odmak
utorak, 29.01.2008.
Dvadeseto stoljeće 3
Gospođa Marija Kolenda popila je kavu sjedeći za stolom u praznoj kuhinji. Ono što je je u neprekidnom stanju nezadovoljstva još donekle pričinjalo zadovoljstvo, bila je blistava čistoća njenog lijepo uređenog stana. Đuro je već šest mjeseci bio odsutan. Nadala se da će ovaj put ostati cjelu godinu i konačno se skrasiti u mirovini. Nadala se, a istovremeno i bojala zajedničkog života kojeg sve ove godine braka zapravo nisu ni imali. Gore u stanu iznad čula je čvrste korake onog glumca Kopića, Martininog ljubavnika, kojeg je njena kći uvela u kuću bez njenog dopuštenja.
Znala je da bi joj Đuro to dopustio i da je Martina to napravila pouzdavajući se u očevu odluku.
Dignula se od stola i pošla u saloču. Otvorila je srednju ladicu komode. Na dnu ispod svih uredno složenih albuma slika pa zatim slika koje su u škatulama od crevalja još čekale da se srede, iz jedne takve škatule izvukla je fotografiju svog prvog muža i sina. Dvojica Miha, veliki i mali, stajali su držeći se za ruke. Ona je bila odsječena s fotografije. Nedostajala je i desna ruka njenog Mihe kojom ju je držao zagrljenu.
Gladila je rukom posljednju sliku koju je imala, a suze su joj curkom curile niz lice.
Srđan je nestrpljivo prelistavao novine. Kritike su bile odlične. Pisali su da je mlad i perspektivan glumac. Ulogu je odigrao odlično. Ono što je on osjetio, bila je dobra veza s publikom.
Pogledao je Martinu. Još je spavala. Sad ga je mućila pomisao da su ostale još dvije predstave i da se nakon toga vraća u Beograd. S Martinom još nije razgovarao o budućnosti, o tome kako će dalje. Ne zato što on to nije želio, dapače. No Martina je bila ta koja je izbjegavala razgovor.
Otvorila je oči.
-Nećeš na kupanje?
Odmahnula je glavom i okrenula se na drugu stranu kreveta.
Došao je do sredine sobe, zastao i neko vrijeme je promatrao. Nešto se s njom događa, a ja ne mogu shvatiti što, pomislio je.
-Voliš li me uopće?
Okrenula se i pogledala ga.
-Dođi, rekla je.
Spustio se na krevet i ona ga je zagrlila.
-Nikog tako nisam voljela kao tebe.
Zazvućalo je kao da mu se ruga. Stajao je ukoćen ne prepuštajući se zagrljaju.
-Ne budi blesav –rekla je.
Poljubila ga je. Mirisala je na svoj i njegov znoj, na ljubav koju su nedavno vodili tu na ovoj postelji.
Bože moj, Bože moj, mislila je Martina, kad bi mu samo mogla reći. Ali znala je da ne smije. Upravo njemu ne. Upravo njemu kojeg je voljela kao samu sebe.
-Naše su sudbine unaprijed određene. Pa čak i onda kad nam se to najmanje sviđa- rekao je jučer dundo Petar.
-Zašto mi to majka nije rekla – pitala ga je.
-Sudbina tvoje majke, njenog prvog muža i tvog brata, odnosno polubrata, utjecala je na odnos tvoje majke i tebe.
-Moga brata?! Što se događa? Zar je moja majka bila već u braku? Ali… zašto bi to trebala biti tajna?
-Jedanput će ti ona ili ja…ako mi dopusti, ispričati…
-Ti ustinu, ne želiš sa mnom do vode – upitao je Srđan.
-Ne kaže se do vode. To nije voda. To je more, rekla je.
- Nije ni naše more – govorio je Srđan, a oči su mu se smijale.
-Da nije vaše more – odgovorila je ozbiljno. –Nije vaše more- ponovila je još jednom i ponovo mu okrenula leđa.
Pola sata kasnije našla se sa fra Petrom.
-Grozno se osjećam, rekla je. –Sve je toliko nevjerojatno. Pitam se, zašto baš sad?
-Nema pravila. Ja sam odrastao s tim saznanjem. Tvojoj majci se dogodilo kad joj je najmanje bilo potrebno, a možda joj je bilo potrebno baš tada.
Zašutjeli su. Hodao je brzo korak dva ispred nje. Pratila ga je s naporom.
-Točno je. Postoji odgovornost. Drukčiji smo – odgovorio je na njeno neizgovoreno pitanje.
Vrata nikad ne bi sama zamjetila. Izgledala su kao dio zida, kao ukras. Rozeta iznad samih vrata i kamena glava skrivale su mehanizam koji ih je otvarao. Činilo se kao neko nevidljivo fotoosjetilo, no odbacila je tu misao.
-Neka kombinacija fotoosjetila i brojeva ipak jest –rekao je fra Petar.
-Čitaš li sve moje misli?
Bilo je ljutnje ali i nelagode u njenom pitanju.
-Ne brini –rekao je.
Blagost u njegovom glasu ju je smirila.
U golemoj knjižnici čiji je strop bio obojen modrom bojom i posut zvijezdama, a na kojeg joj je odmah pao pogled, sjedila su četri čovjeka. Rekla bi, po današnjim mjerilima, strop bi bio proglašen kičem, a ipak bilo je nečeg dirljivog u imitaciji neba koje nije sličilo na nebo iznad Dubrovnika.
Odnekud je u polutami dopirala svijetlost. Vidjelo se više tragova danjeg svijetla. Pretpostavila je da se radi o otvorima u zidu.
I isti tren joj je kroz glavu prošla asocijacija na filmove koje bi u posljednje vrijeme znala gledati. Prostorije bi bile intenzivno obasjane dnevnom svijetlošću. Svijetlost koja bi zasljepljivala, činila bi neku vrst izmaglice dok bi lica glumaca bila pola u svijetlu pola u tami. Prvi put joj se to svidjelo. Kasnije, što je više takvih scena u raznim filmovima ponavljalo, nalazila je to lažnim. Nekako umjetno ishitrenim, kao i silne voštane svijeće u nekim ljubavnim scenama. Nije mogla zamisliti ženu ili muškarca koji bi prije ljubavnog čina slagali upaljene svijeće po rubovima kade i u drugim prostorima, osim ako se nije radilo o luđacima koji su se spremali na ubojstvo.
Zanesena mislima nije primjetila da je nazočni znatiželjno gledaju. I osluškuju. Jedan muškarac se nasmijao glasno. Trgnula se. Osjetila se povrjeđenom.
-Oprosti –rekao je. –U ovim prostorima suvremenost je rijetko nazočna. Tako si mlada.
-Zarobljeni u paučini- , otrgnula joj se misao.
-Vidiš, rekao je – A možda si u pravu. Petar je dobro učinio što te doveo k nama.
Dignuo se polagano i došetao do nje.
-Stjepo Martinis, rekao je pruživši joj ruku.
Ime joj se svidjelo.
Svijetloplave oči gledale su je, rekla bi, s podrugljivim smješkom, a onda je odjednom shvatila. On je znao da je maloprije vodila ljubav i da se nakon toga nije okupala. I naravno znao je zašto se nije okupala. Nasmijala se na isti način i ona njemu. No onda joj je prostrujala misao da bi i ostali mogli znati, ali nije bila u pravu.
Predstavili su se. Vrlo ozbiljni, bez traga aluzije na ono što ju je mučilo. Jednog od njih je poznavala iz majčinog društva.
Prostor se doimao nerealno. Kao unutrašnjost nekog starog drvenog broda. Kao leteći brod Petra Pana, pomislila je i Stjepo Martinis se nasmijao.
Prestani –rekla je malo povrjeđena.
Rekla mu je ti iako je morao biti puno stariji od nje. Kosa mu je već bila prosijeda. Osim svega bio je debeljuškast, a upravo joj se to kod muškarca najmanje sviđalo. Pa ipak je osjetila da je na neki neobičan način privlači. Kad ne bi imao sposobnost čitanja misli, on bi svejedno osjetio, mislila je. Takvi su je ljudi oduvjek privlačili. Istu osobinu imao je i Srđan. Prepoznavao je njene potrebe i želje.
-Ispričaj im što si vidjela.
-Možda sam sanjala –rekla je.
No znala je da nije bio san.
