odmak
utorak, 18.03.2008.
NOSILAC PORUKE -stavila sam pod priče ali zapravo bi trebalo pod Šala.
To jutro, kiša je upravo prestala, djevojka je otvorila oči.
Opet je sanjala oca i majku. Malu seosku crkvu gore na vrhu sela i kuću u kojoj je nekad živjela.
Ponovo je bila tamo. Baš onog dana kad je igrajući se utrčala u kuću, a otac je njen uzeo za ruku i s njom izišao na dvorište i posjeo je pored sebe na konja. Konj ih je vodio puteljkom među kućama, pa zatim kroz polja, galopirajući sve brže i brže dalje u šumu.
Došli su tu u ovu kuću, kraj izvora. Bio je već mrak. Šuma se glasala noćnim šumovima. Otac ju je na rukama unio u kuću. Ona još osjeća njegov miris povjerenja i sigurnosti.
Gorila je vatra. Za stolom sjedeći u tišini kuće, otac joj reče:
- Kćeri moja, ostat ćeš ovdje dok ne pošaljem poruku. Molim te vjeruj mi . Znaj da te ljubim i činim ovo za tvoje dobro. Poruka će biti jasna i ti ćeš je razumjeti. Dotada budi radosna. Ovo mjesto je tiho, lijepo i puno dobrote. Živi dakle i čekaj.
Poljubio ju je zatim i otišao.
Sjedeći u kutu, strahujući, izvana su se čuli krikovi i jecaji mraka, probdjela je dan i noć, dok je san nije shrvao.
A onda je spavala, ustajala hodala i jela. Ljepotu mjesta nije primjećivala. Samo je čekala.
Dani i noći u čekanju.
Jedno jutro je rekla: - To će biti baš ovo jutro.
U taj tren netko je pokucao na vrata.
O radosti!
Otvorila je vrata i pred njima ugledala Čovjeka. Ustuknula je korak ne skidajući pogled s njegova lica grubih crta i umorna izraza.
- Tko si?
- Gospodar moj me šalje. Nosim poruku.
- Moj otac te šalje, pitala je tiho, očekujući, stišavajući sebe iz straha da nije sam, da nije varka. O radosti, njen otac ga šalje.
- Ti dakle dolaziš od mog oca, još jednom, pa još jednom je uzbuđeno pitala.
- Uđi! Da znaš samo koliko sam čekala. Da znaš samo na što su sličili moji dani. Ali sad je tome kraj.
- Ja, neodlučno će, donio sam samo poruku. Nije mi se zaustavljati. I druge poruke čekaju.
- Pa.., reci mi dakle. Reci mi tu poruku. Što je rekao? Ti ni ne znaš koliko si me učinio radosnom. Što je rekao moj otac? Reci mi . Govori, molim te.
- Poruka je unutra. Pečat je netaknut. Unutra ti piše...
Zar i on sam nije zastao prepadnut tišinom koja je nastala.
- Piše, pitala je stisnuta srca. - Zar je moj otac zaboravio da ja ne znam čitati?
Zato je poslao tebe, veselo je dodala. Ti ćeš mi pročitati.
Gledala ga je s očekivanjem, ali on je šutio. Spustio je glavi i stajao mirno.
- Nosioće poruke, skoro je šaptala, toliko tiho su tekle riječi. Zašto šutiš? Ti moraš znati čitati!
- Ne, rekao je i sam ražalošćen, - ja ne znam čitati. Ja samo prenosim poruke.
Mala je djevojka, ruku spuštenih niz tijelo, kose spuštene niz pleća, stajala mirno i plakala bez glasa. Suze su natapale njeno lice, slijevale se niz njene usne, tražeći put još dublje od njenog srca.
U srcu nosioca poruke počela je rasti sumnja i žalost.
- To nije prvi put gospodaru, govorio je u sebi. Zaboravio si da sam ja samo čovjek. Prošao sam tolike pute, prenio tolike poruke, a ti me šalješ na sve teže i teže zadatke. Sad te pitam: Zašto? Zašto si baš nju tako okrutno prevario? Vidiš li je i ti kao što je ja vidim ili je tvoje srce već pretvrdo?
Pošao je zatim prema djevojci i pomilovao je. Osjećao je drhtanje malog tijela. Osjećao je kako je jecaji potresaju. Nije imao snage ostaviti je tako. Polako i pažljivo milovao joj je kosu, spuštao ruke niz tijelo, nježno joj ljubio oči i vrat.
I tu, daleko od svih djevojka i nositelj poruke otkrili su novi nepoznati svijet.
Bila je skoro noć kad je nositelj poruke napustio kuću.
Djevojka je sjedila u kutu, strahujući. Izvana su se čuli jecaji i krikovi mraka. Probdjela je tu noć, slijedeći dan i noć, dok je san nije shrvao.
Ono što oboje nisu znali, jer poruku nisu ni otvorili, da u njoj nije stajalo ništa.
Bio je to samo čisti, bijeli list papira.
