odmak
petak, 13.06.2008.
Rio de Janeiro, još neki dijelovi svijeta i mi.
Isus Cristo Redentor na brdu Corcovadu raširenih ruku gleda prema Glavi šećera (Pao de Acucar - Sugar Loaf Mountain) i mjestu gdje je prvobitno nastajao grad Rio da Janeiro. Legenda je, kaže naša vodičica Sonia, da će Isus sklopiti ruke i zapljeskati onog trena kad se Karioke (Carioce), kako ovdje zovu građane Ria, napokon odluče raditi. No, čemu raditi?
Vruće je. Došli smo pred ljeto. Temperature su se kretale od 28 stupnjeva Celzijevih, jedan dan kad je padala kiša, do famoznih 47 izmjerenih na Maracani u nedjelju kad smo jedan dio dana proveli u moru, a drugi dio poput pravih mazohista, po toj vrućini, šetali htijući vidjeti i ono što nam nije bilo u programu. Razgledavali smo Downtown, vozili se otvorenim tramvajem Santa Teresa Bondinho kroz stare dijelove grada i posjetili katedralu. Novoizgrađena katedrala kao i sve novije crkve više naliči na šator u pustinji, što bi nas, pretpostavljam, trebalo vratiti na izvore kršćanstva, ali bar meni sve te nove crkve sliče više na čardaš od cementa i metala. Za mene tu nema ljepote ni blizine Boga što su valjda arhitekti željeli postići. U ovom dijelu Brazila temperatura se ni zimi ne spušta ispod 15 celzijevih stupnjeva. U krošnjama stabala vidimo kokose, banane, i…takozvane duriane - vrlo smrdljivo tropsko voće koje smo nedavno vidjeli i jeli na Baliju. Izvana je sličan ananasu, istina ne tako pravilnog oblika, a unutra je bjelkast, mekan, ukusa na bijeli luk i još nešto nedefinirano. Na Baliju su rekli da miriše na govno, no zapravo je riječ o poslastici.
Poslastici koju je zabranjeno unositi u hotele i zatvorene prostore, a pri ulasku u sam Singapore vidljive su zabrane unosa tog voća. Vozač na Baliju unio je polovicu duriana kojeg smo kušali u mini bus, zamotavši ga u nekoliko najlon vrećica no… mi smo slijedećih nekoliko dana svaki put u vožnji sumnjičavo promatrali jedni druge dok se netko nije sjetio da je to na što smo sumnjali ustvari miris duriana.
height="344">
Sonia voli Rio. Kaže: Najljepše su žene u Riu, no kako sam malo podeblja, nisam najbolji primjer. Doseljenik je, negdje je sa sjevera Brazila, ali ipak je duhom carioca , što smo i mi vrlo brzo postali. Kako nam je prtljaga, gle cuda, zagubljena na par dana u zračnoj luci u Parizu, bili smo prisiljeni kupiti na brzinu par ljetnih stvari. Šetali smo se vrlo smjelo u vrlo oskudnim bermudama, ali djelovali smo čedno prema stanovnicima grada koji pokazuju sve što imaju, u pravoj fešti i radosti života i tijela. Mješavina naroda stvorila je sasvim drugi odnos prema tijelu, nego kod nas koji smo odgojeni u zapadno kršćanskom svijetu. Otvoreniji su, veseliji, rekla bih (gotovo?) bez stida. Pokazuju sve, ali nikad do kraja. Nitko nije u toplesu, ali su kostimi za kupanje bikiniji, tange ili što već jesu, toliko maleni da ih zovu zubna svila. Uistinu, ima lijepih žena i muškaraca naravno, ali po mom skromnom mišljenju najljepše su žene u Splitu, za što pak ja nisam najbolji primjer. <>
Brazil, Rio de Janeiro, Carioce. Zemlja, grad i stanovnici Ria, koji nakon izgradnje Brazilije više nije glavni grad. Obale Brazila osvajali su redom Španjolci, Portugalci, Francuzi, Nizozemci no zadržali su ih Portugalci. Mislili su da dolaze na ušće rijeke. Odatle i ime gradu. Bilo je tu još raznih zabuna. Najljepša plaža grada nije Copacabana. Ona je samo najduža. Najljepša je Ipanema. To je indijanski naziv koji znači ‘loša voda’, jer su iz nekog razloga Indijanci na njoj pronalazili dosta mrtvih riba. To nisu jedine plaže. Nižu se jedna za drugom odijeljene visokim stijenama (brežuljcima) kao i sam grad koji je spojen na razne načine, najviše tunelima i svaki dio je cjelina za sebe. I samo kupanje je doživljaj za sebe. Po golemim valovima to je neka vrst borbe za goli život. Nema tu mirnog umirovljeničkog plivanja. Neki skakuću u zrak pokušavajući ostati na površini, ja sam pak zaronila u susret valu čekajući da me preplavi i izišla na drugu stranu prema beskraju Atlantskog oceana. Što da vam pričam? U svakom slučaju pri povratku val te naprosto dohvati, presiječe dah i izbaci na plažu napunjenog pijeskom i zadovoljstvom što si spasio život. Dobro mozda malo karikiram, ali naša je obala i more ipak nešto drugo.
