odmak
četvrtak, 15.05.2008.
Ribe, njihov lov, tzv. ribolov i još ponešto od toga
Svatko tko bilo kakve veze ima s morem ili nekim drugim vodama obično mudro kaže:
“ Ništa lakše nego loviti ribu.”
No da, ali pogledajmo istini u oči.
Iskušavamo udičarenje.
“Svejedno je s čim lovite. Može tunja, a može i štap.”
B. H., jedan od putnika na Jozefini K. na oba načina lovio ih je jednu za drugom. Blijedi pokušaj mene i Čičituka završio je s po jednom ribom, a lovili smo nekoliko sati. Bili smo zavidni B. I, kako je to čudno, zavist nezaustavljivo grize za srce. Vjerojatno se vidi i na licu, jer B. utješno kaže: “ Ni ja ne ulovim uvijek.”
Sve smo to ponovo pokušali ponoviti na jednom putovanju ( Split, Drvenik, ušće Neretve, Brač- uvala Rasotica.) Uvalu Rasotica smo jedva uspjeli napipati u predvečerje, po izrazito jakom jugu, nakon što sam ja kod preleta napravila po Čičitukov život par opasnih grešaka, nakon čega smo na kratko vrijeme po običaju prestali razgovarati.
Ana, naša prijateljica koju smo nagovorili da pođe s nama, stajala je ukočena i zaprepaštena čekajući razvoj događaja. Teške riječi koje su pale s moje i Čičitukove strane i moj neuspio pokušaj da po ogromnim valovima otplivam u Split toliko su je prepali da više nikad nije htjela s nama na Josefinu K - a.
Na sreću odlučujem se na ribolov. Bacila sam udicu i za tren upecala pet - šest malih ribica. Gotovo je, pomislila sam, ja sam postala ribić. Čičituk je ponosan i kako to već kod brodskih svađa biva začas oboje zaboravljamo da je do svađe uopće došlo. I Ana se polakomila. “Daj i meni udicu”, kaže, ali na njenoj udici za cijelo vrijeme nije bilo niti jedne jedine ribice.
No i moje su bile nekako čudne. Kad smo ih kasnije čistili našli smo nekakve crve, pa smo ih sve pobacali natrag. Kod zadnje upecane ribice izvukla sam i cipelu, ali na žalost drugu nismo upecali, pa nije koristila ničemu.
Zavist u Aninom srcu vidio se i na licu, pa sam je dugo tješila tumačeći kako mi se to dogodilo prvi i vjerojatno posljednji put.
Kod istog putovanja moram spomenuti školjke brbavice - kućice - vongole na ušću Neretve, koje smo za razliku od riba ubrali u velikim količinama. One na njihovu žalost nisu mogle pobjeći. Ali smo zato skoro izgubili brod, jer je sidro na pijesku popustilo, a maestral koji je na ušću izrazito jak gurao je našu ljubljenu mrcinu daleko od nas. Zabavljeni lovom na školjke nismo ni primijetili da nas Josefina K. napušta, dok se Čičituk upozoren šestim osjetilom nije okrenuo. Zaplivao je kao da ga čeka olimpijska medalja i u zadnjem trenu se dočepao stepenica.
Takve iste školjke, kojih ima u izobilju na ušću moje ljubljene rijeke Neretve, najljepše i najzelenije rijeke na svijetu, koja izvire ispod Gredelj sedla negdje u Bosni ( sad se naravno moram zaustaviti iako bih najrađe nastavila, ali Čičituku kosmati dijelovi tijela ponove lete ispravljeni u zrak, jer on nije lokal patriot niti ima tog sensucht - a na djetinjstvo i vode koje su ga pratile), našli smo i u Pescari. Tamo ih njihovi ribarski brodovi, koji su opremljeni kao ratni brodovi, vade pomoću uređaja koji izgleda ruje pijesak. Zatim se sadržaj procijedi kroz neku vrstu sita, te školjke koje ostaju, pakiraju u polivinilske vrećice i naglo ih zamrzavaju. I tako na svakom brodu gomile uredno složenih vrećica sa po par kilograma školjaka spremnih na prodaju ili transport.
Tu mi pada na pamet nešto što nema veze s lovom riba, ali ima veze s ribarima. Kod prvog našeg dolaska u Pescaru, po noći, umorni, sretni da smo se dočepali kakvog takvog mira nismo tražili lučicu, nego smo se vezali s vanjske strane jednog ribarskog broda, čiji mornari su nam nešto govorili i mahali nam, koliko smo shvatili da ne idemo na drugu stranu obale, jer da je dno plitko i da ćemo se nasukati. Spremno su nam prihvatili konope i pomogli nam. Koliko smo mogli vidjeti bili su treći brod od obale.
Zaželjeli smo im laku noć i strpali se u krevet.
Ujutro, ja se dižem prva, vidim da nema ni jednog ribarskog broda i da smo vezani za obalu. Zovem Čičituka, naravno po običaju ne razmišljam kako ga ta moja buđenja, kad god mi nešto padne na pamet bez obzira koliko važno ili nevažno silno nerviraju.
