odmak
četvrtak, 27.03.2008.
NOĆ VJERIDBE
Ivu je upoznala te zime na proslavi poduzeća u kojem je bila pripravnica. Radio je u pravnoj službi neke tvornice ribljih konzervi na Jadranu.
Od početka je bila sigurna da je on “onaj pravi”, a tako nešto se i njemu dogodilo. Do ljeta su već bili vjenčani. Napustila je Zagreb i pošla s njim u malo otočko mjesto.
Ljeto je bilo nezaboravno. Sunčali su se goli u skrovitim malim valama još uvijek otkrivajući jedan drugog.
Ljudi su bili dobre volje. Navečer bi se mogla čuti tiha, ljetna pjesma muškaraca koji su se sastajali po kaletama. Slušala bi spokojno priljubljena uz Ivu.
Ljetne večeri iza kamenih zidova dvorišta bile su začarani svijet kojeg je tek upoznavala.
Ali, došla je jesen i zaredala su njegova putovanja. Ostajala je sama u staroj kući. Pokušavala je čitati, ali su grane stabla i kišne kapi tukle u prozorska okna, kao kakvo osamljeno biće, sličilo je na vapaj i ona se plašila.
U početku je šetala uz more. Jugo , za kojeg su svi bili nervozni, njoj je godilo. Tuklo bi morem o hridi i ispunjalo je vlagom.
No, iza mračnih prozora gledala su u nju znatiželjna lica, pa je sve rjeđe izlazila. Ulice su opustjele i u nju se polako počela uvlačiti samoća.
Hvatali su je napadaji plaća. Mučila je nostalgija za Zagrebom i roditeljima.
Mjesna poštarica sa slušalicom na uhu za vrijeme razgovora ubijala bi u njoj svaku želju da kaže nešto više osim: - Kako si mama? Kako tata? Poljubac tebi i njemu.
A onda je jednog dana stigao poziv da dođu na zaruke Ivinog prijatelja Gordana.
- Od djetinjstva smo zajedno, rekao je Ivo. - Imao je toliko veza i nikad ne bih povjerovao... uostalom vidjet ćeš.
Njena se znatiželja probudila.
- Upoznali su se prošlog ljeta. Ne poznajem njenu obitelj. Doselili su nedavno. Kupili su “kući Kolumbićevih”, koji su izumrli ili se raselili po bijelom svijetu. Kuća je dvije vale od mjesta. Samo što se nije urušila. Priča se da su je popravili i dotjerali. Sad u njoj žive majka i kći. Otac je u Švedskoj. Navodno je kći slaba, neka bolest što li, netko je spomenuo tuberkulozu. Bilo kako bilo doveli su je na more da ojača.
Naravno da ju je priča zainteresirala.
Nije bilo neuobičajeno da je Ivo na putu i da će morati ići sama.
Padala je kiša stvarajući vodeni zid između neba, kopna i mora. S asfaltirane ceste skrenula je na uski makadamski put. Gotovo je odustala, no Ivo ju je tako usrdno molio da pođe, jer Gordanovi roditelji iz nekih razloga također nisu stigli, a on više nikoga nije imao u mjestu. No morala je priznati da je bila i znatiželjna. Ubrzo će, pomislila je ne bez tuge, i ona, kao i ostali mještani viriti iza poluzatvorenih škura.
Parkirala je pred kućom. Boreći se s vjetrom i kišom potrčala je uz stepenice.
Spuštao se mrak. Valovi su udarali u hridi. Kiša je padala u naletima. Grane stabala udarane vjetrom su se savijale i činilo se kao da joj prijete ili je na nešto upozoravaju. Dugo nitko nije otvarao i nju je obuzela zebnja.
Odjednom, kad se već htjela okrenuti i ući u kola na vratima se pojavila mlada žena. U prvi tren je pomislila da je djevojka, ali u hodniku je zamijetila sitne bore oko očiju.
- Drago mi je da ste stigli, čula je nježni glas neobičnog naglaska.
Stepenicama se spuštala djevojka i ona je shvatila da je vrata otvorila majka. Ljupkost u djevojčinu izgovoru odavao je da je djetinjstvo provela u Švedskoj. Odisala je ispranošću i čistoćom. Podsjećala je na hladna sjevernjačka jutra.
Uvele su je u slabo osvijetljeni dnevni boravak. U kaminu je gorjela vatra. Soba napravljena od kamena i drva bila je vrlo ugodna. Tamna sjena ispred kamina krenula joj je u susret i ona se trgnula. Veliki crni mačak gledao ju je tren, a onda se lijeno popeo na fotelju.
Nudili su je pićem. Očekivale su Gordana. Govorile su i kretale se nadopunjavajući se međusobno. Doimale su se kao jedna osoba slučajno razdvojena u dvije. Bilo je među njima bliskosti, ali i nekog unutrašnjeg nemira i sukoba, kao kad čovjek nije zadovoljan sam sa sobom.
Učinilo joj se da je prenesena u neki nepoznati svijet, u zatvoreni krug zbivanja u kojem vladaju posebni zakoni, kao da vanjski svijet ne postoji. Cijelu je večer čak i nakon što je Gordan stigao taj dojam nije napuštao. Kao da su predugo bile same, vezane jedna uz drugu ili kao da se iz nekog njoj nepoznatog razloga natječu jedna s drugom.
Razgovori su se vodili na rubu nestvarnog. Djevojka je uporno pričala o smrti. O čistoj i lijepoj smrti.
- Ležati tamo na rubu šume dok te još grubost svijeta nije dotakla.
Gordan se smijao.
Majka ga je zamišljeno gledala. Stajala je iza kćerke gladeći njenu ruku, a djevojka se prepustila dodiru.
- Što treba više znati od onog što slutiš, govorila je djevojka.
- Predugo je bila bolesna, rekla je majka, s određenim oklijevanjem.
- O nije samo to, rekla je djevojka oštro, trgnuvši se kao da bježi od majčinog dodira. - nije samo to! ponovila je.
Majka je povukla ruku, kao oparena. Gordan je gledao u pod. Činilo se da je problijedio.
Što se događa, upitala se, uznemirena, poželjevši da je Ivo tu.
A onda kao da se baš ništa ne događa pozvali su je za stol.
Jeli su skoro bez riječi u nekoj napetosti. Majka i Gordan se nisu gledali. Djevojka bi se ponekad, činilo se bezrazložno, zahihotala.
Gordan je u neko doba izvadio prsten i stavio ga na djevojčinu ruku. Učinilo joj se da je majčina ruka zadrhtala.
.............
............
Zanima me što mislite kako završava ova priča.
