
Jutros najranije prošetala Laru, obavila par radnji-zalijevanje cvijeća itd sve s namjerom da se najranije moguće odem kupati i prije vrućine vratim kući. Hoću-neću na kupanje , a more zove ali, ispetljala sam tražeći kupaće kostime, ma daj govorim sebi, moraš se poći kupati. Prestala si gimnasticirati- iz razloga jer mi se ne da razgovarati sa tim ljudima tamo. Ma ljudi su posve u redu, ja se sve više zatvaram. Sve mi postaje dosadno i teško. Odlučila sam još živjeti onoliko koliko mi treba da vratim dugove i adio društvo.
Išla sam se kupati. Za to nemam više prikladne riječi. More kao plodna voda maternice za male nerođene bebe. Jutros rano je bilo vrlo čisto toplo, zapravo malo hladno- po mojoj mjeri, skoro nikoga. Ono malo kupača roba mojih godina i klupa- da ne zaboravim svoju cvjetnu klupu koja bliješti i Bog je bio tamo. Sa psom.
Pred kućom sam se ispetljala dok sam se parkirala. Nije više za mene. Malo me hvata tuga. Gdje je onaj moj duh i tijelo još koliko lani.
Sad razmišljam o komentaru Luki i prohpeta nemo. Onda me to asocira na to koliko, bez obzira koliko se trudili, svi smo, uključujući i mene uvijek zatvoreni u okviru svojih razmišljanja, znanja, odgoja. Na neki način u nemogućnosti da iziđemo iz toga, čak ni racionalno prohpeta nemo na čemu ti insistiraš.
Sad slušam Gortan Project: La revacha del tango i pokušavam smisliti najbolji mogući odgovor na njihove komentare.
Davno sam, po uzoru na Hercoga Saula Bellowa, nikako ne kao Predrag Matvejević, svetogrđe ga je i spominjati uz Bellowa, bila odlučila pisati pisma: voljenim piscima i raznim drugim ljudima, prijateljima i slično, ali vidi zgode pod stare moje dane pojavio se blog. Bila sam na rubu da idem pod svojim imenom, ali to nekako ograničava. Moraš uvijek biti u top formi, a to sam sve manje. I ne da mi se biti u 'vrhu', moj srednji sin upravo je izišao preko vrata kaže? Javit ću ti se preko bloga' Ruga mi se. Sam ne piše blog jer da su mu svi tu nekako artistički. Slažem se ali sva te ta pisanija čudno obvezuju. Svi bismo htjeli napraviti 'veliko djelo'. Rugam se ili bolje šalim se.
U svakom slučaju zaboravila sam kako se zove roman i kako se zove pisac (prije spomenuti Bellow). Grozno, sve mi se to češće događa. Prije sam ronila po knjigama, a sad sve češće posegnem za internetom (sve više mislim da su ga izmislili radi mene)
Na googlu sam utipkala: pisac američki pisao pisma i dobijem između ostalog časopis zarez;
-.... Ivo Vidan – esej Roman američkog intelektualca
......roman Herzog (1964.) šesta knjiga Saula Bellowa, koji je definitivno afirmirao jednog novog pisca, čije je traženje od samog početka, dvadeset godina ranije, bilo usmjereno sasvim antihemingwayski. Na početku njegova prvog romana, Do poziva (Dangling Man, New York, 1944. (originalni naslov znači “viseći čovjek”) u dnevniku glavnog junaka stoji ovo:
“Danas je kodeks atlete, tvrdoga momka – američko nasljeđe, vjerujem, preuzeto od engleskog gentlemena – ta čudna mješavina upinjanja, askeze i strogosti, čije porijeklo neki vode natrag sve do Aleksandra Velikog – jači nego ikada. Imaš li osjećaja? Postoje ispravni i ne-ispravni načini da se oni očituju. Imaš li unutrašnji život? To se ne tiče nikoga osim tebe samog. Imaš li emocija? Uguši ih. U izvjesnoj mjeri svatko se drži tog kodeksa. On doista i dopušta neku ograničenu vrst iskrenosti, neku izravnost stisnutih usta. Ali najistinitiju istinu prigušuje. Većina ozbiljnih stvari nepristupačna je ogrubjelima. Oni se nisu vježbali u introspekciji, te su zato loše opremljeni da se ponesu s protivnicima koje ne mogu strijeljati kao divljač. Ili nadmašiti po smionosti.”
