odmak
ponedjeljak, 21.04.2008.
Stvaranje države
Kako je moja ovozemaljska zadaća biti dosadno ozbiljna I samoj sebi otežavati život stavljat ću na blog djelove mog romana koji neće nikad biti objavljen.
…………
A sada step ili guske u magli.
Canetti kaže da su simboli njemačke nacije šuma i vojska. Velike duboke šume, uspravna ponosna stupajuća stabla. Uspravni ponosni njemački vojnici. Ima neka naša pjesmica: Oh ti njeni zubići svi u jednom redu kao mladi vojaci kad u vojsku gredu… ili tako nekako. Ali ti zubići i mladi vojaci nije njemačka vojska, to smo mi, to je naša dalmatinsko-mediteranska i malo slavenska relativizirajuća duša bez čvrstoće i uvjerenja. Koliko ima veze s fašizmom, nacionalsocijalizmom i ustašama? Pa ipak možda ima, jer prije spomenuti Canetti dalje tvrdi da Versajskim ugovorom nije raspuštena Njemačka vojska, Hitler nikad ne bi postigao svoj cilj. Nikad ne bi, dakle, došlo do nacionalsocijalizma da Nijemcima nije bio 'uskraćen egzercir, primanje i prenošenje zapovijedi.' Nacional socijalistička partija stupila je na mjesto vojske, a njemačka duša i tijelo odmah se masovno uskladila sa stupajućom šumom Hitler jugendta, kukastim križevima- rečenim svastikama, koje su ukrali Indiji i hinduistima, kao i sam izraz arijevac, i ostalim grozomornim pričama i događajima.
Eins, zwei, drei. Masovni simboli u filmovima Leni Riefenstahl.
Filmovi i ostala intelektualna događanja ulaze nam u mali i veliki mozak i ostaju kao praslike.
Sjeća li se netko onih scena filma Chicago kad Richard Gere u liku odvjetnika drži završnu riječ obrane. I onda govori i pleše - stepuje. Briljira maštovito plešući step, kako to film već dozvoljava. Zadnje riječi obrane i zadnji koraci stepa je scena kojoj se neprekidno vraćam na svom DVD-iu uživajući u savršenstvu.
I Cabaret gdje se miješa stvarnost i rugajuće lice voditelja ili što god već on predstavlja u Cabaret -u. One scene mladog nacionalsocijaliste koji kristalno čistim glasom započinje pjesmu ljepoti a zatim ozbiljno poziva na službu Domovini. O Vaterland, o Vaterland zovi samo zovi, svi će sokolovi život za te dati. Ako treba, a kud ne bi trebalo, prolit će i tuđu krv. Što više, to bolje. Krvca će do koljena teći.
Što bismo mi 1918 po naški rekli?
Versajski ugovor ili
A sada step!?
Još bolje srljali smo kao guske u maglu, kako je Radić govorio u samom početku kao starozavjetni prorok, uzvikujući te svoje čuvene riječi sa razrušene govornice zadnjih ostataka hrvatske državnosti. Govoriti gluhima i pokazivati slijepima! Često citirane narodne uzrečice moje tete Roze u ovom su se slučaju pokazale točnima. Gluhci i slijepci likovi iz Narodnog vijeća, pohrlili su leteći u beogradsku maglu. Letjeti u maglu i plesati step Balkanski step. Udri jače, rekla je da će. To već na nešto sliči. To da. Enjoy yourself
Uživajmo u savršenstvu.
Može li se ikako sudbini, fatumu, usudu izmaknuti, izbjeći. Ili svi trče, bježe pravolinijski, kao u filmovima gdje nema logike, po cesti ispred neke jureće opasnosti, umjesto da se samo izmaknu u stranu. Ali što će filmu logika? Da je ima, ne bi bilo filma. Ali život, navodno, nije kazališna predstava ili film. To je nekaj posve drugega. Ide kraj, a ne znaš ga. Nema scenarija ni svemoćnog redatelja. Nema scenarija osim onog u Božjoj glavi, ali on se ne računa jer nam ga neće reći niti će utjecati na njega. Samo On sve zna i to je sve što se nas tiče, no njemu, jadničku, sigurno nije lako. Vječni život i ta ogromna količina znanja, u jednoj jedinoj osobi, o svima nama, i svim mogućim svjetovima, galaksijama i sličnima o čemu ne znamo puno ili skoro ništa, baš ništa. Ali ne govorim o Bogu, iako u općoj poplavi žalosti žalim i njega, moja priča govori o mukama obitelji B. koja i ne sluti što je čeka u budućnosti.
Ali prije nego uđem u balkanski step- i naše vojake kao male zubiće …. Riječ dvije o naknadnom znanju. Dvije tisuće i treće u Zagrebu našla sam se sa R-om. u prostorijama Matice Hrvatske na nečijoj komemoraciji. Izrečene su o pokojniku lijepe riječi kako to na komemoraciji obično i biva. Red tihog i predanog rada, red hrvatske patnje, razne godišnjice, 71' obvezatno. Govorilo se o pokojniku, ali uistinu, sjajni govornici, prijatelji pokojnika, usputno su govorili i o sebi. Uspomene suvremenika viđene očima prijatelja suputnika i supatnika. Sve sam Hrvat do Hrvata po raznim zatvorima i zabranama, nemogućnostima javnog rada uz spominjanje tihe patnje i sitnog veza na diku i slavu hrvatskog naroda.
