Nevelika grupa znatiželjnih ......, uz dvije časne muške iznimke, te troje putnika iz BiH koji su nam se pridružili s istim ciljem u rano jutro na Plesu spremna je za putovanje do posljednjih granica svijeta - Australije, a neki od nas i do Novog Zelanda. Uglavnom sve stari poznanici sa sličnih putovanja. Cilj nam je dijelom struka, a puno više zajednička želja upoznavanja novih krajeva ove vesele kugle zemaljske.
Dobro smo pripremljeni. Svi više manje unaprijed proučimo povijest, floru, faunu i sve ostale karakteristike zemlje u koje putujemo. Vodička, mlada i zgodna Karmela Vukov Colić stoji nam na raspolaganju. Letimo Croatia airlines-om do Amsterdama. Sat i pedeset pet minuta. Dobivamo doručak. Hladna žemlja netom izvučena iz zamrzivača, nekoliko ukrasnih listova salate i uobičajena kombinacija sira i nekog mesnog nareska. Bez srca i duše. Stjuardesama uz veliki trud uspijemo izmamiti osmjeh na licu. Voljena zemljo, nemoj plakati. Poznavatelji .......(i to dobri, bez lažne skromnosti) ostavljaju te samo na kratko, za razliku od onih koji su te zbog tvoje nebrige napustili zauvijek.
U nizozemskoj zračnoj luci Sciphol usprkos kratkog zadržavanja brzinski prolaz kroz bescarinske trgovine, premda je već i u Zagrebu obavljena slična šetnja. Nastavljamo let Malaysia zrakoplovnom tvrtkom. Svakome je za preporučiti. Ljubazno osoblje, nasmiješeno i na usluzi. Hrane nas neprekidno raznim delicijama. Paze nas i maze. A put je dug, oko dvanaest sati. Nisam bas sigurna za to vrijeme jer već nastupaju one tajanstvene, bar za mene, vremenske zone i razna druga čuda prirode, sustizanje noći i dana ili voda čiji smjer otjecanja je drukčiji nakon prelaska ekvatora. Pokušala sam to provjeriti u wc-u u zrakoplovu gledajući vodu koja istječe iz umivaonika, ali nisam se više mogla sjetiti da li kod nas istječe s lijeva na desno ili obrnuto, pa sam odustala od daljnjeg razmišljanja na tu temu. A i na nebu nisu isti zodijački znakovi pa je bolje o svemu prestati voditi računa. Vidljivost dobra, a pravac leta pratimo i na zaslonima. Golemi prostori Ukrajine s nepreglednim, urednim i obrađenim poljima. Ne možeš vjerovati očima. Netko je spomenuo žitnica Rusije. Kaspijsko jezero, Afganistan. Asocijacije na bivše i sadašnje ratove i ljudske muke. Povremeno na zaslonima vidimo strelicu koja označava pravac prema Meki te udaljenost do nje. U knjizi “Masa i moć” Eliasa Canetija, koju nosim sa sobom, čitam koliko je Meka važna kao cilj islamskih hodočasnika.
Prva stanka Kuala Lumpur. Većini to nije prvi dolazak u taj grad. Zračna luka je nedavno sagrađena, velika, lijepa, uredna, a bescarinske trgovine otvorene. Imamo dnevni odmor u hotelu relativno blizu zračne luke, osamdesetak kilometara udaljeni od Kuala Lumpura. Približno tolika udaljenost je i do Malake, koju su nam za jednog prijašnjeg posjeta svakako preporučili da posjetimo kao jedan od najstarijih i najzanimljivijih gradova Malezije, ali ni ovaj put nismo stigli. Inače ‘ključne riječi’ za vrijeme cijelog putovanja bile su: -Treba nešto ostaviti i za drugi put. Malezija je inače u zelenim bojama islama, čista prepuna cvijeća, uredna i bogata. Navečer putujemo dalje.
Sedam sati leta do Sydneya, ali opet zbog oni čuvenih vremenskih zona nikako ne možemo izračunati točno koliko je zapravo sati. U zračnoj luci čeka nas vodič prof. Luka Budak koji je na katedri za Croatistiku na jednom Sydneyskom sveučilištu. Rođen u Hrvatskoj vrlo rano s roditeljima odlazi u Kanadu. Završava sve moguće škole i pred devetnaest godina javlja se na jedan natječaj za profesora u Sydneyskom sveučilištu. Radi posao koji voli. Prihodi nisu prihodi milijunaša, ali dostatni za sve ljudske radosti uključujući putovanja u domovinu ali i po svijetu. -Sretan Hrvat, sam kaže. Njegova preokupacija je dijelom i naše iseljeništvo. Načima zanimljive teme, ne izgleda uskogrudan ali govori vrlo diplomatski. Upravo u toj vrlo dobroj suzdržanosti od bilo kakvih komentara naše trenutne političke situacije vidi se sva složenost naših prilika.
