odmak
četvrtak, 31.07.2008.
Moje unučice i njihova prijateljica
Moje unučice i njihova prijateljica
Četrnaest i trinaest godina. Izranjaju, bauljajući, u neko doba dana iz svojih soba. Kažem soba jer se cijelu noć skiću po stanu, hihoću, lupaju vratima sele iz sobe u sobu, jedu i spavaju i spavaju. A kad ne spavaju onda su na računalu i tv-eu, plazmi. Rijetko se idu kupati. I tu sele s plaže na plažu. Kupači kostimi se suše puni pijeska, ako ih uopće stave na sušilo. Obično to ja radim.
Nekad dnevnu sobu nakon što su se djeca raselila sredila sam po svom guštu. Smjestila tamo sve što đaku treba za dan i noć, vrijeme i ugođaje koje nigdje ne mogu naći. Svi se u tom prostoru osjećaju ugodno. I Lara je zauzela jedinu fotelju i mrko gledajući, ako netko sjedne u nju, pravi krugove okolo dok mrski uljez ne shvati da je u njoj uistinu samo uljez.
I sad su svi tamo. Vrijedne ručice i vrlo lukavi umovi šeću po internetu satima i satima. Kad dreknem u neko doba: dosta, čujem samo evo sad ću, za deset min. Pokušavam ih tom metodom danima maknuti sa računala, ali izgleda da ih ta igra zabavlja i čini im se da ja ne mislim ozbiljno.
Tako se uglavnom s komentarima javljam sa posla. I tu sam napravila svoj kutak. Novozaposleni kolega kaže, naizgled u šali, od toga se ne živi i u pravu je- ali što će mi novac. Dužna sam na sve strane ubrzo ću se javljati iz zatvora, samo nisam te sreće da sam vrhunski zločinac. Najme kaj, sjedila bih u Hagu, pisala i čitala i tako konačno došla na svoje.
A moje unučice koje sad još spavaju, a i ja sam na poslu, baš ti njih boli briga. Mama ih zove na telefon i daje zadatke. Posjetiti novu knjižnicu (bila i zadovoljna viđenim). Mlađoj zadaci što treba čitati, ali ona odmahuje rukom. Iz moje kućne knjižnice ništa za nju. Prijateljica je donijela jednu knjigu, ali rekla joj je da nije dobra i to je mjerodavno mišljenje za nju dovoljno.
Uglavnom dan s njima izgleda ovako: Pojave se lelujajući s noge na nogu, strahovito su umorne od dugog spavanja, obave higijenu, zapravo svaka provode ujutro najmanje pola sata u kupaonici, posve mi je nejasno zašto. Čak i kad idu na kupanje prije toga duge pripreme u zatvorenoj kupaonici. Namještanje kose na ovu stranu na onu stranu, podignuta, spuštena kao da je vrlo brzo neće smoćiti u moru.. Usput dlaka kao u priči. Uz Laru što da pričam.
Onda poslije priprema ponovo malo na računalo, pa sjedenje u fotelji, pa gledanje raznih glazbenih programa uz komentare, onako gadljiva fačica: Ovo je sto godina staro. Blago, staroj, meni.
Dakle od odluke da se ipak taj dan ide na kupanje do pravog odlaska prođe nekoliko sati.
U međuvremenu i jedu. I slažu sude u sudoper u piramidu. Čovjek se pita kako to suđe uopće stoji, iako nekad i popada. Sve su čaše vani, sve žličice itd, itd.
Zamolila sam ih da ne slažu u stroj za pranje jer…
A u sudoperu živih i mrtvih. Bar toplom vodom isperite, kažem i izvadite ih vani i složite pokraj. Ponovo gadljiva fačica i dva prstića, vrlo oprezno, u tu grozotu od prljavštine.
Jučer dolazim u 20 doma. Dvije starije na radnom mjestu za računalom, a mlađa ulazi na vrata s vrećicom pola kila kruha i litra mlijeka. Vrlo je umorna i ljuta:
U ovoj kući, kaže meni, sve ja moram raditi.
A evo i par sličica iz kojih je sve jasno:
1a href="http://de.tinypic.com" target="_blank">
srijeda, 30.07.2008.
Slobodna Dalmacija. O Hrvatskoj da bi riječ.
29.07.2008. | 20:16
ŽIVEO, BURAZERU!
Robert Pauletić: Lepi naši gosti su se vratili, i to u velikom broju...
Izaša san iz hotelske sobe u mistu Pag, otok Pag, a žena i ćer, sređene za večeru, desetak metri za menon.
“Izvin’te, rekoše mi da ste vi ovaj krajsler, je l’ možete da pomerite kola malo?”, presrela me neka neloša crnokosa. “Pomerim... šta?”, zbunila me. “Pa kola. Trebalo bi kola da pomerite!”, pogledala me ka da san nenormalan: “Moramo i mi tu da parkiramo!” “Dobro, nema problema, posli ću, sad žurin na večeru!”, otkačija san je, a Papučica me sumnjičavo dočekala: “Šta je tila ova od tebe?”. “Da pomerim kola”, odgovorija san kratko. “Ajde ne zajebaji! Šta je, Srpkinja?”. “Slušaj, Švabica očito nije”. “Ne virujen ti, lažeš. Ajmo vidit registraciju!” Našli smo na parkingu ne jedan nego tri BG auta. Dva beemvejca i jedan audi. Parkirali su se utisno, zbilja bi trebalo da se pomer... jebate, šta je meni?
