencija i iznutra od ustaša i nekih ljudi sličnih njima, koji su bili zatvorenici, pa ipak su imali neku moć. Upozoravali su ga na svaku promjenu raspoloženja prema njemu. On se sam nekako neobično čuvao. Noću osluškivao pijane glasove. Jauke, krikove. Nezemaljska glasanja. Zatvarao vrata ćelije. U svakom slučaju knjigu, punu bizarnih događanja i smrti, istine koju ni kakav roman niti sjećanje može dočarati, čitala sam ne ispuštajući je iz ruke. Uhvatila me noć. Više nisam sigurna što je pripadalo njemu a što sam ja u snu dodavala. Snu iz te noći, koji bi se teško i nipošto mogao nazvati mirnim snom, više fantazmagorijom u kome su se oko mene šuljale razne nakaze, pijane od krvi, sa žicom, čekićem i drugim spravama nikad prije toga viđenim. Kako god, uspio se nakon godinu dana tog zatvora-logora u kojem su se ubojstva odvijala, naročito noću, ko' po špagu na razne maštovite načine i sa raznim maštovitim ubilačkim sredstvima , mislim da je poslije drugog svjetskog rata u nekim muzejima prikazano smrtno oružje i oruđe, uspio se dakle dokopati slobode. Skrivao se potom neko vrijeme po Zagrebu, a onda je pobjegao u partizane. I eto ga, nakon svršetka rata, odjednom ponovo u zatvoru, ovaj put Udbinom, komunističkom. Mislim da je to bila1947-a. Tamo su ga jedno jutro našli obješenog. Samoubojstvo, bila je službena verzija. Objašnjenje spada u onu kategoriju šablonskih objašnjenja i optužnica za smrtnu i ine kazne koje su se vadile, već pripremljene, iz ladice. Toliko je smrti bilo da je već ponestalo mašte. Na kraju spisa pisalo je: Smrt Fašizmu-Sloboda Narodu. Ako je išta više od naroda i ostalo. No dakle, bila sam tom njegovom knjigom, koju je napisao dok se skrivao u Zagrebu i sama opsjednuta. Svakome sam je prepričavala i preporučivala.

A je li, pitali su me, oni drugi , jedni od dvije protivničke stranke, je li što pisao o partizanima i njihovom zatvoru. Nije imao vremena, odgovarala sam. 'Objesio' se pa nije stigao pisati.
I ponovo pitanje :Što su htjeli naši stari?

Za Marksa sam znao, a eto, sad čujem da postoji i Engels, kaže jedan od članova vojnog suda koji po brzom postupku, ili naški rečeno po kratkom postupku, osuđuje na smrt kolonu mladića tek, podlo od samih ustaša, unovačenih u ustaški pokret, koji 1944 panično pokušava ostati u blizini Dubrovnika. Protive se dakle, idejama Marksa i tog… Engelsa, kaže jedan od članova prekog suda. A to je uistinu smrtni grijeh. Za smrtnu osudu s potpisom Smrt fašizmu i Sloboda Narodu. Ovo te ne ubijam ja, ovo te ubija narod, kaže i sam izvršitelj toga čina pucajući u tijela žrtava, iako je za Engelsa doznao tek te iste noći, a Marks mu je bio dalek i nerazumljiv.
U jednoj televizijskoj emisiji je izravno upitao voditelj: Što ste vi u partizanima mislili 1943. godine? Za što ste se borili? Sugovornik, nekako neudobno sjedeći, gnijezdeći se kao da je pod njim užarena stolica, jer su već pala nezgodna pitanja: Jeste li znali za Blajburg? Ili: Jeste li znali za Goli otok, a na upit je već odgovorio: Nisam znao, iako je, po njegovu kazivanju, vidio zarobljene kolone koje su partizanke i partizani vraćali sa granice Austrije natrag, u još nedefiniranu drugu Jugoslaviju, bio je po vlastitom priznanju na završetku drugog svjetskog rata u Mariboru, dakle na samom izvoru događaja, pa ipak je odgovorio: Nisam znao. Ni za Goli otok po vlastitom iskazu nije znao, iako su se tamo sigurno nalazile njegove kulegice i kulege. A na kasniji upit odgovorio je: 1943, U partizanima 1943., iskreno rečeno, nisam mislio na Hrvatsku. Mislio sam na Kuglu zemaljsku u rukama najšireg sloja radničke klase na kojoj će vladati blagostanje i više neće biti zločina ni gladi. Da, na to sam mislio.

I gle, moja ga je crna duša posve razumjela. O i ja, iako nisam priključena zemaljskoj internacionali tajno i javno uvijek mislim na Zemaljsku kuglu koja se okreće oko svoje osi. Ali ostavimo moje težnje, čežnje i strahove po strani.
Sjetimo se samo tolikih smrti naših očeva, djedova i pradjedova. A pala je i koja žemska osoba, a povrh svega i koje stvorenjce dječje dobi. Nedužni, nevini civili koji su bježali od zemaljskih konferencija i diktature proletarijata.

Jučer tek stvorena, tisuću godina žuđena, mlada država Hrvatska, opterećena grijesima nacionalsocijalizma i fašizma, na kraju se drugog svjetskog rata raspada. Posijan je grob do groba, traži majka sinka svoga. Grobovi po svim našim koncentracionim logorima, križnim putovima, jamama, Daksama, Golim otocima, prekim sudovima i sličnim marifetlucima ljudskim, nego čijim. Drug taj i taj, djelovao je u samom vrhu komunističke vlasti, pa opet kaže; nisam znao. Pa zatim za sebe isto tako kaže da je bio komesar. To su oni kadrovi zaduženi za idejnu čistoću zemlje ili već nečega u nastajanju.

I onda Domovinski rat. Raspad Jugoslavije i konačno Hrvatska.
Preblizu je da ne budem patetična i tužna radi tolikih žrtava.

Tu ću se zaustaviti, iako na jednom splitskom zidu nedavno je niknuo grafit:

Imamo Hrvatsku, ali nemamo za pivo.
…pa se pitam… tko je sad suprotstavljena strana ili je bolje da se ne pitam?

utorak, 17.06.2008.

