• Ponovit ćemo lekciju ili kako bi se to naški reklo:
• Repetitio est mater studiorum.
• U glavnom gradu premile nam Domovine Zagrebu nađen je mrtav ubijen smrtno Ratko Dugava. Na sprovodu uz obitelj:
Tri žene ; prva Marija ex Dugava s kojom ima kćer Anđelku, zatim druga Mirjana Beograđanka i treća Ksenija, koja je u brak dovela Taru, sad već poznatu svjetsku manekenku, a s kojom ima kćer Srnu. ( Obratiti pozornost na imena. Celebryti daju tako neka izmišljenja imena svojoj djeci, kao i otočani- Prospera, Andaluzija i slično, ali to je tema za neku drugu priču. Mogući doktorat. Pregrist ću jezik asocijacijama).
Pa zatim sestra Srebrenka Marić.
Tu su zatim:
Inspektor Lav Bokar.
Njegov pomočnik Stjepan.
Pa bitna lica iz kriminalnog miljea :
Luka Hrastić
Nenad Bar
I Petar Koloman.
Za njih nikako ne smijemo govoriti iliti pisati zločinačka udruga ili po rvacki organizacija jer im se organizirni kriminal nikako nije dokazao, iako su se ubijali po uzoru na američku i inu mafiju uzduž i popreko rečenog nam glavnog grada sa svezanim kamenim blokom oko nogu bacani na razne trgove i u rijeku Savu.
Tu je još netko, ali ona će se pojaviti u slijedećoj epizodi pa ćemo se njenim likom I djelom naknadno pozabavit.
I naravno još dva vrlo važna lica. Pisica i njen prijatelj Sveznalica.
Svaka sličnost sa postojećim stanjem i ljudima iz realytija je posve namjerna. U to ni trena ne treba sumnjati. Zašto bih se mučila izmišljati kad su mi svi na dohvat ruke.
A evo konačno i slijedeće epizode:
-Koliko si ga dobro poznavao, upitala je mjesec dana kasnije Jelena?
-Pa.., je li za slučaj važno…?
-Mislite li me angažirati?
Lav se nasmijao.
-Zašto misliš da si potrebna?
-Tapkate u mjestu.
Lav se zamislio. Činjenica je da se nisu pomakli.
-Koliko ga dobro poznajem? Ratko Dugava i ja išli smo u istu osmogodišnju školu. Obojica smo ono što bi ti rekla ljudi s ruba grada. Doseljenici iz raznih krajeva Jugoslavije čiji su roditelji s mukom stjecali posao i mjesto. Preživljavali su. Išli smo u isti razred. Ulica, okolne livade i još koječega drugog su bili naš dnevni boravak. Kasnije… moji su odselili, otac je napredovao, ja sam nastavio s gimnazijom i fakultetom.
Ratko Dugava je imao drugačiji životni put. Završio je za automehaničara. Imao je radnju u garaži roditeljske kuće. Dolazio sam kod njega popravljati prva klimava auta. Onda je došao rat. Sreli smo se na bojištu. Bio je ludo neustrašiv. Bilo je tu još koječega. Stvari za koje ga nismo pitali. Bolje reći zatvarali smo oči. Bogatstvo je vrlo brzo počelo rasti. Ženidbe. Zvao me na svako svoje vjenčanje. Pa zatim krštenja djece.
-Vama u policiji nikad oko njega ništa nije bilo sumnjivo?
Lav se nasmijao.
-Kakva korist je od toga što je nama sumnjivo. Zaboravljaš kako radimo. Netko mora poslati prijavu ili se dogodi već nešto, pljačka i konačno kao sad ubojstvo.
-Toliko je toga pisalo po novinama…
-Da, da novine… Čudim ti se. Sad će se, istina, neke stvari moći ispitati. Ali nije na policiji da pokreće procese. Bar ne tih malverzacija… na koje misliš. Oboje mislimo.
-U slučaju smrti Ratka Dugave izgleda nikome nije u interesu istina.
-Zašto tako misliš?