“Vidi ti to!” kaže i sam iznenađen. Mi jesmo u noći čuli zvuk brodskog motora, ali nismo osjetili da su nas odvezali i ponovo privezali za obalu. Napravili su to tiho i obzirno. Spominjem zgodu jer nam se redovito u našim hrvatskim lukama događa da nas lokalni ribari mali i veliki, kočarice i slično prilično bezobrazno i neugodno upozoravaju da se maknemo, jer je baš to njihovo mjesto. Čak ako nema nikakvog privezanog broda, ali ga možda sutra ili prekosutra očekuju.
No poslije kratkog ribarskog prigovaranja vratimo se ribanju. Školjke, pedoče, kojih ima po lukama, ali te ne bismo jeli, našli smo i na Jabuci. Što se našeg iskustva tiče to je sve.
Panule na koji neki uhvate čuda kod nas opet ne funkcionira. Neki tvrde da imamo krivu vrstu panule ili da naša Josefina K., koja je spora da sporija ne može biti ide prebrzo. Morali bi, po njima imati pomoćni brod s kojim bi brzinom od dvije milje kružili oko otoka bogatog ribom. Pomoćni čamac obično nije s nama, jer mi se oboje volimo ‘pustiti od kraja’ i za vrijeme putovanja nikad ili rijetko kad odlazimo na kopno.
Jedanput smo bacili samolovku s komadom slanine na velikoj udici. Dubina je 18 metara. Ujutro smo je pokušali dići, ali nije se dala.
“Dići ću sidro, pa će se možda otpustiti”, kaže Čičituk.
Dižemo sidro. Dižemo i glavno jedro, ali brod stoji kao ukopan. Istina puše nekakav lokalni lagani vjetar s kopna, ali ipak...
Odlučujemo se konačno žrtvovati udicu potežemo zajedno i hop otpušta se. Povlačimo na palubu. Na udici je ipak nešto. Gledamo. Neobičan komad tkiva za kojeg konstatiramo da bi se moglo raditi o komadu nekih velikih usta.
“Nekakva gubičetina”, rekla sam i taj izraz kasnije često ponavljala dok me Čičituk mrko promatrao. Ja inače naginjem izrazima koji su lagano na granici pristojnosti, pa ga ljutim.
Sudeći po tom dijelu organizma ribetina je morala biti poveća.
“Pobjegla je u svoju špilju i napuhala se”, kažem ja, zamišljajući je kako se sad kesi, još ovako bez pola usta, što nam je pobjegla. Ali nisam tako krvoločna kako se po ovim opisima čini. Ponekad me uhvati nelagoda kad pomislim da su to ipak živa bića kojima da bi ih pojeli moramo ugasiti život. To me muči ono malo znanja koje imam iz istočnjačkih religija koje govore o reinkarnaciji, a s kojima se na neki način slažem.
Da bi umirila savjest sjetim se jedne ili više rečenica iz Biblije koje, da ne bih morala trčati po Bibliju neću citirati, nego ih prepričavam, a glase nekako ovako; Sve što na ovom svijetu jest Bog je stvorio da služi čovjeku.
Tako podijeljena između dvije religije uvijek sam lagano nezadovoljna, a Čičituk bi dodao da ja svoje nezadovoljstvo svim i svačim ili ni s čim isijavam od najranijeg jutra do najkasnije večeri, što opet nema veze ili ipak ima i s ribom koju ne znamo loviti.
S tim u vezi treba spomenuti i vršu, za koji su nam rekli da je idealan pribor. Bacali smo vršu u svaku uvalu u koju smo sidrili, ali ništa. Onda su nam rekli da bi u nju morali i nešto staviti da privučemo ribu, ali ni ‘meka’ nije dala nikakve rezultate. Onda su iz našeg pričanja zaključili da nikad nisam dva dana u istoj uvali.
“To je to”, rekli su poznavaoci. “Vrša mora biti bar dva dana i noći u moru da poprimi ono nešto lokalnog mirisa i da se riba na nju privikne, jer ju izbjegava.”
Odbacili smo i vršu, ali ja se bojim da se vrst riba s kojem se mi neprekidno susrećemo zove: ‘Kako izbjeći Josefinu K. i njene ribolovce’.
Rekli su da je Palgruža Eldorado za ribe. Riba na tone. S čim? Pa puškom! Iščekujući gledam Čičituka. Već se vidim u odjelu. za podvodni ribolov primjereno naoružana.
“Ne dolazi u obzir!” kaže . On uvijek kvari igru.
No tu je mreža. Gdje god da se sidrimo možemo baciti i mrežu. To još nismo iskušali. Vidjet ćemo. Toliko smo na moru da je šteta da ne jedemo ribu punu fosfora od kojeg se postaje pametniji, za što smo dokaz mi Dalmatinci, da ne govorim dalje o Mediteranu koji je kolijevka čovječanstva ili već nešto tako.
Jedanput smo brali lupare ili priljepke, kad su nam se iza leđa prišuljali policajci i pitali što lovimo, jer su bili uvjereni da se radi o prstacima. Čak su nam zavirili i u teću ne vjerujući nam.
To smo mi. Sumnjivi ribama i policiji, a kakve smo sreće, i kako se zakoni na moru i oko mora svako malo mijenjaju, još bismo bili u krivolovu.
