Moja su djeca, njihovi prijatelji i moji poznanici potpisali peticiju. Ja nisam. Zna se o kojoj je peticiji riječ. Zapravo, zaboravila sam na nju, a kasnije, kad su me podsjetili nešto je u meni bilo protiv.
Ne ljubim HDZ. Previše ljudi koji su tamo poznajem i ne sviđaju mi se. Jedan od njih mi je, na početku borbe za samostalnost, a radili smo isti posao i došla sam se s njim posavjetovati oko novih ulaganja u posao, koliko ima smisla itd i ranije sam se s njim savjetovala nije imalo veze s politikom, mi je rekao doslovno: Pusti to… znaš koliko je taj posao mukotrpan. Kupuj srpske vikendice. Sad je vrijeme zato. Budzašto su. Sve dalje što je govorio više nisam čula. Otišla sam vrlo,vrlo tužna, blago rečeno. Uz snove ja živim sa stvarima oko sebe. Nisam mogla zamisliti sebe kako živim među stvarima koje su ljudi iz straha, muke ili bilo kojih drugih razloga napustili. Tuđim stvarima koje mi nisu darovane. Čak i od toga zazirem. Mislim da dio naše duše, naše osobnosti, čak i sudbine preuzmu i predmeti kojima se služimo i među kojima živimo.
Ne biramo li ime dragih ljudi za svoju djecu, uvijek u nadi da su to sretni i plemeniti ljudi, jer ne kaže li se nomen est omen.
Zvali su me u stranku. Rekla sam neću iz razloga što je moj otac bio na drugoj strani za vrijeme drugog svjetskog rata i činilo mi se da stvaranje nove Hrvatske ne treba obojiti bojama za koje je povijest pokazala da su nanijele zlo.
Jer sam čovjek snova.
Iz istog razloga nisam potpisala peticiju.
Amerika je za mene još uvijek ona truba koja se čuje kad izgleda da je sve izgubljeno. Ona konjica koja se iznenada pojavi kad su kola složena u krug i ljudi žene, djeca, muškarci u potrazi za boljim životom već na izmaku snagu i čini se da je sve propalo.
Tako je to sa mnom. Znam, znam Indijanci su patili i bili napadani. Za njihova prava bi se također borila, ali to otvora neku drugu temu...
Ali.., kako bi svijet izgledao da Amerika u prvom i drugom svjetskom ratu nije priskočila u pomoć?
Gledala sam Vedranu Rudan u emisiji nedjeljom u dva. Dobro ona je osebujna u svakom slučaju hrabra- osobno ne volim tu količinu nepristojnosti, ali takvo je vrijeme. Na kraju je pisac, nije politički obrazovana i njene procjene su procjene pisca. I sama se ljuti na ljude koji rade u novinama i preko tih novina dobivaju nagrade za književna djela. Govori koji joj se pisci sviđaju, a na kraju ispada da su to njeni osobni prijatelji. Hoću reći da je i sama pristrana, što joj ne zamjeram ali nije kompetentna da stvara sud o političkim rješavanjima kako i s kim se udružiti u nadi da ćemo sačuvati kakvu takvu slobodu. Meni je osobno sloboda moj materinji jezik i da mogu slobodno misliti i te misli izreći glasno. Ostalo!???
A ako dobro promislim u izboru između Rusije i Amerike radije ću odabrati Ameriku. Ne zato što mislim da ne pripadam slavenskoj rasi nego zato što sam uvjerena da su u Americi sloboda i ljudska prava ipak veća nego u Rusiji. Jednom… rado bih da se mi Slaveni bolje slažemo, ali vrijeme je kakvo jest.. treba spašavati goli život.
Ni Bush mi nije drag. Rastužuje me sve ono što se događa u Iraku, Afganistanu i ostalim dijelovima svijeta… Ni ono grozno provincijalno ulizništvo naših ljudi: političara, i ostalih građana mi nije drago. Ali to je tako. Ići ćemo i na olimpijadu u Kinu. U jednu Kinu gdje su ljudska prava na dnu dna!! Dajte!