-Pa ipak to se ponavlja. Dva prizora se naizmjence ponavljaju. Pogođeni brodovi u luci gore i tonu. Zatim Stradun. Užasni zvuk bombe, što li… i onda… Kamene ploče Straduna ispresjecane pukotinama. Ja –htjela je dodati, -užasno sam se osjećala-, ali joj se učinilo neprilično i nepotrebno.
-Još jedan od nas imao je sličnu viziju.
-Tko?
-Nije više u Dubrovniku. Vidio je ime broda.
-Broda koji stiže u grušku luku? Na taj san sam zaboravila.
-Broda koji tone- rekao je Stjepo. –Zove se Zora II.
Prošli su je srsi. Nije se dakle radilo u velikom bijelom brodu iz Amarcorda.
-Taj je brod vezan u gradskoj luci. Radi li se o bliskoj budućnosti? –upitala je.
Svi su na tren zašutjeli.
-Ne mora značiti- rekao je fra Petar. –Za vrijeme drugog svjetskog rata postojala je Zora II. Priviđenja mogu biti iz prošlog vremena.
-No je li Dubrovnik bombardiran u prošlom ratu? –pitala je.
Zastali su zamišljeni.
-Ne! Rekli su svi istovremeno.
Dotada su stajali na nogama. Martina je potražila stolicu i sjela. Ostali su je slijedili.
-Taj čovjek… je li otišao iz nekog konkretnog razloga?
Znali su o kome je riječ.
-Moje je mišljenje- rekao je Stjepo- da se nije mogao suočiti, da nije mogao svladati strah koji ga je obuzeo…
Ostali su počeli protestirati.
-Znam, znam. Već smo toliko puta o tome razgovarali. Ja ću sad reći svoje mišljenje. On se prepao… i, čekajte, ja mu uopće ne zamjeram. Ne radi se o tome. Evo upitajte Martinu. Reci nam što ti misliš i osjećaš… kod tog sna ili što već jest?
-Obično predhodi tišina. Grad se čini ispražnjen. To je strašan osjećaj. Čak ono što kasnije slijedi nije strašno kao potpuno prazan grad. Bez zvuka i sam. Grad sam samcat. On sam nezaštićen, a nema ni koga štititi jer nema stanovnika.
-Gdje su stanovnici? –upitao je fra Petar.
-Ja to ne znam –rekla je.
-Gdje je… mogu li mu konačno doznati ime? –upitala je pomalo iznervirana.
Pogledavali su se. Šutnja i nelagoda.
-F. B.- rekao je Stijepo okljevajući, tiho.
-Poznati slikar F.B?
-Ne tako glasno! –rekao je jedan od njih nekako negodujući.
-Ja sam vidjela tu sliku. Vidjela sam njegovu sliku potonulog broda. Možda je ta slika izazvala moje… moj san. Možda smo sanjali isti san?
-Vi Borgesova djeca- rekao je Stjepo.
-Pa ipak on je bio jedan od nas- dodao je. Borges je bio jedan od naših… No kako bilo da bilo, F.B. nije više u Dubrovniku. U posljednjem našem telefonskom razgovoru izrazio je žaljenje što nas je napustio. Dubrovnik mu nedostaje. No vizije se javljaju i dalje.
-Je li rekao ili napisao kakve vizije? –upitala je Martina.
-Rekao? Napisao?
Stjepo je zašutio.
-Što se događa?
-Čak je i slika uništena. Ona slika za koju si rekla da je izazvala zajednički san. F.B. ne želi da mu se spominje ime. Zato inicijali. I to je po njemu opasno. Sve što je zapisano, dogodit će se. Ili se dogodilo. To ga uvjerenje, što je stariji, sve više progoni.
-Gdje je? Moram ga vidjeti!
-To će teško ići- rekao je Stjepan. –On se javlja nama. Nitko ne zna njegovu adresu. Čak ni broj telefona. Mislimo da je negdje u Europi. I to je sve.
-Ja moram natrag u samostan. Ako želiš..? –rekao je njen dundo.
Dignula se. Kod Stjepe je osjetila žaljenje.
-Ostat ću još malo- rekla je.
Misli su joj bile zbrkane. Ovo što se sad događalo, izbrisalo je sve dojučerašnje dvojbe koje su se činile djetinjaste, malene i nevažne. Osim dvije, vrlo bitne, majčinog otpora prema Srđanu i netrpeljivosti između njene majke i nje.
-Što želiš? –upitao je Stjepo.
-Ni sama ne znam. Osjećam se iscrpljenom. Nesposobnom da ostanem ovdje. Ne želim nikoga vidjeti. Ne želim ni s kim razgovarati.
-Hoćeš da prošetamo?
-Tamo gdje nećeš nikoga sresti? Gdje želiš? –dodao je.
Prošli su kroz samu Stijenu. Prostor udubljen u Stijeni okrenut jugu bio je okupan suncem. Nekoliko stuba niže stajao je stol između dvije kamene klupe i nekoliko borova. Pogled joj je sezao daleko na pučinu pa je shvatila da ih ispod zidina i s mora nitko ne može vidjeti. Zastala je na tren, zapanjena prizorom. Okrenula se potom k Stjepi s namjerom da ga upita tko se toga dosjetio, no on ju je preduhitrio.
-Još iz rimskog doba- rekao je. Sve uglavnom piše u Knjižnici. Ovo smo naslijedili.
Nije mogla skriti ushićenje.
Mjesto ju je odmaralo. Sjeli su na klupu jedan nasuprot drugome. Maestral, potpomognut hladovinom borova, stvarao je ugodan osjećaj.
-Kao da sam izgubila tlo pod nogama.
Pružio je ruke preko stola i uhvatio je njene. Bila je to prijateljska gesta iako je kroz nju strujao poziv na nešto više od prijateljstva, no oči su je gledale blago, umirujuće. Tražile su oproštaj za ono što je želio, a za što je i sam osjeććao da je uzaludno.
No neko je rekao da nada uvijek umire posljednja, pomislila je s blagom porugom.
Oboje su se nasmijali i ona je izvukla svoje ruke iz njegovih.
subota, 26.01.2008.
Dvadeseto stoljeće 2
Maja nije odustajala. Martina je bila u pravu. No nije joj to mogao priznati. Godila mu je Majina pažnja.
Pažnja? – rekla bi Martina. Ona je zaljubljena u tebe.
-Ideš s nama na kavu?
Maja je bila uporna. Odbio je ponudu. Bio je zabrinut. Jutros, kad se probudio, Martine nije bilo u stanu. Nije bilo nikakve poruke. Ništa. Sad nije došla ni na probu. To nije bio njen običaj.
Dan je bio izrazito vruć. Nazvao je, ali nitko se nije javljao. Svejedno je otišao do kuće. Našao je sve onako kako je ostavio. Uzeo je gačice za kupanje i ručnik. Spustio se kat niže. Pozvonio je na vrata.
-Martina nije kod vas?
Sposobnost gospođe Marije, Martinine majke, da pokaže prezir bila je nenadmašna. Odmahnula je glavom. Skoro pa ga nije ni pogledala i odmah je zatvorila vrata. Rado bi znao što je toliko imala protiv njega, ali ni Martina nije znala ili nije htjela objasniti.
Spustio se na plažu i odmah zaronio u more.
Probe su bile naporne. Redatelj je tražio nemoguće. Još su usto morali biti vrhunski akrobati. Dodatne vježbe su ga iscrpljivale. No ova mu je uloga bila posebno važna.
Umor je lagano isčezavao. Sad je već bio gladan. Iz gostionice je ponovo nazvao kući. Nitko se nije javljao. Sjeo je za stol. Za susjednim stolom sjedila je Maja sa starijim kolegom.
-Hoćeš sjesti s nama? – upitala je.
Pridružio im se. Već su bili pojeli. Naručio je tjesteninu sa plodovima mora i čašu domaćeg bijelog vina. Često su tu svraćali. Glumačka plaća nije podnosila skupe restorane, a hrana je ovdje bila pristojna, skoro domaća.
-Što ti se čini? –upitao je stariji kolega.
Znao je da se pitanje odnosi na predstavu.
-Na dane pomislim to je to, a na dane da je grozno.
-Cijela priča zvući vrlo politički, -rekla je Maja.
-A zašto ne? –rekao je stariji kolega. –U takvom vremenu živimo.