Komentar

Draga Luki,
I ja sam ti bila kao lavica. U međuvremenu došla je toliko žuđena Hrvatska. Već sam više puta pisala o obiteljskoj priči, pa ću to izostaviti, ali upravo radi toga sam proučavala hrvatsku povijest. Ne samo hrvatsku nego cijeli prostor Balkana. Bavim se time otkada znam za sebe, ali ovih zadnjih godina nakon što se pojavila i emigrantska literatura još i više. U međuvremenu zbrojila sam dobar broj godina, a po prirodi sam pomirljiva i bez truda pokušavam shvatiti svakog tko je drugačiji na bilo koji način. Kad samom sebi posvjestiš da nisi toliko jedinstven i važan, iako jesi i to, ali da postoje i ljepši i pametniji i važniji i s više znanja i sa više srca i da to mogu biti i tvoji neprijatelji, shvatiš ( naravno ako si dobronamjeran i ne želiš ih svih poubijati), da jednostavno, ako ne želiš neprekidan rat i sukobe 'moraš' početi živjeti u nekoj koegzistenciji. Miroljubivo na opće dobro. I moje i tvoje i bilo čije.
Meni je proces u ovo što sam sad bio olakšan mojom naravi. I godinama, opet ponavljam.
Učenjem. Putovanjima. Vidiš koliko je svijet različit; izgledom, vjerom , kulturama, ali na neki način smo opet svi isti. Ima neke opće vrijednosti mogle bi se pronaći u deset zapovijedi iz starog zavjeta koje su za cijelo čovječanstvo iste.
Ali čini se da je najvažnije preživjeti. Kao jedinka, kao obitelj, kao narod- jer to su one jezgre najmanje moguće u kojima se osjećamo sigurni. Budućnost nosi i druga udruživanja sjeverna Amerika je takav jedan konglomerat naroda. Koliko toliki uspješan iako… Sad Europa … nadajmo se najboljem. Ja bih rekla da će se na kraju cijelo čovječanstvo zbiti u jedno zajedništvo. Konačno bez granica i sa uvažavanjem prema svakoj različitosti. Neću više biti živa. Ne znam ima li života poslije smrti, vjerujem u to. Čini mi se da bi bilo nepravedno ako tako nije, ali možda su i geni i nastavak čovječanstva neka vrst produžetka života. Ne znamo još sve o nama. Znamo funkciju trećine mozga.

Kako god rado bih sjedila na nekom oblačiću i virila na ovu prekrasnu kuglu zemaljsku i njeno šaroliko stanovništvo bez ratova i bolesti dakako. Znam da ću umrijeti, svi smo smrtni, ali ima dana kad je Split toliko srcu mio, zrak, more, ulice, ljudi da pomislim ono uobičajeno: danas bi bilo šteta umrijeti. Ali, tako sam se osjećala na puno strana kugle zemaljske. Još sve nisam vidjela i neću vjerojatno stići ni vidjeti, ali svakako sam se osjećala bolje nego u vrijeme domovinskog rata, u vrijeme komunizma, a ponekad i sad kad vidim u ovoliko kriminala, grabljenja, mržnje i uništavanja moje Domovine.
Ali razumljiv mi je i Lavićin strah.
Predugo je hrvatski narod ispaštao i boji se. To nam je skoro u genima.
Čine se greške u svakom pogledu. Svi bi da se izrazim nogometnim rjrčnikom trebali stati na loptu. Smiriti igru.

Izbrojiti do sto. Deset bi bilo malo.
Htjela sam odgovoriti u komentarima, ali materijala je za post.a nekako sa ovom temom idem i sama sebi na nerve.

petak, 13.06.2008.

Rio de Janeiro, još neki dijelovi svijeta i mi.

Isus Cristo Redentor na brdu Corcovadu raširenih ruku gleda prema Glavi šećera (Pao de Acucar - Sugar Loaf Mountain) i mjestu gdje je prvobitno nastajao grad Rio da Janeiro. Legenda je, kaže naša vodičica Sonia, da će Isus sklopiti ruke i zapljeskati onog trena kad se Karioke (Carioce), kako ovdje zovu građane Ria, napokon odluče raditi. No, čemu raditi?

Vruće je. Došli smo pred ljeto. Temperature su se kretale od 28 stupnjeva Celzijevih, jedan dan kad je padala kiša, do famoznih 47 izmjerenih na Maracani u nedjelju kad smo jedan dio dana proveli u moru, a drugi dio poput pravih mazohista, po toj vrućini, šetali htijući vidjeti i ono što nam nije bilo u programu. Razgledavali smo Downtown, vozili se otvorenim tramvajem Santa Teresa Bondinho kroz stare dijelove grada i posjetili katedralu. Novoizgrađena katedrala kao i sve novije crkve više naliči na šator u pustinji, što bi nas, pretpostavljam, trebalo vratiti na izvore kršćanstva, ali bar meni sve te nove crkve sliče više na čardaš od cementa i metala. Za mene tu nema ljepote ni blizine Boga što su valjda arhitekti željeli postići. U ovom dijelu Brazila temperatura se ni zimi ne spušta ispod 15 celzijevih stupnjeva. U krošnjama stabala vidimo kokose, banane, i…takozvane duriane - vrlo smrdljivo tropsko voće koje smo nedavno vidjeli i jeli na Baliju. Izvana je sličan ananasu, istina ne tako pravilnog oblika, a unutra je bjelkast, mekan, ukusa na bijeli luk i još nešto nedefinirano. Na Baliju su rekli da miriše na govno, no zapravo je riječ o poslastici.
Poslastici koju je zabranjeno unositi u hotele i zatvorene prostore, a pri ulasku u sam Singapore vidljive su zabrane unosa tog voća. Vozač na Baliju unio je polovicu duriana kojeg smo kušali u mini bus, zamotavši ga u nekoliko najlon vrećica no… mi smo slijedećih nekoliko dana svaki put u vožnji sumnjičavo promatrali jedni druge dok se netko nije sjetio da je to na što smo sumnjali ustvari miris duriana.
height="344">

Sonia voli Rio. Kaže: Najljepše su žene u Riu, no kako sam malo podeblja, nisam najbolji primjer. Doseljenik je, negdje je sa sjevera Brazila, ali ipak je duhom carioca , što smo i mi vrlo brzo postali. Kako nam je prtljaga, gle cuda, zagubljena na par dana u zračnoj luci u Parizu, bili smo prisiljeni kupiti na brzinu par ljetnih stvari. Šetali smo se vrlo smjelo u vrlo oskudnim bermudama, ali djelovali smo čedno prema stanovnicima grada koji pokazuju sve što imaju, u pravoj fešti i radosti života i tijela. Mješavina naroda stvorila je sasvim drugi odnos prema tijelu, nego kod nas koji smo odgojeni u zapadno kršćanskom svijetu. Otvoreniji su, veseliji, rekla bih (gotovo?) bez stida. Pokazuju sve, ali nikad do kraja. Nitko nije u toplesu, ali su kostimi za kupanje bikiniji, tange ili što već jesu, toliko maleni da ih zovu zubna svila. Uistinu, ima lijepih žena i muškaraca naravno, ali po mom skromnom mišljenju najljepše su žene u Splitu, za što pak ja nisam najbolji primjer. <>