Ali u današnjoj konstelaciji snaga, u današnjem vremenu mi smo u vječnoj opasnosti od naših najbližih susjeda, a za velike sile… ako dođe do sukoba sa Kinom i islamskim svijetom (bilo bi mi beskrajno žao) onda smo svi u opasnosti. Onda će se snage prestrojavati prema potrebi kako politika, kao i uvijek, prosudi.
Ja, nažalost, jer bi danas to svi trebali biti, nisam čovječica politike Apatrida sam odabrala baš zato što mislim da više ovo nije domovina mojih snova, a time odmah priznajem da sam zaostala u razvoju i ostala na nivou snova.
A sad ću priheftati jedan razgovor pri jednoj večeri. Meni je osobno bio poučan i zanimljiv. Napisala sam ga po sjećanju.
Na toj večeri kod dragog prijatelja koji se upravo vratio iz Amerike okupilo se nas nekoliko da čujemo njegove dojmove iz tog djela svijeta.. Razgovaralo se, rekla bih univerzalnim, stvarima o kojima se inače govori jer aktualnost svakodnevnice dohvaća prošlost, a seže i u predviđanje budućnosti. Kako god, moj je prijatelj neko vrijeme radio kao gost profesor na nekom sveučilištu humanističkog smjera. Prvo što je primijetio kad se vratio u domovinu je umiješanost politike i novca. Politika više nema kriterije normalnosti nego kriterije druge vrste, rekao je.
Društvo zainteresirano. Roba iznad šezdeset, sedamdeset godina. Meni osobno drage, načitane, zlatnoj sredini u razmišljanju i djelovanju težeće osobe. Mogu čuti bljak i slično, grimase gađenja lijevih. Zato jer ne pripadaju njihovim isključivostima i kratkim rezovima, ali društvo skupljeno te večeri ne bi bilo po guštu ni desnima. Okrstili bi ih jugonostalgičarima mrziteljima hrvatstva. Među njima bio je i jedan svećenik. Ali i on je iskakao razmišljanjem iz svoje sredine. Iz stvorenog imidža katoličke crkve u Hrvata.
Evo kako je to izgledalo.
Kakav je znanstveni nivo američkih sveučilišta upitao je netko?
Profesori su vrhunski. Velika je selekcija, rekao je moj prijatelj, inače homoseksualac. Diskretan, nenametljiv, ja sam bila jedna od rijetkih s kojima je o tom svom opredjeljenju razgovarao. Profesori sve znaju. Recimo na mojoj katedri predstojnik je završio je političke znanosti, a doktorirao je kulturalne studije. Bavi se novim medijima, video igrama. Inače teoretski ima određeni pristup, naime uvjerenja je i zagovara ideju tzv fan pristupa. Smatra da netko tko je obožavatelj, dakle fanovac puno više zna, na primjer, o nogometu nego teoretičari nogometa. On smatra da teorija treba kretati odozdo. Bilo čega fanovci kaže znaju više nego zapadna službena misao, jer čim ideš u neko kompliciranije objašnjavanje on kaže, to je too much europski, previše komplicirano. Previše europski. Ali on sve to zna. Pročitao je sve što postoji iz kulture, sociologije i slično, samo iz toga uzima ono što mu treba i tako slaže svoje razmišljanje.
Chomski, katastrofa netko je rekao, on mrzi. Povrijeđen je. U srcu. Ne može biti drugačiji.
I u Njemačkoj izbjegavaju kompliciranije razgovore, dodao je drugi. Nijemci su radoholičari, ali ipak…Englezi pak s nekim humorom preskoče ono o čemu neće govoriti… što čovjeka nervira ako je riječ o teoretskim strukama, jer nastaje vakum.