Srđan ga je susretao po raznim festivalima. Matična kuća mu je bila u Zagrebu. Možda se varao, ali osjećao je određenu netrpeljivost s njegove strane. Beogradske kolege su ga upozorile na tu netrpeljivost pa je malo više obratio pažnju. Tog trena pala mu je na um misao da ga gospođa Marija možda baš zato ne voli zato što je Srbin. To ga je podsjetilo na Martinino izbivanje. Postao je nemiran.
-Morat ću vas napustiti – rekao je.
Platio je račun i izišao.
Vidimo se večeras –povikala je Maja za njim.
Iz jedne od sporednih ulica ugledao je kako dolazi Martina i neki stariji svećenik. Prošli su pokraj njega ni ne pogledavši ga. Zaprepašteno ih je promatrao nesposoban se pomaknuti. Nije bilo nikakve sumnje. Martina ga, uvućena u svoje misli, uopće nije vidjela. Prije nego se snašao, zamaknuli su u neku od uličica na drugoj strani Straduna. Potrčao je za njima, ali više ih nigdje nije vidio.
Nije mogao vjerovati da neće doći na premijeru.
Maja mu je čestitala dugačkim poljubcem koji je prešao prijateljsku mjeru. Otišli su svi skupa na večeru. Po običaju su galamili. Grad je pripadao glumcima i to su rado pokazivali.
Cijelo je vrijeme očekivao da se pojavi Martina. Vratio se kasno u još uvijek prazan stan. Spavao je, njen dolazak ga je probudio. Ništa nije rekla. Bio je povrjeđen jer mu nije došla na premijeru, ali nekako je osjećao da je ne smije ništa pitati. Dugo se tuširala i onda se, još uvijek bez riječi, spustila u postelju.
U noći je zapoćelo nevrijeme.
Kiša je pljuštala izmjenjući se s vjetrom. Negdje u kući lupila su vrata. Srđan se ponovo probudio. Martina je ležala širom otvorenih očiju.
-To je dolje u majčinom stanu –rekla je.
-Što je Martina?
Privukla se uz njega i naslonila glavu na njegovo rame. Zagrlio ju je. Više ništa nisu govorili. Kiša je tukla u prozorska stakla i po krovu. Činilo se da je jesen iako je tek bila sredina ljeta. Pomislio je na pomorce. Uhvatio se da razmišlja poput ljudi s mora.
-Jadan onaj tko se sad nalazi na moru –znali bi reći.
Pokušavao je ostati mira i nije se micao misleći da je zaspala. Iz Martine priljubljene uz njega strujalo je povjerenje koje ga je ispunjalo srećom.
Na ruci je odjednom osjetio mokri trag suza.
-Martina? -upitao je.
Upalio je svjetlo. Pokušavala je pokriti lice rukama. Jecala je.
Ljubio ju je po licu i usnama gutajući njene suze dok nije prestala jecati.
Pripali su jedan drugome kao da se to događa prvi put nakon duge ljubavne čežnje koju nisu smjeli ili nisu mogli utažiti. Ljubio je jnene čvrste grudi, cijelo njeno tijelo. Pripadala je njemu kao nikad do sada i on je znao i bio siguran da ona osjeća isto.
srijeda, 23.01.2008.
Dvadeseto stoljeće
Ipak da kažem
Da to nisam ja? Da su se zvukovi zabunili?
Da se počnem okretati na svom mjestu?
Moje razroko oko hvata čiope, kosi rez njihovih
krila izvodi me na nebo, odatle na mračna
mjesta na kojima se brojevi bez milosti
ustremljuju jedan na drugoga: zbroj plazi jezik
svom početku. Podigle su se vlasi svim stvarima
kojih se mogu sjetiti. I ja u sebi vičem:
Još će biti sumpora iz dubina, bolesti dolaze,
glad molitvi suši usta. Još će biti svega.
Mirotvorci će vratiti u đepove namirisane
maramice, vatra se pripremila da zaustavi
glas na trulim ustima. Još će biti svega. Trulež mora biti
preobražena razumjevanjem bez milosti.
Na toj varavoj stolici srce mi udara u skladu
S dalekim vulkanom.
Danijel Dragojević
Veliki bijeli brod, prepun putnika, približavao se gruškoj luci.
Amarcord, pomislila je ponovo, nekako svjesna da je san. Umjesto glazbe čula je grmljavinu topova i to ju je razbudilo.
San se ponavljao. Nemir koji bi u njoj izazvao, držao ju je cijeli dan.
Film joj se, svojevremeno, jako svidio i često ga je ponovo gledala. Bio je možda jedan od razloga da se nakon završenog studija arhitekture počela baviti scenografijom. Srđan je još spavao. Proba je noćas potrajala. Pogledala je na sat. Devet sati. Bila je umorna, ali znala je da neće više zaspati.
Dignula se i tiho otišla u kupaonicu. Zastala je pokraj širokog prozora i zagledala se u more. Majka ju je opet noćas čekala. Neslaganje se između njih, nakon određenog zatišja, ponovo pojačalo.. Pogled na more nije je ovaj put umirivao.
Istuširala se, obukla i izašla. Zastala je pred vratima majčinog stana. Unutra se nije čuo nikakav zvuk. Vjerojatno je izišla u kupovinu, pomislila je. Spustila se na Stradun. Sjela je u Orlando i naručila kapučino. Zapalila je cigaretu i promatrala. Domaćice, turisti, djeca prolazili su zaokupljeni svojim ciljem. Često se pitala slušajući, ponekad prisluškujući, djelove razgovora, kako je to moguće da svi imaju jako važne brige i doživljaje, rodbinu i prijatelje koji im zadaju probleme ili ih svojim doživljajima vesele. Čudila se koliko to sve sliči na nju i njeno društvo.
Svi kao lutke na koncu, ponavljaju stoljeća ljudskih iskustava.
Svi u svom malom , vrlo važnom svijetu.
Sve od početka. Uvijek iznova.
Stradun je i ovako rano, bar za nju rano, bio ispunjen ljudima.
Uvukla se dublje u naslonjač. Zatvorila je oči. Slušala je mrmor glasova. Rijeku glasova… i onda se dogodilo… ne po prvi put… Buka nekog ispaljenog projektila koja je trajala i onda prasak, udarac negdje u blizini. Skočila je sa stolice kriknuvši. Gosti za susjednim stolovima su je začuđeno pogledali. Dok je plaćala, ruke su joj drhtale. Skoro je mogla u pogledu odnekle poznate konobarice pročitati misao: -I ona se drogira.-
Više nije oklijevala. Žurno, skoro trčeći, otišla je do samostana Male braće.
-Molim vas fra Petra- rekla je na porti.
-Recite mu da ga treba nećakinja- dodala je.
Ovo ga ljeto još nije vidjela. Vrlo dobro je znala i razlog zašto ga nije posjetila, a vjerojatno je i on znao. Nije ga čekala dugo. Dolazio joj je u susret visok, mršav i blijed.
-Dundo moj- rekla je pustivši da je svojim mršavim rukama privuće k sebi.
-Vidiš li ti uopće sunca?- upitala je.
U glasu i držanju osjećala joj se zamolba. Gledao ju je pozorno.
- Ne boj se- rekao je. –Jes'. Dobro slutiš. Ja znam, ali to nije moj posao.
Još uvijek ju je pozorno gledao.
-Sad me trebaš zbog nečeg drugog?
- Možemo li negdje sjesti? – upitala je. –Negdje gdje ćemo biti sami?
-Nećemo sjesti. Idemo odavde. Odvest ću te…
Zatim je zastao ponovo je pozorno promatrajući.
-Što te uznemirilo? – pitao je iako je ona bila sigurna d on zna.
-San- odgovorila je.
-Snovi- dodala je.
Izišli su na sunce. Penjali su se stubama pa zatim stazom prema Srđu. Sunce je već upeklo. Na čelu i nosu počele su joj se skupljati kapljice znoja. Nije ga ništa pitala iako joj je uspon padao teško. No njemu je bilo teže, mislila je, pa ipak je šutke grabio pred njom očito znajući gdje ide.
U jednom trenu je zastao i pričekao da ga stigne. Uhvatio ju je za ruku.
-Ne boj se- rekao je. Povukao ju je za sobom. Njoj se činilo da će oboje udariti u stjenu. No odjednom su se našli u jako osvjetljenom prostoru Špilje. Prodorni zvuk skoro ju je zaglušio. Zatvorila je oči i rukama zaklopila uši.
