Gospođa Marija Kolenda popila je kavu sjedeći za stolom u praznoj kuhinji. Ono što je je u neprekidnom stanju nezadovoljstva još donekle pričinjalo zadovoljstvo, bila je blistava čistoća njenog lijepo uređenog stana. Đuro je već šest mjeseci bio odsutan. Nadala se da će ovaj put ostati cjelu godinu i konačno se skrasiti u mirovini. Nadala se, a istovremeno i bojala zajedničkog života kojeg sve ove godine braka zapravo nisu ni imali. Gore u stanu iznad čula je čvrste korake onog glumca Kopića, Martininog ljubavnika, kojeg je njena kći uvela u kuću bez njenog dopuštenja.
Znala je da bi joj Đuro to dopustio i da je Martina to napravila pouzdavajući se u očevu odluku.
Dignula se od stola i pošla u saloču. Otvorila je srednju ladicu komode. Na dnu ispod svih uredno složenih albuma slika pa zatim slika koje su u škatulama od crevalja još čekale da se srede, iz jedne takve škatule izvukla je fotografiju svog prvog muža i sina. Dvojica Miha, veliki i mali, stajali su držeći se za ruke. Ona je bila odsječena s fotografije. Nedostajala je i desna ruka njenog Mihe kojom ju je držao zagrljenu.
Gladila je rukom posljednju sliku koju je imala, a suze su joj curkom curile niz lice.
Srđan je nestrpljivo prelistavao novine. Kritike su bile odlične. Pisali su da je mlad i perspektivan glumac. Ulogu je odigrao odlično. Ono što je on osjetio, bila je dobra veza s publikom.
Pogledao je Martinu. Još je spavala. Sad ga je mućila pomisao da su ostale još dvije predstave i da se nakon toga vraća u Beograd. S Martinom još nije razgovarao o budućnosti, o tome kako će dalje. Ne zato što on to nije želio, dapače. No Martina je bila ta koja je izbjegavala razgovor.
Otvorila je oči.
-Nećeš na kupanje?
Odmahnula je glavom i okrenula se na drugu stranu kreveta.
Došao je do sredine sobe, zastao i neko vrijeme je promatrao. Nešto se s njom događa, a ja ne mogu shvatiti što, pomislio je.
-Voliš li me uopće?
Okrenula se i pogledala ga.
-Dođi, rekla je.
Spustio se na krevet i ona ga je zagrlila.
-Nikog tako nisam voljela kao tebe.
Zazvućalo je kao da mu se ruga. Stajao je ukoćen ne prepuštajući se zagrljaju.
-Ne budi blesav –rekla je.
Poljubila ga je. Mirisala je na svoj i njegov znoj, na ljubav koju su nedavno vodili tu na ovoj postelji.
Bože moj, Bože moj, mislila je Martina, kad bi mu samo mogla reći. Ali znala je da ne smije. Upravo njemu ne. Upravo njemu kojeg je voljela kao samu sebe.
-Naše su sudbine unaprijed određene. Pa čak i onda kad nam se to najmanje sviđa- rekao je jučer dundo Petar.
-Zašto mi to majka nije rekla – pitala ga je.
-Sudbina tvoje majke, njenog prvog muža i tvog brata, odnosno polubrata, utjecala je na odnos tvoje majke i tebe.
-Moga brata?! Što se događa? Zar je moja majka bila već u braku? Ali… zašto bi to trebala biti tajna?
-Jedanput će ti ona ili ja…ako mi dopusti, ispričati…
-Ti ustinu, ne želiš sa mnom do vode – upitao je Srđan.
-Ne kaže se do vode. To nije voda. To je more, rekla je.
- Nije ni naše more – govorio je Srđan, a oči su mu se smijale.
-Da nije vaše more – odgovorila je ozbiljno. –Nije vaše more- ponovila je još jednom i ponovo mu okrenula leđa.
Pola sata kasnije našla se sa fra Petrom.
-Grozno se osjećam, rekla je. –Sve je toliko nevjerojatno. Pitam se, zašto baš sad?
-Nema pravila. Ja sam odrastao s tim saznanjem. Tvojoj majci se dogodilo kad joj je najmanje bilo potrebno, a možda joj je bilo potrebno baš tada.
Zašutjeli su. Hodao je brzo korak dva ispred nje. Pratila ga je s naporom.
-Točno je. Postoji odgovornost. Drukčiji smo – odgovorio je na njeno neizgovoreno pitanje.
Vrata nikad ne bi sama zamjetila. Izgledala su kao dio zida, kao ukras. Rozeta iznad samih vrata i kamena glava skrivale su mehanizam koji ih je otvarao. Činilo se kao neko nevidljivo fotoosjetilo, no odbacila je tu misao.
-Neka kombinacija fotoosjetila i brojeva ipak jest –rekao je fra Petar.
-Čitaš li sve moje misli?