....
U tom smislu romani Saula Bellowa, vjerojatno najboljeg i najinteligentnijeg američkog pripovjedača druge polovice 20. stoljeća, predstavljaju obnovu jedne ranije dimenzije u američkoj prozi. Herzog, glavni junak istoimene knjige Saula Bellowa, profesor je književnosti, srednjih godina, sposoban za intenzivnu emocionalnost i za svjesno distanciranje od vlastitog doživljavanja. Osim toga, artikuliraniji je od hemingwayskog junaka:
“Kasno u proljeće Herzoga je svladala potreba da tumači, da raščščuje, da opravdava, da sagledava u perspektivi, da objašnjava, da ispravlja.” ... “Skriven na ladanju pisao je beskonačno, fanatički, novinama, ljudima u javnom životu, prijateljima, rođacima, i konačno mrtvima, svojim vlastitim neznanim pokojnicima, i na poklon znamenitim pokojnicima.”
Većinom su ta pisma sastavljena samo u mislima, a kad su i napisana, nijedno nikad nije odaslano. Ona su uglavnom reakcija na neki nedavni događaj, na nedokrajčenu svađu ili nerazjašnjenu zdravstvenu ili društvenu dijagnozu, obnovljena uspomena na prijateljicu iz prošlosti ili komentar uz pročitanu knjigu, raspravljanje s političarom, biologom ili sociologom, možda i diskusija sa Spinozom ili Nietzscheom. Jedno pismo upućuje i sebi:
“Dragi Moses E. Herzog, od kada si se toliko zainteresirao za društvena pitanja, za vanjski svijet? Donedavna si vodio život pun nedužne lijenosti.( ne potsjeća li ovo na zuba mudricu) Najedanput, međutim, spusti se na tebe nekakav faustovski duh nezadovoljstva i sveopće reforme...”
Herzog nema nikakvih mesijanskih pretenzija. On je samo “misaona osoba koja vjeruje u građansku korisnost”, kako se predstavlja u pismu Eisenhoweru. Činilo mu se, kaže pisac, da “jedino što traži jest malo suradnje u svom općekorisnom naporu da bi se radilo za život kakav ima smisla”.
.........članak je jako dobar. Isplati ga se pročitati. Jasno je da nisam ni sjena sjenine sjene velikog Bellow, ali imala sam sreću što sam ga čitala.
Rečenice kao ova: Izravnost stisnutih usta. Predivno. Pada mi na pamet Zona Z koja je otišla jer je bila izravna, posve otvorenih usta i ranjene ženske duše. Žao mi je što je nema.
Imaš li osjećaje? Pitanje upućeno propheti nemi. I kako bi objasnio imaginaciju, maštu, stvaralaštvo, slutnju? Može li sve to matematičkom formulom 2+2=4. Pa dalje radost i bol. Suze i smjeh. Može li sve svesti na suzne kanale i musculus orbikualaris oris. Što je to i kakva je spona između kemije i čovjekovog duha- duše, uma kako god ga nazvali?
Ja osobno vjerujem da postoji nešto više, dozvoljavam da nema. Možda je samo varka. I ja sam, nažalost, europejac i previše tražim dokaze.
A Luki, draga vedra Luki, pokušaj shvatiti naše ranjene hrvatske duše. Lavica, vjerujem, ne bi išla dalje od ubojitih riječi. Bar mislim. Zato mislim da svi moramo učiti i brojiti do 100.