Sydney djeluje Europski. Golem je, ali ne na način američkih velikih gradova. Ima dušu. Grad po mjeri čovjek. Provezli smo se gradom tek toliko da steknemo prvi dojam. Za ono što nam je usput preporučio da pogledamo trebalo bi nam najmanje dva mjeseca, a mi imamo svega četiri, raznim programima nabijena dana za razgledanje cijele pokrajine New South Wales-a. Inače zajednica naroda Australije predstavlja savez osam država i teritorija. U Sydneyu smo prošetali ulicama u samom centru, kineskom četvrti, popeli se na toranj, pogledali vrlo zanimljiv akvarij gdje smo se našli oči u oči s morskim psima, posjetili Galeriju umjetnosti i muzej Australije. Zanimala nas je aboriđinska umjetnost, jer Aboriđine se rijetko, osim onih koji su se na neki način integrirali u kulturu bijelaca, može vidjeti u gradu. Doseljenici, potomci engleskih zatvorenika, pomalo priznaju greške učinjene prema domorocima i pokušavaju ih ispraviti. To nije samo deklarativno, ali proces teče sporo i ne bez stanovitih otpora na obje strane. Sve jako poučno i za naše prilike i neprilike. Moj je dojam da u svemu treba proteći strahovito puno civilizacijskih i bogatih godina da neke razlike i antagonizmi nestanu ili se bar smanje na najmanju moguću mjeru. Svi se trebamo učiti toleranciji i suživotu. Posjetili smo Camberru. Glavni grad Australije. Da je to glavni grad treba zahvaliti kompromisu između Melbourna i Sydneya. Luka se na putu za Camberru sjetio nazvati našeg veleposlanika gosp. Dr. Mladena Iblera koji nas je sa suprugom i malobrojnim službujućim osobljem vrlo ljubazno pozvao u posjet. Kako smo mi imali već organizirani ručak proveo nas je samo kroz veleposlanstvo, izgrađeno novcem, trudom i materijalom kao darom naših iseljenika čija su imena ispisana na ploči na ulazu. Rekao nam je da je to jedinstven slučaj u Australiji i da se svi ostali veleposlanici tome čude i dive, a što je i nas ispunilo ponosom. Čovjek postavlja sam sebi pitanje kako je moguće da smo tako složni van domovine, gdje nas je već onoliko koliko i doma, a u kući smo kao rogovi u vreći. Počastili su nas pićem, kavom i ugodnim razgovorom. Slikali smo se svi skupa i na rastanku smo otpraćeni rečenicom: -Ako vam bilo što zatreba vrata veleposlanstva su vam otvorena!
Mi koji smo iz ovih ili onih razloga, najčešće silom prilika, dolazili u susret s jugoslavenskim ambasadama itekako osjećamo razliku u ponašanju. Ukratko ponašanje gosp. Iblera nazvala bih otmjenim i prijateljskim, upravo onakvim kakvo bih željela svojoj domovini. Komadić domovine u tuđem svijetu okružen je inače velikim prostranim travnjakom u kojem su carevali klokani. Izgledalo je kao da su nam i oni priredili dobrodošlicu. Posjetili smo i zgradu australskog parlamenta kroz koju nas je brzopotezno proveo još brže govoreći vodič. Svi smo ipak čuli zanimljiv detalj. Kad zazvoni zvono koje oglašava početak zasjedanje svi napuštaju trenutne poslove i u roku od četiri minute trebaju uči u sabor. U protivnom slijedi novčana kazna. Vrlo, vrlo poučno. Sama zgrada parlamenta je lijepa, puna posjetitelja posebno djece u odorama iz raznih škola i mladosti. Tu uče povijest, način vođenja zemlje (namjerno ne kažem vladanja zemljom) i domorodačku kulturu koja je prikazana kroz razna umjetnička djela. Ništa u Australiji, bar što se tiče doseljenika iz Europe, nije starije od trenutka kad je James Cook Australiju proglasio teritorijem velike Britanije i zabio barjak njenog Visočanstva kraljice, premda su već neki tu doplovili i prije njega. Svi su tražili u tim vodama novi kontinent koji bi po njima morao biti jednako velik kao Europa i Azija. Neka vrsta ravnoteže na južnoj polutki. Ali našli su samo Australiju i more između nje i još manjeg Novog Zelanda. James Cook se odnosio vrlo prijateljski prema Aboriđinima, kao i prema svim domorocima u svojim pohodima, pa ipak su ga na Haitiju ubili, a vjerojatno i pojeli. Takvo je to društvo onda bilo. Danas više nitko ne spominje ljudožderstvo, ali ga je bilo. Vrlo često ritualno. Snaga ubijenog je prelazila u tijelo onog koji ga je svladao i pojeo.