Brazil, Rio de Janeiro, Carioce. Zemlja, grad i stanovnici Ria, koji nakon izgradnje Brazilije više nije glavni grad. Obale Brazila osvajali su redom Španjolci, Portugalci, Francuzi, Nizozemci no zadržali su ih Portugalci. Mislili su da dolaze na ušće rijeke. Odatle i ime gradu. Bilo je tu još raznih zabuna. Najljepša plaža grada nije Copacabana. Ona je samo najduža. Najljepša je Ipanema. To je indijanski naziv koji znači ‘loša voda’, jer su iz nekog razloga Indijanci na njoj pronalazili dosta mrtvih riba. To nisu jedine plaže. Nižu se jedna za drugom odijeljene visokim stijenama (brežuljcima) kao i sam grad koji je spojen na razne načine, najviše tunelima i svaki dio je cjelina za sebe. I samo kupanje je doživljaj za sebe. Po golemim valovima to je neka vrst borbe za goli život. Nema tu mirnog umirovljeničkog plivanja. Neki skakuću u zrak pokušavajući ostati na površini, ja sam pak zaronila u susret valu čekajući da me preplavi i izišla na drugu stranu prema beskraju Atlantskog oceana. Što da vam pričam? U svakom slučaju pri povratku val te naprosto dohvati, presiječe dah i izbaci na plažu napunjenog pijeskom i zadovoljstvom što si spasio život. Dobro mozda malo karikiram, ali naša je obala i more ipak nešto drugo.
Grad živi intenzivno. Djeluje kao svi kolonijalni gradovi . Mješavina španjolskog, portugalskog i mediteranskog. Na ulicama je jednaki broj bijelaca, crnog stanovništva afričkog podrijetla, te njihove mješavine s Portugalcima - mulata. To i jest najljepša priča Brazila. Možda se varam ali nema se dojam rasne netrpeljivosti koja se inače osjeća svugdje u svijetu ma kakvi god zakoni bili ili što političari govorili. Spomenut ću da sam se svojevremeno u Mexiku začudila koliki broj Indijanaca šeta gradom i državom. Nema bijelaca ili vrlo mali broj Španjolaca koji su kolonizirali zemlju i vrlo okrutno poubijali mnoštvo Indijanaca. U meksičkim televizijskim dnevnim programima pak ni jednog Indijanca. U sapunicama, s kojima mi u Hrvatskoj obilujemo, Indijanci su samo vrlo sporedna lica. Pitam gdje su one ljepotice iz sapunica. Na ulici ih nema. Netko mi je odgovorio: u sapunicama. U Riju je situacija drugačija. Njegovim ulicama šeću svi njegovi stanovnici. Bijeli, crni, mulati, no mali je broj Indijanaca. Oni su više manje u rezervatima najviše u prašumama oko Amazone gdje se bore za preživljavanje i žive vlastiti način života. Uglavnom su nepismeni. Ne žele ići u školu, kaže Sonia.
Inače je veliki broj ljudi nepismen. Vlada plaća siromašnim obiteljima određenu sumu svotu novaca za dvoje djece, da bar pohađaju osnovnu školu i da ih tako maknu s ulice. Samo za dvoje jer bi inace to koristili za još rađanja ’na račun države’, kako su nam rekli objasnili.
Siromašni žive u čuvenim favelama, koje se iz samog grada penju u brda. Neke su favele goleme. Najveća ima par stotina tisuća stanovnika i praktično je naslonjena na najbogatije dijelove Ria, sto djeluje vrlo pitoreskno. Favele su mamac za slikare, fotografe i snimatelje filmova, ali sam život u njima je na rubu preživljavanja. Ljudi ovdje zive bez zdravstvenog osiguranja a izloženi su svakojakim zarazama. Rijetko se tko izvuče iz favela u bolji život. Eventualno vrhunski nogometaši ili glazbenici, ili možda u raznim prevratima ‘vojni liferanti’ i ‘ratni profiteri’, kako su ih kod nas u vrijeme komunizma zvali, a pojavljuju se i u najnovije vrijeme s jednom rukom na srcu, a s drugom u hrvatskom đepu. Na zapadu, ali ni šire nema ništa novo. No hitro na trag u Brazil. Životni vijek je kratak. Vodička je nekoliko puta naglasila da Brazil ima najmlađu populaciju na svijetu, jer umiru rano. Veliki problem je aids, ali tu imaju razrađene besplatne programe i jeftine lijekove. Inače zdravlje odnosno bolest puno koštaju, što nas je opet podsjetilo na našu situaciju.
Ono na što su nas na početku upozorili, a što inače piše u svim turističkim vodičima, vrlo je veliki rizik zbog od razbojstava i krađa. Upozoravaju na grupe posve malih dječaka koje vas opkole, zagovaraju i za tren ste bez ogrlice, sata ili novca. Da jedni iz grupe nisu i vidjeli jedan takav događaja, a kako se nama osobno ništa takvo nije dogodilo, sklona bih bila vjerovati da je cijela priča izmišljena u turističke svrhe. U vodiču piše da su najopasniji predjeli oko Maracane, koju sam naravno iz obiteljskih razloga svakako htjela vidjeti. Odlazimo vrlo urednom i klimatiziranom podzemnom željeznicom, koja djeluje posve bezopasno, ali primjećujem i policajce. Na jednom od sporednih ulaza u stadion nas upućuju za skupinom ljudi na neki drugi ulaz. Tamo pokorno čekamo red. Malo nas zbunjuje nekolicina ljudi u radničkim kombinezonima, a i veći broj lokalnog stanovništva, za koje bi čovjek rekao da pripadaju osoblju stadiona. Nakon podužeg čekanja dolazimo do samih vrata i ustanovimo da se to zapravo red u restoran, u kojem se jede za vrlo male novce. Lijevo red za jela od mesa, desno red za jela od ribe. Malo krzmamo. Kad smo već toliko čekali.., ali hrana je u Brazilu za naš džep jeftina i vrlo dobra, a vec i previše jedemo, pa se vraćamo natrag na prethodni ulaz. Prolazimo osiguranje, kupujemo karte te idemo liftom (Većina liftova u Riu ima lift boy-a ili kao u ovom slučaju totalno nezainteresiranu lift gerl-u, kojoj mi kao i svi turisti idemo lagano na živce) i koja nas vozi se vozimo do vrha. Dan poslije utakmice, stadion je prazan, čist i uredan. Samo par Japanaca i mi. Japanci se klanjaju i smješe jedan drugome, nama, kamerama i fotografskim aparatima, čuvarima i nekolicini ljudi koja uređuju travu. Maracana je najveći stadion na svijetu. Na njega može stati 200 000 ljudi. Dovoljno je i zamisliti urlik iz tolikih grla. Na utakmicama na jednoj su strani navijači jedne momčadi, na drugoj druge momčadi, a u sredini turisti. Karioke imaju smisla za humor. Kako bilo da bilo osiguranje je veliko. Zabranjeno je unositi alkohol i bilo kakve opasne naprave. U predvorju se slikamo uz otiske stopala najvećeg od svih - Pele-a. Istina nije Karioka, stigao je iz San Paola, ali Brazil voli sve svoje sinove. I sam stadion ne pripada nijednom klubu nego gradu i klubovi ga samo iznajmljuju. Policajac nas na izlazu upozorava, iako mi to već dobro znamo, gdje je prvi ulaz u metro. Ravno tamo i ne zadržavajte se ni lijevo ni desno. Ps, ps, psikće za nama. Okrećemo se. Pokazuje pravac. Samo tamo, viče. Folklor ili uistinu vrebaju opasnosti? Mi smo sretni što smo izvukli živu glavu, no ne znam što je bilo s Japancima.