Turisti, a ne vojska
Došli smo na teracu hotelčića i vidili da su nan Srbi okupirali najbolja tri stola uz ogradu. Ustvari, formirali su jedan veliki SAO Stol, cili prvi red, tri familje s dicon. A bidna Papučica se još na plaži palila kako će navečer dugo gledat doli, u romantični trag misečine na moru, i spokojno pijuckat martini bjanko. Od misečine na moru ništa, ali ajde, stiga joj je bar martini.
Sili smo za stol u trećemu redu, između je bila tampon-zona, i uzeli za prigrist malo paškoga sira. Samo, od novih gostiju nije se dalo ni jist ni pit u miru. “Burazeru, brže, bre, gde si zalepio?! Bu-ra-ze-ru!”, vika je na konobara jedan lola, očito šef družine, gol do pasa, s drobinon i zlatnon lančugon.
Doša je konobar, a on ga je povuka na katrigu uz sebe: “Kako ti je ime, momčino?” Konobar je reka: “Igor.” “E, Igore, ti i ja ćemo ovde sve da bijemo! Vidiš ovoga moga druga ovde, Branko se zove? Ej, to je čelik, a ne čovek! Onaj vaš Cro-Cop je kurac za njega! Slušaj, brate, loša vam je ova brlja. Daj bocu čivasa donesi, odma!”
Papučica mi je šapnila: “Čuješ li ovo? Opet bi oni nama komandirali, samo da uvate priliku”. Reka san joj: “Ajde muči, ovo su ipak turisti, a ne vojska.”
Uskoro se, međutim, ekipi za stolon pridružila i cura s parkinga, pa su se nešto sašaptavali. Zatim je ovi drobati zloćudno pogleda prema meni i glasno upita žensku: “I šta ti je tip reko? ... Ma, sereš!” Diga je čašu (slučajno ili ne, s tri prsta) i, ka, nazdravija mi: “E, pa, živeo ti meni, burazeru. Videćemo se još!”
Rat klapa i cajki
Okrenija san glavu i reka Papučici: “Šta smo ovde izili, izili smo. Ajmo u sobu, inače ću se možda morat potuć, a njih ima trojica.” Uzela je čašu s martinijen i žalosno se uputila nazad kloparajući na take. “Otirali nas Srbi s ognjišta, a?”, pokušala se našalit Papučica: “Šta ima veze, osta nan je bar krov nad glavon, nismo totalne izbjeglice.”
Upalija san u sobi televizor. Klape, finale Omiša. Ala divote! Nisan se uopće sitija da je to večeras. Sva srića da smo išli ća s terace. Odjedanput se izvanka, vjerojatno iz susidne sobe, razlega prodoran zvuk strahovite cajke, te momentalno zaglušija meni najbolju klapu “Šufit”.
Braća su natalila narodnjake na najjače. Valjda in je smetalo da Hrvat s parkinga, koji nije hteo da pomeri kola, sad još drsko uživa u nekoj čudnoj muzici. Grmija je refren cajke: “Daj mi grudi od betona da izdrže sve, pet-šest miliona pa da kupim novo srce, kad ovo noćas izda’ne”. Nema sumnje da su imali moćan CD player. Nije mi palo na pamet pojačavat te-ve, nego san zatvorija prozor, uz rizik da se udušin od vrućine, a prozor se tresa od decibela.
Srpske kune
Papučica se uozbiljila: “Koje su ovo škovace? Šta provociraju ovako usrid Hrvatske? Jesu li oni normalni?” Poučija san je: “Po našim zakonima, takvima kakvi jesu, nismo mi u pravu, nego vjerojatno oni. Osim toga, kladija bi se da više splitske mladosti zna ovu njihovu pismu nego bilo koju šta piva klapa ‘Šufit’.
Da ja sad, recimo, opleten bocon onoga debeloga, u novinama bi sigurno napisali kako se uvik nađe neki nacionalistički kreten da pokvari turistima ugođaj. Zato je najbolje da zatapjamo i odma partimo odavde.”
Zbilja su se vratili, u velikom broju
Smista san otiša do vlasnika hotela, inače purgera (!), i reka da napuštan hotel već sutra ujutro, umisto u sridu kako san planira. Reka je samo: “Okej, nemojte kaj zamerit!”, iako smo znali i on i ja o čemu se radi. Ali jebiga, kume, kune su kune, makar bile i srpske. Srbi su nan se, eto, zbilja vratili, u velikon broju. Istra, Kvarner, otoci, Dubrovnik, dolaze bez kompleksa i straja. Ka i ovi burazer s Paga, neka mu je srećno letovanje!
robert pauletić
A ovo ja danas biram glazbu za Roberta Pauletića i njegovu Papučicu.
ct width="425" height="344">
ponedjeljak, 28.07.2008.
Vrlo dobra kritika izišla u poslijednjem Vijencu za našu Zonicu. Spominje je i knjiški moljac.
Čestitam joj iz srca i vjerujem da ćemo od nje još čitati izvanrednih stvari.
Inače u Splitu je promocija 07. 08. 2008 u u kultnom splitskom “kafiću”, galeriji Ghetto.
Bit će to jedno lijepo druženje.
U 20 sati, skoro sam zaboravila.
A evo i kritike u Vijencu:
Julijana Adamović, Kako su nas ukrali Ciganima, SN Privlačica, Vinkovci, 2008.
Začarani krug bivanja
Tako je započelo. U skladu s informatičkim vremenom. Na blogu. A onda su krenuli i komentari s bloga, odreda pozitivni..
