odmak
četvrtak, 06.03.2008.
Isječak iz romana
Prvu večer u Rimu večerale smo u restoranu Galleria Sciarra, u kojeg smo bile upućene od našeg mladog poznanika G-a., umjetnika, koji već nekoliko godina živi ili životari u Rimu pokušavajući dokazati da kvaliteta i posebnost može uspjeti i bez podrške. Uživale smo u jelu. Nismo previše razgovarale. Neki ljudi za stolom do nas napadno su nas promatrali. Čula sam upitni komentar: Sestre!? Ne lezbijke, rekao je netko od njih. Vidiš da su posve jednako obučene. Baš zato kažem sestre. Slične su. Ne lezbijke, drugi je bio uporan.
Zapamtila sam ih. Kasnije u gradu prošli su pokraj nas. Turisti kao i Indijanci iz knjiga Karla Maya kroče uvijek uhodanim stazama. U nekom vodiču pisac se dosjetio pa je nacrtao i stope. Prvi dan: stopica do stopice crkva sv. Petra, pa stopa do stope i vatikanski muzeji itd. Onda drugi dan stopa do stope: Koloseum pa …moram se zaustavit. No dakle jedna od žena među njima se okrenula za nama. Prepoznala nas je i upozorila ostale. Smijali su se podrugljivo. Sestre ili lezbijke? Mogla sam im reći ni jedno ni drugo. Nije mi bilo važno. U jednom trenu me zabavljalo.
Kasnije, ležala sam u krevetu pokušavajući zaspati. Okretala sam se, zatvarala oči, razmišljala o nečem posve neutralnom, ali nije išlo. Teško mi je padalo Katarinino stanje. Da joj ne smetam digla sam se i otišla u kupaonicu. Vrtjeli su mi se u glavi i komentari društva iz gostionice. Katarina ih je možda čula, a možda i nije. Nije me brinula konotacija njihove primjedbe. Ne u smislu onog kako su nas vidjeli. Nešto je u našem načinu ponašanja pokazivalo da smo previše orijentirane jedna na drugu. Neka bolesna navezanost? Kao da smo jedna jedina osoba. Prožimale smo jedna drugu. Znala sam taj osjećaj. Zbog te smo se prožetosti jedna drugom i svađale. Upravo kao stari bračni parovi. Zato sam i čula primjedbe.
Što uopće tražimo u Rimu, pitala sam se? Nismo li trebale prestati prekapati po prošlosti? Razglabati da je bilo što nije bilo i te gluposti. Zar konačno nije bilo dosta?
Postale smo dosadne jedna drugoj a i svima ostalima. Prošlost kao da je potpuno zavladala našim životima. Ja sam se nekako još i borila protiv toga, ali Katarina joj se prepustila. Još prije nego je umro dundo Maro, uporno je i dalje htjela putovati na mjesta gdje su njeni stari boravili i studirali. Jest prestala je o njima pisati, ali kao da su se njihovi duhovi preseljavali u njeno bolesno tijelo. Vladali njome.
Kako bilo taj smo put lutale Rimom. Tu večer je mirno, bar mislim, spavala dok sam se ja da joj ne smetam, sjedeći na školjki zatvorenog wc-a kao na najudobnijem mjestu na svijetu, pokušavala vratiti u okvire humora. I taj prostor mojih bjegova traži mali osvrt. Pogledajmo samo filmove u kojima se ogleda naša mašta i stvarnost. Što se sve u pred prostorima vidi. Ženskice koje popravljaju šminku jer se svijet vrti oko punih crvenih, vedrih obećavajućih usana - muškarac je taj dan ispunio kvotu zarađivanja – vođa čopora osvaja nove terene - produžuju mladost još je moćan. Potentan! Vidjeti se tu mogu sukobi suparnica ili kratki prekid stanja u glavnoj prostoriji u kojoj su se našli muž, ljubavnik, njegova žena i muževa ljubavnica. Razne druge nezgodne situacije. Ili kratki pogled u ogledalo, gađenje nad samim sobom, ali gotovo je. Prekasno. Stvari su već krenule svojim tijekom i sutra nema novog dana. Ili ipak postoji nada. A tek u muškim wc-ima. Mudri razgovori, prijetnje dok mokraća otječe u onim školjkama smiješnog izgleda, ali obuzdajmo maštu. Stvar je vraćena natrag. Povlače se smičci hlača i obično se ovlaš peru ruke, ali zato sve češće vrlo pažljivo zubi, ali sad uistinu dosta, priča je vrlo ozbiljna i tiče se prvog pitanja: Zašto, zašto smo tu i zašto nam se sve to događa?