Vjerojatno zvučim odurno kičasto i sladunjavo ( sve više vučem na kič), ali uistinu tako mislim, što god vi mislili o tome.
| < | lipanj, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Vratila sam se malo unatrag u svom slušanju određenih predmeta zbog psihologije religioznosti, iako se predmet službeno zove psihologija religije, ali pravi je naziv onaj prvi jer objašnjava zašto su ljudi (neki) religiozni.
Psihologija, kao i ostale naučne discipline vade se na statistike, ispitivanja , postotke, eksperimente. Razne teorije koje padaju u vodu kad se pojave nove, kao i cjelokupna nauka do sada. Po meni ništa manje maglovito nego i ostale discipline kao filozofija od koje je sve počelo.
Počelo je od riječi. Od logosa. Sve na logosu počiva. Da se čovjek smrzne. Ili bude sretan. Pitanje je opstanka. Velike obmane, iako kad se uštipnem znam da boli, ako i to nije varka.
Kako god mladi profesor mogao bi mi biti sin, a studenti moja unučad. A ja sam zadovoljna.
Pitanje je koje sebi postavljam: kuda nas Institucija vodi?
O tom malo kasnije.
Drago mi je kako profesor uvlačeći nas u temu, tumačeći neku od teorija, pušta, ali pri tom i kanalizira naše rasprave. Kažem naše jer i ja se na kraju uključim iako odlučim da neću.
Šaroliko je to društvo. Sastavljeno od onih koji će kasnije, ili su već, ostati u nekoj od zajednica, redovničkih ili više svjetovnih. Ima tu muškarca i žena, bolje rečeno dječaka i djevojčica, a muškarci su ovdje kod mene na prvom mjestu jer je odnos snaga takav i u Crkvi. Hoću reći u propovijedima i obraćanjima uvijek kažu. Braćo i sestre. ( Iako komunizam koji ih je u svemu imitirao nije govorio drugovi i drugarice, nego baš obrnuto.) Ima i onih koji će se razočarati. Već sam ih srela. Ima budućih vjeroučiteljica i vjeroučitelja, onih koji su izišli iz duboko religioznih sredina, ali i onih koji se prvi put susreću sa religioznošću. Neki će nastaviti nešto drugo. Jedan dječak je umro. Od tumora. Bili smo od početka zajedno. Drag i pametan dječak. Njegova me smrt jako pogodila.
No dakle ovaj put, u sklopu teme, o časnoj sestri iz Italije koja je pjevala na nekim od onih natjecanja u pjevačkim i inim natjecanjima. Je li njen nastup, način ponašanja, izabrana pjesma u skladu s njenim pozivom? Mislim da je to postavljeno kao pitanje?
Rasprava se razbuktala.
A joj!!!
Što je to 'poziv' htjela sam pitati. Posvećenost Bogu. O.k. To mi je jasno, ali kako bi ta posvećenost Bogu trebala izgledati. U današnje vrijeme kad je mali čovjek iskorišten do maksimuma, iznevjeren, gubi na svaki način tlo pod nogama i više ne zna kome bi trebao vjerovati. A još ga čeka smrt.
U moje doba (ha ha ha) Crkva je bila svijetla točka. Mnogima od nas. Nisam tih 45 godina nikad doživjela ništa ružno. Učila sam i govorili su mi ono što me je zanimalo. Nikad nisam osjetila da me vjeroučitelj gleda kao predmet ... što ja znam ... recimo seksualnih naznaka koje danas isplivavaju na površinu i u tim redovima. U školi jesam.
Iako i tamo i ovamo je ljudski, ne opravdano, ali ljudski - čovjek je i seksualno biće i nije lako s tim vladati (hercegovci imaju poslovicu: potisnuto jače sve to više skače- odnosi se na nešto drugo, ali može se i tu primijeniti), iako bi svećenici baš zato jer su odabrali služiti Bogu trebali više misliti na disciplinu tijela i duha. O disciplini tijela imam svoje mišljenje, ali o tome ako me tko upita u komentarima.