Bilo je ljutnje ali i nelagode u njenom pitanju.
-Ne brini –rekao je.
Blagost u njegovom glasu ju je smirila.
U golemoj knjižnici čiji je strop bio obojen modrom bojom i posut zvijezdama, a na kojeg joj je odmah pao pogled, sjedila su četri čovjeka. Rekla bi, po današnjim mjerilima, strop bi bio proglašen kičem, a ipak bilo je nečeg dirljivog u imitaciji neba koje nije sličilo na nebo iznad Dubrovnika.
Odnekud je u polutami dopirala svijetlost. Vidjelo se više tragova danjeg svijetla. Pretpostavila je da se radi o otvorima u zidu.
I isti tren joj je kroz glavu prošla asocijacija na filmove koje bi u posljednje vrijeme znala gledati. Prostorije bi bile intenzivno obasjane dnevnom svijetlošću. Svijetlost koja bi zasljepljivala, činila bi neku vrst izmaglice dok bi lica glumaca bila pola u svijetlu pola u tami. Prvi put joj se to svidjelo. Kasnije, što je više takvih scena u raznim filmovima ponavljalo, nalazila je to lažnim. Nekako umjetno ishitrenim, kao i silne voštane svijeće u nekim ljubavnim scenama. Nije mogla zamisliti ženu ili muškarca koji bi prije ljubavnog čina slagali upaljene svijeće po rubovima kade i u drugim prostorima, osim ako se nije radilo o luđacima koji su se spremali na ubojstvo.
Zanesena mislima nije primjetila da je nazočni znatiželjno gledaju. I osluškuju. Jedan muškarac se nasmijao glasno. Trgnula se. Osjetila se povrjeđenom.
-Oprosti –rekao je. –U ovim prostorima suvremenost je rijetko nazočna. Tako si mlada.
-Zarobljeni u paučini- , otrgnula joj se misao.
-Vidiš, rekao je – A možda si u pravu. Petar je dobro učinio što te doveo k nama.
Dignuo se polagano i došetao do nje.
-Stjepo Martinis, rekao je pruživši joj ruku.
Ime joj se svidjelo.
Svijetloplave oči gledale su je, rekla bi, s podrugljivim smješkom, a onda je odjednom shvatila. On je znao da je maloprije vodila ljubav i da se nakon toga nije okupala. I naravno znao je zašto se nije okupala. Nasmijala se na isti način i ona njemu. No onda joj je prostrujala misao da bi i ostali mogli znati, ali nije bila u pravu.
Predstavili su se. Vrlo ozbiljni, bez traga aluzije na ono što ju je mučilo. Jednog od njih je poznavala iz majčinog društva.
Prostor se doimao nerealno. Kao unutrašnjost nekog starog drvenog broda. Kao leteći brod Petra Pana, pomislila je i Stjepo Martinis se nasmijao.
Prestani –rekla je malo povrjeđena.
Rekla mu je ti iako je morao biti puno stariji od nje. Kosa mu je već bila prosijeda. Osim svega bio je debeljuškast, a upravo joj se to kod muškarca najmanje sviđalo. Pa ipak je osjetila da je na neki neobičan način privlači. Kad ne bi imao sposobnost čitanja misli, on bi svejedno osjetio, mislila je. Takvi su je ljudi oduvjek privlačili. Istu osobinu imao je i Srđan. Prepoznavao je njene potrebe i želje.
-Ispričaj im što si vidjela.
-Možda sam sanjala –rekla je.
No znala je da nije bio san.
-Pa ipak to se ponavlja. Dva prizora se naizmjence ponavljaju. Pogođeni brodovi u luci gore i tonu. Zatim Stradun. Užasni zvuk bombe, što li… i onda… Kamene ploče Straduna ispresjecane pukotinama. Ja –htjela je dodati, -užasno sam se osjećala-, ali joj se učinilo neprilično i nepotrebno.
-Još jedan od nas imao je sličnu viziju.
-Tko?
-Nije više u Dubrovniku. Vidio je ime broda.
-Broda koji stiže u grušku luku? Na taj san sam zaboravila.
-Broda koji tone- rekao je Stjepo. –Zove se Zora II.
Prošli su je srsi. Nije se dakle radilo u velikom bijelom brodu iz Amarcorda.
-Taj je brod vezan u gradskoj luci. Radi li se o bliskoj budućnosti? –upitala je.
Svi su na tren zašutjeli.
-Ne mora značiti- rekao je fra Petar. –Za vrijeme drugog svjetskog rata postojala je Zora II. Priviđenja mogu biti iz prošlog vremena.
-No je li Dubrovnik bombardiran u prošlom ratu? –pitala je.
Zastali su zamišljeni.
-Ne! Rekli su svi istovremeno.
Dotada su stajali na nogama. Martina je potražila stolicu i sjela. Ostali su je slijedili.
