Pregled posta

Marljivost i Moral

Najprije nekoliko sličica mog prelijepog grada da ne iznevjerim ono tradicionalno : Ča je pusta Londra kontra Splitu gradu...
Skinuto sa interneta









Bila na javnoj raspravi, tako piše u pozivu, gdje se govorilo o znanosti, čestitosti, javnosti, korupciji. Gosti su trebali biti prof. dr. Ana Marušić i prof. dr. Matko Marušić.
Prof. Marušića poznajem iz nekih općih druženja, iako smo na ti (to je njegov stil) samo smo poznanici iako bih mu se rado nazvala prijateljem/com… priznajem da mi je vrlo simpatično njegovo djelovanje. Supruga nije bila, ispričao je njen nedolazak.

Tribinu je vodio Duško Čizmić Marović

Evo što sam skinula (sa dozvolom) sa jednog Nemanjina (čitajte njegove postove- izvanredni su, ali ne raspravljajte se s njim uvijek vas negdje prepotentno zaskoči i rastuži) teksta, a što je pisao Denis Kuljiš:

Prenosim djelomično:

Dva splitska kulturtregera
……….
«Logos» je bio malešna splitska firma koja se bavila izdavanjem filozofskih djela i klasika markizma. Za direktora postavljen je Duško, vođa studentske ljevice u doba «hrvatskog proljeća», koji je prethodno uređivao zagrebački «Studentki list». Kad su, naime, početkom sedamdesetih provedene sustavne čistke, sa zagrebačkog sveučilišta odstranjeni su i desni (nacionalisti, studenti s hrvatskim grbom našivenim na pomodne trenčkote, koje su nosili s hlačama zvoncarama i crnim cipelama špičokama) kao i lijevi (anarholiberali, bradonje, pušači trave koji su svirali Dylana u auli Filozofskog fakulteta). Tako je i Duška poslalo doma, u Split. Nesvršeni student, on nije dospio diplomirati filozofiju preokupiran revolucijom i kontrarevolucijom, pa je postavljen na neugledno mjesto u lokalnoj nomenklaturi. Postao je direktor firme od dva-tri zaposlenika s uredom na splitskoj pjaci, koja bi tu i tamo izdala kakvog Heideggera, Fromma, ili sličnu umjereno pomodnu robu. Flamboajantan lik, divan čovjek, ali posve nepraktičan i nesposoban za bilo kakav karijerizam, Duško se, naravno, odmah sukobio s provincijalcima. Prvo je u «Slobodnoj Dalmaciji» objavio izdavački plan poduzeća koji je zapremao pune dvije novinske stranice, s naslovima nekoliko stotina djela koja bi, da su zaista tiskana, Split pretvorila u marksisitički Oxford. Drugo, namjestio je nekog mladog fićfirića koji se upravo vratio sa studija u Austriji, gdje je, u Innsbrucku doktoriro s tezom «Svjetonazor u djelima Jeana Anouilha». Jean Anoulh je čuveni francuski dramatičar, estet i homoseksualac, teški klerikalac, a autor radnje bio je mladi, visoki Splićanin dr Ivo Sanader, koji se vratio u zemlju sa ženom i malom kćeri Petrom, pa prvo zaposlio u poduzeću «Dalmacijaturist». Nisu mu odmah priznali doktorat, budući da je desetosemestralni studij romanistike (sic!) završio u glavnom gradu Tirola (gdje mu je predavao Zoran Konstantinović), na fakultetu u sklopu Sveučilišta iz Graca, gdje po starinskom, srednjovjekovnom statutu za to priznaju doktorat ali, kod nas, najviše magisterij. Srećom, na čelu komisije za nostrifikcije, bio je poznati romanist, profesor Predrag Matvejević, iskreni komunist traumatiziran spoznajom o strahotama komunističke represije, koji se zauzimao za sve disidente i režimske žrtve. Ivo je tako postao dr Sanader, a zatim, u gradu je susreo Duška, koji mu je isto toliko sličan koliko su idejno udaljeni – obojica su, naime, šarmeri, rječiti i društveni ljudi, osobno krajnje tolerantni, po naravi lagani i dopadljivi, te silno motivirani da se svide, osvoje sugovornika. Intelektualno jako pretenciozni, ne pate od pretjerane akribije - tu se ne ide toliko u dubinu, koliko u širinu. Čizmić vole žene, a Sanader svoju, žene vole Ćizmića, a Sanadera njegova. Odmah su se slizali, prepoznali kao dva bel esprita, koji u provincijskoj sredini nailaze na otpore s kojima se suočavao i «pisnik», Smojin Cervantes iz «Maloga mista». No, dalje su išli sasvim različitim putovima, u skladu sa svojstvima koja ta dva izvana slična karaktera dubinski razlikuju. Čizmić je idealistički priobalni Vlaj, marksist iz Mravinaca, a Sanader željezni pragmatik iz ljutog vlaškog zabrđa, sela Dugobabe, gdje pak caruje crna reakcija - među stanovništvom što većinom sačinjavaju njegovi daljnji rođaci, na izborima pobjeđuje Hrvatska stranka prava.