Jesu li pohvale bloga krive ili su se priče otele kontroli pa se našle među koricama knjige?! Teško je reći. Uglavnom, knjiga je pred nama s pomalo ironijskim otklonom u naslovu, kao svojevrstan obrat: Kako su nas ukrali Ciganima. Na kraju, trideseta je priča objavljena na romskom: opet neočekivano i nepredvidljivo. Ali – simpatično!
Posebnost je knjige pogovor – priča Julijane Matanović Blogerica s Dunava, priprema za pričanje o Julijani A.
No, vratimo se pričama Julijane Adamović. One su zaista ugodno iznenađenje: moderne, napete, neke egzemplarno kratke, hirovite, a onda opet u dosluhu s tradicijom. Ako ih je još mlađahna autorica (rođ. 1969) napisala, kako piše na koricama knjige, »uz pranje suđa« i bavljenje djecom i »sanjareći«, onda je to, kako bi danas rekli mladi naraštaji – fenomenalno!
No, šalu na stranu: priče Julijane Adamović ozbiljne su i zaslužuju našu pozornost. Kao što se moglo i očekivati, a to i jest jedino što vrijedi u životu: ljubav je u središtu autoričina zanimanja, s prigušenim kvazifeminističkim odmakom koji promišlja i analizira: »Živimo sa strancima. Dajemo jedno drugom zaboravljene riječi, poglede, dodire. Izletimo kradom iz zlatnih krletki… Živimo od prikupljenih i brižno pohranjenih slika«. (Četiri bijele boje)
Kako god autorica motivsko-tematski ispreplela priču, na kraju se sve zavrti oko ljubavi, raznih ljubavi koje variraju od zaljubljeničke (nesvjesne) sreće do bolnih, nepredvidljivih razočaranja koja neočekivano nude i suicidalne izglede: »Nisam se htjela ubiti. Ne, to nikako ne. Samo sam htjela odgovoriti na njegovo pitanje, mirisati po mulju, trstici. Samo sam htjela iz srca iščupati skelarovo vitlo. Zaista se nisam htjela ubiti. Možda sam se greškom previše približila.« (Udahnuti)
Ovo o čemu piše i kako piše Julijana Adamović nije isprazan i samodopadni chat s interneta. Ozbiljna je to tuga bivanja, nenametljivi, utišani protest: Začarani životni krug neprestana odricanja, pritajene patnje i uporne skrbi, a radosti na kapaljku: »Pipam svoje ruke, lice, grudi, bijela, svilena bedra i sigurna sam u svoju spoznaju. Tražila sam se trapavo, dugo i bolno, a onda sam se, na trenutak, prepoznala u očima desetljeće mlađeg od sebe. Toliko sam uzela od njega. Za ostalo nismo znali svladati prepreke.« (Četiri bijele boje)
Dakle, prema tom mirakulu zvanom ljubav autorica se odnosi vrlo pažljivo, respektirajući osjećaje s obiju strana, muške i ženske, ne prelazeći površno iz tradicije u novi način razmišljanja.
U građenju kompozicije poenta je ono što iznenađuje i nudi doživljaj višeslojnosti: »Znala je da je bila velika zabluda ta njezina silna želja i ideja da je ljubav svemoguća, da liječi sve… Neke nikada i nikakva ljubav ne može učiniti zdravima, pa ni Bog, iako se trudila silno vjerovati u njegove čudotvorne moći.« (Istine)
Posebnu pozornost privukla je i priča Duša u nosu, spoj tradicionalnoga dobrog pisma (ne tzv. ženskog /pisma!/ s elementima nadnaravnog, fantastičnog: »Od kako smo Velju pokopali ne prođe dana, a da ne pomislim kako je teška istina da čovjek može ostati živ, a ipak dušu ispustiti… Svako toliko prste primaknem nosu i polako komadić duše probam otrgnuti. Uzalud. Ni utisnuti, ni iščupati više se ništa ne može. Duša sama zna kad i zbog čega tako treba biti.« (Duša u nosu)
Usprkos svemu, naša blogerica iz Bačke (koja živi u Vukovaru!) i dalje piše. »Čudno piše… kažu ljudi. A mogla je imati sve!« (Previđanja)
I ima sve! To svjedoči i ova knjiga.
Ljerka Car Matutinović
subota, 26.07.2008.
Metastaze
Pročitala sam Metastaze. Pisane pod pseudonimom, ali na kraju zna se pisac. Prijatelj koji mi je knjigu preporučio vrlo dobro poznaje roditelje. Cijelo društvo s kojima, prije početka čitanja, razgovaram o knjizi su zagrebački liječnici koji se ne mogu načuditi odakle tom dečku piscu pogled iznutra. „Ta nije vrag da se i sam drogirao“, pitanje je sad. I uopće taj rječnik, pitaju se žene- zapravo jedna od njih? Roditelji nisu takvi, kažu.
Moji muški prijatelji, iz tog društva postigli su u svojim strukama maksimum, ali ostalo je nešto mangupsko u njima. Nešto što su pokupili iz uličnih druženja po Zagrebu i uživaju u pogledu na život i prvenstveno rječniku kojim se služe likovi iz knjige. Jedan od njih čita knjigu po drugi put.