No ostavimo po strani daleku prošlost. Danas u Australiji većina stanovništva živi u nekoliko velikih gradova. Osim Aboriđina koji još uvijek žive u bush-u. Vrlo mali postotak stanovništva živi na farmama. Na jednoj od njih smo za ručak jeli meso s roštilja, a poslije gledali šišanje ovaca, te su nam objašnjeni svi poslovi oko merino i slične vune. Čuvenu sydneysku operu razgledali smo izvana po danu, a navečer smo u operi odslušali i odgledali Evgenija Onjegina. Na prvoj smo trećini uglavnom pokušavali ostati budni, jer smo cijeli dan hodali, slušali, putovali i svugdje željeli biti nazočni, no kada je glazba poprimila žešće tonove slijedeće dvije trećine smo odslušali. Posjetili smo Hunter Valley poznatu vinogradarsku pokrajinu i Wyndham imanje koje se već stopedeset godina bavi vinogradarstvom. Sve lijepo i uredno a uokolo po zidovima obješeno bezbroj priznanja. Naravno uz ručak smo kušali sva vina za redom i vrlo veseli krenuli u nove poduhvate. Slijedi registracija na .... Tamo je ostavljen .......kad se tako naučio i odredio, s problemima .....i šire, a mi smo se ukrcali na brod i razgledali Sydney i njegov okoliš s morske strane.
Ni otvaranje ....... nije prošlo bez naše nazočnosti. Oboružani hrvatskim zastavama, fotoaparatima i kamerama odslušali smo govore čelnika i njihove zahvale kolegama, mamama, tatama, djeci, psima i drugim kućnim životinjicama te svima koje su trenutno zaboravili. Govori se engleski odnosno neka inačica engleskog. Kad su prozvali našu zemlju kao učesnicu Kongresa skočili smo na noge, zagalamili i zamahali zastavicama.
Japanac koji je sjedio do mene i cijelo vrijeme spavao (tulumario je kao i mi, ali mi smo mlada država željna priznanja, pa smo uvijek budni na pojavu naše zastave) toliko se prepao naše galame da je zaprepašten pao sa stolice. Malo kasnije smo galamom pripomogli i prozivanje BiH. Odgledali smo dobar program i onda ponovo na lunjanje po noćnom Sydneyu.
Opraštam se od Australije s tekstom iz Croatian studies Review, gdje je zabilježeno kako danas govore ljudi podrijetlom iz Hrvatske. “Amerikansko Zubarski Parlor” (…) Napravlja nebnice i napunja supljotine pokvarenih zubih. Nase vadjenje zubih bez boli poznato je po cijeloj Novoj Zelandi. Tko naruci umjetne zube stari mu se vade bez platno. (…)
Nešto smanjeni sastav produžuje za Niew Zeeland (Nova morska zemlja) kako ju je nazvao Abel van Tasman (Nizozemac), koji je Zeland otkrio 150 godina prije Jamesa Cooka, ali nije zabio zastavu. Englezi kakvi već jesu, zabijanjem zastave sve prisvajaju i prekrštavaju u New Zealand. No činjenica je tu već davno doplovilo šest maorskih plemena stigavši prije svih njih u petnaestom stoljeću u šest kanua i to otočje prozvali Totearoa - Zemlja dugog bijelog oblaka.
