Gledao me blijedo. I sam je bio potomak miješanog braka.
Nije li zanimljiva i obiteljska priča obitelji njegove majke Leposave. Četvero djece, dvije sestre i dva brata u tijeku drugog svjetskog rata, raspršeni na razne strane svijeta. Jedan od njih u zemlji mrtvih.
Gledaj ti kako i protivnici pate. Tko bi to rekao?
A tko bi ikad pomislio da će Jure Marić, potomak ova dva zgodna i vesela naroda idejno, zdušno i fizički dakle tvorno, sudjelovati u stvaranju nove, moderne i samostalne države Hrvatske.
Ali stalna na tom svijetu samo mijenja jest! To sam već citirala. Znam, ali sviđa mi se.Ta mi je misao vrlo mila skoro najdraža. Govori o tome kako zapravo ništa nije sigurno, a visoko postavljeni kriteriji se, radi te misli, tope do zadnje kapi naših suza i drugih tužnih izlučevina.
Nu, dakle 1988. Jure je jedno popodne pozvonio na vrata dunda Marovog stana. Obuci se i iziđi, rekao mi je. Nisam imala što oklijevati. Zapovijed je izdana. Zapravo mi se učinilo da je nešto vrlo važno. I bilo je.
Šetat ćemo, rekao je. Dakle i u dunda Marovom stanu postavljeni su prislušni uređaji sinulo mi je. Dao mi je zadatak. Trebalo je odnijeti neka pisma preko granice. Nije bilo problema. Katarina i ja ćemo ubrzo.., rekla sam, a on me prekinuo. Katarina ne smije ništa znati. Ni riječi. Što se događa, pitala sam? Nisam htjela ništa napraviti s čim nisam bila upoznata. Nisam više željela svojim neznanjem nanijeti nikakvo zlo. Događa se nešto veliko, rekao je. I ako budemo imali sreće konačno ćemo biti slobodni. Slobodni? Znala sam o čemu govori. Je li me začudilo? Već smo pričali o tome. Nije Lavova, N.N-ova i tko zna čija sve smrt bila jedina stvar koja ga je mučila. U njemu samome su se već dugo događale promjene. Meni je trebalo vremena da te promjene uočim. Ne zato što su bile nevidljive, nego zato što ih nisam htjela vidjeti. Bila sam slijepa za njih. Živjela sam u crno-bijelom svijetu. Ništa drugačija od drugih. Etikete koje su lijepili meni i ja sam drugima lijepila. Taj je čovjek takav i takav do kraja svog života i basta, govorila sam. Okrutno ili ne ali tako je to.
A, da ipak spomenem Boga, jer nije li nam baš on dao mogućnost da promijenimo svoju ćud, ne samo dlaku. Dao nam je i onaj čuveni oprost od bivših grijeha. Zar nas nije učinio da rastemo iz sebe samih?
Evo jedne prispodobe, iako sam u napasti da podsjetim na više njih. 'Dok je Isus bio u kući za stolom' nahrupili su k njegovu stolu carinici i drugi grešnici. To je ljutilo pismoznance i farizeje. Predbacivali su učenicima Isusovo druženje sa naopakima. Učili su da treba paziti na društvo u kojem se čovjek kreće. Pazi do koga ćeš i u crkvi kleknuti učile su i mene teta Marta i teta Rosa. Toliko su se plašile zlog utjecaja. Ali Isus je tada pred dvije tisuće godina rekao: 'ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima… milosrđe mi je milo, a ne žrtva. Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike.'
Ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike!!!
Eto ti ga na! Ti ga na!
Došao je zbog Jure Marića, a ja to dugo nisam htjela vidjeti. Možda me je kao svog izaslanika poslao ravno njemu u krevet? Ha-ha, jesam se dosjetila!
Ali izdao je Hrvatsku, vape i kriče iz grobova vojnici na mrtvoj straži u zbjegu kod Bleiburga. Pogledaj nas, pogledaj nas! Možeš li mu vjerovati nakon što pogledaš u naše šuplje oči.
I ja sam među njima, vapi i moj mrtvi otac. I ja sam među njima.
Post je objavljen 16.05.2008. u 21:44 sati.