Bomba, projektil ili što već jest, zabila se u kamene ploče praznog Straduna razbivši ih. Ostali su tragovi, kao golemi ostaci povraćanja kojima tu nikako nije bilo mjesto. Jedna kuća je gorjela. Dubrovnik je bio potpuno prazan.
Otvorila je oči. Drhtala je. Nije mogla ispustiti ni glasa. Unutrašnjost Špilje svijetlila je neprirodnim bijelim svijetlom.
-Ne boj se – govorio je fra Petar. –Ti si među svojima.
-Bože moj! Bože Moj!
Ponovo je zatvorila oći. U gradskoj luci gorjeli su brodovi. Stupovi vode dizali su se u zrak.
Kleknula je pred njega i počela jecati.
-Dođi- rekao je fra Petar.
Obgrlio ju je. Podignuo i izveo.
-Što mi se događa? – pitala je. – Što se sa mnom događa?
nedjelja, 20.01.2008.
DOLAZAK
Post prije: Priča koja je bila zamišljenja kao početak jednog mog romana na kojem sam dugo radila. Vrlo sretna. Odmaralo me istraživanje i rad na romanu. Priču nisam upotrebila za početak.
Evo sad početka tog romana:
Dolazak
…Još ne bješe neba i ne bješe zemlje. I ne bješe ni tla ni zmije na tom mjestu…
Predanje iz Heliopolisa
Činilo se da Velika stijena još raste, iako su već tisučljeća prošla, nakon što je Veliki potop povukao svoje vode i Noa iskrcao pravednike i ostala Božja stvorenja.
Muškarac i žena stajali su na podnožju i promatrali. Žena se privila uz njega. Drhtala je. Muškarac je prebacio ruku preko njenih ramena i privukao je k sebi.
Mjesecima su hodali. Dijete u njenoj utrobi htjelo je van.
Ovdje, iza Velike stijene, šum Velike slane vode nije se čuo. Sunce je nestajalo odnoseći blagotvornu toplinu. Žena je drhtala. Muškarac je brzo sakupio nekoliko suhih grančica te lišće i šišarke. Iz kožnate torbice vezane oko pasa izvadio je svoje dragocjeno kamenje. Čučnuo je i pažljivo počeo udarati kamenom o kamen. Iskra koja se pojavila ubrzo je zapalila vatru. Nabacivao je veće grane. Vatra je osvijetlila lice žene u grču. Rukama je pridržavala trbuh. Kriknula je. Muškarac je nježno spustio blizu vatre.
Unaokolo se naglo spustila tama. Nebo se osulo zvijezdama. Sjajile su trepčući. Muškarac se na tren zagledao u njih. Izgledalo je da šalju poruku i njegovo srce je zadrhtalo. Zatomio je narastajuću čežnju.
Ispod kamena, na koji je žena naslonila glavu, stari zmijski par, sklupćan jedan uz drugoga, pokušavao je sakupiti snagu. Put do Elizejskih poljana trajao je dugo. Draccena je svoju košuljicu ostavila sinu Ilyriosu. Nekad su i oni, kao ovaj muškarac i žena, bili ljudi. Ona je bila potomak bogova.
On je nekad bio Kadmo. Feničanin kojeg je otac poslao da pronađe sestru Europu koju je ugrabio Zeus. Nije ju pronašao. Nije se više usudio vratiti kući. Oženio je Harmoniju, kći boga rata Aresa i boginje Afrodite. Nedavno im se rodio sin Ilyrios i oni su morali krenuti na vječne poljane.
Sad su bili Dracon i Draccena. Dvije stare onemoćale zmije. Promatrali su rađanje ljudskog bića. Toplina koju je vatra napravila, na tren ih je oživila. Promatrali su malog sina ovog muškarca i žene. Sličio je njihovom sinu Ilyriosu kojeg su ostavili jer su bogovi tako htjeli. Kao što su bogovi protjerali ovog muškarca, sina Neba, jer je voilo ovu ženu, kći Zemlje. Bogovi su zapovijedali zmijama i ljudima. Učinili su ih neprijateljima.
Draccena više nije znala plakati. Probuđena toplinom, sjetila se da je nekad bila Harmonija. Promatrala je Dracona kojemu je toplina na tren vratila životne sokove. Palaco je jezikom i spremao se na skok. Neka bogovi pomognu narodu koji će nastati od ovih ljudi, pomislila je sjetivši se svoga sina kojem je ostavila svoju novu zmijsku košuljicu da ga prepozna zmijski narod i da mu ne naškodi. Zemlja je tog trena zadrhtala. Procijep koji je nastao između ljudi i zmija, bio je dovoljno velik da ih toplina vatre nije više doticala. Dracon se umiren sklupčao pored nje. Zadrhtala je od unutarnje hladnoće. Poželjela je da se narodi koji će nastati od njihovih sinova nikad ne progone, ali dok je tonula u san, znala je da želi nemoguće.
Zemlja na kojoj su svi usnuli, bila je dobra, milostiva zemlja. Dugo je nastajala i dugo bila sama. Sad je nježno prigrlila malog sina Došljaka koga je upravo spasila. Lišće dubrave s druge strane Velike stijene šumilo je dobrodošlicom.
srijeda, 16.01.2008.
DOLAZAK ABELA I KAINA NA MORE
Ank se teškom mukom uspravio. Napravio je to neprimjetno. Istina, zvali su ga Uspravni Ank, ali ovaj put je bila bol ta koja ga je ispravila i nije želio da nitko od njih to primijeti. Imao je već dobar broj godina i njegov život je išao ka zalazu. Još je bio u snazi, ali postojali su i drugi. Mlađi, nadobudni. Mislili su da znaju više.
Dovukao je drugi stupac. Urk i Eo pomogli su mu da ga učvrsti. Bio je vođa svoje skupine, pa ipak posljednji je gradio sojenicu. Svi su drugi bili već zbrinuti. Čak je i došljak, kojem nisu znali imena, dobio svoju. Ostali su ga još podozrivo promatrali. On, Ank mu je povjerovao. Pomogao mu je ubiti Velikog Kosmatog, gore u šumama. Mogao ga je pustiti da se bori sam. Pitanje je kakav bi ishod bio.
Bosi i u kratkim lanenim gaćama uronjeni u vodu do pasa pokušavali su do noći postaviti stupove. Stajali su i sami, široko razmaknutih velikih stopala i širokih šaka kao kakvi stupovi, napinjući mišiće.
Ank je volio svoje ljude. Odabrao ih je sam, jednog po jednog. Ostavio je stare i nemoćne. Najradije bi ostavio i Vrača, ali ostali ne bi krenuli bez njega.
Nisu znali što ih čeka tamo gdje su krenuli. Išli su za toplinom. Nekoliko puta tijekom putovanja htjeli su se zaustaviti, no njega je nešto vuklo naprijed.
Na rubu šume u kojoj su se pred neko vrijeme utaborili počinjala je močvara. U rano jutro vukle su se magle, a onda je naglo zasjalo sunce i zrak je postao čist i plavkast.
-Idem preko, - rekao je slijedeće jutro.
S druge strane močvare se vidjela rijetka šuma i velika kamena stijena.
Sastavili su trupce, te odupirući se s motkama o dno, Urk i on su zaplovili. Prije toga trebalo je sačekati Vračevu molitvu. Vrtio se u krugu, mahao prema močvari i mrmljao. Pažljivo su ga gledali. Kretnja odbijanja značila bi da ih na drugoj strani ne čeka ništa dobro i ne bi se usudili prijeći.
Ank se ne bi obazirao na njegova proročanstva, ali ostali su mu vjerovali. Bez podrške plemena nije mogao napraviti ništa.
Stiskao je šake i čekao.
Nakon divljeg kulminirajućeg okreta Vrač je raširio ruke i ukočeno, neko vrijeme okrenut prema močvari, stajao. Onda je rukom odlučno pokazao na drugu stranu močvare i svi su olakšano kriknuli. Značilo je da mogu preći.
Stisnutih, ionako sitnih očiju, Vračev izraz lica ulijevao je strah. Ali ni Vrač nije bio bez strahova. Još kao dječaka, kad ga je stari Vrač izabrao za nasljednika, naučio ga je da se protivnikove snage treba čuvati i poštivati. Naučio je da treba glumiti i ponekad raditi protiv uvjerenja, pa čak i protiv znakova i poruka Bogova. Sad je upravo popustio Anku, jer je Ank bio snažan protivnik. Popustio je, ali čekao je i nadao se da će doći njegovo vrijeme. Došljak koji je stajao u njegovoj blizini nije bio impresioniran i Vrač je to osjećao. Možda je Došljak Ankova slaba točka.
