odmak
srijeda, 23.01.2008.
Dvadeseto stoljeće
Ipak da kažem
Da to nisam ja? Da su se zvukovi zabunili?
Da se počnem okretati na svom mjestu?
Moje razroko oko hvata čiope, kosi rez njihovih
krila izvodi me na nebo, odatle na mračna
mjesta na kojima se brojevi bez milosti
ustremljuju jedan na drugoga: zbroj plazi jezik
svom početku. Podigle su se vlasi svim stvarima
kojih se mogu sjetiti. I ja u sebi vičem:
Još će biti sumpora iz dubina, bolesti dolaze,
glad molitvi suši usta. Još će biti svega.
Mirotvorci će vratiti u đepove namirisane
maramice, vatra se pripremila da zaustavi
glas na trulim ustima. Još će biti svega. Trulež mora biti
preobražena razumjevanjem bez milosti.
Na toj varavoj stolici srce mi udara u skladu
S dalekim vulkanom.
Danijel Dragojević
Veliki bijeli brod, prepun putnika, približavao se gruškoj luci.
Amarcord, pomislila je ponovo, nekako svjesna da je san. Umjesto glazbe čula je grmljavinu topova i to ju je razbudilo.
San se ponavljao. Nemir koji bi u njoj izazvao, držao ju je cijeli dan.
Film joj se, svojevremeno, jako svidio i često ga je ponovo gledala. Bio je možda jedan od razloga da se nakon završenog studija arhitekture počela baviti scenografijom. Srđan je još spavao. Proba je noćas potrajala. Pogledala je na sat. Devet sati. Bila je umorna, ali znala je da neće više zaspati.
Dignula se i tiho otišla u kupaonicu. Zastala je pokraj širokog prozora i zagledala se u more. Majka ju je opet noćas čekala. Neslaganje se između njih, nakon određenog zatišja, ponovo pojačalo.. Pogled na more nije je ovaj put umirivao.
Istuširala se, obukla i izašla. Zastala je pred vratima majčinog stana. Unutra se nije čuo nikakav zvuk. Vjerojatno je izišla u kupovinu, pomislila je. Spustila se na Stradun. Sjela je u Orlando i naručila kapučino. Zapalila je cigaretu i promatrala. Domaćice, turisti, djeca prolazili su zaokupljeni svojim ciljem. Često se pitala slušajući, ponekad prisluškujući, djelove razgovora, kako je to moguće da svi imaju jako važne brige i doživljaje, rodbinu i prijatelje koji im zadaju probleme ili ih svojim doživljajima vesele. Čudila se koliko to sve sliči na nju i njeno društvo.
Svi kao lutke na koncu, ponavljaju stoljeća ljudskih iskustava.
Svi u svom malom , vrlo važnom svijetu.
Sve od početka. Uvijek iznova.
Stradun je i ovako rano, bar za nju rano, bio ispunjen ljudima.
Uvukla se dublje u naslonjač. Zatvorila je oči. Slušala je mrmor glasova. Rijeku glasova… i onda se dogodilo… ne po prvi put… Buka nekog ispaljenog projektila koja je trajala i onda prasak, udarac negdje u blizini. Skočila je sa stolice kriknuvši. Gosti za susjednim stolovima su je začuđeno pogledali. Dok je plaćala, ruke su joj drhtale. Skoro je mogla u pogledu odnekle poznate konobarice pročitati misao: -I ona se drogira.-
Više nije oklijevala. Žurno, skoro trčeći, otišla je do samostana Male braće.
-Molim vas fra Petra- rekla je na porti.
-Recite mu da ga treba nećakinja- dodala je.
Ovo ga ljeto još nije vidjela. Vrlo dobro je znala i razlog zašto ga nije posjetila, a vjerojatno je i on znao. Nije ga čekala dugo. Dolazio joj je u susret visok, mršav i blijed.
-Dundo moj- rekla je pustivši da je svojim mršavim rukama privuće k sebi.
-Vidiš li ti uopće sunca?- upitala je.
U glasu i držanju osjećala joj se zamolba. Gledao ju je pozorno.
- Ne boj se- rekao je. –Jes'. Dobro slutiš. Ja znam, ali to nije moj posao.
Još uvijek ju je pozorno gledao.
-Sad me trebaš zbog nečeg drugog?
- Možemo li negdje sjesti? – upitala je. –Negdje gdje ćemo biti sami?
-Nećemo sjesti. Idemo odavde. Odvest ću te…
Zatim je zastao ponovo je pozorno promatrajući.
-Što te uznemirilo? – pitao je iako je ona bila sigurna d on zna.
-San- odgovorila je.
-Snovi- dodala je.
Izišli su na sunce. Penjali su se stubama pa zatim stazom prema Srđu. Sunce je već upeklo. Na čelu i nosu počele su joj se skupljati kapljice znoja. Nije ga ništa pitala iako joj je uspon padao teško. No njemu je bilo teže, mislila je, pa ipak je šutke grabio pred njom očito znajući gdje ide.
U jednom trenu je zastao i pričekao da ga stigne. Uhvatio ju je za ruku.
-Ne boj se- rekao je. Povukao ju je za sobom. Njoj se činilo da će oboje udariti u stjenu. No odjednom su se našli u jako osvjetljenom prostoru Špilje. Prodorni zvuk skoro ju je zaglušio. Zatvorila je oči i rukama zaklopila uši.
Bomba, projektil ili što već jest, zabila se u kamene ploče praznog Straduna razbivši ih. Ostali su tragovi, kao golemi ostaci povraćanja kojima tu nikako nije bilo mjesto. Jedna kuća je gorjela. Dubrovnik je bio potpuno prazan.
Otvorila je oči. Drhtala je. Nije mogla ispustiti ni glasa. Unutrašnjost Špilje svijetlila je neprirodnim bijelim svijetlom.
-Ne boj se – govorio je fra Petar. –Ti si među svojima.
-Bože moj! Bože Moj!
Ponovo je zatvorila oći. U gradskoj luci gorjeli su brodovi. Stupovi vode dizali su se u zrak.
Kleknula je pred njega i počela jecati.
-Dođi- rekao je fra Petar.
Obgrlio ju je. Podignuo i izveo.
-Što mi se događa? – pitala je. – Što se sa mnom događa?