-Pa ne znam… Nedavno sam posjetila kolegu psihijatra iz bolnice. Iz njegove radne sobe izišla je prva Dugavina žena Marija. Glupo sam ga upitala: Tvoj pacijent? Pogledao me je nekako čudno. Na tren sam pomislila da mu nije pravo što sam je vidjela. Kao da se pitao…što ja znam ili kako je znam… Svima je poznato da smo ti i ja u vezi. Ništa nije rekao. Naravno!
-Naravno?! Iako moram priznati da se u posljednje vrijeme mnogi od vas ne drže strogo liječničke tajne.
Nije mu još rekla da je bila na sprovodu. Mislila je da će tamo vidjeti nešto što bi joj moglo pomoći. Nije htio da ide s njim jer je njihov odnos bio na neki način prepreka njenom radu za policiju. Previše je u ovoj zemlji bilo veza, vezica, nepotizma, a on nije htio da mu išta predbacuju.
Oboje su pomislili na svoj prvi susret. Onda kad se opirala otkriti liječničku tajnu.
Jelena je, nekoliko mjeseci prije poznanstva s Lavom, otvorila privatnu psihijatrijsku ordinaciju. Nekoliko se stvari u vrijeme poznanstva dogodilo. Radilo se o ubojstvu roditelja njenog pacijenta koji joj se, usto, agresivno udvarao. Situacija je bila škakljiva. Nije se baš najbolje snalazila sama. Prije toga radila je u bolnici s mnoštvom kolega. Mogla se u svako doba savjetovati i osloniti na njihovu pomoć.
Radilo se o tajkunu, tako su ih nazivali, s kojim se upravo spremala prekinuti terapiju. Bila je uplašena. S pravom. Na kraju se pokazalo da je sam ubio roditelje. Složena situacija u kojoj se našao: novac koji je očito stizao na kriminalan način. Uspon u krugovima moči, novac je otvarao mnoga vrata, majka i otac pijanice. Zato se i liječio. Jelena mu se svidjela. Za pravo reći mislio je da kod svake žene može uspjeti.
Da, da tako su se Lav i ona upoznali. Zbog profesija. Ali onda i zaljubili. I sad, bila je to i profesionalna veza. Postala je sudski vještak. Iz policije su je povremeno pozivali. Radi psihološkog portreta nekog od osumnjičenih. Tako se to zvalo.
-Daj, daj sad si ga pretjerala, rekao je Sveznalica. Moš' si mislit'. Previše gledaš američkih serija: forenzičari i slično. Sve šarena laža. Slušao sam jednom jednog pravog njihovog forenzičara. Nema taj posao blage veze sa serijom.
-A što ima veze. Ako lažu oni mogu i ja. Pa kud bih stigla sa istinom. Upucali bi me kao onu rusku novinarku.
Kako god Jeleni je bilo zanimljivo. I kad nije bila pozvana rado je s Lavom razgovarala o njegovim slučajevima. I on je cijenio njen… instinkt, recimo to tako.
-Kakve to veze ima s Dugavinim ubojstvom, upitao ju je nakon kraće šutnje?
Gledala ga je s ljubavlju. Nikad nije mogla misliti da će joj jedan policajac značiti više nego itko do sada.
-Zanimanje policajac, rekla je. Bila je to nekakva glupava reklama-obavijest koja je privlačila nove mlade ljude u policiju.
Lav je bio više od policajca. Detektiv. Istražitelj. Radio je u krim policiji, kako su skraćeno govorili. Mogao je ići u hijerarhiji i dalje da se upisao u bilo koju stranku. U Hrvatskoj su stvari još tako funkcionirale. Ali nije. Nije bio tip političara. Uostalom volio je posao kojim se bavio.
-Ostaješ li noćas ovdje, upitala je?
Dogovorili su se, na samom početku, da svatko ostane stanovati u svom stanu. Lav je radio u svako doba dana i noći. Htio ju je poštedjeti stresa. Ali i njen je posao zahtijevao punu koncentraciju. Takav je dogovor, na samom početku, govorio o obostranom oprezu. Kasnije bila je neka vrst napete igre. Kao da su svakodnevno otkidali latice margarite pitajući se voli me ne voli me. Igrajući igru povjerenja.
-Ako ćeš mi ispraćati ono što te muči u slučaju Ratka Dugave.
-Je li oporuka pročitana?
Pogledao ju je začuđeno.
-Odakle ti to..? Ne postoji oporuka. Bar je nitko ne spominje.
