četvrtak, 20.03.2008.
Moji unuci i ptica Emu
Andrea je možda čula priču o Pinokiu, a možda i nije. No smisao cijele priče je da se ne smije lagati, jer odmah počne rasti nos, uši i rep te se možeš vrlo brzo pretvoriti u magarca. A kad postaneš magarac više ne možeš govoriti već se glasaš ija, ija, pa nitko ne razumije što si htio reći, a Andrea voli pričati, pa bi to bila nezamisliva tragedija za nju.
Eto tako, ali Andrea je bila u zoološkom vrtu. Adresa zoološkog vrta je zadnja pošta Zagreb, park Maksimir ulica b.b. kod ptice Emu. To je jedna vrlo neobična ptica sliči na noja, koji se nalazi na ovoj slici, ali ptica Emu je jedna čarobna ptica za razliku od noja. Može letjeti i vrlo dobro razumije svu djecu. I ptica Emu voli pričati, pjevati, plesati i ima na vrhu glave prekrasnu krunu koja sjaji po noći, a po danu je nevidljiva. To je toliko neobično da svi oni koji pticu Emu vide prvi put po noći otvore od iznenađenja usta tako jako da ih nekoliko dana ne mogu zatvoriti, pa ne mogu gnjaviti pitanjima mamu i tatu, a naročito ne baku.
A sad treba ispričati što je sve Andrea vidjela u zoološkom vrtu i gdje je sve otišla na nagovor ptice Emu. Vidjela je lavove i tigrove koje gutaju zalogaj u jednom komadu. Oni gunđaju, pušu i gledaju te neposredno u oči pa te spopadne strah, jer su strašno veliki, strašni i puno gladni. Niti jedan čovjek, a kamoli malena djevojčica kao što je Andrea ne bi smio otvoriti vrata kaveza i pustiti ih van, jer bi ih lavovi i tigrovi odmah progutali.
Pa ipak treba biti pravedan i upitati se što lavovi, tigrovi i sve ostale životinje koje žive u zatvorenim kavezima misle i je li im teško živjeti tako zatvorenim. Nedostaje li im sloboda i njihova prerija, džungla, šuma, more, rijeke, livade i zrak odakle su ih ljudi na silu i prijevaru dovukli u zoološki vrt. To je upitala ptica Emu, pa se Andrea zamislila i bilo joj je žao svih tih životinja, ali ona je samo mala djevojčica koja se još ne može brinuti o sebi, pa tako niti o svim tim silnim životinjama iz zoološkog vrta. Ona ih je samo gledala i pričala s onima koji su s njom htjeli pričati. Majmuni su joj mahali. Skakutali s grane na granu. Bilo ih je raznih, malih, velikih, s crvenom guzom, a vrlo su sličili na ljude pa je trebalo dobro paziti da ih se ne zamijeni jer oni su vrlo ponosni na to da su majmuni i ne bi im bilo drago da se o njima misli drukčije. A tu su i posve bijeli medvjedi koji žive na vječnom snijegu i ledu, pa im je po ljetu vrlo vruće te se neprekidno tuširaju hladnom vodom i gunđaju: Joj kako nam je vruće, joj kako nam je vruće. Morski lavovi skaču iz vode na kopno i pri tom prskaju sve oko sebe. Cijelo vrijeme se smiju i jako vesele i još plješću perajama koje im služe kao ruke. U vrijeme ručka plivaju sad onamo sad ovamo očekujući svoje hranitelje, a oni se s njima igraju pa nikad sa istog mjesta ne donose hranu. Morski ih lavovi traže. Podižu glavu, zovu ih, lupkaju perajama, a čuvara nema pa nema. Kad na kraju dođu razbacaju ribice posvuda po vodi. Morski lavovi brzo, brzo plivaju i njam, njam, jednu po jednu ribicu pojedu. Ljudi koji okolo stoje i promatraju taj prizor zaplješću morskim lavovima, a oni im se kao na kraju predstave poklone i odu spavati.
- Vidiš Andrea,- kaže ptica Emu klimajući glavom s nevidljivom, prekrasnom, noću sjajećom krunom, - morski su lavovi dobre životinje i njih bi smjela dirati, ali krokodile, zmije i još neke nikako ne smiješ niti dotaknuti. Kad njih vidiš bježi brzo i daleko koliko god te noge nose.
Do tada je Andrea bila sama, kao Pale sam na svijetu, a onda su joj došli mama, tata, sestra Josipa i brat Luka. Bilo im je jako vruće i bili su žedni, pa su svi popili čašu soka od borovnice, a bili su i gladni, ali više nisu imali dovoljno novaca da naruče hranu jer je u domovini u kojoj oni žive velika neimaština, nestašica posla i novaca, za razliku od zoološkog vrta Maksimir koji na sreću još ima nešto novca za hranu svojih životinja. Ali oni su svejedno bili sretni, jer im je ptica Emu da bi ih razveselila usred bijelog dana pokazala svoju prekrasnu krunu u raznim bojama koja inače svijetli samo noću.