I ja ću je pročitati po drugi put. Nema tu zafrkancije. Umišljanja, premišljanja, biranja lijepih misli. Ustaljenosti, drugim riječima onog građanskog sloja koji inercijom pliva u Kusse auf die Hand , satovima klavira i jezika drugim riječima zagrebačkim solistima – nije mi ih namjera vrijeđati, ne njih, nego one koji uzdišu ah zagrebački solisti i slično, ali to je, bez obzira na gubitništvo i prerane smrti, pogled iznutra nekolicine gubitnika iz čijih usta odlično postavlja pitanja sam autor. Ima tu odgovora ne samo pitanja. Rado bih pisala kako taj čovjek piše. A vidim da je dugo obijao pragove dok mu knjigu nisu objavili.
'I baš ti tako govoriš', kažu mi?
O joj, mislim. Moj život slika i je i prilika malograđanštine. Učinila sam sve što je mama htjela. Sve kak' se spada ali moja je duša bliža likovima iz metastaze. (nadam se da me djeca ne čitaju) i još se taj moj mali istraživalački duh , bez obzira na ovu kožu i 'status' buni, jer zna da ovo nije ono pravo. Gurnuta sam i samu sam sebe dalje uvlačila u uobičajeno u malograđanštinu i laži, a htjela sam živjeti nešto posve drugo.
Zar bi ti bila 'oni', pitaju? I još pitaju sa čuđenjem: Živjela kao oni?
Ne radi se o tome, rekla sam. Nije stvar u načinu života. Stvar je u zapitanosti.
Knjigu toplo preporučujem.
srijeda, 23.07.2008.
Moj pok. prijatelj Željko Mardešić, usuđujem ga se tako nazvati, sociolog religije, religiolog, napisao je:
(Molim one koji me čitaju, a naročito propheta nemo da budu strpljivi i ako je potrebno pročitaju nekoliko puta jer je u ovom kratkom osvrtu sublimirao ( a napisao je knjiga i knjiga) problem vjere i vjerovanja i međusobnih odnosa. U čovjeka i institucija.)
Religiozna dimenzija krivnje
Kritika, izišla iz istraživačkog nemira psihologije, otkriva i mnoge laži kršćanskog života, koje je stanovita pobožnost i zloporaba autoriteta čuvala od javnosti, misleći da tako najbolje brani vjeru.
Ustvari, psihološka analiza religioznosti daleko se više bavi bogovima ljudi nego Bogom Objave; preciznije rečeno, bogovima čovjekovih strahova i bolesne krivnje. Pokazalo se također da religija time ništa ne gubi , dapače dobiva, jer se samo demaskiraju infantilne i arhaične predodžbe, posredstvom kojih ljudi mogu živjeti i radikalne probleme svoje religije. U tom smislu, otkrića psihologije su pomagala da se iz religioznog doživljavanja izljušti golemi sloj abnormalnosti, u kojem je baš bolesni osjećaj krivnje zauzimao središnji položaj, kao i da se to religiozno doživljavanje skrene u autentičnije sfere zajedničke savjesti i osjećaja solidarne krivnje.
U povijesti religija zamijećena je stalna opasnost neravnoteže između osjećaja grijeha i osjećaja krivnje, kao dviju različitih mjera. Prva je apsolutna mjera, a predstavljena je Božjim pogledom koji vidi sve grijehe ; druga je subjektivna mjera, predstavljena sudom savjesti. Nažalost , u kršćanstvu će često realizam grijeha biti zamijenjen s fenomenologijom kulpabilnosti, s njezinom igrom iluzija i maski. Taj čudni religiozno-etički sinkretizam, poznat u svim religijama, nazočan je i u psihologiji, koja ponekad zna pomiješati krivnju i grijeh u maglovitom i uopćenom pojmu “činiti zlo“ ili pak religioznost, u mnogim elementima, izjednačiti s moralnim držanjem. Tako je religiozni osjećaj grijeha ustupio mjestu moralističkom osjećaju krivnje… Svi su izgledi da moralizam posebno neće biti raspoložen da prepozna čovjeka onakvim kakav on stvarno jest – biće slabosti i lomnosti, biće potrebno spasenja….
Željko Mardešić
Vrlo često mislim na gospara Željka Mardešića. Nedostaje mi. Smirivao je dobrotom, jednostavnošću, razumijevanjem, skromnošću. Bio je primjer za sve nas koji pokušavamo zaboraviti svoj ego i razmišljati o nakanama svemira i nadati se da svijet počiva na Dobrom.
nedjelja, 20.07.2008.
Titova špilja – Vis
Biševo- modra špilja
Ljetni dan, oblačno. Mladi ljudi iz agencije vode nas putovima revolucije. One iz drugog svjetskog rata. Jednako mlada televizijska voditeljica uz pomoć kamermana i tonca snima događaj.
Već su mi dugo zbilja i mašta, vrijeme i prostor vrlo pomiješani pojmovi. Znam da je otok stvaran. Bar mislim. Ljubazni kućedomaćin je prijateljici i meni donio par knjiga iz povijesti otoka. Ponešto o tome znam od ranije.
Vis je otok – strateška točka koji je mnogima na Mediteranu bio važan. Na njemu se nalaze tragovi od samih početaka čovječanstva, ako je vjerovati knjigama i mladom vodiču koji voli svoj otok. O vrlo su se zgodno dosjetili kaže mlada televizijska reporterka. Tito je… Tito..., kaže vedro.
