.......
evo nekoliko ispričanih priča mojih prijatelja i poznanika prisutnih na vjenčanju kćeri zajedničkih prijatelja u Splitu. Potrebno je reći da obično na tim vjenčanjima sjedimo uz stare poznanike, takav je protokol pa su i razgovori upravo primjereni godinama.
A. T. , javni tužitelj u vrijeme komunizma u jednom dalmatinskom mjestu, pokušava mi reći:
-Sjećaš li se…. ti si već bila u Zagrebu…. Brijunski plenum…Ostalo nisam razumjela jer je glazba treštala, a i kog ću vraga sad s Brijunskim plenumom.. Pokušala sam ono malo riječi kombinirati s micanjem njegovih usnica, ali imao je bradu i brkove a la Lenjin, usne se nisu vidjele. Vikala sam -Molim i ništa te ne razumijem, ali on je bio uporan.
U P-ovoj… u studentskoj sobi… polagao sam stručni ispit…. Portir… netko me tražio. Onda niz nerazumljivih rečenica. Uzalud sam vikala: - Ne razumijem te, doći ću kod tebe kući pa ćeš mi pričati. Očito ni on mene nije čuo. Onda sam se prilagodila. Klimala glavom kad mu je lice bilo ozbiljno i smijala se kad se i on smijao. Tu i tamo čula bih po koju riječ… Udba… pištolj koji je nekom oduzeo… s tim mahati, pretpostavila sam da je dotični mahao s pištoljem u studentskom domu, pa mu ga je on oduzeo, … ostavio sam ga P-u… neka ga on vrati kad sve prođe, tako sam to na kraju iskonstruirala…. P., naš zajednički prijatelj… hodao je kroz to vrijeme Zagrebom. Posve izbezumljen… Pretpostavljam radi pištolja. Konstruirala sam i dalje. … Neka ga on vrati… Kome?… Budaletini… mahao je pištoljem… Udba…
A.T. je moj prijatelj. Bio prije pada zida, i nakon pada zida. Imao je uvida u sve strukture vlasti. Mnogima se možda činio strah i trepet. Imao je vrlo jako političko zaleđe. Očuh i majka prvoborci. Otac ubijen za vrijeme Drugog svjetskog rata. Vrijedno je zabilježiti i očevu mu smrt. U partizanima je zauzimao visoki položaj. U nekoj ophodnji za vrijeme coprifoga bio je uhapšen. Nisu znali s kim imaju posla. Smjestili su ga u podrum nekog mještanina I taj je mještanin nešto surađivao s partizanima. Ali izdao ga je. Znao je o kome se radi i izdao ga je. Tako su ga strijeljali. Taj mještanin, još živući, kasnije se popeo u komunističkoj hijerarhiji očito previsoko. Nisu mogli, a ni smjeli ništa poduzeti.
Pričanje zajedničkog prijatelja B. S-a tu istu večer.
Vjerujte mi nitko ne zna ispeći srdele na žaru kako ih ja pečem. Sve sam probao dok nisam došao do onog najboljeg. Probao sam ih peći ne posolivši i ne nauljivši ih . Zatim nauljivši ih sa biljnim uljem. Potom posolivši i držeći ih neko vrijeme u soli. Na hladne gradele. Na vruće gradele. Ne nauljivši gradele. I znate što sam zaključio: najbolje su posoljene i premazane maslinovim uljem. Tako moraju odstajati neko vrijeme. Gradele treba namazati uljem i dobro ugrijati a zatim staviti srdele. Na moje gradele stane, jer su velike negdje kilo, kilo i pola srdela, onako, srednje veličine. Pečem ih na jednoj strani. Pri tom premazujem grančicom ružmarina umočenom u maslinovo ulje. Kad ih okrenem onda uzmem onu koju sam prvu stavio i prevrnuo i počastim se s njom. Nema ništa slađeg od toga.
Njega sam, za čudo, vrlo dobro čula.
