odmak
nedjelja, 27.04.2008.
Izvadak iz romana.
Gledala I. Banca kod Stankovića. O slučaju Pukanić imam svoje mišljenje koje ide protiv struje. Mislim da se tu radi o dvije različite stvari jer, izgleda da je nesretna Mirjana Pukanić uistinu pod određenom dijagnozom jer neobično je da je njena majka, a na neki način i kćerka ne susreću... ali tu ću se zaustaviti.
U drugom djelu emisije u potpunosti ću se složiti s njim. Za prof. Banca sam čula početkom Hrvatske borbe za slobodu. Pročitala, sam Nacionalno pitanje u Jugoslaviji (izišlo 1984) i ne poznavajući pozadinu odnosa nisam se začudila njegovom kasnijem suprostavljanju Tuđmanu. Ali i to je bliska povijest i dok se ne objelodane sve relevantne činjenice ne bih donosila sud.
U svakom slučaju služila sam se podacima i iz njegove studije ( kao i drugih autora) i pručavajući to vrijeme došla na neki način do svojih zaključaka. Povijest je uostalom između ostalog nizanje činjenica koje svi mi tumačimo onako kako mi to želimo. Tko je u pravu ..tko će znati, ali dobro bi bilo proućiti uzroke i poslijedice bez strasti, a ne neprekidno sipati neistine i mržnju. Kako je krenulo potući ćemo se sami sa sobom ne trebaju nam susjedi.
I evo nekih odlomaka iz mog romana. Onako kako sam ja to vidjela:
.............
Spada li u staračka razmišljanja, grozna muka koja nakon toliko napisanih stranica, razara dušu i tijelo? Jesam li na desnu hrvatsku priču dodala uteg i tako olakšala i dala uzlet na tezulji vrijednosti lijevoj strani? Mogu li, i smijem li svoja istraživanja i zaključke završiti mišlju da je fašizam ili nacional socijalizam kojeg je NDH prihvatila, u osnovi zlo, a komunizam koji se provlačio kroz antifašizam, u osnovi dobra ideja, utopija ali ideja na strani dobra, nevažno u što se izrodila. Nije li Vjera govorila o tome? Ima li ona pravo što se tiče mene i mojih razmišljanja? Izdajem li na taj način ideale naših očeva? I dajem li za pravo ljudima kao što je Jure Marić? I, čemu kriti, i moj očuh. Ali pokušajmo razmišljati o 'Idealima očeva' Pokušajmo razmišljati o 'našoj stvari'. Mjesecima proučavam razdoblje između dva svjetska rata. Neprekidno mi se po glavi vrti pitanje: Što se događalo u prvoj Jugoslaviji da su Hrvati reagirali 1941 sa ustašama, progonima i logorima. Tolikim mrtvima! Zašto?
Pitanje je kojeg sam toliko puta postavila. I odgovarala na njega kako sam znala i umjela. Pokušavam prodrijeti u materiju koja je nakon Domovinskog rata izronila u ogromnim količinama. Ono što dolazi iz emigrantskih, ali i domovinskih memoarskih biografskih i autobiografskih zapisa bez sumnje je vrlo žalosno. Tužne i pretužne sudbine. Uništeni životi. Iako su se mnogi u emigraciji snašli materijalno i duhovno, ostalo je žaljenje i neprekidna čežnja za ovim obalama koje većina nije više nikad vidjela.
Ali to nije jedina iseljena nacija. Nisu jedini apatridasi. Toliki su drugi narodi bježali i ostavljali sve iza sebe, ali su rijetki optuživani za zločine kao što se dogodilo ovom našem malom hrvatskom narodu.
O pitam se, pitam sebe i druge.
Vičem iz duše i grla:
Što se dogodilo u toj nesretnoj zajednici Srba, Hrvata i Slovenaca koja je kasnije nazvana Kraljevina Jugoslavija? Koliko sam puta to već izgovorila?
Ta sam pitanja postavljala i R-a. U jednom od niza naših susreta, kišilo je, nije nad Brestom nego nad Zagrebom, ali često su i zagrebačke kiše nujne.
I tko je sve kriv? Tko je kriv? Je li crkva kriva?
Je li, zum Beispiel, radikalizam biskupa Mahnića uzrok svih kasnijih muka Hrvata?
Odgovorio je krzmajući. Vjerska ga povijesna pitanja nisu posebno zanimala.
