29.07.2008. | 20:16
ŽIVEO, BURAZERU!
Robert Pauletić: Lepi naši gosti su se vratili, i to u velikom broju...
Izaša san iz hotelske sobe u mistu Pag, otok Pag, a žena i ćer, sređene za večeru, desetak metri za menon.
“Izvin’te, rekoše mi da ste vi ovaj krajsler, je l’ možete da pomerite kola malo?”, presrela me neka neloša crnokosa. “Pomerim... šta?”, zbunila me. “Pa kola. Trebalo bi kola da pomerite!”, pogledala me ka da san nenormalan: “Moramo i mi tu da parkiramo!” “Dobro, nema problema, posli ću, sad žurin na večeru!”, otkačija san je, a Papučica me sumnjičavo dočekala: “Šta je tila ova od tebe?”. “Da pomerim kola”, odgovorija san kratko. “Ajde ne zajebaji! Šta je, Srpkinja?”. “Slušaj, Švabica očito nije”. “Ne virujen ti, lažeš. Ajmo vidit registraciju!” Našli smo na parkingu ne jedan nego tri BG auta. Dva beemvejca i jedan audi. Parkirali su se utisno, zbilja bi trebalo da se pomer... jebate, šta je meni?
Turisti, a ne vojska
Došli smo na teracu hotelčića i vidili da su nan Srbi okupirali najbolja tri stola uz ogradu. Ustvari, formirali su jedan veliki SAO Stol, cili prvi red, tri familje s dicon. A bidna Papučica se još na plaži palila kako će navečer dugo gledat doli, u romantični trag misečine na moru, i spokojno pijuckat martini bjanko. Od misečine na moru ništa, ali ajde, stiga joj je bar martini.
Sili smo za stol u trećemu redu, između je bila tampon-zona, i uzeli za prigrist malo paškoga sira. Samo, od novih gostiju nije se dalo ni jist ni pit u miru. “Burazeru, brže, bre, gde si zalepio?! Bu-ra-ze-ru!”, vika je na konobara jedan lola, očito šef družine, gol do pasa, s drobinon i zlatnon lančugon.
Doša je konobar, a on ga je povuka na katrigu uz sebe: “Kako ti je ime, momčino?” Konobar je reka: “Igor.” “E, Igore, ti i ja ćemo ovde sve da bijemo! Vidiš ovoga moga druga ovde, Branko se zove? Ej, to je čelik, a ne čovek! Onaj vaš Cro-Cop je kurac za njega! Slušaj, brate, loša vam je ova brlja. Daj bocu čivasa donesi, odma!”
Papučica mi je šapnila: “Čuješ li ovo? Opet bi oni nama komandirali, samo da uvate priliku”. Reka san joj: “Ajde muči, ovo su ipak turisti, a ne vojska.”
Uskoro se, međutim, ekipi za stolon pridružila i cura s parkinga, pa su se nešto sašaptavali. Zatim je ovi drobati zloćudno pogleda prema meni i glasno upita žensku: “I šta ti je tip reko? ... Ma, sereš!” Diga je čašu (slučajno ili ne, s tri prsta) i, ka, nazdravija mi: “E, pa, živeo ti meni, burazeru. Videćemo se još!”
Rat klapa i cajki
Okrenija san glavu i reka Papučici: “Šta smo ovde izili, izili smo. Ajmo u sobu, inače ću se možda morat potuć, a njih ima trojica.” Uzela je čašu s martinijen i žalosno se uputila nazad kloparajući na take. “Otirali nas Srbi s ognjišta, a?”, pokušala se našalit Papučica: “Šta ima veze, osta nan je bar krov nad glavon, nismo totalne izbjeglice.”
Upalija san u sobi televizor. Klape, finale Omiša. Ala divote! Nisan se uopće sitija da je to večeras. Sva srića da smo išli ća s terace. Odjedanput se izvanka, vjerojatno iz susidne sobe, razlega prodoran zvuk strahovite cajke, te momentalno zaglušija meni najbolju klapu “Šufit”.
Braća su natalila narodnjake na najjače. Valjda in je smetalo da Hrvat s parkinga, koji nije hteo da pomeri kola, sad još drsko uživa u nekoj čudnoj muzici. Grmija je refren cajke: “Daj mi grudi od betona da izdrže sve, pet-šest miliona pa da kupim novo srce, kad ovo noćas izda’ne”. Nema sumnje da su imali moćan CD player. Nije mi palo na pamet pojačavat te-ve, nego san zatvorija prozor, uz rizik da se udušin od vrućine, a prozor se tresa od decibela.
