Gužva kroz kuću i na poslu. Pokušavam otići na odmor desetak dana, ali prekidat ću ga povremeno. Vraćati se u vrući Split.
Uglavnom pucaju živci. Meni i drugima. Prošetala sam malo po blogovima. Vidim da je kod febY svega i svačega.
NEMANJA je imao post o građanskom društvu. Svega zanimljivog. Ta njegova priča o šerifu iz američkih filmova iz kojih smo učili demokraciju i osjećaj za pravdu.
Možda treba spomenuti konjicu i trubu kad se čini da je konačno spas na vidiku. Ima tu nešto, ali sve više dolazim do zaključka da su nas varali.
Iako, ne treba nasjedati na analize koje nas vode tamo gdje nas određeni krugovi žele voditi. Da razmišljamo na njihov način.
Rugam se i smijem sama sebi. Čemu blog? Ta glupa, vrlo često previše intimna dnevnička priča? Previše pubertetski, ali neki od nas nikad ne iziđu iz puberteta.
Očito ni ja.
A pubertet nosi okrenutost sebi. Vječni zaljubljenici u svoju sliku. Ja pa ja. Sve mali narcisi jedan do drugog. Zlatousti. Genijalni Hesse.
Ali s druge strane nosi i zapitanosti.
Građanska priča!?
Moja sestra s kojom mjesecima ne razgovaram, a htjela bih iako ne znam... živjeti mi je sve teže.., kako god jedanput mi je na telefon rekla... Ovako je nekako tekao razgovor:
-Čuj, J. R. me zove u neku udrugu, govorim joj. Ne mogu sve odbijati, pa sam pristala. Obećala sam da ću razgovarati s tobom.
-S J. R-om niti slučajno u nikakav zajednički program. To je čista kič situacija. Uostalom ja sam već u udruzi...., rekla mi je naziv, ali sam ga isti tren zaboravila – Što im je uostalom cilj, jer to je važno. Važan je cilj, nastavlja pomalo uzrujano. Moja sestra je sociolog. Uvijek tvrdi da sociologija sve objašnjava. –Ako si u političkoj stranci, zna se kakvi su njeni ciljevi, ako pak osnivaš udrugu onda ona mora imati cilj, nastavlja mi po običaju objašnjavati, uzrujano, preko telefona ono što bih valjda trebala znati, a eto neznalica sam.
-Što im je cilj? pita ponovo.
- Pa, okuplja sve ljude koji vole Split bez obzira na pripadnost strankama i porijeklu. Cilj im je promicanje građanskih vrijednosti.
Čujem -A joj, pa potom muk. –Ti učini kako znaš. Meni tu nije mjesto. Ne meni tu nikao nije mjesto. Ja pripadam post građanskom društvu.
Sad bih ja trebala reći a joj, jer tek što sam svladala postmodernu, new age i ostale pojmove evo ti ga na još i post građansko društvo. Nedavno me popljuvala, naravno uvijek preko telefona jer ni jedna ni druga nemamo slobodnog vremena, jer sam u nekom uvjetno rečeno, dnevničkom zapisu spomenula razum i osjećaje.
-Razum i osjećaji pa to je osamnaesto stoljeće. Izvuci se iz toga.
Post građansko društvo??
Koliko pitanja otvara taj Nemanjin post! O svemu i svačemu. O onom vlastitom životnom prostoru koji ne bi trebao smetati nikome , a da ti ipak unutar njega bude dobro.
Draga moja sestro s kojom ne govorim, a htjela bih Hrvatska još nije prošla građansko društvo iako ima svoje šerife koji imaju osjećaj za svoju pravdu, ne moju, nikako ne moju pravdu nažalost. A postgrađanstvo? Misliš li na uvažavanje homoseksualaca i onih drugačijih i drugih u svakom pogledu?
Taj drugačiji i drugi dugo me mučio. To me vraća na feby i njene osjetljivosti. Evo početka jednog mojeg članka sa naslovom:
Drugačiji u meni. (Granica)
Nakon što sam pročitala izvješće-esej, ili već što to jest, Hannah Arendt: “Eichmann u Jeruzalemu” s podnaslovom “Izvještaj o banalnosti zla”, pokušavam uronjena u “Povijest Židova” Wernera Kellera i ‘Povijest Boga’ Karen Armstrong, uobličiti svoj odnos prema drugačijem. Bezbroj pokušaja s različitim naslovima prošetalo je ekranom mog računala da bi simbolično i doslovno završilo u košu malog titrajućeg cyber čovječuljka. U početku dok je još vrijeme, ovo ovdje i sada, držalo čestice mog tijela na okupu, dok mi se još činilo da nešto znam pokušavala sam se prisjetiti židovskih pisaca koje sam pročitala i koje volim, svoje školske prijateljice M. Č., Židovke, iako tada, zaokupljena pubertetskom sebičnošću, o toj činjenici nisam uopće razmišljala. S njom sam u školskoj klupi provela neko gimnazijsko vrijeme. Posjedovala je neobični usputni humor. Izgledalo je da sve zna i ničemu se više ne čudi. Kao da živi od početka vremena, pa je pomalo umorna od života i znanja. Bila je stara duša, rekla bih. Njeno sam ime nesvjesno, iako uvjerena sam slučajnosti nema, dala jednom od likova romana na kojem trenutno radim. Radeći pred dvije godine na nekoliko likova iz svog romana "Grad" pročitala sam "Kabalu" G. G. Schölem-a. Tada sam pokušala iz meni djelomično dostupne