odmak
srijeda, 16.01.2008.
DOLAZAK ABELA I KAINA NA MORE
Ank se teškom mukom uspravio. Napravio je to neprimjetno. Istina, zvali su ga Uspravni Ank, ali ovaj put je bila bol ta koja ga je ispravila i nije želio da nitko od njih to primijeti. Imao je već dobar broj godina i njegov život je išao ka zalazu. Još je bio u snazi, ali postojali su i drugi. Mlađi, nadobudni. Mislili su da znaju više.
Dovukao je drugi stupac. Urk i Eo pomogli su mu da ga učvrsti. Bio je vođa svoje skupine, pa ipak posljednji je gradio sojenicu. Svi su drugi bili već zbrinuti. Čak je i došljak, kojem nisu znali imena, dobio svoju. Ostali su ga još podozrivo promatrali. On, Ank mu je povjerovao. Pomogao mu je ubiti Velikog Kosmatog, gore u šumama. Mogao ga je pustiti da se bori sam. Pitanje je kakav bi ishod bio.
Bosi i u kratkim lanenim gaćama uronjeni u vodu do pasa pokušavali su do noći postaviti stupove. Stajali su i sami, široko razmaknutih velikih stopala i širokih šaka kao kakvi stupovi, napinjući mišiće.
Ank je volio svoje ljude. Odabrao ih je sam, jednog po jednog. Ostavio je stare i nemoćne. Najradije bi ostavio i Vrača, ali ostali ne bi krenuli bez njega.
Nisu znali što ih čeka tamo gdje su krenuli. Išli su za toplinom. Nekoliko puta tijekom putovanja htjeli su se zaustaviti, no njega je nešto vuklo naprijed.
Na rubu šume u kojoj su se pred neko vrijeme utaborili počinjala je močvara. U rano jutro vukle su se magle, a onda je naglo zasjalo sunce i zrak je postao čist i plavkast.
-Idem preko, - rekao je slijedeće jutro.
S druge strane močvare se vidjela rijetka šuma i velika kamena stijena.
Sastavili su trupce, te odupirući se s motkama o dno, Urk i on su zaplovili. Prije toga trebalo je sačekati Vračevu molitvu. Vrtio se u krugu, mahao prema močvari i mrmljao. Pažljivo su ga gledali. Kretnja odbijanja značila bi da ih na drugoj strani ne čeka ništa dobro i ne bi se usudili prijeći.
Ank se ne bi obazirao na njegova proročanstva, ali ostali su mu vjerovali. Bez podrške plemena nije mogao napraviti ništa.
Stiskao je šake i čekao.
Nakon divljeg kulminirajućeg okreta Vrač je raširio ruke i ukočeno, neko vrijeme okrenut prema močvari, stajao. Onda je rukom odlučno pokazao na drugu stranu močvare i svi su olakšano kriknuli. Značilo je da mogu preći.
Stisnutih, ionako sitnih očiju, Vračev izraz lica ulijevao je strah. Ali ni Vrač nije bio bez strahova. Još kao dječaka, kad ga je stari Vrač izabrao za nasljednika, naučio ga je da se protivnikove snage treba čuvati i poštivati. Naučio je da treba glumiti i ponekad raditi protiv uvjerenja, pa čak i protiv znakova i poruka Bogova. Sad je upravo popustio Anku, jer je Ank bio snažan protivnik. Popustio je, ali čekao je i nadao se da će doći njegovo vrijeme. Došljak koji je stajao u njegovoj blizini nije bio impresioniran i Vrač je to osjećao. Možda je Došljak Ankova slaba točka.
Ank i Urk odguravali su se snažnim pokretima. Vode močvare nisu bile duboke i bile su nekako neobično bistre. Vidjele su se goleme ribe, dobre za hranu plemena i njih su dvojica zadovoljno klimali glavama. Bogovi su bili milostivi prema njima.
Močvara je i na drugoj strani bila plitka, a voda je bila topla. Skinuli su se i valjali u vodi kao mala nedorasla djeca. Smijali su se i kričali, prskajući se. Rijetka šuma ispred njih djelovala je miroljubivo. Izvukli su splav od trupaca na kopno i uputili se kroz šumu prema uzvisini. Na samom vrhu - prijevoju zastali su iznenađeni. Preko šume koja se spuštala do prvih stijenja ugledali su Veliku vodu. Modroplavu vodu bez kraja.
Sunce se ljeskalo na njenoj površini, a vjetar koji se odnekud pojavio, spustio se pokraj njih zaljuljavši grane stabala, a zatim je došao do površine vode, namreškavši je.
Ank je duboko udahnuo zrak. Miris koji je osjetio bio je neobičan, nepoznat, ali mu se svidio.
-Idemo dolje, - rekao je.
-Ali... Vrač.., - rekao je naglo, ustrašeni, Urk.
-Kako hoćeš.