Srpske kune
Papučica se uozbiljila: “Koje su ovo škovace? Šta provociraju ovako usrid Hrvatske? Jesu li oni normalni?” Poučija san je: “Po našim zakonima, takvima kakvi jesu, nismo mi u pravu, nego vjerojatno oni. Osim toga, kladija bi se da više splitske mladosti zna ovu njihovu pismu nego bilo koju šta piva klapa ‘Šufit’.
Da ja sad, recimo, opleten bocon onoga debeloga, u novinama bi sigurno napisali kako se uvik nađe neki nacionalistički kreten da pokvari turistima ugođaj. Zato je najbolje da zatapjamo i odma partimo odavde.”
Zbilja su se vratili, u velikom broju
Smista san otiša do vlasnika hotela, inače purgera (!), i reka da napuštan hotel već sutra ujutro, umisto u sridu kako san planira. Reka je samo: “Okej, nemojte kaj zamerit!”, iako smo znali i on i ja o čemu se radi. Ali jebiga, kume, kune su kune, makar bile i srpske. Srbi su nan se, eto, zbilja vratili, u velikon broju. Istra, Kvarner, otoci, Dubrovnik, dolaze bez kompleksa i straja. Ka i ovi burazer s Paga, neka mu je srećno letovanje!
robert pauletić
A ovo ja danas biram glazbu za Roberta Pauletića i njegovu Papučicu.
ct width="425" height="344">
| < | srpanj, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Vratila sam se malo unatrag u svom slušanju određenih predmeta zbog psihologije religioznosti, iako se predmet službeno zove psihologija religije, ali pravi je naziv onaj prvi jer objašnjava zašto su ljudi (neki) religiozni.
Psihologija, kao i ostale naučne discipline vade se na statistike, ispitivanja , postotke, eksperimente. Razne teorije koje padaju u vodu kad se pojave nove, kao i cjelokupna nauka do sada. Po meni ništa manje maglovito nego i ostale discipline kao filozofija od koje je sve počelo.
Počelo je od riječi. Od logosa. Sve na logosu počiva. Da se čovjek smrzne. Ili bude sretan. Pitanje je opstanka. Velike obmane, iako kad se uštipnem znam da boli, ako i to nije varka.
Kako god mladi profesor mogao bi mi biti sin, a studenti moja unučad. A ja sam zadovoljna.
Pitanje je koje sebi postavljam: kuda nas Institucija vodi?
O tom malo kasnije.
Drago mi je kako profesor uvlačeći nas u temu, tumačeći neku od teorija, pušta, ali pri tom i kanalizira naše rasprave. Kažem naše jer i ja se na kraju uključim iako odlučim da neću.
Šaroliko je to društvo. Sastavljeno od onih koji će kasnije, ili su već, ostati u nekoj od zajednica, redovničkih ili više svjetovnih. Ima tu muškarca i žena, bolje rečeno dječaka i djevojčica, a muškarci su ovdje kod mene na prvom mjestu jer je odnos snaga takav i u Crkvi. Hoću reći u propovijedima i obraćanjima uvijek kažu. Braćo i sestre. ( Iako komunizam koji ih je u svemu imitirao nije govorio drugovi i drugarice, nego baš obrnuto.) Ima i onih koji će se razočarati. Već sam ih srela. Ima budućih vjeroučiteljica i vjeroučitelja, onih koji su izišli iz duboko religioznih sredina, ali i onih koji se prvi put susreću sa religioznošću. Neki će nastaviti nešto drugo. Jedan dječak je umro. Od tumora. Bili smo od početka zajedno. Drag i pametan dječak. Njegova me smrt jako pogodila.
No dakle ovaj put, u sklopu teme, o časnoj sestri iz Italije koja je pjevala na nekim od onih natjecanja u pjevačkim i inim natjecanjima. Je li njen nastup, način ponašanja, izabrana pjesma u skladu s njenim pozivom? Mislim da je to postavljeno kao pitanje?
Rasprava se razbuktala.
A joj!!!
Što je to 'poziv' htjela sam pitati. Posvećenost Bogu. O.k. To mi je jasno, ali kako bi ta posvećenost Bogu trebala izgledati. U današnje vrijeme kad je mali čovjek iskorišten do maksimuma, iznevjeren, gubi na svaki način tlo pod nogama i više ne zna kome bi trebao vjerovati. A još ga čeka smrt.
U moje doba (ha ha ha) Crkva je bila svijetla točka. Mnogima od nas. Nisam tih 45 godina nikad doživjela ništa ružno. Učila sam i govorili su mi ono što me je zanimalo. Nikad nisam osjetila da me vjeroučitelj gleda kao predmet ... što ja znam ... recimo seksualnih naznaka koje danas isplivavaju na površinu i u tim redovima. U školi jesam.
