Pregled posta

Moji unuci i ptica Emu

Andrea je možda čula priču o Pinokiu, a možda i nije. No smisao cijele priče je da se ne smije lagati, jer odmah počne rasti nos, uši i rep te se možeš vrlo brzo pretvoriti u magarca. A kad postaneš magarac više ne možeš govoriti već se glasaš ija, ija, pa nitko ne razumije što si htio reći, a Andrea voli pričati, pa bi to bila nezamisliva tragedija za nju.
Eto tako, ali Andrea je bila u zoološkom vrtu. Adresa zoološkog vrta je zadnja pošta Zagreb, park Maksimir ulica b.b. kod ptice Emu. To je jedna vrlo neobična ptica sliči na noja, koji se nalazi na ovoj slici, ali ptica Emu je jedna čarobna ptica za razliku od noja. Može letjeti i vrlo dobro razumije svu djecu. I ptica Emu voli pričati, pjevati, plesati i ima na vrhu glave prekrasnu krunu koja sjaji po noći, a po danu je nevidljiva. To je toliko neobično da svi oni koji pticu Emu vide prvi put po noći otvore od iznenađenja usta tako jako da ih nekoliko dana ne mogu zatvoriti, pa ne mogu gnjaviti pitanjima mamu i tatu, a naročito ne baku.
A sad treba ispričati što je sve Andrea vidjela u zoološkom vrtu i gdje je sve otišla na nagovor ptice Emu. Vidjela je lavove i tigrove koje gutaju zalogaj u jednom komadu. Oni gunđaju, pušu i gledaju te neposredno u oči pa te spopadne strah, jer su strašno veliki, strašni i puno gladni. Niti jedan čovjek, a kamoli malena djevojčica kao što je Andrea ne bi smio otvoriti vrata kaveza i pustiti ih van, jer bi ih lavovi i tigrovi odmah progutali.
Pa ipak treba biti pravedan i upitati se što lavovi, tigrovi i sve ostale životinje koje žive u zatvorenim kavezima misle i je li im teško živjeti tako zatvorenim. Nedostaje li im sloboda i njihova prerija, džungla, šuma, more, rijeke, livade i zrak odakle su ih ljudi na silu i prijevaru dovukli u zoološki vrt. To je upitala ptica Emu, pa se Andrea zamislila i bilo joj je žao svih tih životinja, ali ona je samo mala djevojčica koja se još ne može brinuti o sebi, pa tako niti o svim tim silnim životinjama iz zoološkog vrta. Ona ih je samo gledala i pričala s onima koji su s njom htjeli pričati. Majmuni su joj mahali. Skakutali s grane na granu. Bilo ih je raznih, malih, velikih, s crvenom guzom, a vrlo su sličili na ljude pa je trebalo dobro paziti da ih se ne zamijeni jer oni su vrlo ponosni na to da su majmuni i ne bi im bilo drago da se o njima misli drukčije. A tu su i posve bijeli medvjedi koji žive na vječnom snijegu i ledu, pa im je po ljetu vrlo vruće te se neprekidno tuširaju hladnom vodom i gunđaju: Joj kako nam je vruće, joj kako nam je vruće. Morski lavovi skaču iz vode na kopno i pri tom prskaju sve oko sebe. Cijelo vrijeme se smiju i jako vesele i još plješću perajama koje im služe kao ruke. U vrijeme ručka plivaju sad onamo sad ovamo očekujući svoje hranitelje, a oni se s njima igraju pa nikad sa istog mjesta ne donose hranu. Morski ih lavovi traže. Podižu glavu, zovu ih, lupkaju perajama, a čuvara nema pa nema. Kad na kraju dođu razbacaju ribice posvuda po vodi. Morski lavovi brzo, brzo plivaju i njam, njam, jednu po jednu ribicu pojedu. Ljudi koji okolo stoje i promatraju taj prizor zaplješću morskim lavovima, a oni im se kao na kraju predstave poklone i odu spavati.
- Vidiš Andrea,- kaže ptica Emu klimajući glavom s nevidljivom, prekrasnom, noću sjajećom krunom, - morski su lavovi dobre životinje i njih bi smjela dirati, ali krokodile, zmije i još neke nikako ne smiješ niti dotaknuti. Kad njih vidiš bježi brzo i daleko koliko god te noge nose.
Do tada je Andrea bila sama, kao Pale sam na svijetu, a onda su joj došli mama, tata, sestra Josipa i brat Luka. Bilo im je jako vruće i bili su žedni, pa su svi popili čašu soka od borovnice, a bili su i gladni, ali više nisu imali dovoljno novaca da naruče hranu jer je u domovini u kojoj oni žive velika neimaština, nestašica posla i novaca, za razliku od zoološkog vrta Maksimir koji na sreću još ima nešto novca za hranu svojih životinja. Ali oni su svejedno bili sretni, jer im je ptica Emu da bi ih razveselila usred bijelog dana pokazala svoju prekrasnu krunu u raznim bojama koja inače svijetli samo noću.
No sve to nije ništa bilo zaozbiljno jer se na slici vidi kako Josipa i Luka jedu, a Andrea razgovara sa nojem, nakon što je otišla neobična ptica Emu i pokazuje mu koliko ona može raširiti krila – ruke.

Čiča miča gotova je ova priča


Post je objavljen 20.03.2008. u 20:02 sati.