Grad živi intenzivno. Djeluje kao svi kolonijalni gradovi . Mješavina španjolskog, portugalskog i mediteranskog. Na ulicama je jednaki broj bijelaca, crnog stanovništva afričkog podrijetla, te njihove mješavine s Portugalcima - mulata. To i jest najljepša priča Brazila. Možda se varam ali nema se dojam rasne netrpeljivosti koja se inače osjeća svugdje u svijetu ma kakvi god zakoni bili ili što političari govorili. Spomenut ću da sam se svojevremeno u Mexiku začudila koliki broj Indijanaca šeta gradom i državom. Nema bijelaca ili vrlo mali broj Španjolaca koji su kolonizirali zemlju i vrlo okrutno poubijali mnoštvo Indijanaca. U meksičkim televizijskim dnevnim programima pak ni jednog Indijanca. U sapunicama, s kojima mi u Hrvatskoj obilujemo, Indijanci su samo vrlo sporedna lica. Pitam gdje su one ljepotice iz sapunica. Na ulici ih nema. Netko mi je odgovorio: u sapunicama. U Riju je situacija drugačija. Njegovim ulicama šeću svi njegovi stanovnici. Bijeli, crni, mulati, no mali je broj Indijanaca. Oni su više manje u rezervatima najviše u prašumama oko Amazone gdje se bore za preživljavanje i žive vlastiti način života. Uglavnom su nepismeni. Ne žele ići u školu, kaže Sonia.
Inače je veliki broj ljudi nepismen. Vlada plaća siromašnim obiteljima određenu sumu svotu novaca za dvoje djece, da bar pohađaju osnovnu školu i da ih tako maknu s ulice. Samo za dvoje jer bi inace to koristili za još rađanja ’na račun države’, kako su nam rekli objasnili.
Siromašni žive u čuvenim favelama, koje se iz samog grada penju u brda. Neke su favele goleme. Najveća ima par stotina tisuća stanovnika i praktično je naslonjena na najbogatije dijelove Ria, sto djeluje vrlo pitoreskno. Favele su mamac za slikare, fotografe i snimatelje filmova, ali sam život u njima je na rubu preživljavanja. Ljudi ovdje zive bez zdravstvenog osiguranja a izloženi su svakojakim zarazama. Rijetko se tko izvuče iz favela u bolji život. Eventualno vrhunski nogometaši ili glazbenici, ili možda u raznim prevratima ‘vojni liferanti’ i ‘ratni profiteri’, kako su ih kod nas u vrijeme komunizma zvali, a pojavljuju se i u najnovije vrijeme s jednom rukom na srcu, a s drugom u hrvatskom đepu. Na zapadu, ali ni šire nema ništa novo. No hitro na trag u Brazil. Životni vijek je kratak. Vodička je nekoliko puta naglasila da Brazil ima najmlađu populaciju na svijetu, jer umiru rano. Veliki problem je aids, ali tu imaju razrađene besplatne programe i jeftine lijekove. Inače zdravlje odnosno bolest puno koštaju, što nas je opet podsjetilo na našu situaciju.