Ank nije oklijevao. Površina tla bila je pokrivena suhim iglicama stabala i godila je njegovim bosim nogama. U nekoliko skokova bio je do stijenja. Po zvukovima iza sebe znao je da ga Urk prati. Provukli su se između stijenja. Voda ispred njih je u blagim valovima udarala u pijesak povlačeći ga i stvarajući šum. Obojica su zastala začarana. Ank je legao na topli pijesak prislonivši uho na tlo. Slušao je. Ništa se sumnjivo nije čulo. Nikakav topot divljih zvijeri, niti bilo kakav neprijateljski korak. Nikakav zvuk. Samo umirujući šum goleme vode. Mir i ugoda ispunili su ga povjerenjem i blaženstvom. Sve je više bio siguran da je ovo zemlja koju su dugo tražili. Dobrostiva, podatna. Zemlja o kojoj je sanjao gore na hladnom sjeveru. Drveće će uz samu močvaru raskrčiti onoliko koliko im treba da posade žitarice, mislio je. Ribe ima dovoljno. U šumama, sjevernije, dovoljno je divljih zvijeri. Muškarci će se vraćati s bogatim ulovom. Pleme neće biti gladno. Djeca će odrastati na toplini i u sigurnosti. Milovao je rukom površinu pijeska i mrmljajući zahvaljivao.
Ležao je dugo i Ark se zabrinuo. Sunce se pelo na velikoj nebeskoj ploči i peklo ga po golom tijelu. Ark se sagnuo. Zagrabio je vodu šakom, i počeo piti. Isti tren ju je ispljunuo.
-Voda je slana, - zavikao je.
Ank je u trenu bio na nogama. Oprezno je kušao vodu.
-Slana je! - ponovio je.
Sjetio se da mu je došljak govorio o velikoj slanoj vodi. Morat će ga pažljivije ispitati. Znao je više nego mu je rekao. Kad dobro promisli nije pasivno hodao uz njega. Moglo bi se reći da ga je vodio. Ta ga je misao lagano uznemirila, ali ne previše. Duboko u sebi mu je vjerovao.
-Čim izdubimo čamce istražit ćemo obalu, - rekao je Ank.
Ark je bio siguran da će tako i napraviti. Daleko od Vrača postajao je kao i uvijek potpuno Ankov, uvučen u njegovu volju i energiju. Kad se više ne bi vratili natrag u selo slijedio bi ga gdje god krenuo, ali Vračev prodorni pogled bi ga pokolebao. Svi su bili svjesni netrpeljivosti između Vrača i Anka. Do sada ih je Ank dobro vodio i vjerovali su mu, a Vrač je znao svladati opasne i zle sile. Obojica su im bila potrebna. Njihova mržnja nije im smetala.
Ujutro došljaka nije bilo. Pojačali su straže. Nekolicina se okupila oko Vrača.
Ank se ljutio na samog sebe. Trebao ga je ispitati, ali unutarnji osjećaj mu je govorio da je s došljakom sve u redu.
Prošlo je nekoliko dana. Ništa se posebno nije događalo. Napetost je malo popustila. Jedno jutro, isto onako kako je nestao, Došljak je ponovo osvanuo. No nije došao praznih ruku. Stado ovaca mirno je paslo na početku šume. Ljudi su prilazili oprezno. Iz grmlja su istrčala dva rudlava stvorenja lajući. Svi su ustuknuli.
Došljak je činio umirujuće pokrete. Ank je odmah znao o čemu se radi. Pred samu odluku da se krene na put s druge strane rijeke utaborilo se neko drugo pleme. Postavili su straže jedni i drugi. Ljudi su djelovali oprezno. Žene i djecu nisu vidjeli. Sjeo je sam u čamac i doplovio do sredine rijeke. Pokazivao je da nema oružja. Pustili su ga.
Iste ovakve životinje i njihovi lajući čuvari bile su u sredini ograđenog kruga. Tad je prvi put čuo izraz ovca i pas. Doznao je da ovce daju mlijeko i meso, a i vunu od koje su pleli odjeću. Na njihovim kožama su spavali. Nisu ih htjeli mijenjati za druge predmete. Otišli su noću ili rano ujutro i on se ljutio na sebe jer nije poslušao one koji su ih htjeli napasti i oduzeti im stado. Oklijevao je, jer mu se činilo da imaju dovoljno, te da im nije potreba napadati druge.
Sijali su pšenicu, ječam i lan. U okolnim šumama bilo je dovoljno divljači. Nisu bili gladni, iako je te godine zima odnijela sav urod i ljudi su pokazivali znakove nemira. Veliki dio plemena ga nije htio slijediti. Naraštaji su ranije dobro živjeli od pljačkanja i prepada. A onda je stradao stari vođa i Ank je preuzeo vodstvo. Svima je pomalo bilo dosta lutanja. Pokušavali su se skrasiti, ali ondje na sjeveru zime su bile okrutne i on je odlučio krenuti južnije.
Zatim se susreo s Došljakom. Pleme se rasulo. Ratnici su otišli za njegovim bratom.