-Nisu je našli?
-Ne, nema je. Bilo bi malo čudno da je uopće sastavio poruku. Bio je mlad.
-Dovoljno star da umre, rekla je.
-Tko uopće u našim godinama radi oporuku?
-Takvi kao on obavezno bi trebali. Pogledaj koliko žena, djece i sestra, koja je nastavila voditi posao. Carstvo nije palo.
-Kako god, oporuke nema.
-Bila sam na sprovodu.
-Molim?
-Da, da bila sam na sprovodu. Htjela sam ih svih vidjeti. Na okupu. Gledaj, cijela je ta ekipa previše poznata. I tako nemalo sam se iznenadila vidjevši mog kolegu psihijatra. Ako dobro promislim… Vidi i ja imam pacijente među njima. To je danas kao nekakva moda… između ostalog. Ali i potreba. Živi se stresno. Mijenjaju žene. Uopće… vrijednosti…. Uostalom što su vrijednosti? Kojih se to moralnih formi danas uopće držimo. Čuvamo se zakonskih prekršaja… donekle jer i to više nije nešto što čovjeka stavlja u drugu kategoriju. Krađe, razne druge malverzacije to je čak na neki način in. Veći si frajer ako prevariš državu ili već nekog. Na kraju nedodirljivi su svi skupa. Voze bijesna auta, okruženi su misicama i raznim drugim ljepoticama. Ne zaziru ni od ubojstva. I nikome ništa. Nema ti za njih nikakve osude. Ni građanske, u smislu nekog morala ili da se ne mogu naći u određenim društvima. Naprotiv svugdje su dobro došli. A nema ni prave kazne sa strane vas policije…
Lav je odmahnuo glavom.
-Za miloga Boga, uzdahnuo je Sveznalica. I onda se čudiš lošim kritikama. Ponovo moraliziranje da se sve praši.
-Nosi se. Neću te slušati, rekla je Pisica.
-Ali, obećala si komediju.
-Pa što? Obećala i porekla. Ni prva ni posljednja. Lav mi je miljenik. Osoba po mojoj mjeri i hoću mu družicu koja će ga voljeti i slijediti. Pusti me sad. Daj im malo ljubavi. Nježnosti i povjerenja. Nismo li dovoljno osamljeni ti i ja?
Sveznalica je zašutio. Krio se iza crnih naočala.
-Nećeš, valjda plakati, rekla je.
Ništa više nije rekao. Platio je kave digao se i napustio je bez riječi.
-Znam, znam rekao si mi toliko puta da vi ne možete ništa. Ali valjda netko može. Tužilaštvo ili već netko.
-Pada sve na nedostatku…
-Dokaza i svjedoka, nasmijala se Jelena. -Svjedoci umiru kao muhe, dodala je. Ustala se.
-Je si li za malo paškog sira i čašu vina?
-Može.
Tako je znala da će ostati. Nikad nije pio ako je vozio i bio na dužnosti.
Sebi je narezala mladi ovčji sir s malo tanko na kriške isječene rajčice. Prelila sve skupa maslinovim uljem i posula origanom. Svježi origano sa još puno začinskih biljaka dobila je od prijateljice sa Komiže. Cijeli je stan mirisao na: bosiljak, lavandu, ružmarin, kadulju, metvicu, majčinu dušicu, lovor i još neke biljke čija imena nije znala. Voljela je mirise Dalmacije. Nona, majčina majka potjecala je odozdo. Voljela je njenu kuhinju. –U moje doba nije bilo debelih starih ljudi u Dalmaciji, rekla bi nona. -Nije bilo masnoća u našoj hrani, rekla bi i onda počela nabrajati ribu i sve ono drugo što se i Jeleni sve više sviđalo. Bio joj je drag i paški sir, zavidno je promatrala Lava kako ga uživajući, topeći ga u ustima, zastajkujući, jede, ali došla je u dob kad je na masnoću trebalo paziti.
Znala je da neće dugo ostati budni.
Otkada radi privatno započinjala je raditi prema svom ritmu. Pokušavala je ići spavati ranije iako sve u svemu nije spavala dugo. Na sreću i Lav je imao sličan ritam. Zapravo njegovo je radno vrijeme bilo vrlo neuredno. Zvali su ga u svako doba. Zločin nije birao vrijeme.
