Marketing
Napisano 1991
Sve je fikcija i sve je već rečeno. Koliko još godina, koliko desetljeća moramo čekati da netko od nas napiše 'Neizdrživu lakoću postojanja'?
Sve već rečeno, sve je već rečeno. Sve je već rekao Kundera a prije njega Iljf i Petrov. Svaki na svoj način, iako se Milan Kundera u svojim zadnjim knjigama skoro našao na onom krasnom mjestu iznad zbivanja, s odmakom, kako bi se reklo, i tako se svrstao među Iljfa i Petrova.
Zašto smo mi ovdje tako ranjivi i krvavi?
-Sve je tako jednostavno, reći će moj sin. –Česi su kulturni i dekadentni. Imaju odmak. Njima su revoluciju nametnuli, a u nas je ona proizvedena.
To je to. Mi još obojeni ratničkim bojama plešemo naše plesove i smrtno ozbiljni pušimo naše kalumete.
I moj sin ima odmak. Ja ga nemam. Može li se uopće zaboraviti življenje u ozračju nestvarnog života, života sa umjetnim pravilima gdje je čovjek sveden na stvar, na stroj, na lutku na koncu, a zna se tko smije pomicati konce. Lažni osjećaji, lažne zakletve, kao da se sve odvijalo onkraj razuma.
Kako je neizdrživa lakoća postojanja.
Zid između nas i njih postajao je sve veći. Na jednoj strani mi. Tko nije s nama protiv nas je. Na drugoj oni sa sličnima sebi. Neki od nas prelazili su k njima. Puzeći uglavnom. Savijajući kralježnicu.
Što ljude određuje? Instinkt preživljavanje? A onda zaštita integriteta. Beskrajno puno samozavaravanja.
Nikad ne posumnjati!
Mi koji sumnjamo, a ja već dugo, ne želim sumnjati, u kakvoj užasnoj samoći živimo.
Odavno već mislim da ništa čvrsto ne postoji. Nikakav stožer, nikakvo uporište. Sve izmiče, bježi, mijenja se i nije onako kakvim se čini. Kao da je sve privid. Donedavno bih rekla osim Biblije. U početku bijaše riječ. Riječi moraju biti nepromjenljive. Ali što su riječi? Što je to što je napisano? Kako i gdje se susreće i korespondira sa mojom mišlju, s mojim čitanjem i razumijevanjem. Ne može li se tumačiti ovako ili onako, jer oni koji su pisali bili su tek“druga ruka“, čuli su onako kako su htjeli čuti.
Kako smo mi ljudi tragični likovi. Ili komični?
Cijeli život bi se mogao svesti u dvije, tri rečenice, ili riječi, koje uopće ne bi trebalo zapisati. Kao oni nedokučivi Bogočovjek Isus, ili oni drugi koji su znali, Buda i Muhamed, koji su znali, a nisu napisali ni riječ!
Ja sam neznalica, a ipak želim napisati priču. Nosim je već dobar niz godina u sebi.
Često se čuje: „Moj život je roman“.
A čiji to nije. Mogu li život moje majke i mojeg oca nazvati romanom? Život kao književna forma. Zaboga!
Svi mi ovdje još uvijek pišemo povijest. Krvlju pišemo povijest, i to nas boli, pa kričimo i plačemo. Peku nas rane vidljive i nevidljive. Vučemo se i plazimo uz povijest, a nikako da pobjegnemo u kulturno, u dekadenciju, moj nadobudni sine. Nikako da život promatramo iznad zbivanja, s odmakom.
..............
A ovo je..... deset godina prije početka drugog svjetskog rata:
Post je objavljen 11.05.2008. u 11:35 sati.