…..Rijetko će se tko sjetiti serije o Alzasu koja završava scenom kamenog spomenika, majka i dva gola, mrtva sina do njenih nogu uz objašnjenje naratora:
Goli su jer bi ih inače morali obući u uniforme dvije suprotstavljene vojske.
Dvije suprotstavljene vojske. Dvije duše jednog naroda. Jedna ustaška i jedna partizanska.
Ali što su htjeli naši stari? Gola braća u suprotstavljenim vojskama.
Vrlo poučan primjer je život raba Božjeg Ilije Jakovljevića, o kome bih mogla napisati retke pune tuge i samilosti, ali više od potresnog ozračja iz njegovog romana 'Konclogor na Savi' ne bih postigla. Bio je u sukobu s ustašama, iako je Hrvat, došao iz Mostara, grada na Neretvi. A taj je rečeni grad nastanjen Hercegovcima. A oni su dali najveći doprinos 'onoj' stranci. Promijenili su ti njegovi sunarodnjaci karakter austrougarski uljuđene i Lijepe Naše. Pretvorili su je iz panonski mirne nam: ne dirajte mi ravnicu, u brdski surovu endehaziju kojoj su ponovo kao melem na ranu ili bolje kao ljuta trava na ljutu ranu, sjeli oni od blago počivšeg i davno spominjanog fra Ivana Kraljevića često citirani narodni stihovi:
Ovakva je krvava krajina,
S krvi ručak, a s krvi večera,
Svak krvave žvače zalogaje,
Nikad bijela danka za odmorka.
Nekim čudom se spasio, jer su ostali iz njegove grupe, njih dvadeset i dvoje, čini mi se, bili ubijeni, mučki naravno, u tom konclogoru na Savi, a radi se o Staroj Gradiški. Dobro, bilo je tu raznih intervencija izvana, ali bilo je i za druge pa nije koristilo, ali bilo je intervencija i iznutra od ustaša i nekih ljudi sličnih njima, koji su bili zatvorenici, pa ipak su imali neku moć. Upozoravali su ga na svaku promjenu raspoloženja prema njemu. On se sam nekako neobično čuvao. Noću osluškivao pijane glasove. Jauke, krikove. Nezemaljska glasanja. Zatvarao vrata ćelije. U svakom slučaju knjigu, punu bizarnih događanja i smrti, istine koju ni kakav roman niti sjećanje može dočarati, čitala sam ne ispuštajući je iz ruke. Uhvatila me noć. Više nisam sigurna što je pripadalo njemu a što sam ja u snu dodavala. Snu iz te noći, koji bi se teško i nipošto mogao nazvati mirnim snom, više fantazmagorijom u kome su se oko mene šuljale razne nakaze, pijane od krvi, sa žicom, čekićem i drugim spravama nikad prije toga viđenim. Kako god, uspio se nakon godinu dana tog zatvora-logora u kojem su se ubojstva odvijala, naročito noću, ko' po špagu na razne maštovite načine i sa raznim maštovitim ubilačkim sredstvima , mislim da je poslije drugog svjetskog rata u nekim muzejima prikazano smrtno oružje i oruđe, uspio se dakle dokopati slobode. Skrivao se potom neko vrijeme po Zagrebu, a onda je pobjegao u partizane. I eto ga, nakon svršetka rata, odjednom ponovo u zatvoru, ovaj put Udbinom, komunističkom. Mislim da je to bila1947-a. Tamo su ga jedno jutro našli obješenog. Samoubojstvo, bila je službena verzija. Objašnjenje spada u onu kategoriju šablonskih objašnjenja i optužnica za smrtnu i ine kazne koje su se vadile, već pripremljene, iz ladice. Toliko je smrti bilo da je već ponestalo mašte. Na kraju spisa pisalo je: Smrt Fašizmu-Sloboda Narodu. Ako je išta više od naroda i ostalo. No dakle, bila sam tom njegovom knjigom, koju je napisao dok se skrivao u Zagrebu i sama opsjednuta. Svakome sam je prepričavala i preporučivala.