Mahnić je bio predstavnik militantnog kršćanstva u drugoj polovici devetnaestog stoljeća i početkom dvadesetog stoljeća kad se prestrukturirala Europa, rekao je. Početak liberalizma. On je bio predstavnik borbene crkve. Crkve militans koja se borila za dotadašnje vrijednosti- za svoju tradiciju. Ali hrvatski razvoj, ne znam za starije, nikad nije bio klerikalistički.
Kakva je posljedica na Hrvatsku zbog njegova djelovanja?
On je utjecao na jedan krug nikako ne na cijelu Hrvatsku. Bilo bi prepustolovno reći da je njegov politički katolicizam utjecao na cijeli hrvatski narod, na hrvatsku politiku. Ne znam za starije, ali moderni hrvatski razvoj nikad nije bio klerikalistićki niti je klerikalizam u onom najgorem smislu što ga krivo tumače trebao biti politika koju bi vodili i upravljali biskupi. Dakle organizirana politika, ne klerikalizam kao pretjerivanje sa vjerskim ili nekim drugim uvjerenjima, nego isključivo političko djelovanje. Nikad toga u Hrvatskoj nije bilo. Većina katolika i to uvjerenih katolika nisu uopće bili uvjereni klerikalci. Čak ni cijeli kler nisu bili istomišljenici. Svi su pravaši bili skloniji liberalnim strujanjima nego klerikalizmu, uvjetno rečeno. Pridjevi su u nas inače opasni- jer postaju etikete, ograđivao se.
Priznajem, satjerala sam ga u kut , pokušavajući doznati. Pokušavajući rastumačiti samoj sebi, ali to je već svakome jasno. Teško mu je padalo. On je ozbiljan povjesničar. Nema kod njega špekulacija. Samo činjenice i ništa drugo. U jednom razgovoru je rekao govoreći o bliskoj prošlosti i stvaranju Hrvatske -…a s druge strane, opet tvrdim, svatko je radio po svome, a mi imamo rezultate takvi kavi jesu – Imaš državu, imaš podijeljenu državu, imaš korumpiranu državu, nemaš Bosnu i rezultat svega toga je takav.
A reći da svega toga nije bilo meni je to, po zanatu, neprihvatljivo. Mi, mislio je na struku, ne možemo govoriti što bi bilo da je bilo. To mogu književnici, psiholozi.., ali povijest ne može. Što je netko mislio i zašto je mislio. Ne može se pitati o Tuđmanu je li htio podijeliti Bosnu, neka se izvole naći dokumenti. Neka se prouče. Izdrže kritiku pa ćemo onda reći: jest bio je pasji sin pa je htio dijeliti i sad imamo posljedice ili je to samo diplomatska igra.
I sad se mučio sa svakom izgovorenom riječju i misli.
Tu je potpuna razlika između hrvatskog i pravoslavnog svećenstva, govorio je. Oni su teološki neškolovani, nisu previše duhovni ni religijski prožeti i njima je državna politika sukladna s crkvenom politikom i utjecajem na mase. Slijede državu i državnu politiku-grubo rečeno. Propaganda je da je naš kler isti jer nas hoće sve strpati u ustaše, ubojice, radikale, separatiste. Sve to treba znati dobro razlikovati jer na koncu koliko ima jugoslavenstva i apolitičnosti među katolicima pa čak i među popovima demantira taj neki generalni utjecaj. Kroz onu organizaciju Mahniča, na koju je on djelovao i koji su se poslije uključivali u orlove ili … ne znam križare, to je djelovalo, to je sigurno i tu je bilo među njima najviše žrtava. Oni su lako prihvatili i NDH i ne mislim opet ustaše. Tu se razvijala jedna hrvatska katolička okomica, ali opet u nekim granicama, ne općenito.
Naravno da sam ga pitala o Stepincu. Sjećam se davnih godina, još u komunizmu na večeri kod dragih i provjerenih prijatelja, bio je spomenut kardinal Stepinac. Netko je rekao: Kriv je. Nemoguće da nije kriv. Kako to već ide, spominjale su se njegove fotografije s Pavelićem i slično. Spominjalo se pokrštavanje. Žestoko sam se usprotivila. Pitala sam ih je li itko čitao njegovu obranu na komunističkom sudu. Odmahivali su glavama. Nitko nije čitao. Obrana na nekoliko listova, pisana na pisaćem stroju, šapirografiranih, tako se to onda radilo, kružila je tajno od ruke do ruke. Bio je to vrlo vruć materijal. Zbog takvih stvari ljudi su završavali u zatvoru.
No dakle, rekao je netko meni drag, pristao je na pokrštavanje. Nije se bunio.