Ja volim Francuze netko je rekao. Svi su se složili da Francuzi imaju najbolji pristup. Šutila sam jer ja nisam na njihovom nivou. Ne poznajem struku kojom se bave tako dobro i duboko kao oni. Pabirčim i skupljam malo znanja družeći se s njima. Ali, pomislila sam kako su što se tiče Francuza posve u pravu, iako mi na neki način ta nacija ide na nerve. S jedne strane taj njihov krasni fraternite, liberte, egalite pa uopće sloboda pojedinca, sposobnost da ustanu protiv plemstva i ugnjetavanja malog čovjeka, a s druge strane šovinizam, zaljubljenost u vlastitu naciju koja prelazi svake mjere, na svakom koraku se osjeća. A onda glorificiraju Napoleona koji je na kraju porobio Europu. Ne može ga se, istina, usporediti s Hitlerom zbog nacističkog genocida, ali… Držala sam tu večer, uglavnom, zatvorena usta. Htjela sam čuti.
Problem postmoderne… Čitavo je građansko društvo u jednoj velikoj krizi, kaže jedan. Je li osviještena opasnost tog građanskog društva u smislu daljnjeg razvitka. U smislu obećanja. Kakva je sad situacija. To smo govorili pred nekoliko godina ipak se sad puno toga promijenilo. Došao je Bushov rat. Izašli su neki globalni problemi. Zapad se ponaša kao da ništa ne vidi. Ide dalje. Ima li nekih drugih razmišljanja, nekih drugih vizija?
Da, postoje tzv tribalni identiteti. Ta nesigurnost koja nastaje kad su se stupovi građanskog društva izmakli, osjeća se da ljudi trebaju oslonce koji su ponekad odlazak u nacizam ili autoritativnost ili to ili ova tribalna… Što je to pitala sam? Tribalizam, to je plemenska solidarnost koja se oblikuje kao politički program. Solidarnost onih koji su iz istog plemena, plemenska politika.
Odavno sam to spominjao, kaže jedan.
Jedino rješenje, kaže moj prijatelj je refleksivnost, samo refleksivnost, razmišljanje, sve drugo vodi od nacizma do tribalizma pa do nacionalizma
A gdje je problem solidarnosti, socijalni problem?
Taj problem solidarnosti, nažalost, kaže moj prijatelj to je nešto što je sa neoliberalizmom nestalo. To je ta 'nova desnica'. Iza toga su vrlo religiozne strukture.
Ja mislim sad izvan problema religije. Je li ta neoliberalna opcija vidi pomanjkanje socijalne države, pita ga isti?
Ne zanima ih, kaže moj prijatelj.
Ali zanima li ih vlastito funkcioniranje, pita jedan?
Oni funkcioniraju na drugoj razini. To je strašan problem. Oni funkcioniraju globalno. To je ova neoliberalna opcija.
Optimizam je završio 68', kaže jedan.
Pa ipak su to velike glave, kaže drugi, koje su neoliberalne. Moraju misliti. To je matematika. Uvijek je bilo ljudi koji su uspjeli progovoriti… unutar vlastite strukture. Izdići se iznad svega.
U Berlinu, kaže jedan, imaju trećinu poslanika Turaka i to Turaka koji su u jednoj stranci. Ta stranka, jer je radikalna, u Turskoj je zabranjena. Od svih manjina Turaka je najviše, pa se postavlja pitanje tko zapravo u Njemačkoj vlada. I drugo u Turskoj je radi radikalizma zabranjena, a ovamo su kao jedan svi u njoj. Prema tome ovaj novi novoliberalni sloj mora imati odgovornost Ima provokaciju, rak ranu… kako na nju reagirati.
Kao ovaj slučaj u Nizozemskoj sa onim redateljem.., kaže netko.
Sad je tamo odjednom sva tolerancija nestala, kaže drugi.