Ipak, živi se nekako vedro, neopterečujuće. Bezbroj je primjera. Vozač prapotopnog, žutog tramvaja Santa Teresa Bondinho, otvorenog sa svih strana, vrlo spretno upravlja i zaokreće velikim okruglim kotačem, usporava, koći… Izgleda da na mjestima nedostaju tračnice i odjednom se tramvaj nađe u zrakopraznom prostoru ali ponovo spretno doskoči i vožnja se nastavlja. Kako je malo mjesta za mimoilaženje svaki tren vozac temperamentno raspravlja s automobilistima i vozačima kamiona koji se polako bez žurbe uklanjaju i ponovo vračaju na prugu nakon što tramvaj prođe. Putnici na postajama i izvan postaja doslovce uskaču na tramvaj i obično ostaju visjeti na bočnim pragovima. Nikad ne znaš jesu li to mirni stanovnici okolnih, nekad ruševnih a nekad i lijepo sređenih malih, vedro obojenih kučica ili netko tko vam je upravo naumio nešto ukrasti i brzo iskočiti iz tramvaja. Vozač odmah uoči da ste stranac. Zastaje i upozorava na sve zanimljivosti koje obavezno trebali snimiti. Putnici se uglavnom poznaju. Pozdravljaju se međusobno, smješe se i vama jer ste već dio favele, da vožnja potraje duže možda bi nas odveli i svojoj kući te podijelili s nama ono malo što imaju.
Brazil! Oni ga izgovaraju sa zavrnutim jezikom na kraju, zvuči nekako kao Braziju.
Jedno večer odlazimo u noćni klub. Variete Plataforma, nešto slično Moulen Rougeu ili Lidu. Po mjeri turista i turizma. Prije početka programa visoke, prelijepe mulatkinje u oskudnim kostimima spremno se uz pomoć profesionalnog fotografa slikavaju, uglavnom s muškarcima kojima očice svijetle i svi su jako razdragani. Nogica ovamo, nogica onamo. Ručice oko vrata, oko struka, na ispupčenim guzama karakterističnim za mulatkinje. Veseli ‘ostatci’ macho svijeta. Možda smo se mi žemske trebale kasnije pobacati po zgodnim i za razne plesove oskudno odjevenim mladim Brazilijancima, ali budimo razumni. U današnjem vremenu? I muškarcima neki mali osjećaj moći treba ostaviti. Pred našim očima kroz ples i pjesmu odvija se povijest Brazila koja nije uvijek bila najčasnija, uostalom kao ni cijela povijest čovječanstva. Posljednji su na svijetu, na primjer, ukinuli robovlasništvo, da ne spominjem ogromne razlike između bogatih i siromašnih i ostale prilike i neprilike ali Bože moj to je njihova domovina i oni su na nju ponosni. Plešu, mašu zastavicama. Veliki broj pjesama spominje Brazil. Svirači i pjevači sa polukata temperamentno sviraju i pjevaju. Gestikulacijom upozoravaju i sudjeluju u predstavi pojačavajući dramski dio događanja. Odjekuje: Braziju!, Braziju! Ponosna nacija. Zamislite nas u Hrvatskoj da stavimo ruku na srce ili na neke druge dijelove tijela pri raznim narodnim tancima i pjevamo oduševljeno Hrvatska, Hrvatska, a skoro posve goli. Koliko bi žute i ine tinte bilo radi toga proliveno po našim tiskovinama. Zadnji desni nazadnjaci ili već neki slični lijevi ili desni ekstremisti kojima nije mjesto nigdje u svijetu pa ni u vlastitoj domovini. Mi definitivno ne volimo sebe, niti se volimo međusobno, manjine nas ne vole, mi ne volimo manjine, ne priznajemo cjelovitu Hrvatsku, ali ne priznajemo ni regije, a bogme ne volimo ni Hrvatsku ma kakvog god ona predznaka bila. Mržnje na sve strane, ne znam što nas uopće drži za ovo tlo. ‘Lijepu našu Hrvatsku i obalu jadransku’gdje se više manje bez straha možeš kupati.


Možda mi se i zato sve više sviđa opuštena atmosfera Južne Amerike. Glazba (preporučam slušati Gilberta Gila), podneblje, ljudi. Topli kič boja, predmeta, života, srca kojeg je sofisticirana Europa, koja nas iz nekih sitničavih, maćehinskih razloga već dugo odbacuje od sebe, izgubila u prevelikoj individualnosti i oholoj samosvojnosti.
I moram priznati čudim se što nas neće, pa potpuno smo joj slični.

četvrtak, 12.06.2008.

Marljivost i Moral

Najprije nekoliko sličica mog prelijepog grada da ne iznevjerim ono tradicionalno : Ča je pusta Londra kontra Splitu gradu...
Skinuto sa interneta









Bila na javnoj raspravi, tako piše u pozivu, gdje se govorilo o znanosti, čestitosti, javnosti, korupciji. Gosti su trebali biti prof. dr. Ana Marušić i prof. dr. Matko Marušić.
Prof. Marušića poznajem iz nekih općih druženja, iako smo na ti (to je njegov stil) samo smo poznanici iako bih mu se rado nazvala prijateljem/com… priznajem da mi je vrlo simpatično njegovo djelovanje. Supruga nije bila, ispričao je njen nedolazak.

Tribinu je vodio Duško Čizmić Marović

Evo što sam skinula (sa dozvolom) sa jednog Nemanjina (čitajte njegove postove- izvanredni su, ali ne raspravljajte se s njim uvijek vas negdje prepotentno zaskoči i rastuži) teksta, a što je pisao Denis Kuljiš:

Prenosim djelomično:

Dva splitska kulturtregera
……….
«Logos» je bio malešna splitska firma koja se bavila izdavanjem filozofskih djela i klasika markizma. Za direktora postavljen je Duško, vođa studentske ljevice u doba «hrvatskog proljeća», koji je prethodno uređivao zagrebački «Studentki list». Kad su, naime, početkom sedamdesetih provedene sustavne čistke, sa zagrebačkog sveučilišta odstranjeni su i desni (nacionalisti, studenti s hrvatskim grbom našivenim na pomodne trenčkote, koje su nosili s hlačama zvoncarama i crnim cipelama špičokama) kao i lijevi (anarholiberali, bradonje, pušači trave koji su svirali Dylana u auli Filozofskog fakulteta). Tako je i Duška poslalo doma, u Split. Nesvršeni student, on nije dospio diplomirati filozofiju preokupiran revolucijom i kontrarevolucijom, pa je postavljen na neugledno mjesto u lokalnoj nomenklaturi. Postao je direktor firme od dva-tri zaposlenika s uredom na splitskoj pjaci, koja bi tu i tamo izdala kakvog Heideggera, Fromma, ili sličnu umjereno pomodnu robu. Flamboajantan lik, divan čovjek, ali posve nepraktičan i nesposoban za bilo kakav karijerizam, Duško se, naravno, odmah sukobio s provincijalcima. Prvo je u «Slobodnoj Dalmaciji» objavio izdavački plan poduzeća koji je zapremao pune dvije novinske stranice, s naslovima nekoliko stotina djela koja bi, da su zaista tiskana, Split pretvorila u marksisitički Oxford. Drugo, namjestio je nekog mladog fićfirića koji se upravo vratio sa studija u Austriji, gdje je, u Innsbrucku doktoriro s tezom «Svjetonazor u djelima Jeana Anouilha». Jean Anoulh je čuveni francuski dramatičar, estet i homoseksualac, teški klerikalac, a autor radnje bio je mladi, visoki Splićanin dr Ivo Sanader, koji se vratio u zemlju sa ženom i malom kćeri Petrom, pa prvo zaposlio u poduzeću «Dalmacijaturist». Nisu mu odmah priznali doktorat, budući da je desetosemestralni studij romanistike (sic!) završio u glavnom gradu Tirola (gdje mu je predavao Zoran Konstantinović), na fakultetu u sklopu Sveučilišta iz Graca, gdje po starinskom, srednjovjekovnom statutu za to priznaju doktorat ali, kod nas, najviše magisterij. Srećom, na čelu komisije za nostrifikcije, bio je poznati romanist, profesor Predrag Matvejević, iskreni komunist traumatiziran spoznajom o strahotama komunističke represije, koji se zauzimao za sve disidente i režimske žrtve. Ivo je tako postao dr Sanader, a zatim, u gradu je susreo Duška, koji mu je isto toliko sličan koliko su idejno udaljeni – obojica su, naime, šarmeri, rječiti i društveni ljudi, osobno krajnje tolerantni, po naravi lagani i dopadljivi, te silno motivirani da se svide, osvoje sugovornika. Intelektualno jako pretenciozni, ne pate od pretjerane akribije - tu se ne ide toliko u dubinu, koliko u širinu. Čizmić vole žene, a Sanader svoju, žene vole Ćizmića, a Sanadera njegova. Odmah su se slizali, prepoznali kao dva bel esprita, koji u provincijskoj sredini nailaze na otpore s kojima se suočavao i «pisnik», Smojin Cervantes iz «Maloga mista». No, dalje su išli sasvim različitim putovima, u skladu sa svojstvima koja ta dva izvana slična karaktera dubinski razlikuju. Čizmić je idealistički priobalni Vlaj, marksist iz Mravinaca, a Sanader željezni pragmatik iz ljutog vlaškog zabrđa, sela Dugobabe, gdje pak caruje crna reakcija - među stanovništvom što većinom sačinjavaju njegovi daljnji rođaci, na izborima pobjeđuje Hrvatska stranka prava.