Ona razmišlja iz struke. Kakvu bi reportažu čovjek tu mogao napraviti, pita se. Dan ranije čula za staru gospođu iz umirovljeničkog doma koja uzduž rive lovi lignje tako da na konop veže nogice od koke koje spusti u more. Hoda potom rivom potežući ih za sobom. Lignje se, praktički same love, kaže mlada reporterka, ali ta joj se priča izjalovila. A.., to ne mogu raditi ljeti, rekla je gospođa umirovljenica s indignacijom. Previše je brodova vezanih uz obalu.
No Tito, njegova špilja i vojni objekti to je također zgodna tema. Po starom putu još iz vremena austrougarske koji je u međuvremenu asfaltiran vozimo se prema događaju.
Vodič nas upozorava na benediktinsku crkvu oko koje je groblje. Smještena je iznad Komiže. Stara je devetsto godina. Jedna kula – stražarnica, djelomična razrušena - od starosti kaže vodič. Strši u nebo. Na drugoj je puno kasnije sagrađen zvonik. Zajedno s crkvom – samostanom – utvrdom počiva na cesti –oktogonu. Djeluje kao opkop. Kao zamak okružen kanalom s vodom. Obrana od Turaka, gusara i sličnih napasti. Mi dvije, stare znatiželjnice groblje smo već posjetili. Tu je neka priča o porijeklu, koju moja prijateljica pokušava istražiti.
Ali ovo je, u ovoj priči-slučaju, moja posljednja ozbiljna rečenica. Bar se nadam.
Muster, tako mještani zovu crkvu, samostan, utvrdu, što god već jest jer danas tamo ne živi nitko, je zatvoren. Kao i sve ostale crkve u mjestu, ali i na cijelom otoku. Na vratima skoro svake su uredno nacrtani ženski i muški likovi čovječuljaka u kratkim hlačama i nedolično razgolićeni. Velika crta preko njih univerzalni je znak da takve individue unutra ne mogu ući, ali kad to ne mogu ući, to ne piše. Nema nikakve mogućnosti doznati kad su crkve otvorene osim rekla-kazala obavijesti slučajnih prolaznika. U svakom slučaju mi u sedmodnevnom boravku na otoku nismo uspjele ući niti u jednu.
Boga su tamo vrlo ozbiljno zabarikadirali i k njemu nikoga ne pušćaju.
Ali su zato vojni objekti, utvrde Jugoslavenske narodne armije i Titova špilja, njegovo opće poznato boravište, kao i njegova psa na kraju drugog svjetskog rata širom otvorili vrata namjernicima i nenamjernicima, ljudima svake vele.
Vis smo, do nedavno, s morske strane zaobilazili. Na Josefini K. često je s nama brodio netko sa stranom putovnicom, pa smo trtarili. Postojala je zabrana dolaska i boravka strancima na Vis. U vrijeme dok je trajao komunizam i sve njegove tekovine, branio se vrlo, on i one, mislim tekovine od vanjskog i unutarnjeg neprijatelja, a otok Vis je bio vrlo važna strateška točka obrane.
kamuflaža. Ovo gore u mreži nije kamenje nego komadi stiropora, bar mislim.
Prokopan je jadničak, mislim otok, s morske i kopnene strane tunelima uzduž i poprijeko. Prostorijama za ratne brodove, ljudstvo, te razna teška i laka naoružanja. Između svih tih tunela, prostorija i slično su brojna protuprovalna vrata koja i danas uredno funkcioniraju, iako je JNA na odlasku u domovinskom ratu minirala i srušila što se srušiti dalo, a kasnije su to nastavili rušiti i naši hrvatski domoljubci. Izvana su iznad tih skrivenih postrojenja napravljene idilične dalmatinske kučice. Potemkinova sela. Kao kamuflaža naravno.
Top gleda pučinu rascvjetanom cijevi, kao u šaljivom crtiću. I njega su na odlasku minirali srušili. Otišli su s otoka podvijena repa. Zadnji konvoj je rezao konope, toliko im se žurilo, iako su mještani bili spremni veselo odvezati cimu i baciti im konopčiće. Bar mislim.
Danas je toliko nostalgije za prohujalim vremenom i sustavom pa čak i ljudima tog doba da čovjek ne može niti zamisliti. Ali čemu se čuditi? Nema u čovjeku stalnosti. Okreće se kao makako, neki će reći suncokret, kako vjetrovi pušu. Ne moraju biti niti orkanski, dovoljno je mali ljetni po mogućnosti ugodni povjetarac. Malo ugođaja sekunda, sati, koji dan kud ćeš veće sreće. Korumpiranost ovozemaljskim? Ne znam. Moja se mala, ponizna, kršćanska duša, na takvu konstataciju, buni, ali tko nju što pita.
Grupa turista je vrlo šareno društvo. Jedan je bez sumnje netko ili već nešto iz bivšeg sustava. Previše šuti i samo 'stručno' gledi. Čak mu je i naglasak nedefiniran kao da se silno trudi skriti pravi. O staračka paranojo?! Ali ipak, zašto je sam? Nema družicu, a kao da o svemu sve zna.
Mlada reporterka skakuće i letucka kao lijepi nježni leptirić. 'I zašto ste vi ovdje', pita jednako mlade turiste Nizozemce mislim. O pa čuli su za Tita i tako… zanimalo ih je. Nije sve u ljepotama otoka, čistom moru, ribi i maslinovom, ulju, drugim riječima ekologiji.
