odmak
subota, 29.03.2008.
kraj Noći Vjeridbe
Ivu je upoznala te zime na proslavi poduzeća u kojem je bila pripravnica. Radio je u pravnoj službi neke tvornice ribljih konzervi na Jadranu.
Od početka je bila sigurna da je on “onaj pravi”, a tako nešto se i njemu dogodilo. Do ljeta su već bili vjenčani. Napustila je Zagreb i pošla s njim u malo otočko mjesto.
Ljeto je bilo nezaboravno. Sunčali su se goli u skrovitim malim valama još uvijek otkrivajući jedan drugog.
Ljudi su bili dobre volje. Navečer bi se mogla čuti tiha, ljetna pjesma muškaraca koji su se sastajali po kaletama. Slušala bi spokojno priljubljena uz Ivu.
Ljetne večeri iza kamenih zidova dvorišta bile su začarani svijet kojeg je tek upoznavala.
Ali, došla je jesen i zaredala su njegova putovanja. Ostajala je sama u staroj kući. Pokušavala je čitati, ali su grane stabla i kišne kapi tukle u prozorska okna, kao kakvo osamljeno biće, sličilo je na vapaj i ona se plašila.
U početku je šetala uz more. Jugo , za kojeg su svi bili nervozni, njoj je godilo. Tuklo bi morem o hridi i ispunjalo je vlagom.
No, iza mračnih prozora gledala su u nju znatiželjna lica, pa je sve rjeđe izlazila. Ulice su opustjele i u nju se polako počela uvlačiti samoća.
Hvatali su je napadaji plaća. Mučila je nostalgija za Zagrebom i roditeljima.
Mjesna poštarica sa slušalicom na uhu za vrijeme razgovora ubijala bi u njoj svaku želju da kaže nešto više osim: - Kako si mama? Kako tata? Poljubac tebi i njemu.
A onda je jednog dana stigao poziv da dođu na zaruke Ivinog prijatelja Gordana.
- Od djetinjstva smo zajedno, rekao je Ivo. - Imao je toliko veza i nikad ne bih povjerovao... uostalom vidjet ćeš.
Njena se znatiželja probudila.
- Upoznali su se prošlog ljeta. Ne poznajem njenu obitelj. Doselili su nedavno. Kupili su “kući Kolumbićevih”, koji su izumrli ili se raselili po bijelom svijetu. Kuća je dvije vale od mjesta. Samo što se nije urušila. Priča se da su je popravili i dotjerali. Sad u njoj žive majka i kći. Otac je u Švedskoj. Navodno je kći slaba, neka bolest što li, netko je spomenuo tuberkulozu. Bilo kako bilo doveli su je na more da ojača.
Naravno da ju je priča zainteresirala.
Nije bilo neuobičajeno da je Ivo na putu i da će morati ići sama.
Padala je kiša stvarajući vodeni zid između neba, kopna i mora. S asfaltirane ceste skrenula je na uski makadamski put. Gotovo je odustala, no Ivo ju je tako usrdno molio da pođe, jer Gordanovi roditelji iz nekih razloga također nisu stigli, a on više nikoga nije imao u mjestu. No morala je priznati da je bila i znatiželjna. Ubrzo će, pomislila je ne bez tuge, i ona, kao i ostali mještani viriti iza poluzatvorenih škura.
Parkirala je pred kućom. Boreći se s vjetrom i kišom potrčala je uz stepenice.
Spuštao se mrak. Valovi su udarali u hridi. Kiša je padala u naletima. Grane stabala udarane vjetrom su se savijale i činilo se kao da joj prijete ili je na nešto upozoravaju. Dugo nitko nije otvarao i nju je obuzela zebnja.
Odjednom, kad se već htjela okrenuti i ući u kola na vratima se pojavila mlada žena. U prvi tren je pomislila da je djevojka, ali u hodniku je zamijetila sitne bore oko očiju.
- Drago mi je da ste stigli, čula je nježni glas neobičnog naglaska.
Stepenicama se spuštala djevojka i ona je shvatila da je vrata otvorila majka. Ljupkost u djevojčinu izgovoru odavao je da je djetinjstvo provela u Švedskoj. Odisala je ispranošću i čistoćom. Podsjećala je na hladna sjevernjačka jutra.
Uvele su je u slabo osvijetljeni dnevni boravak. U kaminu je gorjela vatra. Soba napravljena od kamena i drva bila je vrlo ugodna. Tamna sjena ispred kamina krenula joj je u susret i ona se trgnula. Veliki crni mačak gledao ju je tren, a onda se lijeno popeo na fotelju.
Nudili su je pićem. Očekivale su Gordana. Govorile su i kretale se nadopunjavajući se međusobno. Doimale su se kao jedna osoba slučajno razdvojena u dvije. Bilo je među njima bliskosti, ali i nekog unutrašnjeg nemira i sukoba, kao kad čovjek nije zadovoljan sam sa sobom.
