…..Rijetko će se tko sjetiti serije o Alzasu koja završava scenom kamenog spomenika, majka i dva gola, mrtva sina do njenih nogu uz objašnjenje naratora:
Goli su jer bi ih inače morali obući u uniforme dvije suprotstavljene vojske.
Dvije suprotstavljene vojske. Dvije duše jednog naroda. Jedna ustaška i jedna partizanska.
Ali što su htjeli naši stari? Gola braća u suprotstavljenim vojskama.
Vrlo poučan primjer je život raba Božjeg Ilije Jakovljevića, o kome bih mogla napisati retke pune tuge i samilosti, ali više od potresnog ozračja iz njegovog romana 'Konclogor na Savi' ne bih postigla. Bio je u sukobu s ustašama, iako je Hrvat, došao iz Mostara, grada na Neretvi. A taj je rečeni grad nastanjen Hercegovcima. A oni su dali najveći doprinos 'onoj' stranci. Promijenili su ti njegovi sunarodnjaci karakter austrougarski uljuđene i Lijepe Naše. Pretvorili su je iz panonski mirne nam: ne dirajte mi ravnicu, u brdski surovu endehaziju kojoj su ponovo kao melem na ranu ili bolje kao ljuta trava na ljutu ranu, sjeli oni od blago počivšeg i davno spominjanog fra Ivana Kraljevića često citirani narodni stihovi:
Ovakva je krvava krajina,
S krvi ručak, a s krvi večera,
Svak krvave žvače zalogaje,
Nikad bijela danka za odmorka.
Nekim čudom se spasio, jer su ostali iz njegove grupe, njih dvadeset i dvoje, čini mi se, bili ubijeni, mučki naravno, u tom konclogoru na Savi, a radi se o Staroj Gradiški. Dobro, bilo je tu raznih intervencija izvana, ali bilo je i za druge pa nije koristilo, ali bilo je intervencija i iznutra od ustaša i nekih ljudi sličnih njima, koji su bili zatvorenici, pa ipak su imali neku moć. Upozoravali su ga na svaku promjenu raspoloženja prema njemu. On se sam nekako neobično čuvao. Noću osluškivao pijane glasove. Jauke, krikove. Nezemaljska glasanja. Zatvarao vrata ćelije. U svakom slučaju knjigu, punu bizarnih događanja i smrti, istine koju ni kakav roman niti sjećanje može dočarati, čitala sam ne ispuštajući je iz ruke. Uhvatila me noć. Više nisam sigurna što je pripadalo njemu a što sam ja u snu dodavala. Snu iz te noći, koji bi se teško i nipošto mogao nazvati mirnim snom, više fantazmagorijom u kome su se oko mene šuljale razne nakaze, pijane od krvi, sa žicom, čekićem i drugim spravama nikad prije toga viđenim. Kako god, uspio se nakon godinu dana tog zatvora-logora u kojem su se ubojstva odvijala, naročito noću, ko' po špagu na razne maštovite načine i sa raznim maštovitim ubilačkim sredstvima , mislim da je poslije drugog svjetskog rata u nekim muzejima prikazano smrtno oružje i oruđe, uspio se dakle dokopati slobode. Skrivao se potom neko vrijeme po Zagrebu, a onda je pobjegao u partizane. I eto ga, nakon svršetka rata, odjednom ponovo u zatvoru, ovaj put Udbinom, komunističkom. Mislim da je to bila1947-a. Tamo su ga jedno jutro našli obješenog. Samoubojstvo, bila je službena verzija. Objašnjenje spada u onu kategoriju šablonskih objašnjenja i optužnica za smrtnu i ine kazne koje su se vadile, već pripremljene, iz ladice. Toliko je smrti bilo da je već ponestalo mašte. Na kraju spisa pisalo je: Smrt Fašizmu-Sloboda Narodu. Ako je išta više od naroda i ostalo. No dakle, bila sam tom njegovom knjigom, koju je napisao dok se skrivao u Zagrebu i sama opsjednuta. Svakome sam je prepričavala i preporučivala.
