Marketing
Isječak
Katarina, uzrujana, mladenački nepromišljena, Anki je za punim stolom ukućana i slugu izrekla sljedeću besjedu:
Zašto se miješate u poslove koji nisu vaši? I zašto mislite da su oni gori od vas?
..............
Katarinin ispad nije nikome bio mio, no Petar je znao da njegova kćer u časnih pati, ali je jednako tako bio svjestan da je za nju bolji boravak u Splitu u kojem je još imala priliku nešto naučiti, pa je bio popustljiv. Gospođa Emma, njena majka ju je oprezno izgrdila.
S Katarinom nije bilo lako mirno razgovarati. Bez obzira na vrijeme u kojem su živjeli mitte neuncente jahr hundert, kad je odgoj bio vrlo strog, Katarina se oslanjala na oca koji joj je popuštao.
Iako odgajana katolički s osjećajima grijeha i kazne, odgoj koji se u Dolini vuče do današnjih dana, strog i danas a nekmoli onda, poznavala je katoličanstvo i iznutra. Skupinu časnih. Žene! Bez ostvarenih materinskih i inih osjećaja. Napetosti i natjecanja među njima. Svladavale su nerealiziranost na razne načine.
Kršćanstvo je navršavalo dvije tisuće godina svoga postojanja. Dovoljno da izbrusi svoje redove i pravila, pa ipak tenzije među samim ženama uništile bi i vraga. Čini mi se da je Bergman rekao nekako ovako: Zamislite orkestar od sto žena u predmenstrualnim mukama. Razorile bi i sam pakao, možda su zato ženski kršćanski samostani i izmišljeni, ali u ovom su slučaju uništavali Katarinu.
Prkosna djevojka. Predugo van kuće. Nije bila bliska s majkom.
Fra Luka je sutradan predvečer otišao, s neodređenom namjerom, tražiti ispriku, na neki način utješiti Anku.
Evo opisa tog događaja: Ja znam da je moja nećakinja brzopleta i nepromišljena. Još je dijete. Uistinu nam je svima žao… Majka i otac su je izgrdili… nemojte to primiti k srcu.
Ali, Anka je itekako primila k srcu. Je li fra Luka slutio stanja njenog srca i duše? Je li i sam osjećao nešto? No budimo oprezni. Anka se rasplakala.
Kad god dođete… Onda kad vam je umrla majka… Vaša tuga… Vidjela sam koliko ste usamljeni. Srce mi se stisnulo, govorila je kroz jecaje.
Koji je uistinu bio razlog dolasku vašeg oca u Dolinu, upitao je fra Luka?
Znala je da namjerno mijenja temu. Više puta je to napravio.
Moj se otac, rekla je Anka sabravši se donekle, nakon što je završio medicinu iz Padove doselio u rodni Zadar gdje se i zaposlio. Nakon nekog vremena više nije htio progovoriti ni riječi talijanski. Znate li što je to značilo u Zadru? Ljudi, pa čak i naši Hrvati, tko imalo drži do sebe govorili su talijanski. Ali moj otac ne. Opominjali su ga, ali uzalud. Govorio je pacijentima: Hrvatski, hrvatski. Ne razumijem ni riječi talijanskog. Pozvali su ga službeno.’Završili ste studije u Padovi, rekli su, nemoguće je da ne govorite talijanski.’ Pa što, vi jedete naše hrvatske mačke a ne znate hrvatski. Zabranili su mu obavljati praksu i na kraju… Tu smo.
Priču je toliko puta već čuo. Htio je doznati više. Imao je osjećaj da se tu krije još nešto.
......
Anka mu je i ovaj put zatajila ljubav prema Talijanu koju je otac zabranio. Je li to možda bio razlog očevu otporu prema talijanskom jeziku. Dr, Lovro Bakočević je bio homo politikus, a politika je vražja stvar, pragmatična, ne priznaje osjećaje.
Fra Luka je pokušavao biti staložen.
Tu ste. U koloniji kažnjenika. Njegov dolazak ovamo je kazna za vas, ali dobitak za nas.
Za mog oca je ovo pravo mjesto Tu sve njegove vrijednosti dolaze do izražaja, odgovorila je Anka. A ja..? Sama sam. Veselim se jedino vašem dolasku.
Ni riječi više Anka.
Oho, slutimo li tu nešto. Napetost u zraku. Zabranjene ljubavi. Utoliko turbulentnije. Potisnute. Unutarnje napetosti koje rastu pa se čovjeku čini da će vlastita koža eksplodirati a sav će sadržaj gnojni, takvi, ovakvi i onakvi izletjeti vani.
Vi ste toliko drugačiji. Moralni na neki duboki način, rekla je.
Koliko li je napora i samodiscipline trebalo Anki za ovu suzdržanu rečenicu. Nije uzalud, reklo bi se, tražila disciplinu od Katarine.
Morala je neko vrijeme vladati šutnja. Oboje su se osjećali neugodno.
Katarina! Svojeglava je… Trebala je biti muškarac, dodala je.
Što je trebao više reći. Osjećao je njenu osamljenost. Visoki kriteriji odvest će je još dublje u ogorčenost. Za koga se u Dolini uopće mogla vezati, mislio je.
Odlazio je pogrbljen noseći nevidljivo teško breme. Vlastite nemoći? Vlastite nemogućnosti?
Prije spavanja, Anka je ruku sklopljenih u krilu neko vrijeme mirno sjedila pred ogledalom. Je li suvišno reći da je promatrala vanjske i unutarnje bore. Bore žalosnice. Kad ih se nagledala ustala je i prišla prozoru. Bila je već duboka noć. Noćobdija je prolazio uzvikujući sat. Izgledalo je kao da se raspršeno vrijeme maglenih noći Doline mukotrpno skuplja i na silu gura u ljudske okvire vremena. Ali vrijeme postoji i bez ljudi. Vrijeme koje nikad ne prestaje, jer kraja vremenu još nema iako ga mnogi slute. Je li Anka te večeri slutila neko buduće vrijeme u koju će biti umiješane njena, obitelj fra Luke Dabelića kao i obitelj jednog od konjanika koji su se upravo spuštali ulicom.
Anka je prepoznala Katarinu, .....
Ruka joj je drhtala dok je zatvarala prozor. Ušla je u hladni i vlažni krevet. Sve je u Dolini bilo prožeto vlažnom hladnoćom. Niz lice su joj se bez glasa i jecaja spuštale suze.
O jadni usamljeni fra Luka i jadna usamljena Anka. O jadna ljudska dušo i ljudsko meso.
Kako ono završava ‘Treći čovjek’? Grehama Greena : Ali ako dobro promislimo jadni i mi svi.
Pokušavam, ali mi ne uspijeva, razglednicu sa slikom Metkovića prikazati cijelu. Mali oglasnik završava sa kiticom:
Ja sam se rodio na mrginju,
ja sam sa đumrkane,
o da li može bolje biti?
Udaj se za me, Ane.
u potpisu Ivan Slamnig
Post je objavljen 28.05.2008. u 21:12 sati.