Sinoć sam u Broadway Joker kinu gledala 'Služio sam Engleskog kralja' Jiri Menzela.
U prostoru kina nas je slovom i brojem bilo dvanaest, 12. Dečka na blagajni smo ( nas par prijateljica) pitale za savjet o filmu. Pitale smo ga isplati li ga se gledati. Rekao je po prilici: Pođite, pođite. To je evropski film koji govoi o vašem dobu. Ja sam bila najstarija ( moje doba i nije posve, jedan dio može se reči), ostale su deset i dvadeset godina mlađe. Smijale smo se. To je, valjda, splitski humor. Malo grublji i izravniji od Češkog. Zato je, predpostavljam, i mali broj gledatelja.
Film obavezno treba pogledati. To je izvaredna, vrlo suptilno sa puno humora ispričana priča o jednom vremenu koju je mogao napraviti samo Čeh. Ajde priznajem donekle i Begninijev Život je lijep. Ma dobro i više od donekle, ali ne mogu prestati razmišljati o 'češkom' gledanju na stvari.
Svojevremeno sam napisala nešto u stilu: 'Što znam o Češkoj?' pa to prilažem.
.....
Znam ponešto o vojaku Švejku.
Zatim znam nešto o češkim filmovima. Odgajana u socijalizmu, u kinu sam naravno gledala američke i druge filmove, koji su dolazili sa zapada. Bili su to u početku filmovi koje su naše vlasti smatrale neutralnim. Bal na vodi sa Ester Vilijams, pa kasnije talijanski filmovi Gorka riža, Čudo u Milanu, Kradljivci bicikla. Netko se u toj našoj službenoj propagandnoj odgojnoj službi silno trudio da ne vidimo ništa što bi nas dovelo u sumnju. Ruske i naše, slične, filmove odlazili smo gledati po naputku iz škole, ali znam da smo ih, bar ja, pokušavali izbjegavati. Socrealizam smo živjeli i bilo nam ga je dosta.
S češkim filmovima srela sam se tek na televiziji, još u ono davno doba jednog jedinog programa i ponekad kad je vrijeme dozvoljavalo mogao se vidjeti Rai uno. Bio je slučaj da tu večer nisam imala volju raditi ništa drugo. Sjedila sam ispred televizije i zavrnula nosom kad sam vidjela da se radi o nekom češkom filmu. No dobro, bez prave volje po inerciji, ostala sam sjediti i gledati. Ne sjećam se više dobro sadržaja, ali bio je nekakav glazbeni sastav, nekoliko mladih ljudi koji su svirali u nekom restoranu. Dogodilo se neko ubojstvo i optužili su njih. Namjestili su im. Osuđeni su na smrt. U zadnjoj sceni nalaze se na stratištu. Svi su tu. Sudac, porotnici, rodbina, osuđenici i krvnik.
“Vaša posljednje želja?” bilo je uobičajeno pitanje.
“Svirati”, rekli su.
Započeli su svirati, te su svirali i svirali dok se svi nisu razišli. Ostali su sami, i dalje svirajući.
Kraj filma.
Večer mi je započela s onim laganim nezadovoljstvom, kad čovjek započne sumnjati u svrhu svega i svačega, a završila s jednim toplim i vedrim osjećajem oko srca kad se čini da je život vedar, da vedriji ne može biti, naročito ako imaš češki osjećaj za humor. A valjda ga imam, jer ono što nemaš ne možeš ni prepoznati.
Što bi čovjek od Čeha mogao i očekivati nakon Dobrog vojaka Švejka?
Pokušat ću se prisjetiti svega što znam o Česima i Češkoj puštajući se asocijacijama ne idući nekim redom.
Recimo pad komunizma i njemu pripadajuće vedrije budućnosti na ovim našim istočnim prostorima i ideologijama rezultirao je posve različitim situacijama. O našoj krvavoj bajci nemoguće je razgovarati s humorom, bar još ne.