A je li, pitali su me, oni drugi , jedni od dvije protivničke stranke, je li što pisao o partizanima i njihovom zatvoru. Nije imao vremena, odgovarala sam. 'Objesio' se pa nije stigao pisati.
I ponovo pitanje :Što su htjeli naši stari?
Za Marksa sam znao, a eto, sad čujem da postoji i Engels, kaže jedan od članova vojnog suda koji po brzom postupku, ili naški rečeno po kratkom postupku, osuđuje na smrt kolonu mladića tek, podlo od samih ustaša, unovačenih u ustaški pokret, koji 1944 panično pokušava ostati u blizini Dubrovnika. Protive se dakle, idejama Marksa i tog… Engelsa, kaže jedan od članova prekog suda. A to je uistinu smrtni grijeh. Za smrtnu osudu s potpisom Smrt fašizmu i Sloboda Narodu. Ovo te ne ubijam ja, ovo te ubija narod, kaže i sam izvršitelj toga čina pucajući u tijela žrtava, iako je za Engelsa doznao tek te iste noći, a Marks mu je bio dalek i nerazumljiv.
U jednoj televizijskoj emisiji je izravno upitao voditelj: Što ste vi u partizanima mislili 1943. godine? Za što ste se borili? Sugovornik, nekako neudobno sjedeći, gnijezdeći se kao da je pod njim užarena stolica, jer su već pala nezgodna pitanja: Jeste li znali za Blajburg? Ili: Jeste li znali za Goli otok, a na upit je već odgovorio: Nisam znao, iako je, po njegovu kazivanju, vidio zarobljene kolone koje su partizanke i partizani vraćali sa granice Austrije natrag, u još nedefiniranu drugu Jugoslaviju, bio je po vlastitom priznanju na završetku drugog svjetskog rata u Mariboru, dakle na samom izvoru događaja, pa ipak je odgovorio: Nisam znao. Ni za Goli otok po vlastitom iskazu nije znao, iako su se tamo sigurno nalazile njegove kulegice i kulege. A na kasniji upit odgovorio je: 1943, U partizanima 1943., iskreno rečeno, nisam mislio na Hrvatsku. Mislio sam na Kuglu zemaljsku u rukama najšireg sloja radničke klase na kojoj će vladati blagostanje i više neće biti zločina ni gladi. Da, na to sam mislio.
I gle, moja ga je crna duša posve razumjela. O i ja, iako nisam priključena zemaljskoj internacionali tajno i javno uvijek mislim na Zemaljsku kuglu koja se okreće oko svoje osi. Ali ostavimo moje težnje, čežnje i strahove po strani.
Sjetimo se samo tolikih smrti naših očeva, djedova i pradjedova. A pala je i koja žemska osoba, a povrh svega i koje stvorenjce dječje dobi. Nedužni, nevini civili koji su bježali od zemaljskih konferencija i diktature proletarijata.
Jučer tek stvorena, tisuću godina žuđena, mlada država Hrvatska, opterećena grijesima nacionalsocijalizma i fašizma, na kraju se drugog svjetskog rata raspada. Posijan je grob do groba, traži majka sinka svoga. Grobovi po svim našim koncentracionim logorima, križnim putovima, jamama, Daksama, Golim otocima, prekim sudovima i sličnim marifetlucima ljudskim, nego čijim. Drug taj i taj, djelovao je u samom vrhu komunističke vlasti, pa opet kaže; nisam znao. Pa zatim za sebe isto tako kaže da je bio komesar. To su oni kadrovi zaduženi za idejnu čistoću zemlje ili već nečega u nastajanju.
I onda Domovinski rat. Raspad Jugoslavije i konačno Hrvatska.
Preblizu je da ne budem patetična i tužna radi tolikih žrtava.
Tu ću se zaustaviti, iako na jednom splitskom zidu nedavno je niknuo grafit:
Imamo Hrvatsku, ali nemamo za pivo.
…pa se pitam… tko je sad suprotstavljena strana ili je bolje da se ne pitam?
Post je objavljen 20.06.2008. u 08:08 sati.