Draga Luki,
I ja sam ti bila kao lavica. U međuvremenu došla je toliko žuđena Hrvatska. Već sam više puta pisala o obiteljskoj priči, pa ću to izostaviti, ali upravo radi toga sam proučavala hrvatsku povijest. Ne samo hrvatsku nego cijeli prostor Balkana. Bavim se time otkada znam za sebe, ali ovih zadnjih godina nakon što se pojavila i emigrantska literatura još i više. U međuvremenu zbrojila sam dobar broj godina, a po prirodi sam pomirljiva i bez truda pokušavam shvatiti svakog tko je drugačiji na bilo koji način. Kad samom sebi posvjestiš da nisi toliko jedinstven i važan, iako jesi i to, ali da postoje i ljepši i pametniji i važniji i s više znanja i sa više srca i da to mogu biti i tvoji neprijatelji, shvatiš ( naravno ako si dobronamjeran i ne želiš ih svih poubijati), da jednostavno, ako ne želiš neprekidan rat i sukobe 'moraš' početi živjeti u nekoj koegzistenciji. Miroljubivo na opće dobro. I moje i tvoje i bilo čije.
Meni je proces u ovo što sam sad bio olakšan mojom naravi. I godinama, opet ponavljam.
Učenjem. Putovanjima. Vidiš koliko je svijet različit; izgledom, vjerom , kulturama, ali na neki način smo opet svi isti. Ima neke opće vrijednosti mogle bi se pronaći u deset zapovijedi iz starog zavjeta koje su za cijelo čovječanstvo iste.
Ali čini se da je najvažnije preživjeti. Kao jedinka, kao obitelj, kao narod- jer to su one jezgre najmanje moguće u kojima se osjećamo sigurni. Budućnost nosi i druga udruživanja sjeverna Amerika je takav jedan konglomerat naroda. Koliko toliki uspješan iako… Sad Europa … nadajmo se najboljem. Ja bih rekla da će se na kraju cijelo čovječanstvo zbiti u jedno zajedništvo. Konačno bez granica i sa uvažavanjem prema svakoj različitosti. Neću više biti živa. Ne znam ima li života poslije smrti, vjerujem u to. Čini mi se da bi bilo nepravedno ako tako nije, ali možda su i geni i nastavak čovječanstva neka vrst produžetka života. Ne znamo još sve o nama. Znamo funkciju trećine mozga.
Kako god rado bih sjedila na nekom oblačiću i virila na ovu prekrasnu kuglu zemaljsku i njeno šaroliko stanovništvo bez ratova i bolesti dakako. Znam da ću umrijeti, svi smo smrtni, ali ima dana kad je Split toliko srcu mio, zrak, more, ulice, ljudi da pomislim ono uobičajeno: danas bi bilo šteta umrijeti. Ali, tako sam se osjećala na puno strana kugle zemaljske. Još sve nisam vidjela i neću vjerojatno stići ni vidjeti, ali svakako sam se osjećala bolje nego u vrijeme domovinskog rata, u vrijeme komunizma, a ponekad i sad kad vidim u ovoliko kriminala, grabljenja, mržnje i uništavanja moje Domovine.
Ali razumljiv mi je i Lavićin strah.
Predugo je hrvatski narod ispaštao i boji se. To nam je skoro u genima.
Čine se greške u svakom pogledu. Svi bi da se izrazim nogometnim rjrčnikom trebali stati na loptu. Smiriti igru.
Izbrojiti do sto. Deset bi bilo malo.
Htjela sam odgovoriti u komentarima, ali materijala je za post.a nekako sa ovom temom idem i sama sebi na nerve.
Post je objavljen 17.06.2008. u 09:41 sati.