Uzmimo samo stranke!? Osnivale su se bez kraja i konca. Od lijevih do desnih ekstremnih, umjerenih i onih u sredini. Odjednom su svi postali političari. Nije mi namjera govoriti o razlozima. O tome će sociolozi, psiholozi i razna druga srodna ili slična zanimanja pisati teze i protuteze, doktorske radnje i magisterije. Narod ima poslovicu o psu puštenom s lanca, a neka hercegovačka poslovica glasi: Pritisnuto jače sve to više skače.
No tko bi mogao osnovati stranku ljubitelja piva?
’Stranka ljubitelja piva!!!’
Divni, pametni, dragi Hašekovi sunarodnjaci. Zamislite ih onako vedra i okrugla lica, malko ružičasta u njihovim gemitliche pivnicama kako nazdravljaju jedni drugima, vedro se smiješeći. Konačno svoji na svome.
No neću ništa o Masaryku i njegovim razmišljanjima ako dođe do razbijanja Austro-Ugarske tko će biti na čelu slavenskih zemalja. Da li ostaviti kraljevinu? Hoće li vladati neki ruski princ ili će se udružiti s južnim Slavenima i na čelo kraljevine, ako se ostvari Jugoslavija, dovesti Aleksandra. O češkom prijateljstvu sa Srbima također ne bih htjela ni riječi.
U Meštrovićevim memoarima ‘Uspomene na političke ljude i događaje’ može se pročitati; Česi, kulturniji i brojniji, tlače malobrojnije i nekulturnije Slovake, a kod nas Srbi nekulturniji i mnogobrojniji tlače nas malobrojnije i kulturnije Hrvate. (Iako danas, sa distance i vremena slobodne Domovinice dalo bi se razgovarati i na drugi način)
No kako bilo da bilo Česi su mirno pustili Slovake da budu svoji na svome, a Srbi su nas Hrvate pokušavali tenkovima i inim oružjem, a i sami naoružani do zuba spriječiti u pokušaju da budemo svoji na svome. Uništili su nam spomenike i crkve. Ubili one koji nisu uspjeli pobjeći uvijek pod parolom: Sve je naše. Ono što im najviše zamjeram je da su nas u vremenu svoje vladavine učinili sličnima sebi.
Ali, ne treba biti prezadovoljan. U prošlim vremenima sam se tješila; što me briga ovo nije moja država, mi smo Hrvati dobri, plemeniti, tolerantni, pošteni, kulturni, a onda je neočekivano na golemu radost osvanula moja država. A joj i još nekoliko puta a joj ili već nekako tako. Varamo, krademo, nismo tolerantni i ako se ne dogodi neko čudo postat ćemo kao neke od onih republika u kojima vladaju generalisimusi slični papagajima ili portirima nekih hotela. Samo mirno. Znam ja vrlo dobro da se to zove banana republika. Na nas ponovo vrebaju neprijatelji iza svakog ugla i svi smo s podočnjacima. Mi smo neprekidno budni, a oni također ne spavaju.
No vrlo brzo i hitro natrag k Česima.
U nekom filmu jedan dječji glas govori: ‘Moj ujak je bio mađioničar. Nastupao je ....’ Istovremeno na ekranu vidimo čovjeka obučenog u crno odijelo s cilindrom na glavi. ‘Kad su Nijemci s tenkovima ušli u Češkoslovačku’, nastavljao je glas, ‘moj ujak je izišao pred njih na cestu. Prodorno ih je gledao s ispruženim rukama i sugerirao: ‘Vratite se natrag, Vratite se natrag’. Pokušavao ih je spriječiti da prodru u njegovu zemlju. Tenk se uistinu jedan tren zaustavio’, nastavljao je glas, ‘ a onda je krenuo i pregazio mog ujaka, otkinuvši mu glavu, i tako više nije postojao nitko tko je mogao zaustaviti Nijemce’.