Kad je partija vidjela onaj megalomanski izdavački plan koji je skuhao Čizmić, odmah su ga smijenili i potjerali iz firme. Prijavio se na burzu, a kako nije imao fakultet, dali su mu posao noćnog čuvara u robnoj kući «Dalma». Zli «Feralovci», koji su tada još pisali za «Pomet», humoristički dodatak «Slobodne Dalmacije», objavili su tada vijest kako je «Duško Čizmić Marović, dok se idejno ne osposobi, zaposlen u robnoj kući kao noćni šuvar». Jedini namještenik s fakultetom, ostao je u «Logosu» dr Sanader. Postavili su ga za v. d. direktora, pa se on odmah sa svojstvenom mu energijom čovjeka koji ne priznaje zapreke, bacio na realizaciju megalomanskih planova u kulturi, koji bi, da su svi ostvareni, nesumnjivo proslavili Dalmaciju i tu izdavačku kuću. Publicirao je divot-izdanje knjige «Vječni Split» Anatolija Kudrijavceva, tiskanu na najfinijem papiru, te ilustriranu velikim brojem posebno naručenih originalnih slika najpoznatijih hrvatskih slikara. Veličanstveno promovirana u splitskom Kazalištu, već je ta prva, monumentalna knjiga financijski potopila majušnu izdavačku firmu, pa je Partija zaključila da je i ovaj drugi kulturtreger megaloman, blefer bez pokrića, smijenila ga, i na njegovo mjesto postavila jedinog preostalog namještenika, šefa akvizitera, koji će ubuduće tiskati isključivo lukrativne bestselere kao što su bili priručnici «Igla i konac» te «Mornarski čvorovi». Ovaj zaplet iz dalmatinskog Clochemerlea bio bi divan sižej za jednu srpsku televizijsku komediju iz onoga doba – Čizmića je mogao igrati Ljubiša Samardžić, Sanadera Dragan Nikolić, a šefa akvizitera Milan Srdoč.


Duško Čizmić dotle je proživljavao krizno, teško razdoblje života. Propali su država i sistem koji su mu omogućavali bezbrižnu intelektualno-političku egzistenciju. Između Rive i Pjace, zaokupljen jedino velikim i svjetskim stvarima, bio je lišen svakidašnjih briga, koje je preuzimala njegov strpljiva žena. No, ona je iznenada umrla i ostavila ga s dvoje nedorasle djece. Duško odlučuje napraviti totalni zaokret. Radit će, i to najteži fizički posao. S još dva ortaka kupuje koću, pa postaje ribar. Mislio je da se život radnika svodi na trudbeništvo, a ribar je, u stvari, mali poduzetnik, kojemu za opstanak treba strahovita životna mudrost, okretnost, okrutnost i realizam. Tako je Duško propao i vratio se onome što jedino zna – piše za novine, predaje filozofiju, pošto je studij dovršio dok je radio kao noćni čuvar. Djeca su postala svoji ljudi. Žene ga i dalje obožavaju. Ne možeš pobjeći od svoje karme.

………………
Toliko Denis Kuljiš

S krzmanjem sam stavila dio teksta. Priznajem da se malo grstim govoriti o živućim ljudima pogotovo na Kuljišev način ali on pogađa, istina malo zločesto, u srž stvari.

Duško Čizmić Marović mi je na neki drugorazredni način vijorećom kosicom uvijek pomalo izgledao( možda namjerno) na Ivana Supeka.

Sve ovo još i danas stoji.
Vražji Kuljiš kako se samo dosjetio izraza kulturtreger. Za one koji ne znaju njemački to znači nosilac kulture u doslovnom prevodu . U Klaićevu rječniku piše: termin koji se upotrebljava u ironičnom smislu u odnosu na porobljivače koji svoj rad prikrivaju lozinkom širenja kulture među narodom koji želi porobiti.

Duboki uzdah sa moje strane. Inače pok. Duškova supruga je bila jedno predivno čeljade, čovjek, čovječica od glave do pete.
No da, ali on je od onih malo patećih intelektualaca koje žene vole.

Malo je ljudi koji imaju ideja i snage zamisli provesti u djelu u bilo kojem sustavu, a on je jedan od njih.
Najavio je tu večer odražavanje javne tribine koja bi imala početi od jeseni.

A sad tema i prof. Dr. Matko Marušić. On je i pisac. Piše zgodne stvari. Nostalgične. Ljudi se u njima prepoznaju. Inače kao pravi čovjek Mediterana elokventan je jednostavan, tako i govori. To je obično osobina ljudi koji imaju velike rezultate iza sebe pa im nije potrebno mudrovanje i razbacivanje imenima, rječnikom i slično.

Selili smo se iz manje sale u veću jer je odaziv bio velik.
Zadovoljstvo ga je slušati, iako i on ima onu mediteransku crtu razbacivanja i šarmiranja. Pričao je o medicinskom časopisu koje vode supruga i on uz suradnike. Oko njega se u posljednje vrijeme digla velika frka jer je dirnuo u medicinske krugove, korupciju i razne druge zabranjene teme (falsifikate radova) koju ta struka drži strogo unutar svojih krugova kao obiteljsku sramotu o kojoj ne treba govoriti. Neki jer su previše umiješani, a drugi jer je to još ona tradicionalna priča premoćna (svatko se od nas može razboljeti, ne daj Bože) koju ne treba razotkrivati i zato što su zviždaći uvijek malo suspektni- možda su ludi, u najmanju ruku pretjerani, a Bog i bogme upuštaju se u bitku s previše jakom organizacijom.
Eto to je Matko napravio, a onda su ga nagazili, da upotrebim Kuljišev način razmišljanja.

Neću duljiti. Čini se da je započeo određenu turneju. Možda se pojavi i u vašem gradu. Pođite ga slušati.

Inače njegova je preporuka za razvoj (ja bih rekla i spas ove naše domovinice) dva M, ali rekao je nije Matko Marušić nego:

Marljivost i Moral.






Post je objavljen 12.06.2008. u 07:45 sati.