Nedavno sam gledala jednog intelektualca, srpske nacionalnosti, kako odgovara na pitanje o svom ostanku u 'Krajini' za vrijeme domovinskog rata.
Čujte ne možete zanijekati da su iz 'Krajine' protjerani Hrvati i da su se tamo nad Hrvatima događali zločini, uporan je voditelj televizijske emisije. Što ste vi tamo radili? Jeste li protestirali?
Intelektualac je, vidi se, prvenstveno dobar čovjek. Kaže da želi na svako pitanje iskreno odgovoriti. Mrzim uopćavanja, ali često se to vidi kod srpskih sugovornika. I jednako tako veliki je broj 'naših' koji misle kako je to gluma kojom 'oni' savršeno vladaju. Istina je 'naši' su ljudi nemušti. Namjerno stavljam navodnike mi i oni. Nekako se ti 'naši' ne snalaze u škakljivim razgovorima s njima. 'Oni' barataju podacima. Ne krzmaju. Čude se i pitaju: I tko nas bre zavadi? Naši se dodvoravaju. Primaju ih raširenih ruku. I opet imamo ono: mi casa es su casa ili smo u tim susretima neugodno agresivni, kao da nam nedostaje podataka ili diplomacije.
U svakom slučaju, odgovara na pitanja promišljeno i s najvećom mogućom iskrenošću. Zašto sam ostao i što sam za to vrijeme tamo radio? Ostao sam jer sam tamo i inače živio. Kud bih išao? Znali su da se ne slažem s njihovom politikom pa su me bacili na front. Od tamo sam se nekako izvukao i poslije sam radio kao obični činovnik. Ništa ni o čemu nisam mogao odlučiti.
Bio je na frontu, ali ne i dobrovoljno. Neka vrst domobrana tzv Krajine. Jel' to svakome jasno? Iz njegove okoline nestajali su njegovi susjedi Hrvati. Čak i jedan prijatelj Hrvat. Iskreno mu je žao što za njega nije mogao ništa napraviti. Da je pokušao i sam bi izgubio glavu, kužiš stari moj.
Ja kužim, dakako.
Sve mi je tu jasno.
Dobro, bilo je tu i nekakvih snimaka, filmskih mislim, gdje ga se vidi kako sa Krajinskom vrhuškom i nekim zlodusima iz matične im države vrši egzercir. Bradati sa onim simbolima sličnim gusarskim zastavama i slično. Sve malo amaterski, paravojno. Tamo kama, ovamo nož. Ali on kaže da ne vjeruje da takve snimke postoje, pa čak ni ja ne vjerujem. Podvale su vrlo, čak vrlo, vrlo, moguće. A da je i bio prisutan… mogla je biti znatiželja ili čak i želja za vlastitim kutkom domovine bez ikakve primisli o zločinu. Kad sve naše netrpeljivosti prođu, možda ćemo mirne glave moći razmišljati o ljudskim željama… žaljenjima… potrebicama…
U svakom slučaju nije poanta u snimkama. Stvar je njegovog ostanka u tzv Krajini među separatistima i dokazanim zločincima, pa opet nije kriv.
I nije kriv, dapače vrlo je prav. Svi smo toga svjesni. Jasno je da nije imao kud. Tamo mu je kuća, žena djeca, škola njegove djece, na kraju i njegov narod. To se uvažava.
Ali …nesretni Stepinac je također ostao u svojoj domovini sa svojim narodom, pa je kriv.
Zašto je ostao sa svojim hrvatskim narodom, pitam R-a.?
I kakav je njegov odnos sa ondašnjom vrhuškom?
Stepinac je dijelio hrvatsku državotvornu misao, kaže, promišljajući. Bio je pozdravljen od hrvatskog državnika i prihvatio ga je kao državnog poglavara, a poslije je vidio što je Pavelić činio pa se distancirao. I kritizirao ga, što je sve mislio, ne znam. To je najkraća priča, jer je Stepinac imao i moralnu vertikalu. Načelno je prihvaćao Pavelića s državne strane, u početku valjda kao zadanu osobu, a poslije kao prolaznu osobu.
U socijalizmu se govorilo: Neka bude i crvena Hrvatska, samo da je Hrvatska. Prihvatili smo Tita i Savku. Po čemu su oni meni prihvatljiviji režim od beogradske politike?
Ja pak, treba se sjetiti mojih ponora u oganj paklenski, buna i prekinute veze sa svim katoličkim institucijama, vrlo često, u neka nebulozna doba, sjedim u Zagrebačkoj katedrali, koja je minijaturna kopija Praške, ta mi misao kad ulazim u katedralu uvijek padne na pamet. Sjedim otraga uz Stepinčev grob. Podastirem mu svoju ranjenu crnu dušu. Molim ga. Često prospem i koju suzicu, a onda, nekako mirnijeg srca, iziđem vani u stvarnost.
