Moj srednji sin mi je, svojevremeno točnije 1986-te, darovao tekicu s posvetom:
Mojoj mami za najbolji rukopis što će ga napisati i objaviti.
I evo par zapisa iz te tekice:
Povijest u koju se svi mi pokušavamo ugurat ponavlja se s nekim varijacijama. Trebalo bi se osloboditi osjećaja posebnosti i pokušati čuti. Mora biti nešto. Negdje, neko pulsiranje nečeg što je teško imenovati. Zašto i čemu inače?
…….
Osjećam da je prisutnost gubitak. I da nas tu i sad drži nada- kič. Sramim se riječi, ograda, uokvirenosti, nemogućnosti saznanja. Ako postoji Bog onda ga molim da me pusti biti. Biti po mom unutarnjem osjećaju za kojeg sam uvjerena da me ne vara.
I evo me već u proturječju.
……
Neobičan je osjećaj biti majka. U dubini duše znam da smo prevareni. Nametnuti su nam instinkti jer jedino ljudsko biće može odgojiti drugo ljudsko biće.
……
Tako mi se često čini moja koža tijesna i toliko često osjećam da postoje stvari za mene, zato jer sam čovjek, nedokučive i plaši me ono što naslućujem. Osjećaji koji vladaju u ljudskoj zajednici, a slutim da u nekom drugom svijetu uopće nisu bitni, od kojih se i sama u ovom živućem svijetu plašim jer nas njihova subjektivnost vrlo često odvodi u zlo, stranputicu- a opet nedostajat će mi u drugom svijetu.
To je ona T. priča da je njoj dovoljna njena savjest. Nikako ne shvaća da je naša savjest vrlo subjektivna priča i da ne bismo smjeli osloniti samo na sebe ( što i sama često činim iz istih uvjerenja).
…..
Uvijek iznova, iako sam istrenirana, me pogodi saznanje koliko smo sami. Čak sam od , ostavljeni od sebe. Unutar sebe. A tek koliko malo sigurnosti imamo od drugih ljudi. I najbližih. Kao da ništa nema čvrsti oblik. Ljudi se drže za riječi… Ne radi se uopće o nevjeri ili tome slično. Naprosto taj osjećaj nesigurnosti..kao brod na valovima bez motora i posade. Kao list koji pada sa stabla- majke sigurnosti pupčane vrpce u nepoznato. Je li čudo da plačemo kad dolazimo na svijet?
Grozan je taj osjećaj samoće i nemoći… Ali mi ne želimo drugo. U tom je poanta. Mi ne želimo sigurnost. Bar ja ne. Sigurnost je za mene zatvor. Ograda iz koje bih trkom pobjegla u slobodu. U samoću i nesigurnost.
Post je objavljen 14.04.2008. u 11:37 sati.