A je li, pitali su me, oni drugi , jedni od dvije protivničke stranke, je li što pisao o partizanima i njihovom zatvoru. Nije imao vremena, odgovarala sam. 'Objesio' se pa nije stigao pisati.
I ponovo pitanje :Što su htjeli naši stari?
Za Marksa sam znao, a eto, sad čujem da postoji i Engels, kaže jedan od članova vojnog suda koji po brzom postupku, ili naški rečeno po kratkom postupku, osuđuje na smrt kolonu mladića tek, podlo od samih ustaša, unovačenih u ustaški pokret, koji 1944 panično pokušava ostati u blizini Dubrovnika. Protive se dakle, idejama Marksa i tog… Engelsa, kaže jedan od članova prekog suda. A to je uistinu smrtni grijeh. Za smrtnu osudu s potpisom Smrt fašizmu i Sloboda Narodu. Ovo te ne ubijam ja, ovo te ubija narod, kaže i sam izvršitelj toga čina pucajući u tijela žrtava, iako je za Engelsa doznao tek te iste noći, a Marks mu je bio dalek i nerazumljiv.
U jednoj televizijskoj emisiji je izravno upitao voditelj: Što ste vi u partizanima mislili 1943. godine? Za što ste se borili? Sugovornik, nekako neudobno sjedeći, gnijezdeći se kao da je pod njim užarena stolica, jer su već pala nezgodna pitanja: Jeste li znali za Blajburg? Ili: Jeste li znali za Goli otok, a na upit je već odgovorio: Nisam znao, iako je, po njegovu kazivanju, vidio zarobljene kolone koje su partizanke i partizani vraćali sa granice Austrije natrag, u još nedefiniranu drugu Jugoslaviju, bio je po vlastitom priznanju na završetku drugog svjetskog rata u Mariboru, dakle na samom izvoru događaja, pa ipak je odgovorio: Nisam znao. Ni za Goli otok po vlastitom iskazu nije znao, iako su se tamo sigurno nalazile njegove kulegice i kulege. A na kasniji upit odgovorio je: 1943, U partizanima 1943., iskreno rečeno, nisam mislio na Hrvatsku. Mislio sam na Kuglu zemaljsku u rukama najšireg sloja radničke klase na kojoj će vladati blagostanje i više neće biti zločina ni gladi. Da, na to sam mislio.
I gle, moja ga je crna duša posve razumjela. O i ja, iako nisam priključena zemaljskoj internacionali tajno i javno uvijek mislim na Zemaljsku kuglu koja se okreće oko svoje osi. Ali ostavimo moje težnje, čežnje i strahove po strani.
Sjetimo se samo tolikih smrti naših očeva, djedova i pradjedova. A pala je i koja žemska osoba, a povrh svega i koje stvorenjce dječje dobi. Nedužni, nevini civili koji su bježali od zemaljskih konferencija i diktature proletarijata.
Jučer tek stvorena, tisuću godina žuđena, mlada država Hrvatska, opterećena grijesima nacionalsocijalizma i fašizma, na kraju se drugog svjetskog rata raspada. Posijan je grob do groba, traži majka sinka svoga. Grobovi po svim našim koncentracionim logorima, križnim putovima, jamama, Daksama, Golim otocima, prekim sudovima i sličnim marifetlucima ljudskim, nego čijim. Drug taj i taj, djelovao je u samom vrhu komunističke vlasti, pa opet kaže; nisam znao. Pa zatim za sebe isto tako kaže da je bio komesar. To su oni kadrovi zaduženi za idejnu čistoću zemlje ili već nečega u nastajanju.
I onda Domovinski rat. Raspad Jugoslavije i konačno Hrvatska.
Preblizu je da ne budem patetična i tužna radi tolikih žrtava.
Tu ću se zaustaviti, iako na jednom splitskom zidu nedavno je niknuo grafit:
Imamo Hrvatsku, ali nemamo za pivo.