O koječemu sam ga pitala tog kišnog zagrebačkog jutra. Pripremila sam se. Kao i uvijek. S raznim pitanjima o temama koje ne razumijem ili ne znam. Uglavnom mu to kažem. Ponekad zatajim. Neugodno mi je. Kao da ga tražim samo kad ga trebam. Ali nije posve tako. Ostali smo malobrojni mi. Oni iz društva mrtvih pjesnika i sličnih tajnih i polutajnih pripadnosti nekog vremena za kojim treba ili ne treba žaliti. Jer, često u strahu i s nelagodom mislim da je sve u našim glavama. Kao da nikad nije postajalo nešto, nekih nevidljivih pripadnosti i prisutnosti, nekih fluidnih veza od kojih smo živjeli i još uvijek živimo. Mi neki. Izgubljene djevojčice i dječaci koji vučemo nevidljive igračke našeg djetinjstva u uspješne ili manje uspješne svakodnevnosti gdje naizgled živimo. Preživljavamo, ali srca su nam ostala drugdje. Mi družba Petra Pana. Nijemi svjedoci nevidljivih prisutnosti.
Mi koji bismo često trebali psihijatrijske ležaje.
I eto me. Pada kiša. Prohladno je. Voljeli smo kišu. Osjećali se posve drukčije. Drugačiji od drugih, ali stigle su nas ozbiljnoće. Pitanja olovno teška.
..................
Ja: Čitam Bogdana Radicu. Naročito me je uznemirila knjiga 'Hrvatska 45'
R. : Radica je evoluirao od kraljevsko-jugoslavenskog novinara i publicista preko sukoba u Americi sa veliko Srbima Fotićem na primjer, do Titovog navijača, jer je mislio da će Tito riješiti nacionalno i socijalno pitanje, pa kad je 45 došao u Beograd i kad je vidio kako je napisao je, 'Hrvatska 45', a poslije je vani išao prema Hrvatskom narodnom odboru – emigrantskom vijeću. Treba te stvari razumjeti… da sve hrvatske zablude nisu nikad cjelovite i da su vodile ovome danas ako ovo prihvaćamo kao rješenje. Mora se sve shvatiti u razvoju.
O bilo je tu još i drugih pitanja.
O Draži Mihajloviću, o novim povjesničarima, temama o kojima se još ništa ne govori.
Zašto kraljevska vlada nije igrala na jugoslavenstvo nego na četnički pokret Draže Mihajlovića?
Draža Mihajlović je bio njihov, jugoslavenski ministar vojske, a nisu se imali na koga drugog ni osloniti. U Hrvatskoj je bila NDH-a Slovenci su bili okupirani, Makedonci su bili pod Bugarskom. A Jugoslavenska vlada je imala cilj- povratak Karađorđevića i povratak predratne Jugoslavije. Jugoslavenska vlada sastojala se i od Hrvata. HSS u domovini nije funkcionirao. Vani su u Vladi imali svog čovjeka Krnjevića. U Hrvatskoj su bili ustaše, a s druge strane partizani.
Jugoslavenska vlada nije mogla ići s komunistima sve dok ih saveznici nisu prisilili tijekom rata kad su Šubašića poslali k njima. Njima je u početku ostao jedini Draža kao neki njihov pa su mogli saveznicima reći da imaju protu hitlerovski otpor. Oni su s tom propagandom i uspjeli. I danas u zapadnom tisku reći će da je Draža Mihajlović bio jugoslavenski kraljevski general i da je bio u Jugoslaviji. Ne zanima njih puno četnički program. To je i razumljivo. Ovamo NDH, i ustaše a s druge strane komunisti- nisu imali izbora.
O novim povjesničarima:
Ima svega, govorio je. Onih koji gledaju samo jednu stranu, onih koji polemiziraju, neki objavljuju više građe nego je potrebno. To nije loše, ali nedostaje sinteza. Ponekad veliki mar, a trebalo bi više interpretativnosti. Uklopiti u procese. Osobno bih volio da je više sinteze kod nekih, ali opet svatko čita po svom. Radi po svom. Da nije kod nas došlo do političke promjene, ne bi tih knjiga uopće bilo. Ne bi bilo ni različitih ljudi ni različitih pristupa. Tako treba prihvatiti svih, kakvi jesu da jesu. Jer to je stvarnost. Od knjige do knjige ti vidiš kako neki revidiraju mišljenja. A trebalo je u međuvremenu i malo međusobne svađe pa da do toga dođe. To je moj dojam. Stvari se događaju. Ljudi pišu. Opterećeni su svojom prošlošću, ovaj svojim židovstvom, svojim ubijenim židovskim članovima familije, onaj drugi svojim razvrgnutim svećeništvom ili tvrdim katolicizmom.
