Rana jesen je u Dolini najljepše godišnje doba. Na padinama brdašca smještene su kuće stanovnika Doline. Rijeka, koja je protjecala kroz mjesto vijugala je dolinom ulijevala se nekoliko kilometara južnije u more. U maticu su se slijevale manje rijeke i pritoci. Priznajem, ne idu mi opisi prirode, ali priroda je u Dolini zaslužila nekoliko riječi. U jesen vode bi iz Bosne i Hercegovine nahrupile puneći, nešto sjevernije od Doline kanjon rijeke. Razlijevale su se, potom, u Dolini preko njenih obala penjući se preko nasipa plaveći trg i park u samom mjestu. Nekad bi se voda popela do podruma prvih kuća. Cijela velika dolina nizvodno od samog mjesta sve do mora bila bi poplavljena. Iz vode bi virila samo rijetka stabla vrbe. Biblijski prizor. Poplavljena dolina izgledala bi kao napuštena zemaljska kugla po kojoj još plovi Noa s ljudima i životinjama koje je u svojoj velikoj arci skupio. Očekujući goluba s maslinovom grančicom u kljunu.
O Magdalena, rekla sam sama sebi, što se u tvojoj duši i srcu zbiva kad su ti prizori djetinjstva došli u sjećanje.
.........
........
Je li već bila svjesna da se samo radilo o zanesenosti srca potrebna ljubavi i tijela kojem su proradili hormoni? Stvoritelju dragi i premili što nam to radiš? Pogledaj u kakvu si nepriliku uvalio Katarinu. Zapovjedio si: širite se i množite se. Idite po cijeloj kugli zemaljskoj i stvarajte djecu meni na sliku i priliku.
Što Ti tražiš?
Čemu se nadaš?
Što je ostalo od tvoje slike i prilike? Pogledaj nas. Crni, bijeli, žuti, miješani, kosooki, plavooki, crnooki, niski, visoki, dobri, zli, bolesni, defektni, bogati siromašni, puni srca i oni bez srca, pametni i prepametni i oni glupi. Ratnici i kukavice. Übermensch-i i ‘nedodirljivi’, zadnji na ovom svijetu. A tek vjerovanja i proroci lažni i pravi koja si posijao po ovoj svemirom plutajućoj kugli koja bi se svaki tren mogla prestati okretati i onda: Zbogom diko vidjet ćemo se. Ili se nećemo vidjeti? Ili ćeš ponovo poslati sina? Istog ili nekog drugog sina. Koliko si sinova spreman žrtvovati za nas?
A mi? Kome vjerovati? Što raditi? Jesu li tvoje upute posve jasne? Jesu li nam oni koji su ih prenosili napisali baš onako kako si rekao i mislio? Ili se može tumačiti svakojako kako to pismoznanci i drugi, više ili manje mudri ljudi rade.
U tom košmaru ljudi i ideja što napraviti? Kako će običan mali smrtnik u svom kratkom vremenu iz nesvjesnog početka do smrtnog kraja razdiran kemijom koja kola njegovim žilama, željama, odgojem, okolinom, zapovijedima, idejama i ideologijama, potrebom za ocem i majkom pa i potomcima, znati što mu je činiti? Jesi li ti znao kad si nas stvarao što će od nas biti?
Jesi li znao?
Ako si znao zašto si..? U vjekovima u kojima smo postali svjesni… odkad mislimo, a mislimo li… koliko si milijuna puta čuo ovaj vapaj. Je si li zato u smrt poslao vlastitog sina? Zbog našeg vapaja? Ili su te vodili posve drugi razlozi. Nama iracionalni. Ili što bismo htjeli vjerovati, razlozi čovjekoljublja?
Razlozi čovjekoljublja?
Ali što je pošlo krivo?
..............
..........
Katarina je rađala, treba li dodati uz muke, kak' se spada.
.........
Curica je, uzbuđeno je rekao dr Lovro Bakočević.
Petar i fra Luka su istovremeno upitali.
Kako je Katarina?
Ležala je gore u sobi. Iscrpljena, nije pokazivala previše zanimanja za dijete.
.......
......
Katarinu, po uputama doktora Lovre, nisu odmah pustili spavati. Izgubila je previše krvi koju je trebalo nadoknaditi. Trpali su joj tekućinu na silu.
Slušala ih je nevoljko. Uz krvcu izgubila je i svu snagu. Dijete nije mogla dojiti jer nije imala mlijeka pa su odmah u mjestu našli mladu majku koja je imala dovoljno za svoje dijete i za njeno dijete.
........
......