Ank i Urk odguravali su se snažnim pokretima. Vode močvare nisu bile duboke i bile su nekako neobično bistre. Vidjele su se goleme ribe, dobre za hranu plemena i njih su dvojica zadovoljno klimali glavama. Bogovi su bili milostivi prema njima.
Močvara je i na drugoj strani bila plitka, a voda je bila topla. Skinuli su se i valjali u vodi kao mala nedorasla djeca. Smijali su se i kričali, prskajući se. Rijetka šuma ispred njih djelovala je miroljubivo. Izvukli su splav od trupaca na kopno i uputili se kroz šumu prema uzvisini. Na samom vrhu - prijevoju zastali su iznenađeni. Preko šume koja se spuštala do prvih stijenja ugledali su Veliku vodu. Modroplavu vodu bez kraja.
Sunce se ljeskalo na njenoj površini, a vjetar koji se odnekud pojavio, spustio se pokraj njih zaljuljavši grane stabala, a zatim je došao do površine vode, namreškavši je.
Ank je duboko udahnuo zrak. Miris koji je osjetio bio je neobičan, nepoznat, ali mu se svidio.
-Idemo dolje, - rekao je.
-Ali... Vrač.., - rekao je naglo, ustrašeni, Urk.
-Kako hoćeš.
Ank nije oklijevao. Površina tla bila je pokrivena suhim iglicama stabala i godila je njegovim bosim nogama. U nekoliko skokova bio je do stijenja. Po zvukovima iza sebe znao je da ga Urk prati. Provukli su se između stijenja. Voda ispred njih je u blagim valovima udarala u pijesak povlačeći ga i stvarajući šum. Obojica su zastala začarana. Ank je legao na topli pijesak prislonivši uho na tlo. Slušao je. Ništa se sumnjivo nije čulo. Nikakav topot divljih zvijeri, niti bilo kakav neprijateljski korak. Nikakav zvuk. Samo umirujući šum goleme vode. Mir i ugoda ispunili su ga povjerenjem i blaženstvom. Sve je više bio siguran da je ovo zemlja koju su dugo tražili. Dobrostiva, podatna. Zemlja o kojoj je sanjao gore na hladnom sjeveru. Drveće će uz samu močvaru raskrčiti onoliko koliko im treba da posade žitarice, mislio je. Ribe ima dovoljno. U šumama, sjevernije, dovoljno je divljih zvijeri. Muškarci će se vraćati s bogatim ulovom. Pleme neće biti gladno. Djeca će odrastati na toplini i u sigurnosti. Milovao je rukom površinu pijeska i mrmljajući zahvaljivao.
Ležao je dugo i Ark se zabrinuo. Sunce se pelo na velikoj nebeskoj ploči i peklo ga po golom tijelu. Ark se sagnuo. Zagrabio je vodu šakom, i počeo piti. Isti tren ju je ispljunuo.
-Voda je slana, - zavikao je.
Ank je u trenu bio na nogama. Oprezno je kušao vodu.
-Slana je! - ponovio je.
Sjetio se da mu je došljak govorio o velikoj slanoj vodi. Morat će ga pažljivije ispitati. Znao je više nego mu je rekao. Kad dobro promisli nije pasivno hodao uz njega. Moglo bi se reći da ga je vodio. Ta ga je misao lagano uznemirila, ali ne previše. Duboko u sebi mu je vjerovao.
-Čim izdubimo čamce istražit ćemo obalu, - rekao je Ank.
Ark je bio siguran da će tako i napraviti. Daleko od Vrača postajao je kao i uvijek potpuno Ankov, uvučen u njegovu volju i energiju. Kad se više ne bi vratili natrag u selo slijedio bi ga gdje god krenuo, ali Vračev prodorni pogled bi ga pokolebao. Svi su bili svjesni netrpeljivosti između Vrača i Anka. Do sada ih je Ank dobro vodio i vjerovali su mu, a Vrač je znao svladati opasne i zle sile. Obojica su im bila potrebna. Njihova mržnja nije im smetala.
Ujutro došljaka nije bilo. Pojačali su straže. Nekolicina se okupila oko Vrača.
Ank se ljutio na samog sebe. Trebao ga je ispitati, ali unutarnji osjećaj mu je govorio da je s došljakom sve u redu.
Prošlo je nekoliko dana. Ništa se posebno nije događalo. Napetost je malo popustila. Jedno jutro, isto onako kako je nestao, Došljak je ponovo osvanuo. No nije došao praznih ruku. Stado ovaca mirno je paslo na početku šume. Ljudi su prilazili oprezno. Iz grmlja su istrčala dva rudlava stvorenja lajući. Svi su ustuknuli.
Došljak je činio umirujuće pokrete. Ank je odmah znao o čemu se radi. Pred samu odluku da se krene na put s druge strane rijeke utaborilo se neko drugo pleme. Postavili su straže jedni i drugi. Ljudi su djelovali oprezno. Žene i djecu nisu vidjeli. Sjeo je sam u čamac i doplovio do sredine rijeke. Pokazivao je da nema oružja. Pustili su ga.
Iste ovakve životinje i njihovi lajući čuvari bile su u sredini ograđenog kruga. Tad je prvi put čuo izraz ovca i pas. Doznao je da ovce daju mlijeko i meso, a i vunu od koje su pleli odjeću. Na njihovim kožama su spavali. Nisu ih htjeli mijenjati za druge predmete. Otišli su noću ili rano ujutro i on se ljutio na sebe jer nije poslušao one koji su ih htjeli napasti i oduzeti im stado. Oklijevao je, jer mu se činilo da imaju dovoljno, te da im nije potreba napadati druge.
Sijali su pšenicu, ječam i lan. U okolnim šumama bilo je dovoljno divljači. Nisu bili gladni, iako je te godine zima odnijela sav urod i ljudi su pokazivali znakove nemira. Veliki dio plemena ga nije htio slijediti. Naraštaji su ranije dobro živjeli od pljačkanja i prepada. A onda je stradao stari vođa i Ank je preuzeo vodstvo. Svima je pomalo bilo dosta lutanja. Pokušavali su se skrasiti, ali ondje na sjeveru zime su bile okrutne i on je odlučio krenuti južnije.
Zatim se susreo s Došljakom. Pleme se rasulo. Ratnici su otišli za njegovim bratom.
-Zvat ćeš se Sol, - rekao je sada došljaku.
Obojica su se smijali. Smijeh je bio rijetka i sumnjiva osobina.
Ankov sin, koji još nije stekao ime, stajao je po strani i ljubomorno ih je promatrao. Nije mu promaklo ni Došljakovo zanimanje za njegovu sestru. Osjećao je da ga otac ne cijeni. Uspravni Ank, njegov otac nikad mu se nije obraćao.
-Koliko su daleko? - upitao je Ank Sola.
-Ne brini. Idu prema sjeveru. Neće se vraćati, - odgovorio je Sol.
Učinit ću ga svojim sinom, odlučio je Ank.
Naselje sojenica, kao gljive iznikle poslije kiše, na svojim visokim nogama - stupovima presijavalo se na suncu. Ankova kćer crtala je po posljednjoj glinenoj posudi. Htjela je da bude savršena. Bilo joj je važno dokazati da je majstor Tol nije uzeo samo zato jer Ankova kćer. Duga, svijetla kovrčava kosa padala joj je preko lica i ona ju je svako malo nestrpljivo zabacivala natrag. Kapljice znoja skupljale su se po čelu i tjemenu. Postajalo je vruće, a onda je zapuhao lagani vjetar. Ankova kćer je zahvalno pogledala u sunce. Stajalo je visoko točno iznad njene glave u sredini nebeskog svoda. Izgledalo je da joj se smiješi. Kao da je htjelo reći: Svakodnevno u isto vrijeme, baš onda kad tebi Ankova kćeri treba, pošaljem ovaj vjetar. Mahnula mu je i zahvalila se.
Sjedila je široko razmaknutih nogu između kojih je smjestila glinenu posudu. Glave nagnute na jednu stranu i usredotočenog pogleda na posudu, činilo se da nije primijetila Sola koji ju je već duže promatrao. No vidjela ga je.