Kad je partija vidjela onaj megalomanski izdavački plan koji je skuhao Čizmić, odmah su ga smijenili i potjerali iz firme. Prijavio se na burzu, a kako nije imao fakultet, dali su mu posao noćnog čuvara u robnoj kući «Dalma». Zli «Feralovci», koji su tada još pisali za «Pomet», humoristički dodatak «Slobodne Dalmacije», objavili su tada vijest kako je «Duško Čizmić Marović, dok se idejno ne osposobi, zaposlen u robnoj kući kao noćni šuvar». Jedini namještenik s fakultetom, ostao je u «Logosu» dr Sanader. Postavili su ga za v. d. direktora, pa se on odmah sa svojstvenom mu energijom čovjeka koji ne priznaje zapreke, bacio na realizaciju megalomanskih planova u kulturi, koji bi, da su svi ostvareni, nesumnjivo proslavili Dalmaciju i tu izdavačku kuću. Publicirao je divot-izdanje knjige «Vječni Split» Anatolija Kudrijavceva, tiskanu na najfinijem papiru, te ilustriranu velikim brojem posebno naručenih originalnih slika najpoznatijih hrvatskih slikara. Veličanstveno promovirana u splitskom Kazalištu, već je ta prva, monumentalna knjiga financijski potopila majušnu izdavačku firmu, pa je Partija zaključila da je i ovaj drugi kulturtreger megaloman, blefer bez pokrića, smijenila ga, i na njegovo mjesto postavila jedinog preostalog namještenika, šefa akvizitera, koji će ubuduće tiskati isključivo lukrativne bestselere kao što su bili priručnici «Igla i konac» te «Mornarski čvorovi». Ovaj zaplet iz dalmatinskog Clochemerlea bio bi divan sižej za jednu srpsku televizijsku komediju iz onoga doba – Čizmića je mogao igrati Ljubiša Samardžić, Sanadera Dragan Nikolić, a šefa akvizitera Milan Srdoč.


Duško Čizmić dotle je proživljavao krizno, teško razdoblje života. Propali su država i sistem koji su mu omogućavali bezbrižnu intelektualno-političku egzistenciju. Između Rive i Pjace, zaokupljen jedino velikim i svjetskim stvarima, bio je lišen svakidašnjih briga, koje je preuzimala njegov strpljiva žena. No, ona je iznenada umrla i ostavila ga s dvoje nedorasle djece. Duško odlučuje napraviti totalni zaokret. Radit će, i to najteži fizički posao. S još dva ortaka kupuje koću, pa postaje ribar. Mislio je da se život radnika svodi na trudbeništvo, a ribar je, u stvari, mali poduzetnik, kojemu za opstanak treba strahovita životna mudrost, okretnost, okrutnost i realizam. Tako je Duško propao i vratio se onome što jedino zna – piše za novine, predaje filozofiju, pošto je studij dovršio dok je radio kao noćni čuvar. Djeca su postala svoji ljudi. Žene ga i dalje obožavaju. Ne možeš pobjeći od svoje karme.

………………
Toliko Denis Kuljiš

S krzmanjem sam stavila dio teksta. Priznajem da se malo grstim govoriti o živućim ljudima pogotovo na Kuljišev način ali on pogađa, istina malo zločesto, u srž stvari.

Duško Čizmić Marović mi je na neki drugorazredni način vijorećom kosicom uvijek pomalo izgledao( možda namjerno) na Ivana Supeka.

Sve ovo još i danas stoji.
Vražji Kuljiš kako se samo dosjetio izraza kulturtreger. Za one koji ne znaju njemački to znači nosilac kulture u doslovnom prevodu . U Klaićevu rječniku piše: termin koji se upotrebljava u ironičnom smislu u odnosu na porobljivače koji svoj rad prikrivaju lozinkom širenja kulture među narodom koji želi porobiti.

Duboki uzdah sa moje strane. Inače pok. Duškova supruga je bila jedno predivno čeljade, čovjek, čovječica od glave do pete.
No da, ali on je od onih malo patećih intelektualaca koje žene vole.

Malo je ljudi koji imaju ideja i snage zamisli provesti u djelu u bilo kojem sustavu, a on je jedan od njih.
Najavio je tu večer odražavanje javne tribine koja bi imala početi od jeseni.

A sad tema i prof. Dr. Matko Marušić. On je i pisac. Piše zgodne stvari. Nostalgične. Ljudi se u njima prepoznaju. Inače kao pravi čovjek Mediterana elokventan je jednostavan, tako i govori. To je obično osobina ljudi koji imaju velike rezultate iza sebe pa im nije potrebno mudrovanje i razbacivanje imenima, rječnikom i slično.

Selili smo se iz manje sale u veću jer je odaziv bio velik.
Zadovoljstvo ga je slušati, iako i on ima onu mediteransku crtu razbacivanja i šarmiranja. Pričao je o medicinskom časopisu koje vode supruga i on uz suradnike. Oko njega se u posljednje vrijeme digla velika frka jer je dirnuo u medicinske krugove, korupciju i razne druge zabranjene teme (falsifikate radova) koju ta struka drži strogo unutar svojih krugova kao obiteljsku sramotu o kojoj ne treba govoriti. Neki jer su previše umiješani, a drugi jer je to još ona tradicionalna priča premoćna (svatko se od nas može razboljeti, ne daj Bože) koju ne treba razotkrivati i zato što su zviždaći uvijek malo suspektni- možda su ludi, u najmanju ruku pretjerani, a Bog i bogme upuštaju se u bitku s previše jakom organizacijom.
Eto to je Matko napravio, a onda su ga nagazili, da upotrebim Kuljišev način razmišljanja.