Pravi je problem pokušavam reći, živjela sam na zapadu, nekog sam vraga osjetila i na svojoj koži, što te tolerancije nije nikad ni bilo. Ne na toj razini jednakosti. Oni su ih samo podnosili na neki način. Bili su getoizirani unutar svoje skupine i tu su ih tolerirali do prvog ekscesa. Dobro uspješni, ali s puno više truda uspješni među njima imaju neku šansu, ali svi ostali žive paralelni život.
A što se tiče socijalne priče, kaže moj prijatelj, evo sad u Engleskoj pokušavaju sa tzv kulturnom industrijom. Izgleda da se radi o velikoj promjeni kao što je bila promjena sa agrarne na industrijsku reformu. Konkretno tip proizvodnje. Razmišljanje – generator proizvodnje. Npr, država daje razne potpore a zapravo rješava probleme nezaposlenosti. Mladi protestiraju, nemaju posla tamo ovamo ali, ako naprave neku pjesmu recimo zabavnog karaktera daju im kredit da njih dvojica trojica snime nešto- otpjevaju odsviraju i to zovu kulturna industrija. Ako propadnu, sami su krivi. Država im je omogućila. Nisu više na teret države.
Wels, sva područja koja su nekad bila industrijska sve pretvaraju u kulturnu industriju. Čak uključuju i stare jezike u to. Nove katedre na sveučilištu upravo na regionalnim razlikama. Thatcherica je zatvorila rudnike, ali netko se dosjetio jezika, izvornog govora. Posljednji koji ga je govorio, umro je pred 25 godina… u svakom slučaju dobili su novce za taj projekt kulturnih razlika.
Jesu li ljevičari danas u Europi? Gdje su se oni skupili? Jesu išli u liberale, pita jedan?
Nepristojno je u Europi biti bilo što drugo. Ako niste malo lijevo, svi to kažu, teško vama, kaže moj prijatelj.
U toj konstelaciji svega liberalnog kako Bush, koji ratuje, ulazi u igru, pita jedan?
Bush je, kaže moj prijatelj, pion nafte, te teške industrije. Svi američki potezi su više kapitalizam, klasični kapitalizam, nego neokapitalizam. To je vrst industrije, lobija koji stoji iza njega. Prvi put u Americi među intelektualcima imam osjećaj da se ispričavaju za predsjednika.
Amerika je podijeljena, kaže jedan.
Čak i na fakultetu, nastavlja moj prijatelj, jako su kritični. Pokazuju karikature, analiziraju pokrete.
Ljudi im se vraćaju mrtvi iz Iraka, kaže drugi. Tu su Amerikanci osjetljivi. Šokirala su ih ona dva tornja. Ali ako se Amerika zdrma onda će se zdrmati i Europa.
Jaka je sila Islam, kaže jedan.
Ne samo Irak. Cijela Azija, cijeli Istok.
Je li baš stoji u Bibliji da će žuta rasa zavladati…, koristim priliku upitati svećenika? Vidi se moja neobrazovanost i glupost među tim učenim glavama
Ne, ne, nikako, kaže svećenik i dodaje: Evo baš u vezi s kršćanstvom. Ispada da se kršćanstvo rodilo u Europi, a kršćanstvo se rodilo u Aziji. Tamo je počelo. A varijantu, izgled koji je dobio i što se želi pošto poto braniti zapravo je površnost kršćanstva. Jedna emanencija kršćanstva nije pravo kršćanstvo jer o bitnom malo tko misli. A to braniti..? To je suludo. Dakako da postoji kultura zgrade ali to je sve sporedna stvar ali means-razmišljanje koje je ostalo tu više nema srži kršćanstva. Oni koji razumiju povlače se u svoje oaze, kako se inače povlače.
Kako će se ta stvar, mislim u toj preambuli europskog ustava gdje se kršćanstvo ne spominje, kako će se razvijati dalje, pitam?