Katarina je bila buntovnik. Živjela je u krivom vremenu. Iako za takvu vrst buntovništva svako je vrijeme krivo. Njeno djelovanje razaralo je samo Božje djelo. Njegove zapovjedi i ustroj. Zakone. Od početka do kraja. Poštivanje oca i majke. Muža kojeg nije imala ni htjela. Dijete iz izvanbračne veze. Ni otac se zapravo nije znao. A onda nije pokazivala kajanje. Čak ni neku preveliku brigu za dijete. O, vrlo se igrala sa svojim rajskim mjestom, a njen dušobrižnik, ujak fra Luka Dabelić volio ju je toliko da to nije želio vidjeti. Ili je i on sam pripadao buntovnicima?
Koliko bi tu bilo materijala za Vjeru. Vražjih djelovanja koje bi ona odmah uočila, a meni promiču kao ljudske osobine.
Zlatna jesen. Jematva. Kroz kuću, dvorište i konobu tekla je rijeka težaka. Kola prepuna pletenih košara s grožđem, koje se prekrcavalo u badanj. Radilo se vino. Pekla se rakija. Buka, miris dropa. To nije mogla biti posebno drugačija slika nego sjećanja mog djetinjstva. Manje od jednog stoljeća. U mjestu se otvarala Hrvatska čitaonica. Jesen je inače bogata događajima. Vihorili su se razni barjaci. Od crkvenih do onih sa hrvatskim obilježjima. Ljudi u narodnim nošnjama. Pjesma, veselje. Pozdravni govori.
Prvaci narodnjaka. Došli su iz cijele Dalmacije.
Don Mihovil Pavlinović, jedan od prvaka Doline, držao je govor. Ne treba smetnuti s uma da je Dalmacija u to vrijeme bila najnerazvijenija pokrajina, sad već,Austro-Ugarske monarhije.
Najjužnija i najtužnija.
Ostavimo po strani obitelji kao što je ona iz koje je potekla Katarina. Pravo stanje stvari je bila divlja neuništena ljepota krajolika i ogromno siromaštvo stanovnika. Bavili su se poljoprivredom. Vladao je kao i u cijeloj Dalmaciji kolonat. Veleposjednici su seljacima iznajmljivali svoju zemlju u nasljedni zakup,’na livel’. Poreze, troškove su zakupci plaćali sami, a gazdi su davali polovinu, trećinu ili već nešto od prihoda kako bi se dogovorili. Izloženi na milost i nemilost vremenskim prilikama i neprilikama, često su ostajali bez ljetine i bilo kakve mogućnosti da plate, nekad i da prežive.
O kako to tužno zvuči.
Zašto se zaboga ne prihvatim pisanja veselijih tema.
Ali i tu se može izvući neka zgodna priča. Kažu da je jedan takav zakupac nakon što mu je grad veličine kokošjeg jaja, kako bi rekli meteorolozi, potukao svu ljetinu, sutradan kad je ponovo počelo sijevati i grmjeti izišao pred kuću pogledao u nebo i rekao:
Svijetliš, svijetliš… Gledaš li možda je li što ostalo da dovršiš svoje djelo.
Dolina vrlo južna i vrlo tužna. Nisu je uzalud zvali ‘Dolina od Boga prokleta’ i slali nepodobne u njena močvarna i malarična - lošeg zraka područja.
Don Mihovil Pavlinović otvarao je Hrvatsku narodnu čitaonicu. Doputovao je dan ranije. Do kuće Petra Dabelića gdje je odsjeo, a gdje će se otvoriti i prva Čitaonica, dopratili su ga konjanici, rondari i mnoštvo ljudi. Tamo je susreo svog poznanika i prijatelja fra Luku i drugog dragog prijatelja gorljivog i vatrenog domoljuba dr Lovru Bakočevića. Jesu li mu prešutjeli svoju muku. Tek rođeno dijete bez oca. U svakom slučaju Petar je, po običaju, obilno pomogao u troškovima oko proslave. Ustupio je uostalom u donjem dijelu kuće prostor za Čitaonicu.
Okupljeni narod je znao tko je don Mihovil Pavlinović. Svećenik, političar, narodni zastupnik, književnik. Putnik. Uvijek u potrazi za dobrom svog naroda.
-Dajte mi ljepotu zemlje i vode: pučine polja, zrcala jezera, gajeve zahumlja: tihu maticu podražite vratolomnim utocima, obrubite rudinastim obrvami, razvedite niz dionice, niz jarke; dajte plugu oranica, srpu njiva, kosi livada: tu mi ljepotu dajte pod nebom s kojega žari ka oko junačko; pa eto naporuč vam konja jahatih i čamaca plivača, da se utrkivate, da gospodski lov lovite, da veselo vino pijete…
Čuješ li te riječi koje se okreću, obrću, vrte između jezika i ostalih dijelova usne šupljine, puče hrvatski. Zaboravljene riječi, koje nam danas kad ih na silu vraćaju kidaju živce. Mnogima su dapače neugodne. Ali jednako, zaboravljene, boguinarodu (lektori, prste k sebi od ove zajedničke riječi) ugodne osjećaje. Ali danas mnogima i mrske osjećaje.