Učinilo joj se da je prenesena u neki nepoznati svijet, u zatvoreni krug zbivanja u kojem vladaju posebni zakoni, kao da vanjski svijet ne postoji. Cijelu je večer čak i nakon što je Gordan stigao taj dojam nije napuštao. Kao da su predugo bile same, vezane jedna uz drugu ili kao da se iz nekog njoj nepoznatog razloga natječu jedna s drugom.
Razgovori su se vodili na rubu nestvarnog. Djevojka je uporno pričala o smrti. O čistoj i lijepoj smrti.
- Ležati tamo na rubu šume dok te još grubost svijeta nije dotakla.
Gordan se smijao.
Majka ga je zamišljeno gledala. Stajala je iza kćerke gladeći njenu ruku, a djevojka se prepustila dodiru.
- Što treba više znati od onog što slutiš, govorila je djevojka.
- Predugo je bila bolesna, rekla je majka, s određenim oklijevanjem.
- O nije samo to, rekla je djevojka oštro, trgnuvši se kao da bježi od majčinog dodira. - nije samo to! ponovila je.
Majka je povukla ruku, kao oparena. Gordan je gledao u pod. Činilo se da je problijedio.
Što se događa, upitala se, uznemirena, poželjevši da je Ivo tu.
A onda kao da se baš ništa ne događa pozvali su je za stol.
Jeli su skoro bez riječi u nekoj napetosti. Majka i Gordan se nisu gledali. Djevojka bi se ponekad, činilo se bezrazložno, zahihotala.
Gordan je u neko doba izvadio prsten i stavio ga na djevojčinu ruku. Učinilo joj se da je majčina ruka zadrhtala.
Napetost je u njoj rasla i silno je željela da je Ivo tu, jer se osjećala suvišnom. Čak se je i Gordan na neki čudan način bio suvišan. Njih su dvije neprekidno bile upućene jedna na drugu. Činilo se da se ponavljaju, da oponašaju jedna drugu i tu su istovjetnost gotovo usavršile.
Majka se u jednom trenu digla i otvorila vrata blagovaonice. Pod naletom vjetra otvorio se prozor. Djevojka i ona istovremeno su skočile i počele ga zatvarati. Zastale su tren opčinjene nevremenom.
-Kasno je. I vrijeme je …Poći ću kući, rekla je djevojci., jer tu više nije bilo nikoga. Krenule su kroz vrata u hodnik i ona je u zrcalu na zidu hodnika ugledala majku i Gordana u zagrljaju. Okrenula se prema djevojci s namjerom da je zaustavi ali ova je stajala na vratima mirna, ukopana, nestvarna.
Sve se dalje događala kao u bunilu. Gordan je rekao da je neće pustiti po ovakvom nevremenu. On će je otpratiti svojim autom. Sutra tako i tako dolazi Ivo pa će dovesti njeno.
Sjećala se da su majka i kćer ostale na vratima. Svijetlo iz kuće uokvirilo je njihova dva lika, a njoj se činilo da je majčin lik nekako smanjen i beživotan.
Odavno se nije osjećala tako izgubljenom. Istuširala se u toploj vodi, popila čašu toplog mlijeka i tabletu za smirenje i uvukla se u krevet. Prije toga je dobro zatvorila škure i provjerila jesu li vrata zaključana.
Spavala je kad je stigao Ivo. Otvorio je prozore. U sobu je prodrlo svijetlo. Kiša je odavno prestala. Poletjela mu je u zagrljaj.
-Ivo.., počela je.
-Znaš li da je majka mrtva?
Znala je o čijoj se majci radi.
-Bio sam tamo. Jutros su istim brodom doputovali sudac istražitelj i sudski vještak. Našao ju je Gordan sinoć kad se opraštao od djevojke. Znam da si bila sinoć tamo. Ispričao nam je da je nakon što te otpratio i vratio se natrag zatekao djevojku. Rekla je da je majka umorna i da je pošla spavati. Djevojka je bila vrlo tiha. Sjedili su kratko gotovo da nisu razgovarali. Odlučio je otići da se i ona naspava. Kiša i vjetar je stao. Odozdo sa mora čuo je mijaukanje. S otvorenih vrata na kojima je stajala djevojka dopiralo je svijetlo. Zgrabio je mačka ali dolje u moru ispod stijenja učinilo mu se da vidi nešto u moru …neko tijelo. Povikao sam i ona je sišla. Mačak se istrgnuo i skočio na nju tako silovito da ju je skoro srušio….
Moj Bože, što se događa, mislila je?
-Što je rekla djevojka, pitala je tiho?
-Samo šuti. Možeš zamisliti. To je strašno. Pretpostavljaju da je mačak izletio van i da ga je majka htjela vratiti u kuću pa se pri tom okliznula i pala u more. Drugog objašnjenja nema.