Što smo uopće nas dvije tražile putujući po bijelom svijetu? Osmisliti svaki trenutak? Imati zadatak koji će nas prikovati za vrijeme osjećaje, kožu, prisutnost? Jesu li nam životni sokovi nestajali iz žila pa smo pokušavale zadržati prisutnost ovog tijela koje propada i imaginarnog duha u kojeg sam se trudila vjerovati. Ona istražujući, ja, prateći je. Promatrajući i vrebajući njene interese dokazujući sama sebi da ih i ja još imam. Zato su me pogodili komentari sestre ili lezbijke. Na nama se vidi interes, rekla bih, bizarni interes za prah i pepeo jer nas život, pulsiranja strasti, žeđ za životom više ne drži. I naši su pokreti samo imitacija pokreta mladosti. Umjetno izgrađeni. Odglumljeni, ne prirodni. Neprirodni i nakaradni. Koketni odmak glavom. Ubrzani, žustri hod. Odglumljena nezainteresiranost za promatrače. Ponašanje curica, no u našem slučaju promatrača više nema. Spada li u to nemarno, na rubu ekstravagancije odijevanje? Nosimo iste boje. Safari boje. Ovog ljeta moderne. Slojevita nemarna odjeća lepršala je oko našeg umjetnog brzog hoda i naših usredotočenosti koje su mogle izgledati umjetno, pa ipak to nisu bile. Još je u meni ali i Katarini bilo potrebe za nečim, pa makar se radilo samo o papirnatom istraživanju. Fra Luka je neko vrijeme boravio u Rimu. Činjenica je da smo se dugo bavile fra Lukom.
................
Tada, te rimske noći sjedeći u kupatilu, priznajem, pomalo uznemirena, dok je Katarina spavala, nisam znala hoću li plakati ili se smijati. Što ja tu radim, pitala sam se. Umjesto da živim do pretposljednjeg daha, pratim jednu zanesenu luđakinju u njenim maštarijama kroz pola svijeta i to je, između ostalog, vrlo skupo, a onda sve to, još, u najboljoj namjeri šaljem drugoj luđakinji Vjeri na obradu.. Jeftinije bi nas sve tri došao psihijatar.
Dan prije mi je Katarina, zaronjena u arhiv, pokušala govoriti o fra Lukinim dvojbama i sukobima unutar crkve.
Fra Luka je bio anacionalan, rekla je.
Po prirodi stvari, rekla sam, slažem se s tobom. Kršćanstvo bi trebalo biti nada za svakog; crne i bijele, žute, narančaste i modre i još tko zna koga. Nikakve diskriminacije. Svatko može biti kršćanin. Isus je rekao svojim apostolima: Idite i propovijedajte. Ali pogleć kako se to završilo. Nasljednici su uglavnom hodali okolo naoružani do zuba i ubijali. Koliki mrtvih u ime vjere.
Ali fra Luka je bio, pokušala je nešto reći … Bila je u jadnom stanju. Govorila je tiho. Skoro šaptala. Pokazivala je sve manje interesa pa bih je slušala, ali taj put, taj put u Rimu bila sam nestrpljiva. I njeno me stanje činilo ljutitom i agresivnom. Ponekad se s njenom bolešću nisam znala nositi. Činilo mi se, ako joj na neki način prodrmam preostale zdrave stanice njenog organizma preuzet će situaciju i sve će ponovo biti kao prije.
Daj Katarina, rekla sam, ne možeš na taj način govoriti o čovjeku, dapače svećeniku, s početka devetnaestog stoljeća u zemlji kao što je tada bila naša, podijeljena na bezbroj pokrajina u raznim tuđinskim šapama. Čak nismo govorili istim jezicima. Još su se po polutajnim i tajnim sastancima pitali: Što kažu u Beču? Vijesti su stizale nakon mjesec dana brzog jahanja. Vijest je tad već zastarjela kao što vidimo sjaj neke svemirske zvijezde koja u tom trenu više možda i ne postoji jer je eksplodira ili implodirala u super novu ili neku crnu rupu ili već tako nešto. Zvijezda iluzija kao i život koje mi živimo.
Tako sam govorila uvijek pomalo u strahu ili kako se kaže sa zadnjom mišlju u malom mozgu da ćemo ipak u jednom trenutku popadati sa majčice zemlje koja se nedovoljno brzo okreće oko svoje osi.
Pretjeruješ, rekla je tiho, sivo-žuta umiruća Katarina.
Još i danas u dobi televizije, telefona, računala i čega sve ne u našoj provinciji, pitaju: Što kažu u metropoli? Govorila sam uporno, skoro vičući. Njena me bolest uništavala. Je li slutila da je kraj?
Magdalena, zavapila je, pokušavajući me prekinuti!?
U Metropoli sa velikim M, bila sam uporna, čak više nema ni prisluškivanja ni kazne, ali šapat od uha do uha je najsigurniji. Čuveni hrvatski šapat ili uobičajena šutnja.
Jesmo li se obje tim putovanjem po rimskim crkvama opraštale jedna od druge, a ona i od živućeg svijeta? Je li zato istraživala fra Luku, najmiliji lik njenog života i romana?
Trebala sam je zagrliti i plakati zajedno s njom, a ne vikati joj te glupe rečenice u lice. Morala sam joj na drugačiji način pokazati koliko mi je teško i koliko je volim.