Ono na što su nas na početku upozorili, a što inače piše u svim turističkim vodičima, vrlo je veliki rizik zbog od razbojstava i krađa. Upozoravaju na grupe posve malih dječaka koje vas opkole, zagovaraju i za tren ste bez ogrlice, sata ili novca. Da jedni iz grupe nisu i vidjeli jedan takav događaja, a kako se nama osobno ništa takvo nije dogodilo, sklona bih bila vjerovati da je cijela priča izmišljena u turističke svrhe. U vodiču piše da su najopasniji predjeli oko Maracane, koju sam naravno iz obiteljskih razloga svakako htjela vidjeti. Odlazimo vrlo urednom i klimatiziranom podzemnom željeznicom, koja djeluje posve bezopasno, ali primjećujem i policajce. Na jednom od sporednih ulaza u stadion nas upućuju za skupinom ljudi na neki drugi ulaz. Tamo pokorno čekamo red. Malo nas zbunjuje nekolicina ljudi u radničkim kombinezonima, a i veći broj lokalnog stanovništva, za koje bi čovjek rekao da pripadaju osoblju stadiona. Nakon podužeg čekanja dolazimo do samih vrata i ustanovimo da se to zapravo red u restoran, u kojem se jede za vrlo male novce. Lijevo red za jela od mesa, desno red za jela od ribe. Malo krzmamo. Kad smo već toliko čekali.., ali hrana je u Brazilu za naš džep jeftina i vrlo dobra, a vec i previše jedemo, pa se vraćamo natrag na prethodni ulaz. Prolazimo osiguranje, kupujemo karte te idemo liftom (Većina liftova u Riu ima lift boy-a ili kao u ovom slučaju totalno nezainteresiranu lift gerl-u, kojoj mi kao i svi turisti idemo lagano na živce) i koja nas vozi se vozimo do vrha. Dan poslije utakmice, stadion je prazan, čist i uredan. Samo par Japanaca i mi. Japanci se klanjaju i smješe jedan drugome, nama, kamerama i fotografskim aparatima, čuvarima i nekolicini ljudi koja uređuju travu. Maracana je najveći stadion na svijetu. Na njega može stati 200 000 ljudi. Dovoljno je i zamisliti urlik iz tolikih grla. Na utakmicama na jednoj su strani navijači jedne momčadi, na drugoj druge momčadi, a u sredini turisti. Karioke imaju smisla za humor. Kako bilo da bilo osiguranje je veliko. Zabranjeno je unositi alkohol i bilo kakve opasne naprave. U predvorju se slikamo uz otiske stopala najvećeg od svih - Pele-a. Istina nije Karioka, stigao je iz San Paola, ali Brazil voli sve svoje sinove. I sam stadion ne pripada nijednom klubu nego gradu i klubovi ga samo iznajmljuju. Policajac nas na izlazu upozorava, iako mi to već dobro znamo, gdje je prvi ulaz u metro. Ravno tamo i ne zadržavajte se ni lijevo ni desno. Ps, ps, psikće za nama. Okrećemo se. Pokazuje pravac. Samo tamo, viče. Folklor ili uistinu vrebaju opasnosti? Mi smo sretni što smo izvukli živu glavu, no ne znam što je bilo s Japancima.