Moguće, mislila je ali nije mogla zaboraviti djevojčin izgled te noći u hodniku njihove kuće. Bilo je nečeg u očima, nečeg ukočenog kao u pogledu lutke. Zar i sama nije otišla naglo, tjerana nekom potrebom za sigurnošću i toplinom.
-Odvedi me odavde Ivo, plakala je. –odvedi me molim te. Ne mogu više.
Uskoro je bio premješten u Split.
U kuću Kolumbićevih više nitko nije došao. Djevojka i Gordan su otišli i o njima se više nije ništa čulo.
Ona je otada izbjegavala odlaziti na otok. Niti njemu niti ikome drugome nije nikad pričala o stvarima koje su se te noći događale u toj kući.
Napetost je u njoj rasla i silno je željela da je Ivo tu, jer se osjećala suvišnom. Čak se je i Gordan na neki čudan način bio suvišan. Njih su dvije neprekidno bile upućene jedna na drugu. Činilo se da se ponavljaju, da oponašaju jedna drugu i tu su istovjetnost gotovo usavršile.
Majka se u jednom trenu digla i otvorila vrata blagovaonice. Pod naletom vjetra otvorio se prozor. Djevojka i ona istovremeno su skočile i počele ga zatvarati. Zastale su tren opčinjene nevremenom.
-Kasno je. I vrijeme je …Poći ću kući, rekla je djevojci., jer tu više nije bilo nikoga. Krenule kroz vrata u hodnik i ona je u zrcalu na zidu hodnika ugledala majku i Gordana u zagrljaju. Okrenula se prema djevojci s namjerom da je zaustavi ali ova je stajala na vratima mirna, ukopana, nestvarna.
Sve se dalje događala kao u bunilu. Gordan je rekao da je neće pustiti po ovakvom nevremenu. On će je otpratiti svojim autom. Sutra tako i tako dolazi Ivo pa će dovesti njeno.
Sjećala se da su majka i kćer ostale na vratima. Svijetlo iz kuće uokvirilo je njihova dva lika, a njoj se činilo da je majčin lik nekako smanjen i beživotan.
Odavno se nije osjećala tako izgubljenom. Istuširala se u toploj vodi, popila čašu toplog mlijeka i tabletu za smirenje i uvukla se u krevet. Prije toga je dobro zatvorila škure i provjerila jesu li vrata zaključana.
Spavala je kad je stigao Ivo. Otvorio je prozore. U sobu je prodrlo svijetlo. Kiša je odavno prestala. Poletjela mu je u zagrljaj.
-Ivo.., počela je.
-Znaš li da je majka mrtva?
Znala je o čijoj se majci radi.
-Bio sam tamo. Jutros su istim brodom doputovali sudac istražitelj i sudski vještak. Našao ju je Gordan sinoć kad se opraštao od djevojke. Znam da si bila sinoć tamo. Ispričao nam je da je nakon što te otpratio i vratio se natrag zatekao djevojku. Rekla je da je majka umorna i da je pošla spavati. Djevojka je bila vrlo tiha. Sjedili su kratko gotovo da nisu razgovarali. Odlučio je otići da se i ona naspava. Kiša i vjetar je stao. Odozdo sa mura čuo je mijaukanje. Pošao je dolje da ga vrati u kuću. S otvorenih vrata na kojima je stajala djevojka dopiralo je svijetlo. Zgrabio je mačka ali dolje u moru ispod stijenja učinilo mu se da vidi nešto …neko tijelo. Povikao sam i ona je sišla. Mačak se istrgnuo i skočio na nju tako silovito da ju je skoro srušio….
Moj Bože, što se događa, mislila je?
-Što je rekla djevojka, pitala je tiho?
-Samo šuti. Možeš zamisliti. To je strašno. Pretpostavljaju da je mačak izletio van i da ga je majka htjela vratiti u kuću pa se pri tom okliznula i pala u more. Drugog objašnjenja nema.
Moguće, mislila je ali nije mogla zaboraviti djevojčin izgled te noći u hodniku njihove kuće. Bilo je nečeg u očima, nečeg ukočenog kao u pogledu lutke. Zar i sama nije otišla naglo, tjerana nekom potrebom za sigurnošću i toplinom.
-Odvedi me odavde Ivo, plakala je. –odvedi me molim te. Ne mogu više.
Uskoro je bio premješten u Split.
U kuću Kolumbićevih više nitko nije došao. Djevojka i Gordan su otišli i o njima se više nije ništa čulo.
Ona je otada izbjegavala odlaziti na otok. Niti njemu niti ikome drugome nije nikad pričala o stvarima koje su se te noći događale u toj kući.
I onda što je pisica htjela reči i što vi mislite da se zapravo dogodilo?