Kažem im: danas se na nas vjernike gleda kao na čudake. Ovdje na blogu svi će se s tim složiti. Znam da u društvu, vrlo često šarolikom , rijetko i s oprezom govorim o vjeri. Inače izgledam kao muslimanke koje po Europi šetaju onako kamuflirane ( ne zamjeram samo žalim žene. Strašno je to nepovjerenje i kazna za ne znam što. Muška moć) i unose nemir i ljutnju. Žene su u većini poznatog svijeta mukotrpno izborile pravo glasa, još ne možemo govoriti o ravnopravnosti, da bi mirno gledale vraćanje u daleku prošlost.
Znam, sve se više zapetljavam. Skačem sa teme na temu, ali ako pogledamo i taj početak pred 2000 godina Isus se nije zatvorio unutar debelih zidova svojih interesa i uživao u razmišljanju i samoći. Hodao je unaokolo i tumačio. Govorio je o vrijednostima koje bi trebali slijediti kako bi život i patnja, naročito patnja imali smisla. Nije to bilo jednostavno. Osuđivan i prozivan od pismoznanaca, onih koji su 'znali što treba a što ne treba raditi po zakonu' do tragične smrti na križu da nam pokaže da za ideale i idealno treba žrtvovati i život.
Pismoznanci, farizeji itd. govorili su iz Institucije židovske vjere. Dugo su se kroz povijest vukli uz jednog Boga. Opominjani na razne načine (događaji, proroci itd.) da ustraju na putu pravde. Stvarali zakone i zakonike, ponavljali ih dok Bog nije odlučio među svoj izabrani narod poslati i samog Sina. I što Sin radi?
Ne zatvara se u kule bjelokosne jer dolazi od Boga i sam Božji sin.
Donosi nadu i onima koji su od nade daleko.
Druži se s najgorima. Kaže: nisam došao spasiti pravednike, nego one koji to nisu.
Draža mu je bila nesretna žena koju su zbog preljuba kamenovali ( U Iranu to i danas rade), nego oni koji se IZVANA drže zakona. Izvana gladac unutra jadac ili obrnuto.
Nije meni laka. Koliko sam godina naslagala a još se pitam i mučim, ali se i radujem.
Razveselila me je ta mlada časna. Onako smišno skakući u svom odjelu redovnice. Lijepoga glasa i puna radosti.
I njene druge redovnice ozarene i sretne što ih tako divno predstavlja. Svega su se odrekle. Ukinimo im još to malo radosti. U kut i klečanje na soli.
A onaj istetovirani 'glazbenik' ...valjda. Pun sotonskih tetovaža! Pa što!?
Ovaj je svijet pun raznih vragova. Sve naše političke stranke vrve njima.
Sanaderi, Vidoševići i slični njima. Zagrebe li se po svim strankama svugdje ih ima.
Knezovi ovoga svijeta. Isus je poslao svoje učenike da evangeliziraju.
Može se to raditi i u zatvorenim redovničkim samostanima, ne kažem , ali mlada časna sestra napravila je puno svojim nastupom.
Pokazala je da su i redovnice ljudska bića i možda nekom dala priliku da razmisli o Bogu. Možda je i od nas otjerala kojeg vraga .
Želim joj najbolje u životu pa kuda god je on u budućnosti vodio.

skaska
Lion Queen
pametni zub
propheta nemo
Trill
ANCHI, i to je život
borgman
Zona Z.
wiseguy
feby
inspektor Clouseau
NEMANJA
DivanSkitnje
anasta
Pupa
greentea
bjeli vuk
sebi pripadam
delfina
onakojatrcisvukovima
Catma
Koraljka
promatram, razmišljam
Gandalf
Wall
Don Blog
Zvone Radikalni
Preko ruba znanosti
MODESTI BLEJZ
Cerovac komentira
Arhangel
Babl
Irida
tragicnamisao
Pero Panonski
NF
Sanja
Big Blue
Helada
saraja azra