-Zvat ćeš se Sol, - rekao je sada došljaku.
Obojica su se smijali. Smijeh je bio rijetka i sumnjiva osobina.
Ankov sin, koji još nije stekao ime, stajao je po strani i ljubomorno ih je promatrao. Nije mu promaklo ni Došljakovo zanimanje za njegovu sestru. Osjećao je da ga otac ne cijeni. Uspravni Ank, njegov otac nikad mu se nije obraćao.
-Koliko su daleko? - upitao je Ank Sola.
-Ne brini. Idu prema sjeveru. Neće se vraćati, - odgovorio je Sol.
Učinit ću ga svojim sinom, odlučio je Ank.
Naselje sojenica, kao gljive iznikle poslije kiše, na svojim visokim nogama - stupovima presijavalo se na suncu. Ankova kćer crtala je po posljednjoj glinenoj posudi. Htjela je da bude savršena. Bilo joj je važno dokazati da je majstor Tol nije uzeo samo zato jer Ankova kćer. Duga, svijetla kovrčava kosa padala joj je preko lica i ona ju je svako malo nestrpljivo zabacivala natrag. Kapljice znoja skupljale su se po čelu i tjemenu. Postajalo je vruće, a onda je zapuhao lagani vjetar. Ankova kćer je zahvalno pogledala u sunce. Stajalo je visoko točno iznad njene glave u sredini nebeskog svoda. Izgledalo je da joj se smiješi. Kao da je htjelo reći: Svakodnevno u isto vrijeme, baš onda kad tebi Ankova kćeri treba, pošaljem ovaj vjetar. Mahnula mu je i zahvalila se.
Sjedila je široko razmaknutih nogu između kojih je smjestila glinenu posudu. Glave nagnute na jednu stranu i usredotočenog pogleda na posudu, činilo se da nije primijetila Sola koji ju je već duže promatrao. No vidjela ga je.
Nabubrila i podatna osjećala je njegov pogled i uživala je u njemu. Čekala je da otplovi na drugu stranu. Posljednji je put prešla pogledom preko svog rada. Odložila je glinenu posudu na stranu diveći joj se još tren.
Zatim se spustila se sa sojenice i sjela u mali čamac. Odvezala ga je i odupirući se motkom uputila na drugu stranu. Vidjela ga je još u podnožju.
-Dođi, - rekao joj je.
U skrivenoj uvali skinuli su se, i goli kupali u moru. Naučio ju je plivati. Nikome ništa nije rekla. Vrač im je zabranio da se kupaju u rijeci. O moru ništa nije rekao, ali većina je zazirala od kupanja.
-Nemaš se čega bojati, - govorio joj je Sol, hrabreći je.
Sad se već osmjelila. Sol ju je promatrao. Pokušavala se igrajući sakriti pod morem, ali to je naravno bilo nemoguće. Prozirno smaragdno more, otkrivalo je skladno tijelo koje je volio.
Uzeo ju je na plićaku. Nježno i polako učeći je zadovoljstvu. Ljubio je poluotvorena usta Ankove kćeri.
Nije čuo tihe, šuljajuće korake Ankovog sina. Kad mu je kamena sjekira dotakla glavu bilo je prekasno. Klonuo je. Mlaz krvi poprskao je lice Ankove kćeri.
Zemlja, kao da je i sama ranjena, odjednom je zadrhtala. Čuo se daleki potmuli tutanj koji je postojao sve glasniji. Miješao se s krikom Ankove kćeri. Veliki val, se je pojavio neočekivano, podigao je i odnio, položivši je nježno na vrh brežuljka. U povratku, s pijeska, pokupio je mrtvo tijelo Sola i nemoćnog Ankovog sina odnijevši ih u morske dubine.
Zemlja je drhtala, plačući zajedno s Ankovom kćeri.
Uspravni Ank čuo je krik svoje kćeri. Nadnaravnom snagom se u hipu našao pored nje. Zavio ju je golu i mokru u svoju košulju. Noseći ju je tješio. Nije znao što se dogodilo. Površina goleme slane vode bliještila je plavilom. Lagani popodnevni vjetar mreškao je njenu površinu, kao i svakog dana. Ubojica, ubijeni, krv i oružje nestali su kao da nikad nisu ni postojali. Samo su zemlja i more znali i pamtili što se dogodilo.
Ankova kćer nikad više nije progovorila ni riječi.
Devet mjeseci kasnije došao je na svijet mali dječak. Uspravni Ank, koji će ga odgajati kao svoje vlastito dijete, gledat će u vedre i pametne oči došljaka Sola kojeg je zavolio kao vlastitog sina.
Vrlo brzo dobio je ime Stup.
Stupovi potomci i pleme, koje se širilo, dugo su mirno i skladno živjeli na rubu močvare, šume i Velike vode koja im je bila blagonaklona.
Činilo se da je zločin zaboravljen, ali ako se to u ljudskom pamćenju i dogodilo, zemlja je pamtila.