Nabubrila i podatna osjećala je njegov pogled i uživala je u njemu. Čekala je da otplovi na drugu stranu. Posljednji je put prešla pogledom preko svog rada. Odložila je glinenu posudu na stranu diveći joj se još tren.
Zatim se spustila se sa sojenice i sjela u mali čamac. Odvezala ga je i odupirući se motkom uputila na drugu stranu. Vidjela ga je još u podnožju.
-Dođi, - rekao joj je.
U skrivenoj uvali skinuli su se, i goli kupali u moru. Naučio ju je plivati. Nikome ništa nije rekla. Vrač im je zabranio da se kupaju u rijeci. O moru ništa nije rekao, ali većina je zazirala od kupanja.
-Nemaš se čega bojati, - govorio joj je Sol, hrabreći je.
Sad se već osmjelila. Sol ju je promatrao. Pokušavala se igrajući sakriti pod morem, ali to je naravno bilo nemoguće. Prozirno smaragdno more, otkrivalo je skladno tijelo koje je volio.
Uzeo ju je na plićaku. Nježno i polako učeći je zadovoljstvu. Ljubio je poluotvorena usta Ankove kćeri.
Nije čuo tihe, šuljajuće korake Ankovog sina. Kad mu je kamena sjekira dotakla glavu bilo je prekasno. Klonuo je. Mlaz krvi poprskao je lice Ankove kćeri.
Zemlja, kao da je i sama ranjena, odjednom je zadrhtala. Čuo se daleki potmuli tutanj koji je postojao sve glasniji. Miješao se s krikom Ankove kćeri. Veliki val, se je pojavio neočekivano, podigao je i odnio, položivši je nježno na vrh brežuljka. U povratku, s pijeska, pokupio je mrtvo tijelo Sola i nemoćnog Ankovog sina odnijevši ih u morske dubine.
Zemlja je drhtala, plačući zajedno s Ankovom kćeri.
Uspravni Ank čuo je krik svoje kćeri. Nadnaravnom snagom se u hipu našao pored nje. Zavio ju je golu i mokru u svoju košulju. Noseći ju je tješio. Nije znao što se dogodilo. Površina goleme slane vode bliještila je plavilom. Lagani popodnevni vjetar mreškao je njenu površinu, kao i svakog dana. Ubojica, ubijeni, krv i oružje nestali su kao da nikad nisu ni postojali. Samo su zemlja i more znali i pamtili što se dogodilo.
Ankova kćer nikad više nije progovorila ni riječi.
Devet mjeseci kasnije došao je na svijet mali dječak. Uspravni Ank, koji će ga odgajati kao svoje vlastito dijete, gledat će u vedre i pametne oči došljaka Sola kojeg je zavolio kao vlastitog sina.
Vrlo brzo dobio je ime Stup.
Stupovi potomci i pleme, koje se širilo, dugo su mirno i skladno živjeli na rubu močvare, šume i Velike vode koja im je bila blagonaklona.
Činilo se da je zločin zaboravljen, ali ako se to u ljudskom pamćenju i dogodilo, zemlja je pamtila.
utorak, 15.01.2008.
Svakako Zaboraviti
Svi smo mi Česi, ali nitko to ne mora znati. (vjerojatno najgenijalnija rečenica koju je Hašek napisao o Švejku)
…..
Stalno to sjećanje na mamu, kako u zatvorskoj haljini ide preko dvorišta rakovničke tvornice k vratima sražarnice onoga jesenskog dana godine 1950. kad su mi odobrili poseban posjet. Sjećanje na jedanaest godina staru haljinu u kojoj se vratila u svibnju 1960. iz zatvora , u izgaženim cipelama s vezicama.
…..
Jučer kad sam bio kod H.M. u uredništvu rekao mi je: „Solženjicin je pretjerao.“
Zacrnjelo mi se pred očima, ali svladao sam se- to je stara navika usvojena pedesetih godina kad je ne svladati se značilo ne preživjeti- preplavio me bijes, pomislio sam: „Zar Staljin nije pretjerao? Zar nisu pretjerali Gotwaldovi čuvari u zatvoru koji su moju majku tukli po glavi mokrim ručnicima i ostavili je noću da naga stoji u ledenoj pankračkoj prostoriji za preodgoj?“
Jan Zabrana
Sramim se. Obećala sam Bogu i sebi da ću oprostiti. Znaći li to i zaboraviti?
srijeda, 09.01.2008.
VLČ. ZLATKO SUDAC
U dilemi sam kako započeti.
Možda krenuti faktografski. Nekim redom. Onako kako su se stvari odvijale ili posložile.
Pred tri godine moja prijateljica D. me nazvala pitati bili htjela s njom ići kod vlč. Zlatka Sudca.
Priznajem ne volim ništa u crkvi što miriše na fanatizam i pretjeranosti. Trudim se zanemariti određen ceremonijal, obleku, visoke kape sav onaj ritual koji ide uz određene događaje vezane za crkvu. To mi je problem kod svih uniformiranih priča iako sam svjesna da tako mora biti i da se oblačenjem, nošnjom i slično šalje poruka onom drugom o čemu se tu radi i tako, ako ništa drugo, najvažnije od svega štedi vrijeme.
Ali ja… ja sam slobodni strijelac kojeg ili bolje rečeno koju su cijeli život slamali, povijali i pokušavali ustrojiti, a ja se ne dam pa ne dam. Ali ide vrijeme stiže rok eto vraga skok na skok i u to ime me hvata prpa.
Bojim se ognja paklenskog u kojem će se moja duša i tijelo pržiti i peči. I ako je to tako, u što duboko vjerujem da jest, krajnji je tren da poradim u tom smislu na sebi.
Moja pok. prijateljica D. koja je prolazila kroz teške bolesti zamolila me, svojevremeno, da pođem s njom. Izabrala me jer smo bili sličnih sklonosti i pretpostavila je da ću ići. Rekla sam hoću iako nisam bila oduševljena. Obećala sam više radi nje iako me držala malo i znatiželja. Međutim, kod vlč. Sudca nije jednostavno doći. Uglavnom se, koliko ja znam, ide preko udruga boraca domovinskog rata. Za njih je držao neku vrst seminara – duhovne obnove, a uistinu im je bilo potrebno. I još uvijek je.
Uglavnom tu prvu godinu nismo uspjeli otići. Pozvali su nas ali ja sam bila na putovanju i ona nije htjela bez mene ići.
Onda se vlč. Sudac razbolio. Dugo ga nije bilo. A onda se moja prijateljica ubila. Pisala sam o tome. Nevažna je činjenica mog pisanja o njenoj smrti. Puno je važnije što nje više nema i što se mi, preostali iza njene smrti, mučimo grižnjama savjesti da nismo znali prepoznati njene vapaje. Oglušili smo se od njih i pustili je umrijeti.
U svakom slučaju pred neko vrijeme su me iz te organizacije pozvali u jedan četvrtak bi li htjela sutradan u petak poći u Betaniju ( tako se naime zove kuća u mjestu Ćunski na LOšinju u kojoj vlč. Sudac drži duhovnu obnovu). Zatekli su me. Bila sam zaboravila na njih. U petak sam imala neodgodive poslove. Čak me nitko nije mogao zamijeniti. Rekla sam da ne mogu, a onda sam dodala kako bih molila da me u buduće obavijeste na vrijeme.
Netko na telefonu, do jučer bih rekla sirovina, vrlo nestrpljivo i bezobrazno mi je odgovorio nešto u stilu: Neće više biti te prigode i što si ja umišljam.
Preko vikenda kad sam malo zaboravila na poslove počela me peći savjest. Razmišljala sam o svojoj prijateljici. Činilo mi se da sam je opet izdala. Ako me pozovu, pomislila sam, poći ću obavezno.
U ponedjeljak su me ponovo pozvali. Netko je odustao. Odmah sam prihvatila.
I sad nastupam ja sa mojom naravi. U autobus se ukrcao jež u mom liku uvučen u sebe sa svim bodljama izbačenim vani. Spremna na obračun. Nikome nisam rekla gdje idem jer bi mi se, uglavnom, smijali. Što da govorimo o profilu putnika. Recimo da je to prosjek jedne bolničke sobe u sirotinjskoj bolnici. Ili možda vod vojske iz bivše. Zatvorila sam oči i molim Boga da mi da snage izdržati i još ga, odjednom, molim da uvuće moje bodlje i otpore i otvori moje srce. Molim ti se Bože, govorim u sebi, daj mi puno dobre volje i razumijevanja.
