Marketing
Titova špilja – Vis
Biševo- modra špilja
Ljetni dan, oblačno. Mladi ljudi iz agencije vode nas putovima revolucije. One iz drugog svjetskog rata. Jednako mlada televizijska voditeljica uz pomoć kamermana i tonca snima događaj.
Već su mi dugo zbilja i mašta, vrijeme i prostor vrlo pomiješani pojmovi. Znam da je otok stvaran. Bar mislim. Ljubazni kućedomaćin je prijateljici i meni donio par knjiga iz povijesti otoka. Ponešto o tome znam od ranije.
Vis je otok – strateška točka koji je mnogima na Mediteranu bio važan. Na njemu se nalaze tragovi od samih početaka čovječanstva, ako je vjerovati knjigama i mladom vodiču koji voli svoj otok. O vrlo su se zgodno dosjetili kaže mlada televizijska reporterka. Tito je… Tito..., kaže vedro.
Ona razmišlja iz struke. Kakvu bi reportažu čovjek tu mogao napraviti, pita se. Dan ranije čula za staru gospođu iz umirovljeničkog doma koja uzduž rive lovi lignje tako da na konop veže nogice od koke koje spusti u more. Hoda potom rivom potežući ih za sobom. Lignje se, praktički same love, kaže mlada reporterka, ali ta joj se priča izjalovila. A.., to ne mogu raditi ljeti, rekla je gospođa umirovljenica s indignacijom. Previše je brodova vezanih uz obalu.
No Tito, njegova špilja i vojni objekti to je također zgodna tema. Po starom putu još iz vremena austrougarske koji je u međuvremenu asfaltiran vozimo se prema događaju.
Vodič nas upozorava na benediktinsku crkvu oko koje je groblje. Smještena je iznad Komiže. Stara je devetsto godina. Jedna kula – stražarnica, djelomična razrušena - od starosti kaže vodič. Strši u nebo. Na drugoj je puno kasnije sagrađen zvonik. Zajedno s crkvom – samostanom – utvrdom počiva na cesti –oktogonu. Djeluje kao opkop. Kao zamak okružen kanalom s vodom. Obrana od Turaka, gusara i sličnih napasti. Mi dvije, stare znatiželjnice groblje smo već posjetili. Tu je neka priča o porijeklu, koju moja prijateljica pokušava istražiti.
Ali ovo je, u ovoj priči-slučaju, moja posljednja ozbiljna rečenica. Bar se nadam.
Muster, tako mještani zovu crkvu, samostan, utvrdu, što god već jest jer danas tamo ne živi nitko, je zatvoren. Kao i sve ostale crkve u mjestu, ali i na cijelom otoku. Na vratima skoro svake su uredno nacrtani ženski i muški likovi čovječuljaka u kratkim hlačama i nedolično razgolićeni. Velika crta preko njih univerzalni je znak da takve individue unutra ne mogu ući, ali kad to ne mogu ući, to ne piše. Nema nikakve mogućnosti doznati kad su crkve otvorene osim rekla-kazala obavijesti slučajnih prolaznika. U svakom slučaju mi u sedmodnevnom boravku na otoku nismo uspjele ući niti u jednu.
Boga su tamo vrlo ozbiljno zabarikadirali i k njemu nikoga ne pušćaju.
Ali su zato vojni objekti, utvrde Jugoslavenske narodne armije i Titova špilja, njegovo opće poznato boravište, kao i njegova psa na kraju drugog svjetskog rata širom otvorili vrata namjernicima i nenamjernicima, ljudima svake vele.
Vis smo, do nedavno, s morske strane zaobilazili. Na Josefini K. često je s nama brodio netko sa stranom putovnicom, pa smo trtarili. Postojala je zabrana dolaska i boravka strancima na Vis. U vrijeme dok je trajao komunizam i sve njegove tekovine, branio se vrlo, on i one, mislim tekovine od vanjskog i unutarnjeg neprijatelja, a otok Vis je bio vrlo važna strateška točka obrane.
kamuflaža. Ovo gore u mreži nije kamenje nego komadi stiropora, bar mislim.
Prokopan je jadničak, mislim otok, s morske i kopnene strane tunelima uzduž i poprijeko. Prostorijama za ratne brodove, ljudstvo, te razna teška i laka naoružanja. Između svih tih tunela, prostorija i slično su brojna protuprovalna vrata koja i danas uredno funkcioniraju, iako je JNA na odlasku u domovinskom ratu minirala i srušila što se srušiti dalo, a kasnije su to nastavili rušiti i naši hrvatski domoljubci. Izvana su iznad tih skrivenih postrojenja napravljene idilične dalmatinske kučice. Potemkinova sela. Kao kamuflaža naravno.