Neću duljiti. Čini se da je započeo određenu turneju. Možda se pojavi i u vašem gradu. Pođite ga slušati.

Inače njegova je preporuka za razvoj (ja bih rekla i spas ove naše domovinice) dva M, ali rekao je nije Matko Marušić nego:

Marljivost i Moral.

ponedjeljak, 09.06.2008.

Anketni listići

Iz 'Autobigrafskih zapisa' Stanka Lasića:

Anketni listići iz 1941. god.

Poslani svim profesorima, nastavnicima i td, itd.
Jeste li bili član neke stranke?
Za koga ste glasali 1935. god., a za koga 1938.god.?
Jeste li bili član 'četničkog udruženja'
Jeste li radili u Orjuni,
Kako ste reagirali na Marseljski atentat?
Kojem ste sindikatu pripadali?
jeste li ikad bili komunist?
Jeste li pomagali ustaški pokret?
itd...


Anketni listići u svibnju 1945.

Jeste li prije rata pripadali nekoj stranci?
Radili u sindikatu?
Jeste li za NDH bili član ustaške organizacije?
Jeste li bili četnik?
Surađivali sa endehaškim publikacijama?
Dobili Pavelićevo odlikovanje (koje)?
Pomagali Narodnooslobodilačkoj borbi (kako)?
Radili u nekom oslobodilačkom odboru?
itd...

Podaci su se 1990 nalazili u Hrvatskom državnom arhivu. Poslani umjetnicima, braći hrvatskog zmaja, muzičarima, piscima itd.

Arhivirani i često slagani sa anketnim listićima bivšeg režima. Onako priheftani jedan na drugoga

tada je naišao na slučaj Tiasa Mortigjije za vrijeme NDH urednika 'Hrvatskog naroda' i 'Spremnosti'
Čovjek je inače pred nekoliko godina rehabilitiran. Obitelj je radila na tome i uspjela.

Pa zatim na slučaj dr. Edurda Miloslavića, poznatog patologa -koji je bio član Crvenog križa, povjerenstva koje ispitivalo zločin u Katynskoj šumi u Poljskoj gdje su Rusi ubili desetak tisuća poljskih časnika i dočasnika i to dugo bilo pripisivano Nijemcima. (Ne branim Njemice. Samo navodim činjenice.)

Tu je našao i spise Lovre Matačića (pl.).

Zamislite koliki je broj onih koji su ucijenjeni pomagali ustaškom, a kasnije komunističkom režimu.

Ako postoje anketni listići sastavljeni iza !990. god. što mislite kakva su pitanja bila postavljena.

Bili to bilo:
Jeste li homoseksualni ili biseksualni?
Jeste li pričešćeni, kršteni i td...
Jeste li spavali sa Severinom?
Gledate li farmu.
Imate li kakve veze sa Širokim brijegom i slično? (Jel' se Brijeg piše velikim slovom? I ne rugam se. I sama sa bila u braku sa Hercegovcem)
Volite li Thompsona? (pitanje u listiću)

Ili kod promjene vlasti 2000 godine!?

Kako bi ti anketni listići izgledali?

petak, 06.06.2008.

Australija i Novi Zeland-napisano pred par godina

Nevelika grupa znatiželjnih ......, uz dvije časne muške iznimke, te troje putnika iz BiH koji su nam se pridružili s istim ciljem u rano jutro na Plesu spremna je za putovanje do posljednjih granica svijeta - Australije, a neki od nas i do Novog Zelanda. Uglavnom sve stari poznanici sa sličnih putovanja. Cilj nam je dijelom struka, a puno više zajednička želja upoznavanja novih krajeva ove vesele kugle zemaljske.
Dobro smo pripremljeni. Svi više manje unaprijed proučimo povijest, floru, faunu i sve ostale karakteristike zemlje u koje putujemo. Vodička, mlada i zgodna Karmela Vukov Colić stoji nam na raspolaganju. Letimo Croatia airlines-om do Amsterdama. Sat i pedeset pet minuta. Dobivamo doručak. Hladna žemlja netom izvučena iz zamrzivača, nekoliko ukrasnih listova salate i uobičajena kombinacija sira i nekog mesnog nareska. Bez srca i duše. Stjuardesama uz veliki trud uspijemo izmamiti osmjeh na licu. Voljena zemljo, nemoj plakati. Poznavatelji .......(i to dobri, bez lažne skromnosti) ostavljaju te samo na kratko, za razliku od onih koji su te zbog tvoje nebrige napustili zauvijek.
U nizozemskoj zračnoj luci Sciphol usprkos kratkog zadržavanja brzinski prolaz kroz bescarinske trgovine, premda je već i u Zagrebu obavljena slična šetnja. Nastavljamo let Malaysia zrakoplovnom tvrtkom. Svakome je za preporučiti. Ljubazno osoblje, nasmiješeno i na usluzi. Hrane nas neprekidno raznim delicijama. Paze nas i maze. A put je dug, oko dvanaest sati. Nisam bas sigurna za to vrijeme jer već nastupaju one tajanstvene, bar za mene, vremenske zone i razna druga čuda prirode, sustizanje noći i dana ili voda čiji smjer otjecanja je drukčiji nakon prelaska ekvatora. Pokušala sam to provjeriti u wc-u u zrakoplovu gledajući vodu koja istječe iz umivaonika, ali nisam se više mogla sjetiti da li kod nas istječe s lijeva na desno ili obrnuto, pa sam odustala od daljnjeg razmišljanja na tu temu. A i na nebu nisu isti zodijački znakovi pa je bolje o svemu prestati voditi računa. Vidljivost dobra, a pravac leta pratimo i na zaslonima. Golemi prostori Ukrajine s nepreglednim, urednim i obrađenim poljima. Ne možeš vjerovati očima. Netko je spomenuo žitnica Rusije. Kaspijsko jezero, Afganistan. Asocijacije na bivše i sadašnje ratove i ljudske muke. Povremeno na zaslonima vidimo strelicu koja označava pravac prema Meki te udaljenost do nje. U knjizi “Masa i moć” Eliasa Canetija, koju nosim sa sobom, čitam koliko je Meka važna kao cilj islamskih hodočasnika.
Prva stanka Kuala Lumpur. Većini to nije prvi dolazak u taj grad. Zračna luka je nedavno sagrađena, velika, lijepa, uredna, a bescarinske trgovine otvorene. Imamo dnevni odmor u hotelu relativno blizu zračne luke, osamdesetak kilometara udaljeni od Kuala Lumpura. Približno tolika udaljenost je i do Malake, koju su nam za jednog prijašnjeg posjeta svakako preporučili da posjetimo kao jedan od najstarijih i najzanimljivijih gradova Malezije, ali ni ovaj put nismo stigli. Inače ‘ključne riječi’ za vrijeme cijelog putovanja bile su: -Treba nešto ostaviti i za drugi put. Malezija je inače u zelenim bojama islama, čista prepuna cvijeća, uredna i bogata. Navečer putujemo dalje.
Sedam sati leta do Sydneya, ali opet zbog oni čuvenih vremenskih zona nikako ne možemo izračunati točno koliko je zapravo sati. U zračnoj luci čeka nas vodič prof. Luka Budak koji je na katedri za Croatistiku na jednom Sydneyskom sveučilištu. Rođen u Hrvatskoj vrlo rano s roditeljima odlazi u Kanadu. Završava sve moguće škole i pred devetnaest godina javlja se na jedan natječaj za profesora u Sydneyskom sveučilištu. Radi posao koji voli. Prihodi nisu prihodi milijunaša, ali dostatni za sve ljudske radosti uključujući putovanja u domovinu ali i po svijetu. -Sretan Hrvat, sam kaže. Njegova preokupacija je dijelom i naše iseljeništvo. Načima zanimljive teme, ne izgleda uskogrudan ali govori vrlo diplomatski. Upravo u toj vrlo dobroj suzdržanosti od bilo kakvih komentara naše trenutne političke situacije vidi se sva složenost naših prilika.
Sydney djeluje Europski. Golem je, ali ne na način američkih velikih gradova. Ima dušu. Grad po mjeri čovjek. Provezli smo se gradom tek toliko da steknemo prvi dojam. Za ono što nam je usput preporučio da pogledamo trebalo bi nam najmanje dva mjeseca, a mi imamo svega četiri, raznim programima nabijena dana za razgledanje cijele pokrajine New South Wales-a. Inače zajednica naroda Australije predstavlja savez osam država i teritorija. U Sydneyu smo prošetali ulicama u samom centru, kineskom četvrti, popeli se na toranj, pogledali vrlo zanimljiv akvarij gdje smo se našli oči u oči s morskim psima, posjetili Galeriju umjetnosti i muzej Australije. Zanimala nas je aboriđinska umjetnost, jer Aboriđine se rijetko, osim onih koji su se na neki način integrirali u kulturu bijelaca, može vidjeti u gradu. Doseljenici, potomci engleskih zatvorenika, pomalo priznaju greške učinjene prema domorocima i pokušavaju ih ispraviti. To nije samo deklarativno, ali proces teče sporo i ne bez stanovitih otpora na obje strane. Sve jako poučno i za naše prilike i neprilike. Moj je dojam da u svemu treba proteći strahovito puno civilizacijskih i bogatih godina da neke razlike i antagonizmi nestanu ili se bar smanje na najmanju moguću mjeru. Svi se trebamo učiti toleranciji i suživotu. Posjetili smo Camberru. Glavni grad Australije. Da je to glavni grad treba zahvaliti kompromisu između Melbourna i Sydneya. Luka se na putu za Camberru sjetio nazvati našeg veleposlanika gosp. Dr. Mladena Iblera koji nas je sa suprugom i malobrojnim službujućim osobljem vrlo ljubazno pozvao u posjet. Kako smo mi imali već organizirani ručak proveo nas je samo kroz veleposlanstvo, izgrađeno novcem, trudom i materijalom kao darom naših iseljenika čija su imena ispisana na ploči na ulazu. Rekao nam je da je to jedinstven slučaj u Australiji i da se svi ostali veleposlanici tome čude i dive, a što je i nas ispunilo ponosom. Čovjek postavlja sam sebi pitanje kako je moguće da smo tako složni van domovine, gdje nas je već onoliko koliko i doma, a u kući smo kao rogovi u vreći. Počastili su nas pićem, kavom i ugodnim razgovorom. Slikali smo se svi skupa i na rastanku smo otpraćeni rečenicom: -Ako vam bilo što zatreba vrata veleposlanstva su vam otvorena!