'I onda', pita mlada reporterka mladog vodiča, a krila leptira veselo mašu, 'može li se reći da nas je Tito ponovo ujedinio? Skupio nas je eto sa svih strana svijeta'.
u tunelu usred mraka gazi ležerno moja prijateljica. Ona i zvijezda petokraka. (s leđa)
Moja draga i premila prijateljica ima također riječ dvije u tom izvještaju za već neku tv emisiju. O, ona misli da o Titu treba govoriti povijest, a ne mi. A ovo je sve vrlo zgodno vidjeti. Ona, na kraju, iz Titovog vremena vuče samo dobre uspomene. Bila je mlada i zelena. Lijepa, pametna. Studirala je. Zaljubljivala se. Njen je otac mirno radio. Ništa se alarmantno, koliko ona zna, nije događalo. Draga, decentna Bečka gospođa sa svojim šeširićem navučenim preko visokog čela podsjeća pomalo na Dianu Kiton. Govori mirnim tonom, bez uzbuđenja, kako se to jednoj dami i pristoji.
Moje srce lupa. Čini se da će iskočiti iz grudi, ne kaže li se tako. Mrzim svoje godine i duga, slonovska, sjećanja. 'Ti si agresivna', kaže ona meni.
Kamerman gunđa nešto u bradu. Čini se da smo kamerman i ja istomišljenici. 'Što su radili sa zarobljenim Nijemcima', pita uzrujano. 'Pokapali su ih na Biševu'. Kaže neku nevjerojatnu brojku, ne usuđujem se ponoviti.
Neću više o tome misliti, govorim sama sebi. Čemu. Tempi pasati. Sjećanja su različita, a dan je na kraju ispao lijep. Morska, plava pučina, lagani povjetarac, oblačići su nestali. Nebo je kič plavo i te stvari. Čemu lupanje srca, agresivnost i ljutnja. Moja prijateljica je u pravu.
Laku noć druže Tito. Što se mene tiče počivaj mirno.
A ipak, kratki dodatak:
P.S. Mjesec kasnije neki mladi turist iz lijepe, stare, konformističke Europe, u blizini staze kojom smo se kretali, nagazio je na minu i ostao bez noge. Nisam pitala tko je postavio minu i koja je organizacija preuzela odgovornost.
Napisano u ljeto 2006-te.
Danas ljeta gospodnjeg 2008 stvari se nisu promijenile, osim što su Komižani postali bahatiji. Podigli cijene. Kava 12 malih kunica i coca cola 20 još bjednijih i manjih.. Sve po našem starom običaju.
Crkve su i dalje zatvorene ili otvorene po nekom čudnom oraru, ali;
OTOČE, VOLIM TE.
petak, 18.07.2008.
Apstraktno razmišljanje
Knjige su odeblja pisma prijateljima.
J.P.
Moj pok. prijatelj I. je govorio da žene ne znaju apstraktno misliti.- Nisu to sposobne, osim rijetkih, rekao bi.
Ali, volio me je. Volio me zbog moje radoznale naravi i dobrote, rekla bih... Bar mislim.
Mnogo toga mi je zamjerao. To što djecu nisam odgojila u tvrdom katoličkom-hrvatskom duhu.
Smijala sam se. Dosta što sam ja prošla i još prolazim, odgovarala sam mu. Živim život mojih roditelja. Živim prošlost. Sadašnjost mi promiče. Ne želim to svojoj djeci. Kakogod ostalo mi je to njegovo: Žene ne znaju apstraktno razmišljati. Na neki način nas je (žene) prezirao. Odjedanput bi izgubio interes za svaki razgovor. Davao bi do znanja da sam mu (smo mu) dosadne. Bio je svećenik. Možda je to bio razlog. Ili je možda razlog što je bio filozof i matematičar (mislim da je završio oba faksa), a ja ga nisam dovoljno dobro mogla pratiti. A rado bih slušala i učila. Već sam debelo bila u godinama a još sam uvijek odlazila na njegove vjeronauke za srednjoškolce i studente. Ali očito ne znam apstraktno razmišljati. To mi se događa i na Nemanjinom blogu. Vjerojatno mu sa svojim komentarima param nerve. Čitam ga jer... čemu objašnjavati.
Odlični su i komentatori. Ne slažem se uvijek, ali je li to važno. Bilo bi predosadno čitati i družiti se s ljudima s kojima se slažemo. Kao gulaš koji se krčka u vlastitom umaku.
(iako ukus gulaš moje bake nikad više nisam pronašla. Ni u Mađarskoj i to nekoliko puta- nema ne.)
Eto žene u meni. Nesposobnost da se zadržim na temi. Nema gulaša ni apstraktnog razmišljanja. Nije li tu i neka sintagma: sinovi neba i kćeri zemlje.
Za utjehu moj pok. prijatelj znao bi reći: Svatko ima svoje mjesto u ovom svijetu, a zvučao je taj zaključak : vi ste žene ipak niža bića od muškaraca. Možda je to odgovor na pitanje zašto katolička crkva ne pušta žene na bitne položaje u crkvi. Ili politika i žene. Prisutne, ali uvijek dva koraka iza muškarca: Kosor i Sanader ili Bush i Condoliza Reis, iako su ta dva para posve neusporedljiva. Condoliza bi trebala stajati petsto kopalja iznad svih.
Zašto kuglom zemaljskom vladaju muškarci? Nije vrag da je to zbog toga što mogu apstraktno razmišljati.
Ovo promjena boje je slučajna. Ne znam je ukloniti. Nešto sam krivo pritisla. Tehnika je napredovalo, ali ljudsko biće u meni nije.
utorak, 08.07.2008.