-Što si mi zapravo htjela reći, upitao je?
Bila je lagano omamljena, pili su Shiraz, australsko vino, nije je, ovaj tren, više zanimala smrt Ratka Dugave. Uvukla mu se u krilo.
-Mmmm, mrmljala je pospano. Ubrzo je zaspala.
Njemu se nekako nije spavalo. Razmišljao je o slučaju. Vjerojatno nikad neće biti riješen, ali nešto će se doznati, a onda sve skupa razvlačiti godinama. Potom izgubiti negdje u nečijim ladicama. Na to mu je sličilo. Ne bi bilo prvi put da se takvo nešto dogodi. Sjedio je još neko vrijeme razmišljajući o smrti prijatelja s ulice, a onda je blago probudio.
-Idemo spavati, šapnuo je ljubeći je po očima i nosu, škakljalo ju je i uvijek nasmijavalo.
Volio je ostati u njenom stanu. Odlagali su vjenčanje, ali u posljednje vrijeme razmišljao je o djeci. Jelena je punila trideset šest godina. Nije bilo kasno, njihove su generacije pokušavale zadržati mladost, ali ipak… Nekoliko su puta razgovarali o braku.
-Jest, rekla bi Jelena, morat ćemo to napraviti ili –Je li baš moramo, pitala bi? Smijala se. Kad je upoznao njene shvatio je zašto se, po njemu, njoj nije žurilo u brak. Dolazili su iz posve različitih sredina. Njegovi strogo katoličko patrijarhalni, grad ih sa svojim kozmopolitizmom nije dotakao. I njeni, intelektualci sa raznim korijenima austrougarske monarhije kod kojih je slabila svaka strogost vjerskog odgoja. Živjeli su bez grčevitosti. Bez prisile. Sve na nekoj slobodnoj volji… neovisni materijalno jedan od drugom, s puno ljubavi… Majka, ginekolog, vrlo rano je upoznala sa svim zamkama seksualnog života. Kako se sačuvati od trudnoće, bolesti i slično. Prisustvovao je za njega neobičnim podukama kod najmlađe, treće, Jelenine sestre. Nije mogao vjerovati svojim ušima. Gledao bi sa strane, kao da je zabavljen nečim drugim. Nije mogao podnijeti toliku količinu otvorenosti. Primijetili su to, pa su mu se rugali. Dobrohotno, ali ipak …
Vjera im se svela na običaj. Božić i Uskrs samo obiteljsko okupljanje. Traženje darova za Uskrs. Gdje ih je mali zeko skrio. Kako je to bilo daleko od njegovog ozbiljnog odgoja. Na kraju mu je njihova igra života odgovarala. Osjećao se relaksiran. Ugodno, neopterećeno. Nije se neprekidno preispitivao kako su ga učili u roditeljskom domu. Imao je četrdeset godina a nekad mu se činilo da ih je preživio dvjesta. Taj nesretni rat. Sva ta nemoguća događanja, tolike muke i smrti, čak i poslije rata. Njegovi novi prijatelji i poznanici iz tog vremena potpuno uništeni. Tolika nesnalaženja. Bez posla. Bez perspektive. Tolika samoubojstva. Taj nesretni PTSP.
Toliko puta je sudrugovima govorio: Zaboravite što se dogodilo. Gotovo je. To više ne postoji. Nije više među njima bilo osjećaja bliskosti. Posebnog drugarstva. Onog nečeg što se može takvim intezitetnom osjetiti samo u posebnim, smrtnim, situacijama. Nalazili su se povremeno, ali već to što su neki od njih radili i snalazili se u novom životu počelo ih je dijeliti.
Ratko Dugava im je pripadao. Jedan od uspješnih, ali bio je njihov. Pomagao im je. Neki su radili za njega. Imao je srca. Bar se tako činilo. Vidio ih je na sprovodu. Grupica onih koji se nisu snašli. Držali su se zajedno. I odvojeno.
Mnogi su se liječili. Razmišljao je koliki su već počinili samoubojstvo.
Pisano na Valentinovo. Ljubavi sa ljubavlju.
Post je objavljen 17.02.2008. u 09:35 sati.