Step u svom čistom obliku. Svi smo suzili i dlake su nam na rukama stajale uspravno.
Toliko obilje nenametljivog intelektualnog šarma još dobro držećih muškaraca, razbacanih po vrlo zgodnim, pametnim i vrlo suptilno kulturnim ustanovama i funkcijama. Prave mete za isto takve fluidno- intelektualne živuće pripadnice ljepšeg spola razne životne dobi. Čini mi se, čast iznimkama, kaj ne, svaki je i nekoliko puta oženjen sve mlađim i mlađim obožavateljicama, što pokazuje da nisu samo novci mafija boys zanimljivi Hrvaticama, nego i čisti um sa, ili bez kritike.
Oboružana pitanjima, najviše povijesnim, ali i drugim, kasnije sam R-a. držala zarobljena u nekom kafiću (neka se primjeti balkanska krčma) sve dok mi na sva nije dao odgovor. Pekla me savjest kao i uvijek kod naših susreta, što mu oduzimam dragocjeno vrijeme, ali nisam se dala smesti.
Jedno pitanje je bilo, ostala ću spomenuti drugom prigodom, a mnoga su pitanja i odgovori utkani i u ovo djelce, jedno pitanje je, dakle, bilo:
Što se tako strašno dogodilo u prvoj Jugoslaviji da su Hrvati za vrijeme NDH-a, 1941. reagirali tako kako su reagirali.
U prvoj Jugoslaviji je odmah sve pošlo krivo, rekao je. Srbi nisu prihvatili hrvatsku političku ravnopravnost. Razrušili ostatke hrvatske državnosti. Uveli srpske zakone, uveli batinanje, srpsku vojsku, raspustili hrvatske oficire, razmjestili učitelje-preselili ih po cijeloj Jugoslaviji. Zamijenili negativno novac: 4 krune za 1 dinar. Očistili hrvatske džepove zamjenom novčanica, poslije preselili bankarstvo u Beograd. Uveli ćirilicu u škole. Bilo je to potpuno razočaranje. Sve hrvatske nade, ideali o tome da bi neka južnoslavenska zajednica spasila Hrvatsku nevolja pokazala se pogrešnom.
Nakon batinanja slijedio je pravi kulturološki imperijalizam, govorio je.
Jugoslavija! Zemlja južnih Slavena na brdovitom Balkanu. Od Triglava do Vardara. Počeli smo zapravo sa Državom SHS.
Gledala sam neku američku seriju i netko je upitao: protiv koga smo se borili u prvom svjetskom ratu? Nitko ne zna. Začuđeni upitni pogledi. Drugi kaže: mislim protiv Meksika. Svi kimaju glavama. Da, da opći je zaključak borili smo se protiv Meksika.
Prvi svjetski rat. Amerika i Engleska protiv Meksika. A ostatak svijeta protiv pizde materine.
Svijet mi često sliči na svijet iz Guliverovih putovanja, nažalost bez onog romantičnog pristupa nepoznatim zemljama, koje je u doba kad je Swift pisao roman, bilo prisutno. Nepoznati svjetovi!? Eto tako je sastavljeno čovječanstvo. Od onih na vrhu divova znanih i skrivenih moćnika koji žive na najvišoj gornjoj ljestvici, moglo bi se reći na oblacima, sve ispod sebe promatraju kroz ružičaste naočale. A dolje na raznim nivoima drugi liliputanci sve do onih najliliputanaca, što bi se u Indiji reklo, do kaste nedodirljivih. Cijeli svijet poslagan u svojim ladicama i na svojim granama - nivoima. Sve do određene revolucije i sličnih neočekivanih mutacija i mutanata koji razbiju Božji, ili već čiji plan, i onda stvar krene.
U prvom svjetskom ratu Meksiko je izgubio i bitku i rat. Iako… sjećate se onog staračkog glasa s radija i njegove priče: Pobjeđivali smo, prisjećao se. Mi smo uvijek pobjeđivali. Nikako mi nije jasno, čudio se drhtavi starački glas, kako smo to izgubili rat, a uvijek smo na fronti napredovali.
Radilo se naravno, o Hrvatima koji su ratovali za Austro-Ugarsku koja je izgubila rat. A onda smo dospjeli, usprkos i sa nastojanjima Jugoslavenskog odbora, Supila, Trumbića, Meštrovića i još ponekog junoše, a i drugih grupacija u zajedničku nam zemlju Kraljevinu Srba Hrvata i Slovenaca. Gdje smo, ako smo, pogriješili? Tražili smo pomoć od naše braće na istoku. Nije li to bilo logično? Meksiko – alias Austro- Ugarska je bio daleko. Drugi kontinent koji nije više za nas mario. Pripao je Europi. Nas su prigrlili srednji i daleki istok i malo po malo nam iscijedili dušu i samopoštovanje. Učinili nas istima sebi. Zavoljeli smo ista jela i pjevali iste pjesme. Što je u tome loše, pitaju se danas mnogi? Jesmo li mi ljepši, bolji, pametniji ljudi? U čemu je k vragu vic i ostala sranja i klanja koja su slijedila nakon osnutka države Srba, Hrvata i Slovenaca.
Polako, polako, govorim sebi, slow, step by.. step
