Moj pok. prijatelj Željko Mardešić, usuđujem ga se tako nazvati, sociolog religije, religiolog, napisao je:
(Molim one koji me čitaju, a naročito propheta nemo da budu strpljivi i ako je potrebno pročitaju nekoliko puta jer je u ovom kratkom osvrtu sublimirao ( a napisao je knjiga i knjiga) problem vjere i vjerovanja i međusobnih odnosa. U čovjeka i institucija.)
Religiozna dimenzija krivnje
Kritika, izišla iz istraživačkog nemira psihologije, otkriva i mnoge laži kršćanskog života, koje je stanovita pobožnost i zloporaba autoriteta čuvala od javnosti, misleći da tako najbolje brani vjeru.
Ustvari, psihološka analiza religioznosti daleko se više bavi bogovima ljudi nego Bogom Objave; preciznije rečeno, bogovima čovjekovih strahova i bolesne krivnje. Pokazalo se također da religija time ništa ne gubi , dapače dobiva, jer se samo demaskiraju infantilne i arhaične predodžbe, posredstvom kojih ljudi mogu živjeti i radikalne probleme svoje religije. U tom smislu, otkrića psihologije su pomagala da se iz religioznog doživljavanja izljušti golemi sloj abnormalnosti, u kojem je baš bolesni osjećaj krivnje zauzimao središnji položaj, kao i da se to religiozno doživljavanje skrene u autentičnije sfere zajedničke savjesti i osjećaja solidarne krivnje.
U povijesti religija zamijećena je stalna opasnost neravnoteže između osjećaja grijeha i osjećaja krivnje, kao dviju različitih mjera. Prva je apsolutna mjera, a predstavljena je Božjim pogledom koji vidi sve grijehe ; druga je subjektivna mjera, predstavljena sudom savjesti. Nažalost , u kršćanstvu će često realizam grijeha biti zamijenjen s fenomenologijom kulpabilnosti, s njezinom igrom iluzija i maski. Taj čudni religiozno-etički sinkretizam, poznat u svim religijama, nazočan je i u psihologiji, koja ponekad zna pomiješati krivnju i grijeh u maglovitom i uopćenom pojmu “činiti zlo“ ili pak religioznost, u mnogim elementima, izjednačiti s moralnim držanjem. Tako je religiozni osjećaj grijeha ustupio mjestu moralističkom osjećaju krivnje… Svi su izgledi da moralizam posebno neće biti raspoložen da prepozna čovjeka onakvim kakav on stvarno jest – biće slabosti i lomnosti, biće potrebno spasenja….
Željko Mardešić
Vrlo često mislim na gospara Željka Mardešića. Nedostaje mi. Smirivao je dobrotom, jednostavnošću, razumijevanjem, skromnošću. Bio je primjer za sve nas koji pokušavamo zaboraviti svoj ego i razmišljati o nakanama svemira i nadati se da svijet počiva na Dobrom.
Post je objavljen 23.07.2008. u 13:51 sati.