ponedjeljak, 28.07.2008.
Vrlo dobra kritika izišla u poslijednjem Vijencu za našu Zonicu. Spominje je i knjiški moljac.
Čestitam joj iz srca i vjerujem da ćemo od nje još čitati izvanrednih stvari.
Inače u Splitu je promocija 07. 08. 2008 u u kultnom splitskom “kafiću”, galeriji Ghetto.
Bit će to jedno lijepo druženje.
U 20 sati, skoro sam zaboravila.
A evo i kritike u Vijencu:
Julijana Adamović, Kako su nas ukrali Ciganima, SN Privlačica, Vinkovci, 2008.
Začarani krug bivanja
Tako je započelo. U skladu s informatičkim vremenom. Na blogu. A onda su krenuli i komentari s bloga, odreda pozitivni..
Jesu li pohvale bloga krive ili su se priče otele kontroli pa se našle među koricama knjige?! Teško je reći. Uglavnom, knjiga je pred nama s pomalo ironijskim otklonom u naslovu, kao svojevrstan obrat: Kako su nas ukrali Ciganima. Na kraju, trideseta je priča objavljena na romskom: opet neočekivano i nepredvidljivo. Ali – simpatično!
Posebnost je knjige pogovor – priča Julijane Matanović Blogerica s Dunava, priprema za pričanje o Julijani A.
No, vratimo se pričama Julijane Adamović. One su zaista ugodno iznenađenje: moderne, napete, neke egzemplarno kratke, hirovite, a onda opet u dosluhu s tradicijom. Ako ih je još mlađahna autorica (rođ. 1969) napisala, kako piše na koricama knjige, »uz pranje suđa« i bavljenje djecom i »sanjareći«, onda je to, kako bi danas rekli mladi naraštaji – fenomenalno!
No, šalu na stranu: priče Julijane Adamović ozbiljne su i zaslužuju našu pozornost. Kao što se moglo i očekivati, a to i jest jedino što vrijedi u životu: ljubav je u središtu autoričina zanimanja, s prigušenim kvazifeminističkim odmakom koji promišlja i analizira: »Živimo sa strancima. Dajemo jedno drugom zaboravljene riječi, poglede, dodire. Izletimo kradom iz zlatnih krletki… Živimo od prikupljenih i brižno pohranjenih slika«. (Četiri bijele boje)
Kako god autorica motivsko-tematski ispreplela priču, na kraju se sve zavrti oko ljubavi, raznih ljubavi koje variraju od zaljubljeničke (nesvjesne) sreće do bolnih, nepredvidljivih razočaranja koja neočekivano nude i suicidalne izglede: »Nisam se htjela ubiti. Ne, to nikako ne. Samo sam htjela odgovoriti na njegovo pitanje, mirisati po mulju, trstici. Samo sam htjela iz srca iščupati skelarovo vitlo. Zaista se nisam htjela ubiti. Možda sam se greškom previše približila.« (Udahnuti)
Ovo o čemu piše i kako piše Julijana Adamović nije isprazan i samodopadni chat s interneta. Ozbiljna je to tuga bivanja, nenametljivi, utišani protest: Začarani životni krug neprestana odricanja, pritajene patnje i uporne skrbi, a radosti na kapaljku: »Pipam svoje ruke, lice, grudi, bijela, svilena bedra i sigurna sam u svoju spoznaju. Tražila sam se trapavo, dugo i bolno, a onda sam se, na trenutak, prepoznala u očima desetljeće mlađeg od sebe. Toliko sam uzela od njega. Za ostalo nismo znali svladati prepreke.« (Četiri bijele boje)
Dakle, prema tom mirakulu zvanom ljubav autorica se odnosi vrlo pažljivo, respektirajući osjećaje s obiju strana, muške i ženske, ne prelazeći površno iz tradicije u novi način razmišljanja.
U građenju kompozicije poenta je ono što iznenađuje i nudi doživljaj višeslojnosti: »Znala je da je bila velika zabluda ta njezina silna želja i ideja da je ljubav svemoguća, da liječi sve… Neke nikada i nikakva ljubav ne može učiniti zdravima, pa ni Bog, iako se trudila silno vjerovati u njegove čudotvorne moći.« (Istine)
Posebnu pozornost privukla je i priča Duša u nosu, spoj tradicionalnoga dobrog pisma (ne tzv. ženskog /pisma!/ s elementima nadnaravnog, fantastičnog: »Od kako smo Velju pokopali ne prođe dana, a da ne pomislim kako je teška istina da čovjek može ostati živ, a ipak dušu ispustiti… Svako toliko prste primaknem nosu i polako komadić duše probam otrgnuti. Uzalud. Ni utisnuti, ni iščupati više se ništa ne može. Duša sama zna kad i zbog čega tako treba biti.« (Duša u nosu)
Usprkos svemu, naša blogerica iz Bačke (koja živi u Vukovaru!) i dalje piše. »Čudno piše… kažu ljudi. A mogla je imati sve!« (Previđanja)
I ima sve! To svjedoči i ova knjiga.