.......
Ima još ali neću daviti.
U međuvremenu sam bila 4 puta u Pragu i još u nekim mjestima u Češkoj. Da imam više vremena i novca posjetila bih Prag bar još nekoliko puta.
Napisala sam tada: Taj grad govori i treba ga slušati. I danas se s tim slažem.
Evo Nemanjin komentar za Zonu Z.
U vrijeme premijere filma "Selo moje malo" - u ona naša vremena - mlađan filmski kritičar bijah ja. Menzel, susretljiv kakav prema ovdašnjim ljudima jest, upriličio je nekakav razgovor s kritikom, a nakon razgovora, valjda stoga jer sam postavio jednak broj pitanja kao svi ostali, dobio sam priliku porazgovarati s Menzelom nasamo. Za ovu prigodu prisjećam se jedne opaske, možda presudne: Menzel me je upozorio da ne postoji nikakva 'češka ironija' ili tzv. češki humor, kako to mi ovdašnji doživljavamo, nego je riječ o 'praškom humoru'. Mislim da sad o tome ne bi trebali polemizirati, jer vjerojatno Menzel zna o čemu govori. Što se pak mene tiče, meni ionako nikada nije bila najfascinantnija češka ili praška duhovitost, nego ono što se naziva witz, što jest vic, ali je i puno više od toga: oštroumnost dakle. Kad Kundera u 'Smiješnim ljubavima' piše traktat o pišnju, dajući prednost pišanju u prirodi nad onim u neukusnim instalacijama koje nam je donijela civilizacija, jer se putem zlatnog mlaza na trenutak čudesno spaja s glinom, travom i zemljom, pa se u prah vraća stvorenje koje je od praha i stvoreno, čineći od pišanja u prirodi religiozni obred kojim obećavamo zemji da ćemo se jednom čitavi vratiti u nju, to dakle jest duhovito, ali je prije svega lucidno. Ili, još kraće kazano: kad u filmu "Selo moje malo" (to je loš prevod, jer nije riječ o malom selu, nego je Vesnicko má stredisková ono što bi kod nas nekoć bila "zadnja pošta") krene rasprava o pivi sa sedme stepenice, onda to nije proizvoljna zajebancija: tu prethodi duboki uvid da je pivo sa sedme, ne sa šeste ili osme štenge potaman rashlađeno, hladno ali ne prehladno, baš takvo kakvo treba biti! Kako bi Kundera rekao, poznavajući vas dr.Havel, sad sljedi neka pouzdana teorija. I, to što sad sljedi, to ti je praška ironija.
Češki pak humor Hrvati ne razumiju, mada mu se smiju. Čitao sam recimo objašnjenje Igora Mirkovića što bi taj fenomen bio: ona misli da se rješenje enigme krije u niveliranju svih ljudi na onaj preostatak tvarnoga u nama, na - govno! Čovjek je htio biti heroj, a čovjek je govno, reći će negdje Švejk. Da, reći će Švejk i to, i izgleda (zlatni pramićak nas opominje da smo prah i da ćemo se u prah i vratiti!) da to podsjećanje na našu karnalnost i propadnu tvarnost ima veze s tim tipom duhovitosti i duhovnosti, ali, mislim da se tu promašuje vidjeti presudno: ono čemu se čudio Sv.Toma u svom apokrifnom evanđelju, naime činjenici da je baš na tom materijalu, na toj najkrhijoj tvari, bog zasnovao svoju kuću: kao Pascal, Pražani, ili Česi, znaju da je čovjek trska, fragilno stvorenje, možda najlomljivije u prirodi, ali istovremeno duhovno stvorenje, stvorenje koje u tom prahu čuva iskru božanske duhovnosti. I, tu onda zaiskri i frcaju iskre oštroumne duhovitosti.
NEMANJA • 03.01.2008. u 12:45
Post je objavljen 03.01.2008. u 10:44 sati.