I onda nastupa moja druga narav. Počinjem promatrati sa humorom. Pjesme koje smo u autobusu slušali, pa molitve… Sirovina mi je dodala mikrofon- trebala sam moliti ali ja ništa ne znam napamet- još tako javno. Spetljala sam se i odmah dodala dalje. Pretpostavljam da me već cijeli autobus prezire.
Smještaj u nekom privatnom pansionu. Prljavo, hladno ( kasnije sam doznala da su drugi prošli bolje).
Uglavnom evo nas na kraju u dvorani. Zamoljeni smo da ne kasnimo, ugasimo mobitele itd itd. Domar, pretpostavljam da nije svećenik jer ima nečeg lagano bonvivanskog, upoznaje nas sa protokolom. Uglavnom koliko što košta i gdje se što nalazi i kako će se dalje sve odvijati. Vidim da nisam samo ja u otporu.
Onda započinje pjesma, vrlo lijepa. Pjevaju jedan mladi čovjek (kasnije sam doznala da je đakon) i jedna poznata pjevačica lake glazbe, predivnog glasa. Istina u posljednje vrijeme je nema na estradi. Netko je rekao da je tu na duhovnoj obnovi.
Ulazi vlč. Sudac.
Dojam je predstave- njegova bijela haljina, izgled- tako zamišljamo Isusa. Ali.., u njegovom stavu, nekoj vrsti radosne poniznosti- ne znam je li to pravi izraz za njega, odjednom- ne bih htjela djelovati zatucano, ali sve moje ograde su se izgubile, otpilila sam bodlje iščupala ih i počela ga slušati. Prepustila sam se.
Tri dana vlč.Zlatka Sudca je premalo da čovjek postane ono čemu naša duša teži, bar moja. Biti dobar, jednostavna srca koje osluškuje druge, voli ih i služi sebi, drugom čovjeku, cijelom Božjem svijetu, pati sa patnjama drugih, nastoji pomoći. Nastoji živiti istinito.
Nikako lagati sebi ni drugome. Laž, prevare, … ne živimo li danas tako?
Vrlo teško zaplačem. Pred drugima skoro nikada. Uopće ne volim pokazivati emocije takve vrste. Tri dana pod vodstvom u osjećajima, razmišljanjima, propitivanjima, praštanjima sebi, drugima i Bogu… plakala sam, plakala i plakala. Nisam se čudila drugima. Ali sebi..?
Jesam li to uopće više ja, sad je pitanje?
Mali je broj ljudi kojima ne mogu oprostiti, mislila sam, ali kad sam napisala na papir (domaći rad zadan od Zlatka Sudca) ispala je podulja lista. Podvucite crtu ispod te liste i prestanite mrziti te ljude.
Na mojoj listi osim ljudi našli su se i komunizam, ali ispod njega i katolička crkva.
Pokušavam oprostiti i sebi, nadam se da ću uspjeti. Bogu sam davno oprostila.
Molim da oproste meni one koje sam ja povrijedila.
Pustimo prošle bitke i ratove! To je govorio. Govorio je meni! Takav je to dojam. Vjerojatno je svatko tako osjećao. Govori baš meni, tako su mislili. Čini se da nam je otvorio srce i dušu. Svoju i našu. Iskrenuo nas naopako i istresao sve loše.
Ništa novoga, bar meni, nije rekao, ali govorio je na takav način da je dotakao bit i naše duše.
Jer nije problem u grijehu, zlodjelu, nego je problem što se u nama gomilaju loši osjećaji koje da bi ih zaboravili ili da ne bi mislili na njih upadamo zbog lošeg osjećaja sve dublje u zlo stanje. Plodovi grijeha, a ne sam grijeh, su dakle veće zlo. Zatvaramo nakon grijeha srce i prestajemo razmišljati. Jedemo, pijemo, zabavljamo se na svake načine.
Ostajemo daleko od fundamenta srca.
Čini nam se da je s nama gotovo. Tko nas više iz tog stanja može iskopati. I sam nas je Bog odbacio. Tako teku naš misli.
Ali varamo se. Bog oprašta. Ostalo je u nama. Moramo imati povjerenja u samoga sebe.
Neobično iskustvo o kojem neprekidno razmišljam. Raspitivala sam se o mogućnosti ostajanja deset, petnaest, mjesec dana uz kontemplativno vodstvo. Život ide kraju. Dobro sam se uopće te činjenice sjetila. Ali ostati tako dugo je nemoguće. Vlč. Sudac je rasprodan, a nas je puno. I potrebnijih nego sam sama.
Ali, ako ikad bude moguće i pozovu me ponovo ću ići.
Na povratku s pređenim kilometrima padala je i naša svetost. Nakon svetih pjesama i molitve došli su na red filmovi- komedije sa Severinom u glavnoj ulozi i pomalo zeza i šale koje su prelazile granice svetosti, ali to je ljudski. Ali odkuda god dolazili i koliko različiti bili dijelili smo iskustvo koje nas je približilo i nadam se učinilo boljima. Bar u želji.
p.s. Vidim da je ovo moj stoti post. Malo simbolike nije na odmet.
četvrtak, 03.01.2008.
Povodom filma: Služio sam Engleskog kralja
Sinoć sam u Broadway Joker kinu gledala 'Služio sam Engleskog kralja' Jiri Menzela.
U prostoru kina nas je slovom i brojem bilo dvanaest, 12. Dečka na blagajni smo ( nas par prijateljica) pitale za savjet o filmu. Pitale smo ga isplati li ga se gledati. Rekao je po prilici: Pođite, pođite. To je evropski film koji govoi o vašem dobu. Ja sam bila najstarija ( moje doba i nije posve, jedan dio može se reči), ostale su deset i dvadeset godina mlađe. Smijale smo se. To je, valjda, splitski humor. Malo grublji i izravniji od Češkog. Zato je, predpostavljam, i mali broj gledatelja.
Film obavezno treba pogledati. To je izvaredna, vrlo suptilno sa puno humora ispričana priča o jednom vremenu koju je mogao napraviti samo Čeh. Ajde priznajem donekle i Begninijev Život je lijep. Ma dobro i više od donekle, ali ne mogu prestati razmišljati o 'češkom' gledanju na stvari.
Svojevremeno sam napisala nešto u stilu: 'Što znam o Češkoj?' pa to prilažem.
.....
Znam ponešto o vojaku Švejku.
Zatim znam nešto o češkim filmovima. Odgajana u socijalizmu, u kinu sam naravno gledala američke i druge filmove, koji su dolazili sa zapada. Bili su to u početku filmovi koje su naše vlasti smatrale neutralnim. Bal na vodi sa Ester Vilijams, pa kasnije talijanski filmovi Gorka riža, Čudo u Milanu, Kradljivci bicikla. Netko se u toj našoj službenoj propagandnoj odgojnoj službi silno trudio da ne vidimo ništa što bi nas dovelo u sumnju. Ruske i naše, slične, filmove odlazili smo gledati po naputku iz škole, ali znam da smo ih, bar ja, pokušavali izbjegavati. Socrealizam smo živjeli i bilo nam ga je dosta.
S češkim filmovima srela sam se tek na televiziji, još u ono davno doba jednog jedinog programa i ponekad kad je vrijeme dozvoljavalo mogao se vidjeti Rai uno. Bio je slučaj da tu večer nisam imala volju raditi ništa drugo. Sjedila sam ispred televizije i zavrnula nosom kad sam vidjela da se radi o nekom češkom filmu. No dobro, bez prave volje po inerciji, ostala sam sjediti i gledati. Ne sjećam se više dobro sadržaja, ali bio je nekakav glazbeni sastav, nekoliko mladih ljudi koji su svirali u nekom restoranu. Dogodilo se neko ubojstvo i optužili su njih. Namjestili su im. Osuđeni su na smrt. U zadnjoj sceni nalaze se na stratištu. Svi su tu. Sudac, porotnici, rodbina, osuđenici i krvnik.
“Vaša posljednje želja?” bilo je uobičajeno pitanje.
“Svirati”, rekli su.
Započeli su svirati, te su svirali i svirali dok se svi nisu razišli. Ostali su sami, i dalje svirajući.
Kraj filma.