No sve to nije ništa bilo zaozbiljno jer se na slici vidi kako Josipa i Luka jedu, a Andrea razgovara sa nojem, nakon što je otišla neobična ptica Emu i pokazuje mu koliko ona može raširiti krila – ruke.
Čiča miča gotova je ova priča
20.03.2008. u 20:02 •
6 Komentara •
Print •
#
| < |
ožujak, 2008 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| |
|
|
|
|
1 |
2 |
| 3 |
4 |
5 |
6 |
7 |
8 |
9 |
| 10 |
11 |
12 |
13 |
14 |
15 |
16 |
| 17 |
18 |
19 |
20 |
21 |
22 |
23 |
| 24 |
25 |
26 |
27 |
28 |
29 |
30 |
| 31 |
|
|
|
|
|
|
Veljača 2017 (2)
Siječanj 2017 (3)
Prosinac 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (3)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (6)
Svibanj 2016 (6)
Travanj 2016 (6)
Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (3)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (6)
Studeni 2015 (5)
Listopad 2015 (5)
Rujan 2015 (2)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (3)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (2)
Studeni 2014 (5)
Listopad 2014 (3)
Rujan 2014 (2)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (3)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (1)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (4)
Kolovoz 2013 (6)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (4)
Svibanj 2013 (4)
Travanj 2013 (2)
Ožujak 2013 (3)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (5)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (6)
Listopad 2012 (3)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
VEDRINA
Vratila sam se malo unatrag u svom slušanju određenih predmeta zbog psihologije religioznosti, iako se predmet službeno zove psihologija religije, ali pravi je naziv onaj prvi jer objašnjava zašto su ljudi (neki) religiozni.
Psihologija, kao i ostale naučne discipline vade se na statistike, ispitivanja , postotke, eksperimente. Razne teorije koje padaju u vodu kad se pojave nove, kao i cjelokupna nauka do sada. Po meni ništa manje maglovito nego i ostale discipline kao filozofija od koje je sve počelo.
Počelo je od riječi. Od logosa. Sve na logosu počiva. Da se čovjek smrzne. Ili bude sretan. Pitanje je opstanka. Velike obmane, iako kad se uštipnem znam da boli, ako i to nije varka.
Kako god mladi profesor mogao bi mi biti sin, a studenti moja unučad. A ja sam zadovoljna.
Pitanje je koje sebi postavljam: kuda nas Institucija vodi?
O tom malo kasnije.
Drago mi je kako profesor uvlačeći nas u temu, tumačeći neku od teorija, pušta, ali pri tom i kanalizira naše rasprave. Kažem naše jer i ja se na kraju uključim iako odlučim da neću.
Šaroliko je to društvo. Sastavljeno od onih koji će kasnije, ili su već, ostati u nekoj od zajednica, redovničkih ili više svjetovnih. Ima tu muškarca i žena, bolje rečeno dječaka i djevojčica, a muškarci su ovdje kod mene na prvom mjestu jer je odnos snaga takav i u Crkvi. Hoću reći u propovijedima i obraćanjima uvijek kažu. Braćo i sestre. ( Iako komunizam koji ih je u svemu imitirao nije govorio drugovi i drugarice, nego baš obrnuto.) Ima i onih koji će se razočarati. Već sam ih srela. Ima budućih vjeroučiteljica i vjeroučitelja, onih koji su izišli iz duboko religioznih sredina, ali i onih koji se prvi put susreću sa religioznošću. Neki će nastaviti nešto drugo. Jedan dječak je umro. Od tumora. Bili smo od početka zajedno. Drag i pametan dječak. Njegova me smrt jako pogodila.
No dakle ovaj put, u sklopu teme, o časnoj sestri iz Italije koja je pjevala na nekim od onih natjecanja u pjevačkim i inim natjecanjima. Je li njen nastup, način ponašanja, izabrana pjesma u skladu s njenim pozivom? Mislim da je to postavljeno kao pitanje?
Rasprava se razbuktala.
A joj!!!
Što je to 'poziv' htjela sam pitati. Posvećenost Bogu. O.k. To mi je jasno, ali kako bi ta posvećenost Bogu trebala izgledati. U današnje vrijeme kad je mali čovjek iskorišten do maksimuma, iznevjeren, gubi na svaki način tlo pod nogama i više ne zna kome bi trebao vjerovati. A još ga čeka smrt.
