odmak
četvrtak, 10.04.2008.
Pismo 1981. god.
Draga V,
Svojevremeno sam nakon rastave upitala već duže rastavljenu prijateljicu koliko dugo će mi trebati da se oporavim. Rekla je: najmanje pet godina. Bila je u pravu iako sam rastavu željela baš ja. Osim svega našla sam se vrlo brzo, što mi je moglo pomoći da zaboravim ali nije, u novoj vezi i žestokoj lavini događaja koju nisam uspjela kontrolirati i svladati.
Ovih posljednjih godina, svladavam N. N. -ovu smrt. Ja sam, reklo bi se trkačica (neka se primijeti isticanje pisanja u ženskom rodu ) na duge staze. Vrlo, vrlo duge, smrtonosne staze. Naravno brižne osobe i službe odmah su mi u Zagrebu našle posao. Miran posao. Radim u institutu SZORUPRNM. Savjetovalište za odrasle u pravilnom razmišljanju na radnom mjestu – bar sam ja tako složila jer nitko živ ne zna čemu ova priča služi. Jasno ti je. Trebaš vidjeti kulegice i kulege, moje radne drugove koji se ovim prostorima kreću. Kolegica u sobi do moje ima pun prozor ljubičica u malim pitarićima sa isto tako malim tanjurićima, zaostalim ostacima od razbijenih šalica za kavu. U međuvremenu, razmnožavajući ljubičice raznih boja pitarići su zakrčili prostor tako da se ona sama jedva probija do stolice. Naravno prozor i kutove nemoguće je očistiti. Tu vlada prašina i zamagljeni pogled na svijet, službenika-djece ‘zaslužnih’, poluidiota, sklonjenih kao i ja, drugim riječima niš’ koristi, a posjetitelja nema. Nikome ionako nismo važni, a plaća uredno stiže. Ja sjedim koliko hoću. Kuckam po svom stroju, još uspijevam koliko toliko sročiti. Očuh mi je rekao, jer sam gunđala, zaglupljujuće je do daske:
Budi mirna. Tu smo te sklonili.
Ti bi sad rekla: Sve će nam se to jednom osvetiti. Svako naše popuštanje i prilagođavanje, košta nas, naciju, domovinu i cijelo čovječanstvo. To su tvoja promišljanja. Vjerojatno u tome ima nečeg, ali moje tijelo boli. Ja patim. Vrlo brzo, kako znaš, proradi moje samoodržanje i konformizam. Tješim se da pomažem sebi, ali i Katarini na njenom trnovitom putu kroz razne obitelji. Per aspera ad astra. Ta je toliko puta eksploatirana uzvišena rečenica najveća prepreka mom pisanju. Trnje je svuda gdje se okreneš, ali ja po svoju spustim i po koju 'zvijezdu'. Nisam se ni okrenula prošlo je deset godina od kad smo N. N. i ja napustili domovinu i otišli; on u smrt a ja sam tu… A gdje sam? U stanu Dunda Mare, kat ili kako bi on rekao pod niže od Katarine, njene djece Olge i Slobodana i Jure Marića. Pitam li se o smislu ovog života i stanovanja? Suočila sam se sa smrću bliske osobe. Pozvonili su na vrata i rekli: Gnedige frau ihre hasbend ist tod. Vostro marito e morto. Neobična priča. Susjedi s gornjeg i susjedi s donjeg kata. Ne sjećam se da sam ih ikad vidjela po stepenicama. Znali su da smo stranci pa je netko od njih govorio talijanski. Stranac je uvijek stranac. Sjećaš se kako smo se smijali čitajući Gyorgy Mikesa koji priča kako njegova žena Engleskinja uvijek kaže. Ti si stranac. I u Mađarskoj mu je rekla: ti si stranac. Ali Mađarska je, kaže on, ipak moja domovina. Pa što, govori ona. Ja sam uvijek Engleskinja, a ti si uvijek stranac.
Ja oduvijek i svugdje strenđerica slušala sam pitanja susjeda, bunovno, ne shvaćajući. Te sam noći spavala dubokim snom pravednika (o tom potom). Čak nisam čula ni užurbani hod policije po stepeništu. Zvonili su na sva vrata raspitujući se kome pripada mrtvac u piđami na pločniku ispred zgrade. Kakva ga je sila natjerala ili izbacila kroz prozor i zašto je duh napustio tijelo. Raspitivali su se. Ispitivali. Nekoliko sati sam provela na policiji. Sama. Nikoga poznatog. Zašto su tako dugo morali zvoniti na vratima našeg stana? Što je radio N. N. ? Je li bio depresivan? Naravno da je bio depresivan. Na kraju nisu se previše trudili. Emigrantska priča, zaključili su. Složila sam se s njima. O pokojniku sve najbolje. Prošlo je onih čuvenih pet godina. Jesam li preboljela? Možda, iako se snovi s njegovim tijelom na pločniku i optužujućim pogledima žene i djece pojavljuju tu i tamo. Kako to bezazleno zvuči. Trebaš me vidjeti kako sjedim u krevetu, a srce mi lupa. Znojna sam, usta su mi suha i dugo poslije ne mogu zaspati.