Ljerka Car Matutinović
28.07.2008. u 09:48 •
5 Komentara •
Print •
#
| < |
srpanj, 2008 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| |
1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
| 7 |
8 |
9 |
10 |
11 |
12 |
13 |
| 14 |
15 |
16 |
17 |
18 |
19 |
20 |
| 21 |
22 |
23 |
24 |
25 |
26 |
27 |
| 28 |
29 |
30 |
31 |
|
|
|
Veljača 2017 (2)
Siječanj 2017 (3)
Prosinac 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (3)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (6)
Svibanj 2016 (6)
Travanj 2016 (6)
Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (3)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (6)
Studeni 2015 (5)
Listopad 2015 (5)
Rujan 2015 (2)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (3)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (2)
Studeni 2014 (5)
Listopad 2014 (3)
Rujan 2014 (2)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (3)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (1)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (4)
Kolovoz 2013 (6)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (4)
Svibanj 2013 (4)
Travanj 2013 (2)
Ožujak 2013 (3)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (5)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (6)
Listopad 2012 (3)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
VEDRINA
Vratila sam se malo unatrag u svom slušanju određenih predmeta zbog psihologije religioznosti, iako se predmet službeno zove psihologija religije, ali pravi je naziv onaj prvi jer objašnjava zašto su ljudi (neki) religiozni.
Psihologija, kao i ostale naučne discipline vade se na statistike, ispitivanja , postotke, eksperimente. Razne teorije koje padaju u vodu kad se pojave nove, kao i cjelokupna nauka do sada. Po meni ništa manje maglovito nego i ostale discipline kao filozofija od koje je sve počelo.
Počelo je od riječi. Od logosa. Sve na logosu počiva. Da se čovjek smrzne. Ili bude sretan. Pitanje je opstanka. Velike obmane, iako kad se uštipnem znam da boli, ako i to nije varka.
Kako god mladi profesor mogao bi mi biti sin, a studenti moja unučad. A ja sam zadovoljna.
Pitanje je koje sebi postavljam: kuda nas Institucija vodi?
O tom malo kasnije.
Drago mi je kako profesor uvlačeći nas u temu, tumačeći neku od teorija, pušta, ali pri tom i kanalizira naše rasprave. Kažem naše jer i ja se na kraju uključim iako odlučim da neću.
Šaroliko je to društvo. Sastavljeno od onih koji će kasnije, ili su već, ostati u nekoj od zajednica, redovničkih ili više svjetovnih. Ima tu muškarca i žena, bolje rečeno dječaka i djevojčica, a muškarci su ovdje kod mene na prvom mjestu jer je odnos snaga takav i u Crkvi. Hoću reći u propovijedima i obraćanjima uvijek kažu. Braćo i sestre. ( Iako komunizam koji ih je u svemu imitirao nije govorio drugovi i drugarice, nego baš obrnuto.) Ima i onih koji će se razočarati. Već sam ih srela. Ima budućih vjeroučiteljica i vjeroučitelja, onih koji su izišli iz duboko religioznih sredina, ali i onih koji se prvi put susreću sa religioznošću. Neki će nastaviti nešto drugo. Jedan dječak je umro. Od tumora. Bili smo od početka zajedno. Drag i pametan dječak. Njegova me smrt jako pogodila.
No dakle ovaj put, u sklopu teme, o časnoj sestri iz Italije koja je pjevala na nekim od onih natjecanja u pjevačkim i inim natjecanjima. Je li njen nastup, način ponašanja, izabrana pjesma u skladu s njenim pozivom? Mislim da je to postavljeno kao pitanje?
Rasprava se razbuktala.
A joj!!!
Što je to 'poziv' htjela sam pitati. Posvećenost Bogu. O.k. To mi je jasno, ali kako bi ta posvećenost Bogu trebala izgledati. U današnje vrijeme kad je mali čovjek iskorišten do maksimuma, iznevjeren, gubi na svaki način tlo pod nogama i više ne zna kome bi trebao vjerovati. A još ga čeka smrt.
U moje doba (ha ha ha) Crkva je bila svijetla točka. Mnogima od nas. Nisam tih 45 godina nikad doživjela ništa ružno. Učila sam i govorili su mi ono što me je zanimalo. Nikad nisam osjetila da me vjeroučitelj gleda kao predmet ... što ja znam ... recimo seksualnih naznaka koje danas isplivavaju na površinu i u tim redovima. U školi jesam.