povijesti Dubrovnika, ući u možda izmišljeni a možda ipak istiniti, benevolentni odnos Dubrovačke republike prema Židovima u njeno zlatno doba. No, nisam još mogla ništa suvislo napisati, iako me tema opsjedala. Svi su naslovi bili preeksplicitni. Osjećala sam da me odvode u krivom smjeru. Nedavno sam posjetila svog dobrog prijatelja T. M-a. koji stoluje u prašnjavim i vrlo austro- ugarskim prostorima Leksikografskog Zavoda, kojem sam kao i svakom tko me kroz ovu godinu htio slušati pričala o zaokupljenosti temom. Nakon što sam mu rekla kako su mi židovski običaji kroz njihove pisce toliko bliski i poznati da mi se ponekad čini, ako postoji reinkarnacija, da sam u bivšem životu bila Židovka. "Uostalom rođena sam 1942. Neka duša iz koncentracionog logora mogla je u meni naći tijelo", rekla sam pola u šali, ali bilo je u razmišljanju i nešto zbilje. Odvratio mi je istom mjerom: "Onda daj naslov Židov u meni", rekao je. To nije bilo to, ali navelo me na pravi problem. U međuvremenu, dospjela mi je u ruke i “Povijest Židova” prof. dr Gavre Schwarz- a izdana u Zagrebu 1910 godine, vratila sam se malo i Borgesu koji je o skrivenoj stvarnosti i zbivanjima, o kojima površni šetač kroz ovozemaljski život nikad ne razmišlja, znao više nego mi koji slutimo možemo i naslutiti, pa i onom neobičnom izbjeglici iz stvarnosti u vlastiti svijet, Beli Hamvasu. Po tko zna koji put pročitala sam “Legendu o Josipu” Thomasa Manna. Sjetila sam se i I. Asimova. U njegovoj “Zadužbini” neugledni i neprimjetni zemljoradnici drže sudbinu svijeta u svojim rukama. Zar nisu tako Židovima u njihovim najgorim trenucima pomagali samo učenjaci, koji sami nisu posjedovali nikakva imanja, često ni titule niti ikakva druga bogatstva osim vjere u Boga, uporno ponavljajući običaje i zapisujući ih u genima ako nestane Knjiga. Nailazila sam na članke, neke rečenice koje su zaokruživale razmišljanje o čovjeku na margini mainstream-a, koji se ne uklapa u struju, u povijest čovječanstva, koja je i "povijest legalizacije sadizma", koja kao i sadizam još traje.
Ljudi na rubu.
Mladi Kinezi osuđeni na smrt iz ovih ili onih, a vrlo često politički izmišljenih razloga kako bi se njihovi organi mogli prodavati onima koji mogu platiti.
Žene iz još uvijek macho svijeta, iz prepotentne rečenice I. Mandića: "Žensko pismo samo je svlačenje pred ogledalom gorčine", homoseksualci, alkoholičari, drogirani, ljudi druge boje kože, druge vjere, drugih običaja onih drugih i drugačijih, za koje nemamo vremena ni prostora u našim životima jer smo ograničeni i u toj ograničenosti vremenom i prostorom bježimo u vlastiti ograđeni svijet predrasuda koje nas štite od tih drugih. Pa ipak ja nisam netko drugi. Ja nisam oni i ja. Ja ih osjećam djelom sebe. Nosim ih u sebi. Oni su ja.
No, H. Arendt me svojim člankom napisanim pred tridesetak godina odvela još dalje, iako joj to nije bila namjera,. Odvela me u nešto što me već dugo proganja. U nesigurnost prosudbe gdje su granice između žrtve i zločinca. U konačnici i sam zločinac je žrtva vremena, odgoja, nacije, poimanja Boga i svog tijela (one grozne naučne spoznaje da nas geni mogu stvoriti zločincima) i duha ograničenog vremenom i bolestima. "Istina", kažu mi, "ali zločinac je ipak zločinac". Ili je bolesnik. Mi zbog toga ne moramo ispaštati. Zločinac je zločinac i nije žrtva. Neka granica mora postojati. (Iako u Kur’anu stoji da će na sudnji dan i Sotoni biti oprošteno, a Plotin je govorio da sve što postoji žudi da se vrati svom Božanskom izvoru).
Daleko sam od toga da stanem na stranu zla. Neka granica uistinu mora postojati! No jesu li to vrata moje kuće? Je li to moja koža? Moje tijelo? Moja duša? Gdje je ta granica u meni?
Izvan mene je ljeto, ljeta Gospodnjeg 2001. Ja sam odjednom sama bez oslonca u svojoj duši i svom srcu. Bez pripadnosti prostoru i vremenu iz kojeg sam potekla i kojem sam manje više vjerovala. Bez pripadnosti domovini i Bogu mojih otaca.
.............
Članak je bio dug, predug tridesetak strana . Skratila sam ga na petnaest, da bi ga objavili, ali to više nije bilo isto.
Zbog vlastitih pubertetskih zapitanosti čitam feby ali dona i još mnoge. Često ne komentiram. Ne volim isključivosti i mržnju. 'Istina je tu oko nas', ali ne vidimo je. Ne prepoznajemo je.
Uvjerena sam da smo zato tu ovdje i sad. Da bi je bar naslutili i pokušali slijedi pravo i pravdu iako to ni slučajno nije isto.
A sad koliko večeras idem na kratki odmor. Vodim i Laru, iako nije zaslužila..
Post je objavljen 08.07.2008. u 07:06 sati.