Ja: Židovi su ispaštali dvije tisuće godina a i prije. Izabrani su narod hoćeš nećeš.
..................
.
Ja. Često mi se događa, skoro u pravilu, kad spomenem žrtvu, a pri tom mislim na svaku žrtvu, svi se manje više uhvate za to i kažu, ali drugo je židovska žrtva, pa dobro, kažem, znam da je posebno što se njima dogodilo, ali ti su već mrtvi, mislim te žrtve. A onda uskaču pa ne možeš miješati ustaše i partizane
R.: To je tvoje intelektualno pravo da o tome razmišljaš
Ja: Moram priznati da su meni sve žrtve žrtve. Ja ne govorim o kategoriji zločinaca, iako… ako su se ubijanja odvijala bez suda… no dobro. Tvrdim dalje da partizani nisu ništa manje Hrvati nego ustaše, ali to je jedno čudo kako jedni i drugi, uglavnom, reagiraju zadrto.
R.: Jer mi nemamo ni što se komunizma tiče pravu povijest. Jer je ta povijest falsificirana. Treba znati da je od početka partizanskog pokreta stalno jedna linija bila Hrvatska. Druga je stvar što su mnogi među njima bili kukavice i pustili da im Beograd odlučuje. To su prodane duše koji su postajali suci i drugi na položaju. Ne bi bilo, kratko rečeno, ni 71' ni 91' da su svi bili Jugoslaveni i da su pobožno marširali onda s Titom, a poslije sa Miloševićem.
Ja: A opet na svakoj strani imaš toliko tužnih, nevjerojatnih priča, istinitih događaja. Eto majka moje prijateljice, sad već pokojna, Olga- sve mislim Bože moj- njena priča je vrlo potresna. Čak ima i tu židovsku komponentu.
R.: A opet imaš i drugih životnih priča. Recimo onih grupa koji su dolazili izvana, bili ubačeni u Jugoslaviju da se bore za Hrvatsku koji su poginuli ili poslije suđeni i pogubljeni, osuđeni na smrt i navodno pogubljen, a onda se odjednom pojavi živ… je li se dogovorio, to je teško znati…
Ja: Ali sad ja u tom svom pisanju strahovito moram paziti da tu našu borbu za slobodu pokažem vrijednom truda i patnje. Da ne izjednačim, da je pokažem vrijednom borbe, a strašna je propaganda protiv nas, a mi sami usto kao da ne cijenimo jedni druge. I eto vidiš i kroz Radicu kako se ne cijenimo. Tako malo ljudi zna za njega. Gledaj, tu knjigu ‘Živjeti ne doživjeti’ koju su mi preporučili, nigdje ne mogu naći. A Radica po meni, možda pretjerujem, mi u Splitu poslije Marulića nemamo čovjeka takvog formata. Znam da nije kao čovjek bio lagan.
R.: Nagao, protuslovan. Sad je izišla Karla Mirth-a ‘Život u emigraciji.’
Eto, skupljala sam mišljenja živućih. Sjećala se mrtvih. Čitala knjige jednih i drugih. Odlazila na koncerte. Ponekad u kino. Kazalište me već duže vrijeme prestalo zadovoljavati. Ostalo izbjegavala. Povremeno bih otvorila vrata dnevnom suvremenu kojim su odjednom šetali neki drugi ljudi. Mladoliki i sveznajući. Ljepotice i ljepotani. Sportaši, političari, novinari, među njima i oni koje su zvali tajkunima, ali i vrlo veliki broj ljudi iz kriminalnog miljea. Novi zatvoreni kastinski sustav. Nastave li se međusobno družiti i ženiti imat ćemo čistu incestuoznu hrvatsku priču s djecom kojoj će se na kraju zbrajati određeni geni. Lijepi svakako. Možda i dobri. Tko će ga znati. Izgledalo je da je svijet započeo s njihovim rođenjem, jer prije njih ničeg vrijednog nije bilo, a vjerojatno će s njima i završiti.
Činilo mi se da sam zalutala u paralelni svijet. Čisti znan-fan. Ono što je Hitler pokušao napraviti s čistom rasom silom, ova domovina radi vrlo milom.