Iako i tamo i ovamo je ljudski, ne opravdano, ali ljudski - čovjek je i seksualno biće i nije lako s tim vladati (hercegovci imaju poslovicu: potisnuto jače sve to više skače- odnosi se na nešto drugo, ali može se i tu primijeniti), iako bi svećenici baš zato jer su odabrali služiti Bogu trebali više misliti na disciplinu tijela i duha. O disciplini tijela imam svoje mišljenje, ali o tome ako me tko upita u komentarima.
Kažem im: danas se na nas vjernike gleda kao na čudake. Ovdje na blogu svi će se s tim složiti. Znam da u društvu, vrlo često šarolikom , rijetko i s oprezom govorim o vjeri. Inače izgledam kao muslimanke koje po Europi šetaju onako kamuflirane ( ne zamjeram samo žalim žene. Strašno je to nepovjerenje i kazna za ne znam što. Muška moć) i unose nemir i ljutnju. Žene su u većini poznatog svijeta mukotrpno izborile pravo glasa, još ne možemo govoriti o ravnopravnosti, da bi mirno gledale vraćanje u daleku prošlost.
Znam, sve se više zapetljavam. Skačem sa teme na temu, ali ako pogledamo i taj početak pred 2000 godina Isus se nije zatvorio unutar debelih zidova svojih interesa i uživao u razmišljanju i samoći. Hodao je unaokolo i tumačio. Govorio je o vrijednostima koje bi trebali slijediti kako bi život i patnja, naročito patnja imali smisla. Nije to bilo jednostavno. Osuđivan i prozivan od pismoznanaca, onih koji su 'znali što treba a što ne treba raditi po zakonu' do tragične smrti na križu da nam pokaže da za ideale i idealno treba žrtvovati i život.
Pismoznanci, farizeji itd. govorili su iz Institucije židovske vjere. Dugo su se kroz povijest vukli uz jednog Boga. Opominjani na razne načine (događaji, proroci itd.) da ustraju na putu pravde. Stvarali zakone i zakonike, ponavljali ih dok Bog nije odlučio među svoj izabrani narod poslati i samog Sina. I što Sin radi?
Ne zatvara se u kule bjelokosne jer dolazi od Boga i sam Božji sin.
Donosi nadu i onima koji su od nade daleko.
Druži se s najgorima. Kaže: nisam došao spasiti pravednike, nego one koji to nisu.
Draža mu je bila nesretna žena koju su zbog preljuba kamenovali ( U Iranu to i danas rade), nego oni koji se IZVANA drže zakona. Izvana gladac unutra jadac ili obrnuto.
Nije meni laka. Koliko sam godina naslagala a još se pitam i mučim, ali se i radujem.
Razveselila me je ta mlada časna. Onako smišno skakući u svom odjelu redovnice. Lijepoga glasa i puna radosti.
I njene druge redovnice ozarene i sretne što ih tako divno predstavlja. Svega su se odrekle. Ukinimo im još to malo radosti. U kut i klečanje na soli.
A onaj istetovirani 'glazbenik' ...valjda. Pun sotonskih tetovaža! Pa što!?
Ovaj je svijet pun raznih vragova. Sve naše političke stranke vrve njima.
Sanaderi, Vidoševići i slični njima. Zagrebe li se po svim strankama svugdje ih ima.
Knezovi ovoga svijeta. Isus je poslao svoje učenike da evangeliziraju.
Može se to raditi i u zatvorenim redovničkim samostanima, ne kažem , ali mlada časna sestra napravila je puno svojim nastupom.
Pokazala je da su i redovnice ljudska bića i možda nekom dala priliku da razmisli o Bogu. Možda je i od nas otjerala kojeg vraga .
Želim joj najbolje u životu pa kuda god je on u budućnosti vodio.
razgovaram, čitam i svađam se, ali to mi ne ide baš od ruke.
skaska
Lion Queen
pametni zub
propheta nemo
Trill
ANCHI, i to je život
borgman
Zona Z.
wiseguy
feby
inspektor Clouseau
NEMANJA
DivanSkitnje
anasta
Pupa
greentea
bjeli vuk
sebi pripadam
delfina
onakojatrcisvukovima
Catma
Koraljka
promatram, razmišljam
Gandalf
Wall
Don Blog
Zvone Radikalni
Preko ruba znanosti
MODESTI BLEJZ
Cerovac komentira
Arhangel
Babl
Irida
tragicnamisao
Pero Panonski
NF
Sanja
Big Blue
Helada
saraja azra