Stalno ponavljam, kaže svećenik, ako je kršćanstvo bilo dominantno u sjevernoj Africi za vrijeme Augustina kad su pustinje odjekivale pjesmama pustinjaka, a danas tamo možemo na prste izbrojiti kršćane, ne vidim zašto bi bilo koja europska zemlja trebala biti čuvar kršćanstva. Zašto bi Bog trebao biti čuvar Europe? Europa je imala šansu. Dugo ju je imala. Mislim da je uglavnom nije iskoristila u tom smislu. Više je razvijala samodopadni legalitet točno po židovskom nauku: Mi imamo oca Abrahama. I sad je postiđena. Turci recimo, islam naprosto osvaja. Demografski osvajaju. Mi smo se branili od Turaka.To je ono naše poznato predziđe kršćanstva. A sad Turci bez problema ulaze u Europu.
Iako, kaže drugi, ja mislim da je i kod islama ideologija, nije vjera. Uglavnom. A opet iz startne pozicije oni imaju jedan prodor, brojčano su jaki, ekonomski su jaki. A kad se spoji mnoštvo ljudi i jaka ekonomija. Bogatstvo, visoke škole, mnoštvo, nabrajao je. To je samo po sebi snaga, velika agresivnost.
Netko je rekao, govori jedan, da je Bushov napad na Irak veća tragedija za kršćane nego za Ameriku. Pitanje je hoćemo li se ikad moći oporaviti od ovoga što je Bush učinio. Mislim, mi kršćani, a pri tom Bush igra retorikom kršćanstva da pridobije zapadnu civilizaciju.
Skakalo se s teme na temu. Otvorena je tema kršćanstva. Kršćanstvo u praksi je nosivo na ideologiji i furbariji, rekao je svećenik. Jer, tu je ona poznata: Onaj koji je učen neka poučava, onaj koji je svet neka moli za nas, a samo onaj koji je mudar neka vlada. Taj mudar ne mora biti ni učen ni svet. A što su elementi mudrosti upravo furbarija-pragmatizam. Mi živimo u kraju predziđa kršćanstva, komunizma, fašizma . Kao da je ovo područje eksperimentiranja povijesti. Tu se vježba povijest. Nije vrijeme sinteza. Tu se odbacuje teza i sinteza samo je antiteza interesantna…
I zato je uvijek bilo pitanje što crkva kaže o masonima, o komunistima, govori svećenik, a nitko ne pita što crkva kaže o II vatikanskom koncilu.
Europa je što se tiče vjere umorna, kaže moj prijatelj.
Je li to i Amerika?
Pa nije na taj način. Amerika nema sumnje u samog Boga i vjeru. Njima je sumnja u ponašanje crkve. Nemaju sumnje u vjeru. Imaju sumnje u sluge Božje, sve te zataškane …pedofilske afere…
Da, čudno je to, kaže svećenik, unutar crkve se o svemu govori, ali prema vani… nije da se zatvaraju oči i uši, ne uvijek, ali evo na jednom internacionalnom skupu u Njemačkoj jedan svećenik koji je odrastao za vrijeme Hitlera, ničim izazvan, kaže: Dame i gospodo nećete mi vjerovati ali mi nismo znali da postoji Auschwitz.
Mislim, rekao je nakon kraćeg muka, mislim da su te tragedije koje se već stoljećima događaju u Europi stvorile jedan pesimizam u taj humanizam, sve.. skupa neki cinizam i nakon 68' kad se opet ništa nije dogodilo sto puta išlo prema gore pa opet ništa… A Amerika je neopterećena. Amerika nema utopije. Oni su teški pragmatičari. Zapravo oni imaju viziju da oni vode svijet, ali kad bi ih pitali kamo vode oni nemaju pojma. Oni se time ne opterećuju.
Europa ide u dekadencu, kaže jedan.
Mislim, kaže moj prijatelj nekako rezignirano, da crkva griješi…jako.