…pa se pitam… tko je sad suprotstavljena strana ili je bolje da se ne pitam?
| < | lipanj, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Vratila sam se malo unatrag u svom slušanju određenih predmeta zbog psihologije religioznosti, iako se predmet službeno zove psihologija religije, ali pravi je naziv onaj prvi jer objašnjava zašto su ljudi (neki) religiozni.
Psihologija, kao i ostale naučne discipline vade se na statistike, ispitivanja , postotke, eksperimente. Razne teorije koje padaju u vodu kad se pojave nove, kao i cjelokupna nauka do sada. Po meni ništa manje maglovito nego i ostale discipline kao filozofija od koje je sve počelo.
Počelo je od riječi. Od logosa. Sve na logosu počiva. Da se čovjek smrzne. Ili bude sretan. Pitanje je opstanka. Velike obmane, iako kad se uštipnem znam da boli, ako i to nije varka.
Kako god mladi profesor mogao bi mi biti sin, a studenti moja unučad. A ja sam zadovoljna.
Pitanje je koje sebi postavljam: kuda nas Institucija vodi?
O tom malo kasnije.
Drago mi je kako profesor uvlačeći nas u temu, tumačeći neku od teorija, pušta, ali pri tom i kanalizira naše rasprave. Kažem naše jer i ja se na kraju uključim iako odlučim da neću.
Šaroliko je to društvo. Sastavljeno od onih koji će kasnije, ili su već, ostati u nekoj od zajednica, redovničkih ili više svjetovnih. Ima tu muškarca i žena, bolje rečeno dječaka i djevojčica, a muškarci su ovdje kod mene na prvom mjestu jer je odnos snaga takav i u Crkvi. Hoću reći u propovijedima i obraćanjima uvijek kažu. Braćo i sestre. ( Iako komunizam koji ih je u svemu imitirao nije govorio drugovi i drugarice, nego baš obrnuto.) Ima i onih koji će se razočarati. Već sam ih srela. Ima budućih vjeroučiteljica i vjeroučitelja, onih koji su izišli iz duboko religioznih sredina, ali i onih koji se prvi put susreću sa religioznošću. Neki će nastaviti nešto drugo. Jedan dječak je umro. Od tumora. Bili smo od početka zajedno. Drag i pametan dječak. Njegova me smrt jako pogodila.
No dakle ovaj put, u sklopu teme, o časnoj sestri iz Italije koja je pjevala na nekim od onih natjecanja u pjevačkim i inim natjecanjima. Je li njen nastup, način ponašanja, izabrana pjesma u skladu s njenim pozivom? Mislim da je to postavljeno kao pitanje?
Rasprava se razbuktala.
A joj!!!
Što je to 'poziv' htjela sam pitati. Posvećenost Bogu. O.k. To mi je jasno, ali kako bi ta posvećenost Bogu trebala izgledati. U današnje vrijeme kad je mali čovjek iskorišten do maksimuma, iznevjeren, gubi na svaki način tlo pod nogama i više ne zna kome bi trebao vjerovati. A još ga čeka smrt.
U moje doba (ha ha ha) Crkva je bila svijetla točka. Mnogima od nas. Nisam tih 45 godina nikad doživjela ništa ružno. Učila sam i govorili su mi ono što me je zanimalo. Nikad nisam osjetila da me vjeroučitelj gleda kao predmet ... što ja znam ... recimo seksualnih naznaka koje danas isplivavaju na površinu i u tim redovima. U školi jesam.
Iako i tamo i ovamo je ljudski, ne opravdano, ali ljudski - čovjek je i seksualno biće i nije lako s tim vladati (hercegovci imaju poslovicu: potisnuto jače sve to više skače- odnosi se na nešto drugo, ali može se i tu primijeniti), iako bi svećenici baš zato jer su odabrali služiti Bogu trebali više misliti na disciplinu tijela i duha. O disciplini tijela imam svoje mišljenje, ali o tome ako me tko upita u komentarima.