Mi koji smo iz ovih ili onih razloga, najčešće silom prilika, dolazili u susret s jugoslavenskim ambasadama itekako osjećamo razliku u ponašanju. Ukratko ponašanje gosp. Iblera nazvala bih otmjenim i prijateljskim, upravo onakvim kakvo bih željela svojoj domovini. Komadić domovine u tuđem svijetu okružen je inače velikim prostranim travnjakom u kojem su carevali klokani. Izgledalo je kao da su nam i oni priredili dobrodošlicu. Posjetili smo i zgradu australskog parlamenta kroz koju nas je brzopotezno proveo još brže govoreći vodič. Svi smo ipak čuli zanimljiv detalj. Kad zazvoni zvono koje oglašava početak zasjedanje svi napuštaju trenutne poslove i u roku od četiri minute trebaju uči u sabor. U protivnom slijedi novčana kazna. Vrlo, vrlo poučno. Sama zgrada parlamenta je lijepa, puna posjetitelja posebno djece u odorama iz raznih škola i mladosti. Tu uče povijest, način vođenja zemlje (namjerno ne kažem vladanja zemljom) i domorodačku kulturu koja je prikazana kroz razna umjetnička djela. Ništa u Australiji, bar što se tiče doseljenika iz Europe, nije starije od trenutka kad je James Cook Australiju proglasio teritorijem velike Britanije i zabio barjak njenog Visočanstva kraljice, premda su već neki tu doplovili i prije njega. Svi su tražili u tim vodama novi kontinent koji bi po njima morao biti jednako velik kao Europa i Azija. Neka vrsta ravnoteže na južnoj polutki. Ali našli su samo Australiju i more između nje i još manjeg Novog Zelanda. James Cook se odnosio vrlo prijateljski prema Aboriđinima, kao i prema svim domorocima u svojim pohodima, pa ipak su ga na Haitiju ubili, a vjerojatno i pojeli. Takvo je to društvo onda bilo. Danas više nitko ne spominje ljudožderstvo, ali ga je bilo. Vrlo često ritualno. Snaga ubijenog je prelazila u tijelo onog koji ga je svladao i pojeo.
No ostavimo po strani daleku prošlost. Danas u Australiji većina stanovništva živi u nekoliko velikih gradova. Osim Aboriđina koji još uvijek žive u bush-u. Vrlo mali postotak stanovništva živi na farmama. Na jednoj od njih smo za ručak jeli meso s roštilja, a poslije gledali šišanje ovaca, te su nam objašnjeni svi poslovi oko merino i slične vune. Čuvenu sydneysku operu razgledali smo izvana po danu, a navečer smo u operi odslušali i odgledali Evgenija Onjegina. Na prvoj smo trećini uglavnom pokušavali ostati budni, jer smo cijeli dan hodali, slušali, putovali i svugdje željeli biti nazočni, no kada je glazba poprimila žešće tonove slijedeće dvije trećine smo odslušali. Posjetili smo Hunter Valley poznatu vinogradarsku pokrajinu i Wyndham imanje koje se već stopedeset godina bavi vinogradarstvom. Sve lijepo i uredno a uokolo po zidovima obješeno bezbroj priznanja. Naravno uz ručak smo kušali sva vina za redom i vrlo veseli krenuli u nove poduhvate. Slijedi registracija na .... Tamo je ostavljen .......kad se tako naučio i odredio, s problemima .....i šire, a mi smo se ukrcali na brod i razgledali Sydney i njegov okoliš s morske strane.
Ni otvaranje ....... nije prošlo bez naše nazočnosti. Oboružani hrvatskim zastavama, fotoaparatima i kamerama odslušali smo govore čelnika i njihove zahvale kolegama, mamama, tatama, djeci, psima i drugim kućnim životinjicama te svima koje su trenutno zaboravili. Govori se engleski odnosno neka inačica engleskog. Kad su prozvali našu zemlju kao učesnicu Kongresa skočili smo na noge, zagalamili i zamahali zastavicama.
Japanac koji je sjedio do mene i cijelo vrijeme spavao (tulumario je kao i mi, ali mi smo mlada država željna priznanja, pa smo uvijek budni na pojavu naše zastave) toliko se prepao naše galame da je zaprepašten pao sa stolice. Malo kasnije smo galamom pripomogli i prozivanje BiH. Odgledali smo dobar program i onda ponovo na lunjanje po noćnom Sydneyu.
Opraštam se od Australije s tekstom iz Croatian studies Review, gdje je zabilježeno kako danas govore ljudi podrijetlom iz Hrvatske. “Amerikansko Zubarski Parlor” (…) Napravlja nebnice i napunja supljotine pokvarenih zubih. Nase vadjenje zubih bez boli poznato je po cijeloj Novoj Zelandi. Tko naruci umjetne zube stari mu se vade bez platno. (…)
Nešto smanjeni sastav produžuje za Niew Zeeland (Nova morska zemlja) kako ju je nazvao Abel van Tasman (Nizozemac), koji je Zeland otkrio 150 godina prije Jamesa Cooka, ali nije zabio zastavu. Englezi kakvi već jesu, zabijanjem zastave sve prisvajaju i prekrštavaju u New Zealand. No činjenica je tu već davno doplovilo šest maorskih plemena stigavši prije svih njih u petnaestom stoljeću u šest kanua i to otočje prozvali Totearoa - Zemlja dugog bijelog oblaka.