Večer mi je započela s onim laganim nezadovoljstvom, kad čovjek započne sumnjati u svrhu svega i svačega, a završila s jednim toplim i vedrim osjećajem oko srca kad se čini da je život vedar, da vedriji ne može biti, naročito ako imaš češki osjećaj za humor. A valjda ga imam, jer ono što nemaš ne možeš ni prepoznati.
Što bi čovjek od Čeha mogao i očekivati nakon Dobrog vojaka Švejka?
Pokušat ću se prisjetiti svega što znam o Česima i Češkoj puštajući se asocijacijama ne idući nekim redom.
Recimo pad komunizma i njemu pripadajuće vedrije budućnosti na ovim našim istočnim prostorima i ideologijama rezultirao je posve različitim situacijama. O našoj krvavoj bajci nemoguće je razgovarati s humorom, bar još ne.
Uzmimo samo stranke!? Osnivale su se bez kraja i konca. Od lijevih do desnih ekstremnih, umjerenih i onih u sredini. Odjednom su svi postali političari. Nije mi namjera govoriti o razlozima. O tome će sociolozi, psiholozi i razna druga srodna ili slična zanimanja pisati teze i protuteze, doktorske radnje i magisterije. Narod ima poslovicu o psu puštenom s lanca, a neka hercegovačka poslovica glasi: Pritisnuto jače sve to više skače.
No tko bi mogao osnovati stranku ljubitelja piva?
’Stranka ljubitelja piva!!!’
Divni, pametni, dragi Hašekovi sunarodnjaci. Zamislite ih onako vedra i okrugla lica, malko ružičasta u njihovim gemitliche pivnicama kako nazdravljaju jedni drugima, vedro se smiješeći. Konačno svoji na svome.
No neću ništa o Masaryku i njegovim razmišljanjima ako dođe do razbijanja Austro-Ugarske tko će biti na čelu slavenskih zemalja. Da li ostaviti kraljevinu? Hoće li vladati neki ruski princ ili će se udružiti s južnim Slavenima i na čelo kraljevine, ako se ostvari Jugoslavija, dovesti Aleksandra. O češkom prijateljstvu sa Srbima također ne bih htjela ni riječi.
U Meštrovićevim memoarima ‘Uspomene na političke ljude i događaje’ može se pročitati; Česi, kulturniji i brojniji, tlače malobrojnije i nekulturnije Slovake, a kod nas Srbi nekulturniji i mnogobrojniji tlače nas malobrojnije i kulturnije Hrvate. (Iako danas, sa distance i vremena slobodne Domovinice dalo bi se razgovarati i na drugi način)
No kako bilo da bilo Česi su mirno pustili Slovake da budu svoji na svome, a Srbi su nas Hrvate pokušavali tenkovima i inim oružjem, a i sami naoružani do zuba spriječiti u pokušaju da budemo svoji na svome. Uništili su nam spomenike i crkve. Ubili one koji nisu uspjeli pobjeći uvijek pod parolom: Sve je naše. Ono što im najviše zamjeram je da su nas u vremenu svoje vladavine učinili sličnima sebi.
Ali, ne treba biti prezadovoljan. U prošlim vremenima sam se tješila; što me briga ovo nije moja država, mi smo Hrvati dobri, plemeniti, tolerantni, pošteni, kulturni, a onda je neočekivano na golemu radost osvanula moja država. A joj i još nekoliko puta a joj ili već nekako tako. Varamo, krademo, nismo tolerantni i ako se ne dogodi neko čudo postat ćemo kao neke od onih republika u kojima vladaju generalisimusi slični papagajima ili portirima nekih hotela. Samo mirno. Znam ja vrlo dobro da se to zove banana republika. Na nas ponovo vrebaju neprijatelji iza svakog ugla i svi smo s podočnjacima. Mi smo neprekidno budni, a oni također ne spavaju.
No vrlo brzo i hitro natrag k Česima.
U nekom filmu jedan dječji glas govori: ‘Moj ujak je bio mađioničar. Nastupao je ....’ Istovremeno na ekranu vidimo čovjeka obučenog u crno odijelo s cilindrom na glavi. ‘Kad su Nijemci s tenkovima ušli u Češkoslovačku’, nastavljao je glas, ‘moj ujak je izišao pred njih na cestu. Prodorno ih je gledao s ispruženim rukama i sugerirao: ‘Vratite se natrag, Vratite se natrag’. Pokušavao ih je spriječiti da prodru u njegovu zemlju. Tenk se uistinu jedan tren zaustavio’, nastavljao je glas, ‘ a onda je krenuo i pregazio mog ujaka, otkinuvši mu glavu, i tako više nije postojao nitko tko je mogao zaustaviti Nijemce’.
.......
Ima još ali neću daviti.
U međuvremenu sam bila 4 puta u Pragu i još u nekim mjestima u Češkoj. Da imam više vremena i novca posjetila bih Prag bar još nekoliko puta.
Napisala sam tada: Taj grad govori i treba ga slušati. I danas se s tim slažem.
Evo Nemanjin komentar za Zonu Z.
U vrijeme premijere filma "Selo moje malo" - u ona naša vremena - mlađan filmski kritičar bijah ja. Menzel, susretljiv kakav prema ovdašnjim ljudima jest, upriličio je nekakav razgovor s kritikom, a nakon razgovora, valjda stoga jer sam postavio jednak broj pitanja kao svi ostali, dobio sam priliku porazgovarati s Menzelom nasamo. Za ovu prigodu prisjećam se jedne opaske, možda presudne: Menzel me je upozorio da ne postoji nikakva 'češka ironija' ili tzv. češki humor, kako to mi ovdašnji doživljavamo, nego je riječ o 'praškom humoru'. Mislim da sad o tome ne bi trebali polemizirati, jer vjerojatno Menzel zna o čemu govori. Što se pak mene tiče, meni ionako nikada nije bila najfascinantnija češka ili praška duhovitost, nego ono što se naziva witz, što jest vic, ali je i puno više od toga: oštroumnost dakle. Kad Kundera u 'Smiješnim ljubavima' piše traktat o pišnju, dajući prednost pišanju u prirodi nad onim u neukusnim instalacijama koje nam je donijela civilizacija, jer se putem zlatnog mlaza na trenutak čudesno spaja s glinom, travom i zemljom, pa se u prah vraća stvorenje koje je od praha i stvoreno, čineći od pišanja u prirodi religiozni obred kojim obećavamo zemji da ćemo se jednom čitavi vratiti u nju, to dakle jest duhovito, ali je prije svega lucidno. Ili, još kraće kazano: kad u filmu "Selo moje malo" (to je loš prevod, jer nije riječ o malom selu, nego je Vesnicko má stredisková ono što bi kod nas nekoć bila "zadnja pošta") krene rasprava o pivi sa sedme stepenice, onda to nije proizvoljna zajebancija: tu prethodi duboki uvid da je pivo sa sedme, ne sa šeste ili osme štenge potaman rashlađeno, hladno ali ne prehladno, baš takvo kakvo treba biti! Kako bi Kundera rekao, poznavajući vas dr.Havel, sad sljedi neka pouzdana teorija. I, to što sad sljedi, to ti je praška ironija.
Češki pak humor Hrvati ne razumiju, mada mu se smiju. Čitao sam recimo objašnjenje Igora Mirkovića što bi taj fenomen bio: ona misli da se rješenje enigme krije u niveliranju svih ljudi na onaj preostatak tvarnoga u nama, na - govno! Čovjek je htio biti heroj, a čovjek je govno, reći će negdje Švejk. Da, reći će Švejk i to, i izgleda (zlatni pramićak nas opominje da smo prah i da ćemo se u prah i vratiti!) da to podsjećanje na našu karnalnost i propadnu tvarnost ima veze s tim tipom duhovitosti i duhovnosti, ali, mislim da se tu promašuje vidjeti presudno: ono čemu se čudio Sv.Toma u svom apokrifnom evanđelju, naime činjenici da je baš na tom materijalu, na toj najkrhijoj tvari, bog zasnovao svoju kuću: kao Pascal, Pražani, ili Česi, znaju da je čovjek trska, fragilno stvorenje, možda najlomljivije u prirodi, ali istovremeno duhovno stvorenje, stvorenje koje u tom prahu čuva iskru božanske duhovnosti. I, tu onda zaiskri i frcaju iskre oštroumne duhovitosti.
NEMANJA • 03.01.2008. u 12:45