Kažem im: danas se na nas vjernike gleda kao na čudake. Ovdje na blogu svi će se s tim složiti. Znam da u društvu, vrlo često šarolikom , rijetko i s oprezom govorim o vjeri. Inače izgledam kao muslimanke koje po Europi šetaju onako kamuflirane ( ne zamjeram samo žalim žene. Strašno je to nepovjerenje i kazna za ne znam što. Muška moć) i unose nemir i ljutnju. Žene su u većini poznatog svijeta mukotrpno izborile pravo glasa, još ne možemo govoriti o ravnopravnosti, da bi mirno gledale vraćanje u daleku prošlost.
Znam, sve se više zapetljavam. Skačem sa teme na temu, ali ako pogledamo i taj početak pred 2000 godina Isus se nije zatvorio unutar debelih zidova svojih interesa i uživao u razmišljanju i samoći. Hodao je unaokolo i tumačio. Govorio je o vrijednostima koje bi trebali slijediti kako bi život i patnja, naročito patnja imali smisla. Nije to bilo jednostavno. Osuđivan i prozivan od pismoznanaca, onih koji su 'znali što treba a što ne treba raditi po zakonu' do tragične smrti na križu da nam pokaže da za ideale i idealno treba žrtvovati i život.
Pismoznanci, farizeji itd. govorili su iz Institucije židovske vjere. Dugo su se kroz povijest vukli uz jednog Boga. Opominjani na razne načine (događaji, proroci itd.) da ustraju na putu pravde. Stvarali zakone i zakonike, ponavljali ih dok Bog nije odlučio među svoj izabrani narod poslati i samog Sina. I što Sin radi?
Ne zatvara se u kule bjelokosne jer dolazi od Boga i sam Božji sin.
Donosi nadu i onima koji su od nade daleko.
Druži se s najgorima. Kaže: nisam došao spasiti pravednike, nego one koji to nisu.
Draža mu je bila nesretna žena koju su zbog preljuba kamenovali ( U Iranu to i danas rade), nego oni koji se IZVANA drže zakona. Izvana gladac unutra jadac ili obrnuto.
Nije meni laka. Koliko sam godina naslagala a još se pitam i mučim, ali se i radujem.
Razveselila me je ta mlada časna. Onako smišno skakući u svom odjelu redovnice. Lijepoga glasa i puna radosti.
I njene druge redovnice ozarene i sretne što ih tako divno predstavlja. Svega su se odrekle. Ukinimo im još to malo radosti. U kut i klečanje na soli.
A onaj istetovirani 'glazbenik' ...valjda. Pun sotonskih tetovaža! Pa što!?
Ovaj je svijet pun raznih vragova. Sve naše političke stranke vrve njima.
Sanaderi, Vidoševići i slični njima. Zagrebe li se po svim strankama svugdje ih ima.
Knezovi ovoga svijeta. Isus je poslao svoje učenike da evangeliziraju.
Može se to raditi i u zatvorenim redovničkim samostanima, ne kažem , ali mlada časna sestra napravila je puno svojim nastupom.
Pokazala je da su i redovnice ljudska bića i možda nekom dala priliku da razmisli o Bogu. Možda je i od nas otjerala kojeg vraga .
Želim joj najbolje u životu pa kuda god je on u budućnosti vodio.

skaska
Lion Queen
pametni zub
propheta nemo
Trill
ANCHI, i to je život
borgman
Zona Z.
wiseguy
feby
inspektor Clouseau
NEMANJA
DivanSkitnje
anasta
Pupa
greentea
bjeli vuk
sebi pripadam
delfina
onakojatrcisvukovima
Catma
Koraljka
promatram, razmišljam
Gandalf
Wall
Don Blog
Zvone Radikalni
Preko ruba znanosti
MODESTI BLEJZ
Cerovac komentira
Arhangel
Babl
Irida
tragicnamisao
Pero Panonski
NF
Sanja
Big Blue
Helada
saraja azra