Eto nas dakle tamo gdje vade zube ‘bez platno’, ali ako to rade onako sporo kako sve rade onda i ne zaslužuju da im se bilo što plati. Svi i sve se okreće na 33 okretaja u prelijepoj zemlji na kraju svijeta. Poslije nje je još samo južni pol. Ali zapravo čemu žurba. Bogata zemlja, posla ima za svakoga tko hoće raditi. Nepregledne zelene površine, brežuljci i po njima razbacane ovčice, krave i konji. Biblijski prizor. Nije čudo da je mladi režiser, novozelađanin još u osamnaestoj godini kad je pročitao Tolkina zaključio: -Ovo je jedina zemlja u kojoj bi trebalo po knjizi snimiti film i to je na kraju na zadovoljstvo onih koji vjeruju u bajke i pobjedu dobra nad zlim i napravio. Novozelanđani su živjeli i za Luis Vuittan cup-u u jedrenju i dugo bili prvaci na American”s cup-u, a onda lani golemo razočarenje, poraz i to od Švicaraca. Kiwii kako zovu novozelanđane, ali ne po voću kako je mislila većina nas nego po ptici Kiwi koja po danu spava a živne noću, za svoju zemlju kažu da je raj na zemlji. Tako uistinu izgleda, samo što im nedostaju zmije, pa smo ipak mi Hrvati (prepuni zmija otrovnica sa jabukom i bez nje) tu u prednosti. Ono što se odmah primjećuje je čistoća. Uredno, puno cvijeća i ukrasnih stabala. Za Božić im cvijeta golemo stablo s velikim crvenim cvjetovima, koje smo nažalost vidjeli samo na slikama. Odmor za oko i dušu. Lijepo kao u Europi ali bez stresa. Pametna, dobrostojeća država koja doduše sada muči briga oko ozonske rupe koja upravo najveća iznad Novog Zelanda. Sad se već vode ozbiljne rasprave da li zbog metana koje te silne ovce i krave ispuštaju iz određenih otvora u zrak, a metan pospješuje širenje ozonske rupe, treba uvesti porez na svaku životinju. Jedni su za, ali drugi protiv jer im je stočarstvo najvažnija privredna grana. To nema smisla, jer bi sjekli dobru granu na kojoj sjede. Protivnici tolike količine metana u atmosferi malo se primire a onda opet poslije nekog vremena krenu ozbiljna zasjedanja i rasprave na tu temu. Zar to nije predivno? Da nije tako daleko čovjek bi se odmah preselio u jednu takvu zemlju iz bajke. Ali ona i jest tako nevina, očuvana i lijepa jer smo joj mi daleko. Što čovjek može tražiti više, kaže moja prijateljica koja s obitelji već desetu godinu živi u Novom Zelandu. Djeci, a i njima je osigurana vrlo mirna i dobra budućnost. Pa ipak predaleko su. Ona i suprug bude se i idu spavati s mišlju kad će natrag u domovinu.
Mi smo pak posjetili turističko mjesto Rotorua, obišli Waitomo špilje s malim svjetlećim životinjicama (krijesnicama) koje puštaju tanke ljepljive niti pomoću kojih si hvataju hranu, vidjeli Tongariro nacionalni park, prošetali kroz Waimangu vulkansku dolinu s izvorima tople vode, jezerima ispunjenim vrelom vodom i gejzirima. Uistinu impresivno. Posjetili smo i Hobbiton village, mjesto gdje je sniman film, odnosno gdje “žive“ Hobbiti, izmišljena Tolkinova draga bića. Jedno veće proveli u Tamaki Maori Village-u s Maorima i upoznali se s maorskom kulturom. Znamo više o njima nego što i oni sami znaju o sebi. Šalu na stranu, ali trude se očuvati svoje nasljeđe, a država im u tome također pomaže.
I eto nas na kraju. Lijepo osmišljeno i provedeno putovanje uz naše drage vodiče Karmelu iz Zagreba i Luku iz Sydneya, koji su bili vrlo dobro pripremljeni, a i lokalne vodiče koji su se potrudili pričati o detaljima za koje u ovom izvješću naprosto više nema mjesta. Nakon trideset i tri sata leta s malim pauzama po raznim zračnim lukama evo nas u Zagrebu. Zadnji let ponovo naše stjuardese u Croatia airlainsu koju nam samo dobacuju sendviče s nekom salamom razgovarajući međusobno totalno nezainteresirane za nas. U našoj zračnoj luci svi se tiskaju i pušu jedan drugome u zatiljak. Nitko ne poštuje žutu, crvenu ili već neku crtu . Smrad duhana. U automobilu putujući za Split slušamo raspravu iz Sabora. Netko je službenim novce kupovao nekome kravate i vozio se službenim kolima za neslužbene svrhe. Optužuju se za prisluškivanje. Padaju teške, prizemne riječi. Uz državnu cestu D1 gomile smeća, a za metan nisu niti čuli. Ne treba se ni pitati gdje smo. Plači voljena zemljo.
Post je objavljen 06.06.2008. u 08:22 sati.