Zapitanosti
Gužva kroz kuću i na poslu. Pokušavam otići na odmor desetak dana, ali prekidat ću ga povremeno. Vraćati se u vrući Split.
Uglavnom pucaju živci. Meni i drugima. Prošetala sam malo po blogovima. Vidim da je kod febY svega i svačega.
NEMANJA je imao post o građanskom društvu. Svega zanimljivog. Ta njegova priča o šerifu iz američkih filmova iz kojih smo učili demokraciju i osjećaj za pravdu.
Možda treba spomenuti konjicu i trubu kad se čini da je konačno spas na vidiku. Ima tu nešto, ali sve više dolazim do zaključka da su nas varali.
Iako, ne treba nasjedati na analize koje nas vode tamo gdje nas određeni krugovi žele voditi. Da razmišljamo na njihov način.
Rugam se i smijem sama sebi. Čemu blog? Ta glupa, vrlo često previše intimna dnevnička priča? Previše pubertetski, ali neki od nas nikad ne iziđu iz puberteta.
Očito ni ja.
A pubertet nosi okrenutost sebi. Vječni zaljubljenici u svoju sliku. Ja pa ja. Sve mali narcisi jedan do drugog. Zlatousti. Genijalni Hesse.
Ali s druge strane nosi i zapitanosti.
Građanska priča!?
Moja sestra s kojom mjesecima ne razgovaram, a htjela bih iako ne znam... živjeti mi je sve teže.., kako god jedanput mi je na telefon rekla... Ovako je nekako tekao razgovor:
-Čuj, J. R. me zove u neku udrugu, govorim joj. Ne mogu sve odbijati, pa sam pristala. Obećala sam da ću razgovarati s tobom.
-S J. R-om niti slučajno u nikakav zajednički program. To je čista kič situacija. Uostalom ja sam već u udruzi...., rekla mi je naziv, ali sam ga isti tren zaboravila – Što im je uostalom cilj, jer to je važno. Važan je cilj, nastavlja pomalo uzrujano. Moja sestra je sociolog. Uvijek tvrdi da sociologija sve objašnjava. –Ako si u političkoj stranci, zna se kakvi su njeni ciljevi, ako pak osnivaš udrugu onda ona mora imati cilj, nastavlja mi po običaju objašnjavati, uzrujano, preko telefona ono što bih valjda trebala znati, a eto neznalica sam.
-Što im je cilj? pita ponovo.
- Pa, okuplja sve ljude koji vole Split bez obzira na pripadnost strankama i porijeklu. Cilj im je promicanje građanskih vrijednosti.
Čujem -A joj, pa potom muk. –Ti učini kako znaš. Meni tu nije mjesto. Ne meni tu nikao nije mjesto. Ja pripadam post građanskom društvu.
Sad bih ja trebala reći a joj, jer tek što sam svladala postmodernu, new age i ostale pojmove evo ti ga na još i post građansko društvo. Nedavno me popljuvala, naravno uvijek preko telefona jer ni jedna ni druga nemamo slobodnog vremena, jer sam u nekom uvjetno rečeno, dnevničkom zapisu spomenula razum i osjećaje.
-Razum i osjećaji pa to je osamnaesto stoljeće. Izvuci se iz toga.
Post građansko društvo??
Koliko pitanja otvara taj Nemanjin post! O svemu i svačemu. O onom vlastitom životnom prostoru koji ne bi trebao smetati nikome , a da ti ipak unutar njega bude dobro.
Draga moja sestro s kojom ne govorim, a htjela bih Hrvatska još nije prošla građansko društvo iako ima svoje šerife koji imaju osjećaj za svoju pravdu, ne moju, nikako ne moju pravdu nažalost. A postgrađanstvo? Misliš li na uvažavanje homoseksualaca i onih drugačijih i drugih u svakom pogledu?
Taj drugačiji i drugi dugo me mučio. To me vraća na feby i njene osjetljivosti. Evo početka jednog mojeg članka sa naslovom:
Drugačiji u meni. (Granica)
Nakon što sam pročitala izvješće-esej, ili već što to jest, Hannah Arendt: “Eichmann u Jeruzalemu” s podnaslovom “Izvještaj o banalnosti zla”, pokušavam uronjena u “Povijest Židova” Wernera Kellera i ‘Povijest Boga’ Karen Armstrong, uobličiti svoj odnos prema drugačijem. Bezbroj pokušaja s različitim naslovima prošetalo je ekranom mog računala da bi simbolično i doslovno završilo u košu malog titrajućeg cyber čovječuljka. U početku dok je još vrijeme, ovo ovdje i sada, držalo čestice mog tijela na okupu, dok mi se još činilo da nešto znam pokušavala sam se prisjetiti židovskih pisaca koje sam pročitala i koje volim, svoje školske prijateljice M. Č., Židovke, iako tada, zaokupljena pubertetskom sebičnošću, o toj činjenici nisam uopće razmišljala. S njom sam u školskoj klupi provela neko gimnazijsko vrijeme. Posjedovala je neobični usputni humor. Izgledalo je da sve zna i ničemu se više ne čudi. Kao da živi od početka vremena, pa je pomalo umorna od života i znanja. Bila je stara duša, rekla bih. Njeno sam ime nesvjesno, iako uvjerena sam slučajnosti nema, dala jednom od likova romana na kojem trenutno radim. Radeći pred dvije godine na nekoliko likova iz svog romana "Grad" pročitala sam "Kabalu" G. G. Schölem-a. Tada sam pokušala