U moje doba (ha ha ha) Crkva je bila svijetla točka. Mnogima od nas. Nisam tih 45 godina nikad doživjela ništa ružno. Učila sam i govorili su mi ono što me je zanimalo. Nikad nisam osjetila da me vjeroučitelj gleda kao predmet ... što ja znam ... recimo seksualnih naznaka koje danas isplivavaju na površinu i u tim redovima. U školi jesam.
Iako i tamo i ovamo je ljudski, ne opravdano, ali ljudski - čovjek je i seksualno biće i nije lako s tim vladati (hercegovci imaju poslovicu: potisnuto jače sve to više skače- odnosi se na nešto drugo, ali može se i tu primijeniti), iako bi svećenici baš zato jer su odabrali služiti Bogu trebali više misliti na disciplinu tijela i duha. O disciplini tijela imam svoje mišljenje, ali o tome ako me tko upita u komentarima.
Kažem im: danas se na nas vjernike gleda kao na čudake. Ovdje na blogu svi će se s tim složiti. Znam da u društvu, vrlo često šarolikom , rijetko i s oprezom govorim o vjeri. Inače izgledam kao muslimanke koje po Europi šetaju onako kamuflirane ( ne zamjeram samo žalim žene. Strašno je to nepovjerenje i kazna za ne znam što. Muška moć) i unose nemir i ljutnju. Žene su u većini poznatog svijeta mukotrpno izborile pravo glasa, još ne možemo govoriti o ravnopravnosti, da bi mirno gledale vraćanje u daleku prošlost.
Znam, sve se više zapetljavam. Skačem sa teme na temu, ali ako pogledamo i taj početak pred 2000 godina Isus se nije zatvorio unutar debelih zidova svojih interesa i uživao u razmišljanju i samoći. Hodao je unaokolo i tumačio. Govorio je o vrijednostima koje bi trebali slijediti kako bi život i patnja, naročito patnja imali smisla. Nije to bilo jednostavno. Osuđivan i prozivan od pismoznanaca, onih koji su 'znali što treba a što ne treba raditi po zakonu' do tragične smrti na križu da nam pokaže da za ideale i idealno treba žrtvovati i život.
Pismoznanci, farizeji itd. govorili su iz Institucije židovske vjere. Dugo su se kroz povijest vukli uz jednog Boga. Opominjani na razne načine (događaji, proroci itd.) da ustraju na putu pravde. Stvarali zakone i zakonike, ponavljali ih dok Bog nije odlučio među svoj izabrani narod poslati i samog Sina. I što Sin radi?
Ne zatvara se u kule bjelokosne jer dolazi od Boga i sam Božji sin.
Donosi nadu i onima koji su od nade daleko.
Druži se s najgorima. Kaže: nisam došao spasiti pravednike, nego one koji to nisu.
Draža mu je bila nesretna žena koju su zbog preljuba kamenovali ( U Iranu to i danas rade), nego oni koji se IZVANA drže zakona. Izvana gladac unutra jadac ili obrnuto.
Nije meni laka. Koliko sam godina naslagala a još se pitam i mučim, ali se i radujem.
Razveselila me je ta mlada časna. Onako smišno skakući u svom odjelu redovnice. Lijepoga glasa i puna radosti.
I njene druge redovnice ozarene i sretne što ih tako divno predstavlja. Svega su se odrekle. Ukinimo im još to malo radosti. U kut i klečanje na soli.
A onaj istetovirani 'glazbenik' ...valjda. Pun sotonskih tetovaža! Pa što!?
Ovaj je svijet pun raznih vragova. Sve naše političke stranke vrve njima.
Sanaderi, Vidoševići i slični njima. Zagrebe li se po svim strankama svugdje ih ima.
Knezovi ovoga svijeta. Isus je poslao svoje učenike da evangeliziraju.
Može se to raditi i u zatvorenim redovničkim samostanima, ne kažem , ali mlada časna sestra napravila je puno svojim nastupom.
Pokazala je da su i redovnice ljudska bića i možda nekom dala priliku da razmisli o Bogu. Možda je i od nas otjerala kojeg vraga .
Želim joj najbolje u životu pa kuda god je on u budućnosti vodio.
razgovaram, čitam i svađam se, ali to mi ne ide baš od ruke.
skaska
Lion Queen
pametni zub
propheta nemo
Trill
ANCHI, i to je život
borgman
Zona Z.
wiseguy
feby
inspektor Clouseau
NEMANJA
DivanSkitnje
anasta
Pupa
greentea
bjeli vuk
sebi pripadam
delfina
onakojatrcisvukovima
Catma
Koraljka
promatram, razmišljam
Gandalf
Wall
Don Blog
Zvone Radikalni
Preko ruba znanosti
MODESTI BLEJZ
Cerovac komentira
Arhangel
Babl
Irida
tragicnamisao
Pero Panonski
NF
Sanja
Big Blue
Helada
saraja azra