Top gleda pučinu rascvjetanom cijevi, kao u šaljivom crtiću. I njega su na odlasku minirali srušili. Otišli su s otoka podvijena repa. Zadnji konvoj je rezao konope, toliko im se žurilo, iako su mještani bili spremni veselo odvezati cimu i baciti im konopčiće. Bar mislim.
Danas je toliko nostalgije za prohujalim vremenom i sustavom pa čak i ljudima tog doba da čovjek ne može niti zamisliti. Ali čemu se čuditi? Nema u čovjeku stalnosti. Okreće se kao makako, neki će reći suncokret, kako vjetrovi pušu. Ne moraju biti niti orkanski, dovoljno je mali ljetni po mogućnosti ugodni povjetarac. Malo ugođaja sekunda, sati, koji dan kud ćeš veće sreće. Korumpiranost ovozemaljskim? Ne znam. Moja se mala, ponizna, kršćanska duša, na takvu konstataciju, buni, ali tko nju što pita.
Grupa turista je vrlo šareno društvo. Jedan je bez sumnje netko ili već nešto iz bivšeg sustava. Previše šuti i samo 'stručno' gledi. Čak mu je i naglasak nedefiniran kao da se silno trudi skriti pravi. O staračka paranojo?! Ali ipak, zašto je sam? Nema družicu, a kao da o svemu sve zna.
Mlada reporterka skakuće i letucka kao lijepi nježni leptirić. 'I zašto ste vi ovdje', pita jednako mlade turiste Nizozemce mislim. O pa čuli su za Tita i tako… zanimalo ih je. Nije sve u ljepotama otoka, čistom moru, ribi i maslinovom, ulju, drugim riječima ekologiji.
'I onda', pita mlada reporterka mladog vodiča, a krila leptira veselo mašu, 'može li se reći da nas je Tito ponovo ujedinio? Skupio nas je eto sa svih strana svijeta'.
u tunelu usred mraka gazi ležerno moja prijateljica. Ona i zvijezda petokraka. (s leđa)
Moja draga i premila prijateljica ima također riječ dvije u tom izvještaju za već neku tv emisiju. O, ona misli da o Titu treba govoriti povijest, a ne mi. A ovo je sve vrlo zgodno vidjeti. Ona, na kraju, iz Titovog vremena vuče samo dobre uspomene. Bila je mlada i zelena. Lijepa, pametna. Studirala je. Zaljubljivala se. Njen je otac mirno radio. Ništa se alarmantno, koliko ona zna, nije događalo. Draga, decentna Bečka gospođa sa svojim šeširićem navučenim preko visokog čela podsjeća pomalo na Dianu Kiton. Govori mirnim tonom, bez uzbuđenja, kako se to jednoj dami i pristoji.
Moje srce lupa. Čini se da će iskočiti iz grudi, ne kaže li se tako. Mrzim svoje godine i duga, slonovska, sjećanja. 'Ti si agresivna', kaže ona meni.
Kamerman gunđa nešto u bradu. Čini se da smo kamerman i ja istomišljenici. 'Što su radili sa zarobljenim Nijemcima', pita uzrujano. 'Pokapali su ih na Biševu'. Kaže neku nevjerojatnu brojku, ne usuđujem se ponoviti.
Neću više o tome misliti, govorim sama sebi. Čemu. Tempi pasati. Sjećanja su različita, a dan je na kraju ispao lijep. Morska, plava pučina, lagani povjetarac, oblačići su nestali. Nebo je kič plavo i te stvari. Čemu lupanje srca, agresivnost i ljutnja. Moja prijateljica je u pravu.
Laku noć druže Tito. Što se mene tiče počivaj mirno.
A ipak, kratki dodatak:
P.S. Mjesec kasnije neki mladi turist iz lijepe, stare, konformističke Europe, u blizini staze kojom smo se kretali, nagazio je na minu i ostao bez noge. Nisam pitala tko je postavio minu i koja je organizacija preuzela odgovornost.
Napisano u ljeto 2006-te.
Danas ljeta gospodnjeg 2008 stvari se nisu promijenile, osim što su Komižani postali bahatiji. Podigli cijene. Kava 12 malih kunica i coca cola 20 još bjednijih i manjih.. Sve po našem starom običaju.
Crkve su i dalje zatvorene ili otvorene po nekom čudnom oraru, ali;
OTOČE, VOLIM TE.
Post je objavljen 20.07.2008. u 11:15 sati.