-Taj čovjek… je li otišao iz nekog konkretnog razloga?
Znali su o kome je riječ.
-Moje je mišljenje- rekao je Stjepo- da se nije mogao suočiti, da nije mogao svladati strah koji ga je obuzeo…
Ostali su počeli protestirati.
-Znam, znam. Već smo toliko puta o tome razgovarali. Ja ću sad reći svoje mišljenje. On se prepao… i, čekajte, ja mu uopće ne zamjeram. Ne radi se o tome. Evo upitajte Martinu. Reci nam što ti misliš i osjećaš… kod tog sna ili što već jest?
-Obično predhodi tišina. Grad se čini ispražnjen. To je strašan osjećaj. Čak ono što kasnije slijedi nije strašno kao potpuno prazan grad. Bez zvuka i sam. Grad sam samcat. On sam nezaštićen, a nema ni koga štititi jer nema stanovnika.
-Gdje su stanovnici? –upitao je fra Petar.
-Ja to ne znam –rekla je.
-Gdje je… mogu li mu konačno doznati ime? –upitala je pomalo iznervirana.
Pogledavali su se. Šutnja i nelagoda.
-F. B.- rekao je Stijepo okljevajući, tiho.
-Poznati slikar F.B?
-Ne tako glasno! –rekao je jedan od njih nekako negodujući.
-Ja sam vidjela tu sliku. Vidjela sam njegovu sliku potonulog broda. Možda je ta slika izazvala moje… moj san. Možda smo sanjali isti san?
-Vi Borgesova djeca- rekao je Stjepo.
-Pa ipak on je bio jedan od nas- dodao je. Borges je bio jedan od naših… No kako bilo da bilo, F.B. nije više u Dubrovniku. U posljednjem našem telefonskom razgovoru izrazio je žaljenje što nas je napustio. Dubrovnik mu nedostaje. No vizije se javljaju i dalje.
-Je li rekao ili napisao kakve vizije? –upitala je Martina.
-Rekao? Napisao?
Stjepo je zašutio.
-Što se događa?
-Čak je i slika uništena. Ona slika za koju si rekla da je izazvala zajednički san. F.B. ne želi da mu se spominje ime. Zato inicijali. I to je po njemu opasno. Sve što je zapisano, dogodit će se. Ili se dogodilo. To ga uvjerenje, što je stariji, sve više progoni.
-Gdje je? Moram ga vidjeti!
-To će teško ići- rekao je Stjepan. –On se javlja nama. Nitko ne zna njegovu adresu. Čak ni broj telefona. Mislimo da je negdje u Europi. I to je sve.
-Ja moram natrag u samostan. Ako želiš..? –rekao je njen dundo.
Dignula se. Kod Stjepe je osjetila žaljenje.
-Ostat ću još malo- rekla je.
Misli su joj bile zbrkane. Ovo što se sad događalo, izbrisalo je sve dojučerašnje dvojbe koje su se činile djetinjaste, malene i nevažne. Osim dvije, vrlo bitne, majčinog otpora prema Srđanu i netrpeljivosti između njene majke i nje.
-Što želiš? –upitao je Stjepo.
-Ni sama ne znam. Osjećam se iscrpljenom. Nesposobnom da ostanem ovdje. Ne želim nikoga vidjeti. Ne želim ni s kim razgovarati.
-Hoćeš da prošetamo?
-Tamo gdje nećeš nikoga sresti? Gdje želiš? –dodao je.
Prošli su kroz samu Stijenu. Prostor udubljen u Stijeni okrenut jugu bio je okupan suncem. Nekoliko stuba niže stajao je stol između dvije kamene klupe i nekoliko borova. Pogled joj je sezao daleko na pučinu pa je shvatila da ih ispod zidina i s mora nitko ne može vidjeti. Zastala je na tren, zapanjena prizorom. Okrenula se potom k Stjepi s namjerom da ga upita tko se toga dosjetio, no on ju je preduhitrio.
-Još iz rimskog doba- rekao je. Sve uglavnom piše u Knjižnici. Ovo smo naslijedili.
Nije mogla skriti ushićenje.
Mjesto ju je odmaralo. Sjeli su na klupu jedan nasuprot drugome. Maestral, potpomognut hladovinom borova, stvarao je ugodan osjećaj.
-Kao da sam izgubila tlo pod nogama.
Pružio je ruke preko stola i uhvatio je njene. Bila je to prijateljska gesta iako je kroz nju strujao poziv na nešto više od prijateljstva, no oči su je gledale blago, umirujuće. Tražile su oproštaj za ono što je želio, a za što je i sam osjeććao da je uzaludno.
No neko je rekao da nada uvijek umire posljednja, pomislila je s blagom porugom.
Oboje su se nasmijali i ona je izvukla svoje ruke iz njegovih.
Post je objavljen 29.01.2008. u 07:51 sati.