Još uvijek mislim na N. N-a. Bio je na neki način častan junak bez obzira na ženu i djecu. Imao je nešto što bi čovjek poželio da nosi u sebi. Poštenje i čast. Izjedao se zbog žene, pokušavao je napisati tu prokletu tragičnu ili tragično prokletu kako hoćeš povijest naroda za kojeg je živio. Što ga je tjeralo na to? Što tebe na to tjera? Što na koncu mene tjera na to?
Njegova me smrt bacila u led ledeni. Zrakoprazan prostor. Nismo uvijek bili strani jedno drugome. Imali smo trenutke koje bojim se, više nikad neću uspjeti naći. Dugo smo mogli ostajati u mraku jedan s drugim. Ljubiti se. Voditi ljubav, pa zatim pričati, iako...riječi su nam nekad, sve češće padale teško. Između mene i njega ušuljala se izdaja. U početku nisam bila svjesna o čemu se radi. Ali shvatila sam, a dogodilo se to ubrzo nakon što smo stigli u Njemačku i on ostao bez ikakvih prihoda, kad mi je pokazao pismo svoje žene. Njenu molbu da joj pomogne jer sa svojom plaćom jedva prehranjuje djecu, a poštedjela sam te alimentacije i svih drugih stvari, pisala je. Na alimentaciju na kraju nije imala niti pravo jer nisu bili službeno rastavljeni..., ali u meni je, kad se apstrahirala naša situacija sve kričalo za pravima žene. I njegove žene naravno. I tako... on je bio bez prihoda i ja sam svaki mjesec odvajala određenu sumu i slala na adresu njegove žene. Eto, tu je konačno i meni postalo posve jasno da naš odnos nije bez mrlje. Bez izdaje. Da netko pati radi toga. Nevina dječica. Dobro rugam se, ali to ne mijenja činjenicu da su djeca ispaštala. To mi je najgore padalo. Moje djetinjstvo je bilo bez prave ljubavi. Sa mnom se trgovalo. Čigova sam uostalom bila? Otac je bio nijem. Nijemi svjedok iz nekog grobeka. Moj je otac jednako kao i N.N. otišao na posljednju granicu svijeta. El ultimo confin della tiera, jednako kao i N. N. Vodili su ih isti razlozi. Je li to sudbina u ovoj nesretnoj zemlji?
Posljednjih je mjeseci među nama vladao muk. To je kod izdaje u pravilu slučaj. Seks bez riječi. Ponekad se pitam... Pitam se što to znači biti čovjek. Potrebna je tolika strast da bismo se pareći dobili potomstvo. No da i tome smo doskočili. Može i bez kavijara, mislim djece, bez ljubavi, bez riječi. Samo goli seks.
Ne znam kako ti u svom monogamstvu, pretpostavljam da je to kod tebe tako, prevladavaš trenutke muka, nesposobnosti komuniciranja jer se više nema što reći? Ili ti toga nemaš?
Trideset i osam mi je godina. Je li vrijeme da se počnu povlačiti crte i raditi prvi računi. Znam, ti gradiš karijeru i čuvaš obitelj, a ja se, kako bi rekla moja majka, kockam sa životom. Pomirila sam se s činjenicom da neću imati djece. Mogla sam ih imati... Još šutim na tu temu. Kad tad...možda ću ti uspjeti ispričati. Tebi ili već nekome. Slučaj je za ispovjednika, ali odavno se ne ispovijedam. Kako bilo Katarina ih ima. Moj brat ih ima.
Dundo Maro je umro. Ne da mi se iz ovog stana. Ne znam zašto, ali nikada ni jednu kuću ili stan nisam smatrala svojim domom. Uvijek sam osjećala neku odbojnost stvari, stanova, kuća, raznih zemalja, gdje sam boravila, prema svojoj osobi. Priča je bila obostrana. I sama sam osjećala da nigdje ne pripadam. Nekoliko puta sam se pokušavala vezati. Nedostajalo mi je to. Jedno kratko vrijeme činilo mi se da ćemo N. N. i ja stvoriti takvu vrstu doma u Njemačkoj, ali vrlo brzo se taj osjećaj pokazao promašajem. To je valjda moja karma, sudbina, fatum ili... Ovaj stan me pak još dok je dundo Maro bio živ za divno čudo prihvatio objeručke. Počela sam ga puniti dragim stvarima. Vezivala sam se sve više. Majčino krilo, maternica drugim riječima, mislila sam. Ponekad bez ironije. Sklupčala bih se u položaj fetusa... skoro...mir oko mene. U mojoj duši. Konačno osjećaj prihvaćenosti mislila sam. Izgledalo je da će me izjedajuća sjećanja, razna kajanja.., o kojima još ne mogu govoriti... napustiti. Izgledalo je da me jad konačno napušta.., ali dunda Mara više nema. Kao da za njim polako odlaze sve pozitivne vibracije.
Na žalost morat ću poraditi na nekom novom staništu. Sad se već šuljam s novim frajerima kao da me iz gornjeg stana kontrolira vlastita majka. Izvode mi novu dramu. Vjerojatno znaš… O Bože! Očajna sam zapravo. Moram te nazvati. Ima stvari o kojima osim s tobom nemam s kim prokomentirati.
