Post prije: Priča koja je bila zamišljenja kao početak jednog mog romana na kojem sam dugo radila. Vrlo sretna. Odmaralo me istraživanje i rad na romanu. Priču nisam upotrebila za početak.
Evo sad početka tog romana:
Dolazak
…Još ne bješe neba i ne bješe zemlje. I ne bješe ni tla ni zmije na tom mjestu…
Predanje iz Heliopolisa
Činilo se da Velika stijena još raste, iako su već tisučljeća prošla, nakon što je Veliki potop povukao svoje vode i Noa iskrcao pravednike i ostala Božja stvorenja.
Muškarac i žena stajali su na podnožju i promatrali. Žena se privila uz njega. Drhtala je. Muškarac je prebacio ruku preko njenih ramena i privukao je k sebi.
Mjesecima su hodali. Dijete u njenoj utrobi htjelo je van.
Ovdje, iza Velike stijene, šum Velike slane vode nije se čuo. Sunce je nestajalo odnoseći blagotvornu toplinu. Žena je drhtala. Muškarac je brzo sakupio nekoliko suhih grančica te lišće i šišarke. Iz kožnate torbice vezane oko pasa izvadio je svoje dragocjeno kamenje. Čučnuo je i pažljivo počeo udarati kamenom o kamen. Iskra koja se pojavila ubrzo je zapalila vatru. Nabacivao je veće grane. Vatra je osvijetlila lice žene u grču. Rukama je pridržavala trbuh. Kriknula je. Muškarac je nježno spustio blizu vatre.
Unaokolo se naglo spustila tama. Nebo se osulo zvijezdama. Sjajile su trepčući. Muškarac se na tren zagledao u njih. Izgledalo je da šalju poruku i njegovo srce je zadrhtalo. Zatomio je narastajuću čežnju.
Ispod kamena, na koji je žena naslonila glavu, stari zmijski par, sklupćan jedan uz drugoga, pokušavao je sakupiti snagu. Put do Elizejskih poljana trajao je dugo. Draccena je svoju košuljicu ostavila sinu Ilyriosu. Nekad su i oni, kao ovaj muškarac i žena, bili ljudi. Ona je bila potomak bogova.
On je nekad bio Kadmo. Feničanin kojeg je otac poslao da pronađe sestru Europu koju je ugrabio Zeus. Nije ju pronašao. Nije se više usudio vratiti kući. Oženio je Harmoniju, kći boga rata Aresa i boginje Afrodite. Nedavno im se rodio sin Ilyrios i oni su morali krenuti na vječne poljane.
Sad su bili Dracon i Draccena. Dvije stare onemoćale zmije. Promatrali su rađanje ljudskog bića. Toplina koju je vatra napravila, na tren ih je oživila. Promatrali su malog sina ovog muškarca i žene. Sličio je njihovom sinu Ilyriosu kojeg su ostavili jer su bogovi tako htjeli. Kao što su bogovi protjerali ovog muškarca, sina Neba, jer je voilo ovu ženu, kći Zemlje. Bogovi su zapovijedali zmijama i ljudima. Učinili su ih neprijateljima.
Draccena više nije znala plakati. Probuđena toplinom, sjetila se da je nekad bila Harmonija. Promatrala je Dracona kojemu je toplina na tren vratila životne sokove. Palaco je jezikom i spremao se na skok. Neka bogovi pomognu narodu koji će nastati od ovih ljudi, pomislila je sjetivši se svoga sina kojem je ostavila svoju novu zmijsku košuljicu da ga prepozna zmijski narod i da mu ne naškodi. Zemlja je tog trena zadrhtala. Procijep koji je nastao između ljudi i zmija, bio je dovoljno velik da ih toplina vatre nije više doticala. Dracon se umiren sklupčao pored nje. Zadrhtala je od unutarnje hladnoće. Poželjela je da se narodi koji će nastati od njihovih sinova nikad ne progone, ali dok je tonula u san, znala je da želi nemoguće.
Zemlja na kojoj su svi usnuli, bila je dobra, milostiva zemlja. Dugo je nastajala i dugo bila sama. Sad je nježno prigrlila malog sina Došljaka koga je upravo spasila. Lišće dubrave s druge strane Velike stijene šumilo je dobrodošlicom.
Post je objavljen 20.01.2008. u 10:37 sati.