Ipak, živi se nekako vedro, neopterečujuće. Bezbroj je primjera. Vozač prapotopnog, žutog tramvaja Santa Teresa Bondinho, otvorenog sa svih strana, vrlo spretno upravlja i zaokreće velikim okruglim kotačem, usporava, koći… Izgleda da na mjestima nedostaju tračnice i odjednom se tramvaj nađe u zrakopraznom prostoru ali ponovo spretno doskoči i vožnja se nastavlja. Kako je malo mjesta za mimoilaženje svaki tren vozac temperamentno raspravlja s automobilistima i vozačima kamiona koji se polako bez žurbe uklanjaju i ponovo vračaju na prugu nakon što tramvaj prođe. Putnici na postajama i izvan postaja doslovce uskaču na tramvaj i obično ostaju visjeti na bočnim pragovima. Nikad ne znaš jesu li to mirni stanovnici okolnih, nekad ruševnih a nekad i lijepo sređenih malih, vedro obojenih kučica ili netko tko vam je upravo naumio nešto ukrasti i brzo iskočiti iz tramvaja. Vozač odmah uoči da ste stranac. Zastaje i upozorava na sve zanimljivosti koje obavezno trebali snimiti. Putnici se uglavnom poznaju. Pozdravljaju se međusobno, smješe se i vama jer ste već dio favele, da vožnja potraje duže možda bi nas odveli i svojoj kući te podijelili s nama ono malo što imaju.
Brazil! Oni ga izgovaraju sa zavrnutim jezikom na kraju, zvuči nekako kao Braziju.
Jedno večer odlazimo u noćni klub. Variete Plataforma, nešto slično Moulen Rougeu ili Lidu. Po mjeri turista i turizma. Prije početka programa visoke, prelijepe mulatkinje u oskudnim kostimima spremno se uz pomoć profesionalnog fotografa slikavaju, uglavnom s muškarcima kojima očice svijetle i svi su jako razdragani. Nogica ovamo, nogica onamo. Ručice oko vrata, oko struka, na ispupčenim guzama karakterističnim za mulatkinje. Veseli ‘ostatci’ macho svijeta. Možda smo se mi žemske trebale kasnije pobacati po zgodnim i za razne plesove oskudno odjevenim mladim Brazilijancima, ali budimo razumni. U današnjem vremenu? I muškarcima neki mali osjećaj moći treba ostaviti. Pred našim očima kroz ples i pjesmu odvija se povijest Brazila koja nije uvijek bila najčasnija, uostalom kao ni cijela povijest čovječanstva. Posljednji su na svijetu, na primjer, ukinuli robovlasništvo, da ne spominjem ogromne razlike između bogatih i siromašnih i ostale prilike i neprilike ali Bože moj to je njihova domovina i oni su na nju ponosni. Plešu, mašu zastavicama. Veliki broj pjesama spominje Brazil. Svirači i pjevači sa polukata temperamentno sviraju i pjevaju. Gestikulacijom upozoravaju i sudjeluju u predstavi pojačavajući dramski dio događanja. Odjekuje: Braziju!, Braziju! Ponosna nacija. Zamislite nas u Hrvatskoj da stavimo ruku na srce ili na neke druge dijelove tijela pri raznim narodnim tancima i pjevamo oduševljeno Hrvatska, Hrvatska, a skoro posve goli. Koliko bi žute i ine tinte bilo radi toga proliveno po našim tiskovinama. Zadnji desni nazadnjaci ili već neki slični lijevi ili desni ekstremisti kojima nije mjesto nigdje u svijetu pa ni u vlastitoj domovini. Mi definitivno ne volimo sebe, niti se volimo međusobno, manjine nas ne vole, mi ne volimo manjine, ne priznajemo cjelovitu Hrvatsku, ali ne priznajemo ni regije, a bogme ne volimo ni Hrvatsku ma kakvog god ona predznaka bila. Mržnje na sve strane, ne znam što nas uopće drži za ovo tlo. ‘Lijepu našu Hrvatsku i obalu jadransku’gdje se više manje bez straha možeš kupati.
Možda mi se i zato sve više sviđa opuštena atmosfera Južne Amerike. Glazba (preporučam slušati Gilberta Gila), podneblje, ljudi. Topli kič boja, predmeta, života, srca kojeg je sofisticirana Europa, koja nas iz nekih sitničavih, maćehinskih razloga već dugo odbacuje od sebe, izgubila u prevelikoj individualnosti i oholoj samosvojnosti.
I moram priznati čudim se što nas neće, pa potpuno smo joj slični.