Prepisala sam početak govora iz male narančaste knjižice na čijoj je naslovnici bila originalna zastava koju je puk u to doba nosio. Izvezena crveno, malo izblijedjela pa je više izgledala ružičasto, bijela i plava s grbom-šahovnicom pri desnom kraju i iznad grba krunom. Na riječima kvačice, apostrofi et cetera. Naglasci uzlazni i silazni, razne male, vedre, razigrane kvačke koje su kasnije nestale u nesmiljenoj zapovijedi: Piši kako govoriš da te ceo svet razume.
Tako je govorio dobru uru i po. Ne samo o ljepotama, nego i o povijesti kraja i potrebi
govora hrvatskim jezikom i odupiranju tuđincima i čežnji ujedinjena sa ostalim hrvatskim zemljama.
Molim, neka se primijeti: ne rugam se. Moja duša ponekad pripada tom vremenu i srce mi plače nad vrlo često naivnim i uzaludnim nastojanjima ujedinjenja ove jedine nam Lijepe Naše. Moja će prijateljica Vjera možda misliti da me ona vratila rodoljublju, ali rodoljublje i domoljublje je čudna biljka. Rastu i kad se najmanje nadaš. U jednom trenu primijetiš kako iz tebe kao iz kišne zemlje jedno toplo jutro raste mladica domoljublja. Pripadnosti. Odjednom su ti sjećanja na djetinjstvo vezana uz zemlju koja miriše i ljepša je nego ijedna druga zemlja. More ima posebnu boju. Tvoje je. Svemu tu pripadaš i sve pripada tebi. Govori se jezikom koji te obavija kao praiskonska, prva misao. Riječi su otkinute od tvoje kože i duh je smiren negdje u dnu tvog srca, tiho plače radostan.
Radosti je bilo i u puno dijelova svijeta. Ne može se zanijekati ničija ljepota , ali mirisi moje domovine ne postoje nigdje, nego ovdje na ovom tlu gdje sam rođena. U ovoj kolijevci koja me još uvijek lagano uljuljava u sigurnost djetinjstva i ljubavi bez ograničenja.
Zaboga Magdalena što ti se događa? U tvojim lutanjima svijetom što su ti sve pokazali? Najljepši je zalazak sunca, rekli su nam, na Baliju. U mjestu gdje je budistički samostan, kad je plima, okružen sa svih strana morem. Tu je i otrovna sivo- srebrena zmija, čuvarica samostana, koja nestane u pijesku pokrivena morem do sljedeće oseke kad je njeni poklonici i čuvari ponovo traže, pronađu iskopavajući pijesak pa i pod cijenu da ih ugrize i usmrti. Ali što je to za njih. Oni vjeruju da će se na ovom svijetu ponovo pojaviti. Sve je karma. Jest, sunce je tamo na zahodu ogromno, crveno . Polako nestaje na horizontu a brojni turisti, crni, bijeli žuti i ostali škljocaju svojim aparatima i zuje svojim kamerama. Dodiruju i zmiju jer to donosi sreću. I uopće u zraku se osjeća mir pomirenja prirode i ljudi. Na svakom ulazu u dvorište ulicu i slično su ‘vrata’- dva stupa s bogovima čuvarima ulaza, a u jednom starom selu vidjeli smo na svim kućama vrata-ulaze vrlo, vrlo uske. Toliko uske da se čovjek jedva provuče. Pitali smo: Zašto?
Zato jer je zlo toliko veliko da se kroz ova uska vrata nikako ne može provući, objasnili su.
A nama se iz turističke smirene atmosfere čini da se tu nikakvo zlo ne može dogoditi. More nema ovu modru boju. Zrak nije proziran. Nema lavande, nema ružmarina ni maslina sa svojim kvrgavim nogama i rukama. A ni sunce ne grije kao što ovo grije.
Bljak! Još tri put bljak, ali ipak ću ostaviti.
Bez obzira na uska vrata i ostale mjere opreza i tamo se zlo događa. Nekoliko mjeseci kasnije čitam da je u obližnjoj Mirti bačena bomba usmrtila preko dvjesto ljudi. Neka je već teroristička akcija ili reakcija preuzela odgovornost.
..........
...............
Post je objavljen 13.03.2008. u 07:59 sati.