Neko je vrijeme vladao muk. Čudna je to priča kod katolika. I onda kad vide mane nekako nerado o njima razmišljaju, a kamoli da ih glasno izgovaraju. Kao da time diraju u samu srž vjerovanja. U samog Boga. A Bog je Bog. Dalek, nedodirljiv, možda? U svakom slučaju naše ga sumnje u njegovu crkvu ne mogu uništiti. Ni u jednu crkvu, jer su sve vjere i crkve ovog materijalnog svijeta njegove. To sam htjela reći, ali to nije bio predmet razgovora.
Kažite, pita drugi, kako to izgleda, koliko se radi? Vratili su se ponovo na Ameriku.
Imate stalno predavanja ili razgovore. Stalno vas obavještavaju o ovome i onome. Rade puno, puno više nego mi. Plaše se nezaposlenosti jer žive na kredit. Mijenjaju poslove. Jedu vani. Peru odjeću u praonicama. TV im stalno gori. Video igre su im jako važne. Mladi ljudi dođu s posla i idu na video igre. Komuniciraju pomoću interneta.
Netko je spomenuo kolektivno samoubojstvo u Japanu dogovoreno preko interneta.
Ne biste vjerovali, kaže moj prijatelj, neki od tih mladih ljudi odrade svoj posao i odmah se ubace na internet – video igre i komuniciraju tako s drugima. Nikad se ne vide.
Netko je upitao što je sa socijalnom orijentacijom.
Utjecajne i važne su sad postkolonijalne priče. Priče rubnih ljudi. Imaju osjećaj za socijalnu pravdu, ali to je neki drugi jezik… problemi ljudi s osjećajem da su neprekidno na pogrešnom mjestu. Ne misle se vratiti tamo odakle su došli, to im je određeno… vječni tuđinci. To je u diskursu, u predavanjima dominantna priča. Je li takav život moguć? Istovremeno imate i one sa jakim nacionalnim predznakom. Oružje, zastave, vježbe. Oružja na sve strane.
Mislim da su oni konstantno s osjećajem manje vrijednosti, kaže svećenik. Za razliku od Europe gdje su nacije stoljećima stare.
Amerikanci kažu, govori moj prijatelj, moje porijeklo je Irsko, ovo, ono, u krugu u kojem se krećem kažu to bez kompleksa. Ne znam na nižim razinama…
Europska unija tome teži, kaže jedan.
U vanjskom kontaktu, kaže moj prijatelj, su vrlo ljubazni, ali nema bliskosti. Nađete se na nekoj parti, koju netko povodom već nečeg organizira. Lijepo se razgovarate. U kuhinji, u dnevnom boravku. To traje sat, onda razlaz, svatko svojim putem. Čak niti ne odlaze zajedno. Niti u dvoje. Sutra se normalno ponovo vide na kolegiju.
Uvjet uspjeha čovjeka, kaže jedan, jest, ne pripadati nikome. To je ključ uspjeha. Nemati domovinu. To nije naša emigracija koja ima domovinu i vratit će se.
Prije dvadeset godina nismo mogli ni sanjati da čovjek u sebi može imati tako kontradiktorne osjećaje, kaže drugi. Čovjek ima pet svjetova u sebi, potpuno oprečnih i oni žive dalje. Nemamo odgovora na to.
Takvi su im i brakovi, kaže moj prijatelj. Miješani međukulturalni. Tamo su mi otkriće bili Rusi koji su nedavno došli. Ukrajinac doktorirao u Moskvi sad živi u Vašingtonu. Ruski Židovi.
Kako gledaju na rat u Izraelu, pita jedan? Kakve su njihove spoznaje?
Vrlo rijetko dođete u tu vrst političkog diskursa. Ne pričaju se politički. Priča se stručno ili nešto drugo. Na radiostanicama čujete razgovore kako demokratizirati na primjer Afganistan. Strukturu političara zapravo nisam upoznao. Da na nekim predavanjima. Dovedu fulbrajtovce da bi ti političari koji su u tom slučaju sveučilišni profesori kao Kissinger rekli nešto… Ali to je takva struktura tamo gdje sam bio.