Iako i tamo i ovamo je ljudski, ne opravdano, ali ljudski - čovjek je i seksualno biće i nije lako s tim vladati (hercegovci imaju poslovicu: potisnuto jače sve to više skače- odnosi se na nešto drugo, ali može se i tu primijeniti), iako bi svećenici baš zato jer su odabrali služiti Bogu trebali više misliti na disciplinu tijela i duha. O disciplini tijela imam svoje mišljenje, ali o tome ako me tko upita u komentarima.
Kažem im: danas se na nas vjernike gleda kao na čudake. Ovdje na blogu svi će se s tim složiti. Znam da u društvu, vrlo često šarolikom , rijetko i s oprezom govorim o vjeri. Inače izgledam kao muslimanke koje po Europi šetaju onako kamuflirane ( ne zamjeram samo žalim žene. Strašno je to nepovjerenje i kazna za ne znam što. Muška moć) i unose nemir i ljutnju. Žene su u većini poznatog svijeta mukotrpno izborile pravo glasa, još ne možemo govoriti o ravnopravnosti, da bi mirno gledale vraćanje u daleku prošlost.
Znam, sve se više zapetljavam. Skačem sa teme na temu, ali ako pogledamo i taj početak pred 2000 godina Isus se nije zatvorio unutar debelih zidova svojih interesa i uživao u razmišljanju i samoći. Hodao je unaokolo i tumačio. Govorio je o vrijednostima koje bi trebali slijediti kako bi život i patnja, naročito patnja imali smisla. Nije to bilo jednostavno. Osuđivan i prozivan od pismoznanaca, onih koji su 'znali što treba a što ne treba raditi po zakonu' do tragične smrti na križu da nam pokaže da za ideale i idealno treba žrtvovati i život.
Pismoznanci, farizeji itd. govorili su iz Institucije židovske vjere. Dugo su se kroz povijest vukli uz jednog Boga. Opominjani na razne načine (događaji, proroci itd.) da ustraju na putu pravde. Stvarali zakone i zakonike, ponavljali ih dok Bog nije odlučio među svoj izabrani narod poslati i samog Sina. I što Sin radi?
Ne zatvara se u kule bjelokosne jer dolazi od Boga i sam Božji sin.
Donosi nadu i onima koji su od nade daleko.
Druži se s najgorima. Kaže: nisam došao spasiti pravednike, nego one koji to nisu.
Draža mu je bila nesretna žena koju su zbog preljuba kamenovali ( U Iranu to i danas rade), nego oni koji se IZVANA drže zakona. Izvana gladac unutra jadac ili obrnuto.
Nije meni laka. Koliko sam godina naslagala a još se pitam i mučim, ali se i radujem.
Razveselila me je ta mlada časna. Onako smišno skakući u svom odjelu redovnice. Lijepoga glasa i puna radosti.
I njene druge redovnice ozarene i sretne što ih tako divno predstavlja. Svega su se odrekle. Ukinimo im još to malo radosti. U kut i klečanje na soli.
A onaj istetovirani 'glazbenik' ...valjda. Pun sotonskih tetovaža! Pa što!?
Ovaj je svijet pun raznih vragova. Sve naše političke stranke vrve njima.
Sanaderi, Vidoševići i slični njima. Zagrebe li se po svim strankama svugdje ih ima.
Knezovi ovoga svijeta. Isus je poslao svoje učenike da evangeliziraju.
Može se to raditi i u zatvorenim redovničkim samostanima, ne kažem , ali mlada časna sestra napravila je puno svojim nastupom.
Pokazala je da su i redovnice ljudska bića i možda nekom dala priliku da razmisli o Bogu. Možda je i od nas otjerala kojeg vraga .
Želim joj najbolje u životu pa kuda god je on u budućnosti vodio.

skaska
Lion Queen
pametni zub
propheta nemo
Trill
ANCHI, i to je život
borgman
Zona Z.
wiseguy
feby
inspektor Clouseau
NEMANJA
DivanSkitnje
anasta
Pupa
greentea
bjeli vuk
sebi pripadam
delfina
onakojatrcisvukovima
Catma
Koraljka
promatram, razmišljam
Gandalf
Wall
Don Blog
Zvone Radikalni
Preko ruba znanosti
MODESTI BLEJZ
Cerovac komentira
Arhangel
Babl
Irida
tragicnamisao
Pero Panonski
NF
Sanja
Big Blue
Helada
saraja azra