Svi su naši pokušaji ujedinjena Slavena propali kaže moj prijatelj D., tu istu večer, najbolji je primjer tu gdje jesmo… Pokušaj zajedništva sa Srbima. Pokazao se kao brak, dapače vrlo strasna veza u kojem je Srbin muškarac koji zlostavlja suprugu Hrvata i gdje smo sad. U ‘sigurnoj ženskoj kući’. Prikazuju nas na televiziji. Skrivamo se. Imamo one zaštitne gibajuće crtice preko lica dok nam se po golom tijelu vide podljevi, modrice i otvorene rane od primljenih udaraca. Ali pazi što ti kažem. Priča nije završena. Mi smo opčinjeni Srbima. Kao dobro odgojena kćer iz otmjene obitelji kojoj imponira gola sila, nadmoć, bezobrazluk. Ne, ne, kaže rezignirano vidjet ćeš… vratit ćemo se pokajnički pod krilo divljaka. Već sad vladaju nama. U vlastitoj navodno ‘sigurnoj kući’ U kulturi, na raznim položajima…
Životna priča časne sestre A., sve iste večeri.
Sve ja mogu izdržati. Preživjela sam strijeljanje. Sve je ostalo lako. Imala sam svega tri godine kad su Nijemci, a bio je s njima i jedan naš iz susjednog zaseoka, rekli su da je htio sačuvati svoje, upali u selo i skupili nas starce i djecu. Odrasli muškarci su pobjegli jer je netko dojavio da stiže vojska. Mislili su da će ih skupiti sa sobom pa su se sklonili. Ali oni su na nas ostale, ženu i djecu počeli pucati. Tu su poginuli moja majka dvije sestre i brat, a ja sam nekim čudom ostala živa. Naslonjena na majku nisam se micala. Sjećam se kao da je bilo jučer. Majka je govorila sestri. Nemoj se micati. Nemoj ništa govoriti jer će te ubiti, a moja sestra je rekla: Kako ću šutjeti kad sam sva krvava. A ja sam poslušala majku. Umirila sam se. Zatvorila oči i tako dočekala oca i djeda. To je trajalo dugo jer su se Nijemci vračali i provjeravali jesu li svi mrtvi.
Kad su naši došli. Svi su bili već hladni. Samo sam ja bila živa. Poginulo ih je tada pedeset i pet.
Moj je otac imao svega trideset pet godina. Nije se više nikad oženio. Kad bi god govorili da će se otac oženiti ja bih se bacila po podu i plakala kao ljuta kiša. A onda kad sam imala petnaest godina odlučila sam ići u časne. Nisam morala. Ondašnja vlast bi mi sve omogućila. Mogla sam se i udati. Već sam bila odrasla i dovoljno zrela, ali odlučila sam ići u časne. Bog je sa mnom očito imao neke druge namjere.
Ja se ne osjećam kriva, kaže moja dobra prijateljica A., Dubrovkinja, koja mi inače govori da sam sa svojim stavovima agresivna. Kažem joj Tito je jednako zločinac kao i Pavelić a ona mi odgovora. Ja ne znam ništa lošeg o Titu. Meni je u Jugoslaviji bilo dobro. Ti si agresivna, govori mi. Što ja imam sa cijelom tom pričom, govorila mi je i tu večer. Nikoga nisam ubila nikome naškodila. Radim i mučim se na svaki način i konačno hoću uživati. Hoću uživati u malim i velikim stvarima. Ne želim se opterećivati. I reci mi , kad smo već kod teme tko je stradao na Daksi. Tko je koga tu ubio? Tko je počinio zločin?
-Je li moguće da baš ništa ne znaš, pitam je.
-Znam samo da smo otočić barkom zaobilazili u velikom krugu. Govorili su nam: Djeco tamo se nikad nemojte ići kupati.
-I to je sve što znaš?
-Znali smo da je vrlo nezgodno ići se kupati u moru oko Dakse, kaže A. I tko je konačno tamo počinio zločin?
Joško Radica:
Daksa, otok pred dubravačkom Gruškom lukom.
… 25., 26. a vjerojatno i 27 listopada 1944. pogubljena je najveća skupina građana Dubrovnika i šireg područja, bez sudskog postupka i bez pružene mogućnosti obrane od eventualnih optužaba, od strane partizana. Na Daksi je u kratkom razdoblju, nakon prvog naleta zločina, uslijedio niz drugih pojedinačnih i grupnih smaknuća, o kojima postoje tek indicije, neki navještaji, djelomično provjerene informacije, a to iziskuje daljnje potanko i temeljito istraživanje.
Daksa je otada postala simbol stradanja, premda je to samo jedno od mjesta na kojima su jugokomunisti ubijali ljude.
Post je objavljen 03.04.2008. u 06:52 sati.