Zanima me, kaže jedan, nedavno sam čitao od nekog agenta CIA-e inače doktora znanosti da tristo obitelji, masona, vladaju svijetom. A šef tog masonskog podzemlja nitko drugi nego engleska kraljica. Teze knjige, kao neki znanstvenici neki engleski institut hoće uništiti Ameriku. Glupo. Teorije urote, ali jako čitano. A naš narod neprekidno vjeruje u teorije urote. Kako znanstvena javnost reagira na te knjige?
Nije tajna, kaže moj prijatelj, da neke obitelji vode masonska sastajališta. U Washingtonu je takvo sastajalište. To normalno postoji. O tome govore. Ali njima je sve pitanje izbora. Možeš biti tamo, ali i ne moraš. Tvoja odluka.
Ali, kaže jedan, posljedica je teorije urote da treba zatvoriti sve institute, ako su urote onda nema povijesti. Nema filozofije povijesti. Onda nestaje sve jer je sve jasno; grupa ljudi vodi svijet. A politička kultura našeg naroda sve se više osniva na tim knjigama. Uče iz tih knjiga.
U Americi je taj nivo isti, samo onaj tko vodi taj je drugačiji, kaže moj prijatelj. Mi pak ništa ne znamo o američkoj povijesti. Tamo nije naša priča jedina priča. Tamo je puno sličnih priča.
Da li su tamo mogući veliki neredi, pita jedan?
Teško je to reći, kaže moj prijatelj. Prije pet godina bih rekao da nema koristi od tih pokreta. Ali vidite da ima. Evo ovi antiglobalistički pokreti. Drugačije se formiraju ali ima ih. Amerikancima je Michael Moor otkrio nešto što oni nisu znali, a nama je sve to bilo savršeno poznato. A vidiš oni to nisu znali.
Kako bi odredili američku kulturu, pita drugi. Još uvijek možemo govoriti o zapadnoj kulturi, kineskoj i slično, ali što je američka kultura?
Vjera u demokraciju, ali američka, kaže moj prijatelj. Na radiju dobre rasprave o svemu, ali možete slušati i nešto drugo napr: 'američki san'
Svako je područje drugačije. Boston je ponosan na odupiranje Engleskoj. Tamo je počeo Rat za nezavisnost. Kalifornija je nešto drugo. Teksas je nešto drugo. Strašno je teško generalizirati Ameriku. Jer su preveliki i strašno različiti. To se vidi u kulturi po nekim prioritetima.
Koja je razlika između Europe i Amerike generalno, bilo je pitanje?
Amerika živi od sklada religija, kaže moj prijatelj. Europa živi od sukoba religija. Amerika ima pluralizam i to je definitivno američka priča. Kulturalni, religijski.
Da li je moguć sukob religija u Americi, pita drugi.
Ne, ne mislim.., kaže moj prijatelj
Je li ovaj rat poremetio odnos prema muslimanima?
Malo jest, ali ne možete to osjetiti u nekim kontaktima. Oni se trude da o tome ne govore. Pitaju se glasno kako se osjeća muslimanska zajednica u Americi radi terorizma. Je li fer i u redu da se teroristi spominju u kontekstu muslimana? Hoće li se s muslimanima poremetiti odnosi?
Pitanja i odgovori. Uljuđeni tonovi. Jasno je da moj prijatelj ne podnosi katoličku crkvu. Iskreno, nikad ga nisam pitala je li vjernik. Nismo nikad došli na tu vrst razgovora. I na kraju, svejedno mi je. Tu večer je dovoljno jasno rekao što misli o katoličkoj crkvi, ali nitko nije povisio ton. Svi smo se zapravo u tim pitanjima preispitivali. Kao u onim bijelim noćima kad se pitaš je li tvoj put ispravan i u što si potratio tolike silne godine.
Post je objavljen 07.04.2008. u 10:36 sati.