Eto nas dakle tamo gdje vade zube ‘bez platno’, ali ako to rade onako sporo kako sve rade onda i ne zaslužuju da im se bilo što plati. Svi i sve se okreće na 33 okretaja u prelijepoj zemlji na kraju svijeta. Poslije nje je još samo južni pol. Ali zapravo čemu žurba. Bogata zemlja, posla ima za svakoga tko hoće raditi. Nepregledne zelene površine, brežuljci i po njima razbacane ovčice, krave i konji. Biblijski prizor. Nije čudo da je mladi režiser, novozelađanin još u osamnaestoj godini kad je pročitao Tolkina zaključio: -Ovo je jedina zemlja u kojoj bi trebalo po knjizi snimiti film i to je na kraju na zadovoljstvo onih koji vjeruju u bajke i pobjedu dobra nad zlim i napravio. Novozelanđani su živjeli i za Luis Vuittan cup-u u jedrenju i dugo bili prvaci na American”s cup-u, a onda lani golemo razočarenje, poraz i to od Švicaraca. Kiwii kako zovu novozelanđane, ali ne po voću kako je mislila većina nas nego po ptici Kiwi koja po danu spava a živne noću, za svoju zemlju kažu da je raj na zemlji. Tako uistinu izgleda, samo što im nedostaju zmije, pa smo ipak mi Hrvati (prepuni zmija otrovnica sa jabukom i bez nje) tu u prednosti. Ono što se odmah primjećuje je čistoća. Uredno, puno cvijeća i ukrasnih stabala. Za Božić im cvijeta golemo stablo s velikim crvenim cvjetovima, koje smo nažalost vidjeli samo na slikama. Odmor za oko i dušu. Lijepo kao u Europi ali bez stresa. Pametna, dobrostojeća država koja doduše sada muči briga oko ozonske rupe koja upravo najveća iznad Novog Zelanda. Sad se već vode ozbiljne rasprave da li zbog metana koje te silne ovce i krave ispuštaju iz određenih otvora u zrak, a metan pospješuje širenje ozonske rupe, treba uvesti porez na svaku životinju. Jedni su za, ali drugi protiv jer im je stočarstvo najvažnija privredna grana. To nema smisla, jer bi sjekli dobru granu na kojoj sjede. Protivnici tolike količine metana u atmosferi malo se primire a onda opet poslije nekog vremena krenu ozbiljna zasjedanja i rasprave na tu temu. Zar to nije predivno? Da nije tako daleko čovjek bi se odmah preselio u jednu takvu zemlju iz bajke. Ali ona i jest tako nevina, očuvana i lijepa jer smo joj mi daleko. Što čovjek može tražiti više, kaže moja prijateljica koja s obitelji već desetu godinu živi u Novom Zelandu. Djeci, a i njima je osigurana vrlo mirna i dobra budućnost. Pa ipak predaleko su. Ona i suprug bude se i idu spavati s mišlju kad će natrag u domovinu.
Mi smo pak posjetili turističko mjesto Rotorua, obišli Waitomo špilje s malim svjetlećim životinjicama (krijesnicama) koje puštaju tanke ljepljive niti pomoću kojih si hvataju hranu, vidjeli Tongariro nacionalni park, prošetali kroz Waimangu vulkansku dolinu s izvorima tople vode, jezerima ispunjenim vrelom vodom i gejzirima. Uistinu impresivno. Posjetili smo i Hobbiton village, mjesto gdje je sniman film, odnosno gdje “žive“ Hobbiti, izmišljena Tolkinova draga bića. Jedno veće proveli u Tamaki Maori Village-u s Maorima i upoznali se s maorskom kulturom. Znamo više o njima nego što i oni sami znaju o sebi. Šalu na stranu, ali trude se očuvati svoje nasljeđe, a država im u tome također pomaže.
I eto nas na kraju. Lijepo osmišljeno i provedeno putovanje uz naše drage vodiče Karmelu iz Zagreba i Luku iz Sydneya, koji su bili vrlo dobro pripremljeni, a i lokalne vodiče koji su se potrudili pričati o detaljima za koje u ovom izvješću naprosto više nema mjesta. Nakon trideset i tri sata leta s malim pauzama po raznim zračnim lukama evo nas u Zagrebu. Zadnji let ponovo naše stjuardese u Croatia airlainsu koju nam samo dobacuju sendviče s nekom salamom razgovarajući međusobno totalno nezainteresirane za nas. U našoj zračnoj luci svi se tiskaju i pušu jedan drugome u zatiljak. Nitko ne poštuje žutu, crvenu ili već neku crtu . Smrad duhana. U automobilu putujući za Split slušamo raspravu iz Sabora. Netko je službenim novce kupovao nekome kravate i vozio se službenim kolima za neslužbene svrhe. Optužuju se za prisluškivanje. Padaju teške, prizemne riječi. Uz državnu cestu D1 gomile smeća, a za metan nisu niti čuli. Ne treba se ni pitati gdje smo. Plači voljena zemljo.

<	lipanj, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30

Veljača 2017 (2)
Siječanj 2017 (3)
Prosinac 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (3)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (6)
Svibanj 2016 (6)
Travanj 2016 (6)
Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (3)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (6)
Studeni 2015 (5)
Listopad 2015 (5)
Rujan 2015 (2)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (3)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (2)
Studeni 2014 (5)
Listopad 2014 (3)
Rujan 2014 (2)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (3)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (1)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (4)
Kolovoz 2013 (6)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (4)
Svibanj 2013 (4)
Travanj 2013 (2)
Ožujak 2013 (3)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (5)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (6)
Listopad 2012 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv