Marketing
Jutros najranije prošetala Laru, obavila par radnji-zalijevanje cvijeća itd sve s namjerom da se najranije moguće odem kupati i prije vrućine vratim kući. Hoću-neću na kupanje , a more zove ali, ispetljala sam tražeći kupaće kostime, ma daj govorim sebi, moraš se poći kupati. Prestala si gimnasticirati- iz razloga jer mi se ne da razgovarati sa tim ljudima tamo. Ma ljudi su posve u redu, ja se sve više zatvaram. Sve mi postaje dosadno i teško. Odlučila sam još živjeti onoliko koliko mi treba da vratim dugove i adio društvo.
Išla sam se kupati. Za to nemam više prikladne riječi. More kao plodna voda maternice za male nerođene bebe. Jutros rano je bilo vrlo čisto toplo, zapravo malo hladno- po mojoj mjeri, skoro nikoga. Ono malo kupača roba mojih godina i klupa- da ne zaboravim svoju cvjetnu klupu koja bliješti i Bog je bio tamo. Sa psom.
Pred kućom sam se ispetljala dok sam se parkirala. Nije više za mene. Malo me hvata tuga. Gdje je onaj moj duh i tijelo još koliko lani.
Sad razmišljam o komentaru Luki i prohpeta nemo. Onda me to asocira na to koliko, bez obzira koliko se trudili, svi smo, uključujući i mene uvijek zatvoreni u okviru svojih razmišljanja, znanja, odgoja. Na neki način u nemogućnosti da iziđemo iz toga, čak ni racionalno prohpeta nemo na čemu ti insistiraš.
Sad slušam Gortan Project: La revacha del tango i pokušavam smisliti najbolji mogući odgovor na njihove komentare.
Davno sam, po uzoru na Hercoga Saula Bellowa, nikako ne kao Predrag Matvejević, svetogrđe ga je i spominjati uz Bellowa, bila odlučila pisati pisma: voljenim piscima i raznim drugim ljudima, prijateljima i slično, ali vidi zgode pod stare moje dane pojavio se blog. Bila sam na rubu da idem pod svojim imenom, ali to nekako ograničava. Moraš uvijek biti u top formi, a to sam sve manje. I ne da mi se biti u 'vrhu', moj srednji sin upravo je izišao preko vrata kaže? Javit ću ti se preko bloga' Ruga mi se. Sam ne piše blog jer da su mu svi tu nekako artistički. Slažem se ali sva te ta pisanija čudno obvezuju. Svi bismo htjeli napraviti 'veliko djelo'. Rugam se ili bolje šalim se.
U svakom slučaju zaboravila sam kako se zove roman i kako se zove pisac (prije spomenuti Bellow). Grozno, sve mi se to češće događa. Prije sam ronila po knjigama, a sad sve češće posegnem za internetom (sve više mislim da su ga izmislili radi mene)
Na googlu sam utipkala: pisac američki pisao pisma i dobijem između ostalog časopis zarez;
-.... Ivo Vidan – esej Roman američkog intelektualca
......roman Herzog (1964.) šesta knjiga Saula Bellowa, koji je definitivno afirmirao jednog novog pisca, čije je traženje od samog početka, dvadeset godina ranije, bilo usmjereno sasvim antihemingwayski. Na početku njegova prvog romana, Do poziva (Dangling Man, New York, 1944. (originalni naslov znači “viseći čovjek”) u dnevniku glavnog junaka stoji ovo:
“Danas je kodeks atlete, tvrdoga momka – američko nasljeđe, vjerujem, preuzeto od engleskog gentlemena – ta čudna mješavina upinjanja, askeze i strogosti, čije porijeklo neki vode natrag sve do Aleksandra Velikog – jači nego ikada. Imaš li osjećaja? Postoje ispravni i ne-ispravni načini da se oni očituju. Imaš li unutrašnji život? To se ne tiče nikoga osim tebe samog. Imaš li emocija? Uguši ih. U izvjesnoj mjeri svatko se drži tog kodeksa. On doista i dopušta neku ograničenu vrst iskrenosti, neku izravnost stisnutih usta. Ali najistinitiju istinu prigušuje. Većina ozbiljnih stvari nepristupačna je ogrubjelima. Oni se nisu vježbali u introspekciji, te su zato loše opremljeni da se ponesu s protivnicima koje ne mogu strijeljati kao divljač. Ili nadmašiti po smionosti.”
....
U tom smislu romani Saula Bellowa, vjerojatno najboljeg i najinteligentnijeg američkog pripovjedača druge polovice 20. stoljeća, predstavljaju obnovu jedne ranije dimenzije u američkoj prozi. Herzog, glavni junak istoimene knjige Saula Bellowa, profesor je književnosti, srednjih godina, sposoban za intenzivnu emocionalnost i za svjesno distanciranje od vlastitog doživljavanja. Osim toga, artikuliraniji je od hemingwayskog junaka:
“Kasno u proljeće Herzoga je svladala potreba da tumači, da raščščuje, da opravdava, da sagledava u perspektivi, da objašnjava, da ispravlja.” ... “Skriven na ladanju pisao je beskonačno, fanatički, novinama, ljudima u javnom životu, prijateljima, rođacima, i konačno mrtvima, svojim vlastitim neznanim pokojnicima, i na poklon znamenitim pokojnicima.”
Većinom su ta pisma sastavljena samo u mislima, a kad su i napisana, nijedno nikad nije odaslano. Ona su uglavnom reakcija na neki nedavni događaj, na nedokrajčenu svađu ili nerazjašnjenu zdravstvenu ili društvenu dijagnozu, obnovljena uspomena na prijateljicu iz prošlosti ili komentar uz pročitanu knjigu, raspravljanje s političarom, biologom ili sociologom, možda i diskusija sa Spinozom ili Nietzscheom. Jedno pismo upućuje i sebi:
“Dragi Moses E. Herzog, od kada si se toliko zainteresirao za društvena pitanja, za vanjski svijet? Donedavna si vodio život pun nedužne lijenosti.( ne potsjeća li ovo na zuba mudricu) Najedanput, međutim, spusti se na tebe nekakav faustovski duh nezadovoljstva i sveopće reforme...”
Herzog nema nikakvih mesijanskih pretenzija. On je samo “misaona osoba koja vjeruje u građansku korisnost”, kako se predstavlja u pismu Eisenhoweru. Činilo mu se, kaže pisac, da “jedino što traži jest malo suradnje u svom općekorisnom naporu da bi se radilo za život kakav ima smisla”.
.........članak je jako dobar. Isplati ga se pročitati. Jasno je da nisam ni sjena sjenine sjene velikog Bellow, ali imala sam sreću što sam ga čitala.
Rečenice kao ova: Izravnost stisnutih usta. Predivno. Pada mi na pamet Zona Z koja je otišla jer je bila izravna, posve otvorenih usta i ranjene ženske duše. Žao mi je što je nema.
Imaš li osjećaje? Pitanje upućeno propheti nemi. I kako bi objasnio imaginaciju, maštu, stvaralaštvo, slutnju? Može li sve to matematičkom formulom 2+2=4. Pa dalje radost i bol. Suze i smjeh. Može li sve svesti na suzne kanale i musculus orbikualaris oris. Što je to i kakva je spona između kemije i čovjekovog duha- duše, uma kako god ga nazvali?
Ja osobno vjerujem da postoji nešto više, dozvoljavam da nema. Možda je samo varka. I ja sam, nažalost, europejac i previše tražim dokaze.
A Luki, draga vedra Luki, pokušaj shvatiti naše ranjene hrvatske duše. Lavica, vjerujem, ne bi išla dalje od ubojitih riječi. Bar mislim. Zato mislim da svi moramo učiti i brojiti do 100.
Vjerojatno zvučim odurno kičasto i sladunjavo ( sve više vučem na kič), ali uistinu tako mislim, što god vi mislili o tome.
Post je objavljen 22.06.2008. u 10:37 sati.