iz meni djelomično dostupne povijesti Dubrovnika, ući u možda izmišljeni a možda ipak istiniti, benevolentni odnos Dubrovačke republike prema Židovima u njeno zlatno doba. No, nisam još mogla ništa suvislo napisati, iako me tema opsjedala. Svi su naslovi bili preeksplicitni. Osjećala sam da me odvode u krivom smjeru. Nedavno sam posjetila svog dobrog prijatelja T. M-a. koji stoluje u prašnjavim i vrlo austro- ugarskim prostorima Leksikografskog Zavoda, kojem sam kao i svakom tko me kroz ovu godinu htio slušati pričala o zaokupljenosti temom. Nakon što sam mu rekla kako su mi židovski običaji kroz njihove pisce toliko bliski i poznati da mi se ponekad čini, ako postoji reinkarnacija, da sam u bivšem životu bila Židovka. "Uostalom rođena sam 1942. Neka duša iz koncentracionog logora mogla je u meni naći tijelo", rekla sam pola u šali, ali bilo je u razmišljanju i nešto zbilje. Odvratio mi je istom mjerom: "Onda daj naslov Židov u meni", rekao je. To nije bilo to, ali navelo me na pravi problem. U međuvremenu, dospjela mi je u ruke i “Povijest Židova” prof. dr Gavre Schwarz- a izdana u Zagrebu 1910 godine, vratila sam se malo i Borgesu koji je o skrivenoj stvarnosti i zbivanjima, o kojima površni šetač kroz ovozemaljski život nikad ne razmišlja, znao više nego mi koji slutimo možemo i naslutiti, pa i onom neobičnom izbjeglici iz stvarnosti u vlastiti svijet, Beli Hamvasu. Po tko zna koji put pročitala sam “Legendu o Josipu” Thomasa Manna. Sjetila sam se i I. Asimova. U njegovoj “Zadužbini” neugledni i neprimjetni zemljoradnici drže sudbinu svijeta u svojim rukama. Zar nisu tako Židovima u njihovim najgorim trenucima pomagali samo učenjaci, koji sami nisu posjedovali nikakva imanja, često ni titule niti ikakva druga bogatstva osim vjere u Boga, uporno ponavljajući običaje i zapisujući ih u genima ako nestane Knjiga. Nailazila sam na članke, neke rečenice koje su zaokruživale razmišljanje o čovjeku na margini mainstream-a, koji se ne uklapa u struju, u povijest čovječanstva, koja je i "povijest legalizacije sadizma", koja kao i sadizam još traje.
Ljudi na rubu.
Mladi Kinezi osuđeni na smrt iz ovih ili onih, a vrlo često politički izmišljenih razloga kako bi se njihovi organi mogli prodavati onima koji mogu platiti.
Žene iz još uvijek macho svijeta, iz prepotentne rečenice I. Mandića: "Žensko pismo samo je svlačenje pred ogledalom gorčine", homoseksualci, alkoholičari, drogirani, ljudi druge boje kože, druge vjere, drugih običaja onih drugih i drugačijih, za koje nemamo vremena ni prostora u našim životima jer smo ograničeni i u toj ograničenosti vremenom i prostorom bježimo u vlastiti ograđeni svijet predrasuda koje nas štite od tih drugih. Pa ipak ja nisam netko drugi. Ja nisam oni i ja. Ja ih osjećam djelom sebe. Nosim ih u sebi. Oni su ja.
No, H. Arendt me svojim člankom napisanim pred tridesetak godina odvela još dalje, iako joj to nije bila namjera,. Odvela me u nešto što me već dugo proganja. U nesigurnost prosudbe gdje su granice između žrtve i zločinca. U konačnici i sam zločinac je žrtva vremena, odgoja, nacije, poimanja Boga i svog tijela (one grozne naučne spoznaje da nas geni mogu stvoriti zločincima) i duha ograničenog vremenom i bolestima. "Istina", kažu mi, "ali zločinac je ipak zločinac". Ili je bolesnik. Mi zbog toga ne moramo ispaštati. Zločinac je zločinac i nije žrtva. Neka granica mora postojati. (Iako u Kur’anu stoji da će na sudnji dan i Sotoni biti oprošteno, a Plotin je govorio da sve što postoji žudi da se vrati svom Božanskom izvoru).
Daleko sam od toga da stanem na stranu zla. Neka granica uistinu mora postojati! No jesu li to vrata moje kuće? Je li to moja koža? Moje tijelo? Moja duša? Gdje je ta granica u meni?
Izvan mene je ljeto, ljeta Gospodnjeg 2001. Ja sam odjednom sama bez oslonca u svojoj duši i svom srcu. Bez pripadnosti prostoru i vremenu iz kojeg sam potekla i kojem sam manje više vjerovala. Bez pripadnosti domovini i Bogu mojih otaca.
.............
Članak je bio dug, predug tridesetak strana . Skratila sam ga na petnaest, da bi ga objavili, ali to više nije bilo isto.
Zbog vlastitih pubertetskih zapitanosti čitam feby ali dona i još mnoge. Često ne komentiram. Ne volim isključivosti i mržnju. 'Istina je tu oko nas', ali ne vidimo je. Ne prepoznajemo je.
Uvjerena sam da smo zato tu ovdje i sad. Da bi je bar naslutili i pokušali slijedi pravo i pravdu iako to ni slučajno nije isto.
A sad koliko večeras idem na kratki odmor. Vodim i Laru, iako nije zaslužila..
