odmak
subota, 02.02.2008.
Mala digresija
• . Lion Queen
ma zabrinula si me onim svojim komentarom tamo kod inspektora! pa svakom ponekad ide nešto loše u životu, ali ne treba zato pit sredstva za smirenje. ovako, poslušaj ti svoju "staru" blog-prijateljicu: što nam je trenutno teže, to nas kasnije čeka nešto bolje! ako se sad ne možeš penjati uzbrdo, jer si upala u jezero, a ne možeš ni plivati, opusti se i plutaj dok te valići ne donesu do obale!!! u životu treba znati plutati, onda kad nam stvari izmiču kontroli. vrijeme sve odnosi, pa tako odnosi i nevolje i približava obalu spasa. ovo ti velim iz svog iskustva, jer sam prošla kroz sve i svašta. kad mi je najteže, ja čekam da prestane biti najteže. I prestane, samo od sebe!! a za čekanje toga dovoljna je kamilica i dobra knjiga u rukama ili nešto drugo što ćeš si zacrtati da ćeš se time baviti dok "plutaš"...kissić...ako trebaš još utjehe, znaš gdje sam!!!
Ovaj komentar traži cijeli post.
Ova mi je godina započela vrlo loše. Poslovno a i na književnom bojnom polju koji mi je jako važan.
Evo malo objašnjenja:
Pametni zub mi je preporučio pogledati film: Donnie Darko. Pretpostavljam radi onog što sam pisala na posljednjih par postova. Naime vadila sam dijelove vlastitog romana koji je izišao 2001 bez previše odjeka. Jest zube ima taj film i moj roman vrlo bliskih veza. Hvala na preporuci za gledanje. Preporući i za buduće. Vjerujem da će mi se svidjeti isto što se i tebi sviđa.
A što se romana tiče; uglavnom mali čitalački krug ljudi, ali za utjehu mislim da ljudi ionako malo čitaju, a kad čovjek pogleda koliko je prodano primjerka romana koji su na raznim top listama uistinu se zabrine za stanje pisane riječi.
Ali sad se radi o posljednjem napisanom romanu na kojem radim bez pretjerivanja cijeli svoj spoznajni život, a koji mi je od nakladnika odbijen.
Kako god dolazim iz potpune anonimnosti u svojevrsnu 'kužinu' kako bi u Dalmaciji rekli. Razni krugovi romano i inih pisaca koji se međusobno podržavaju, pa potom državni pisci iz raznih perioda naše državnosti, pa potom katolička crkva i njeni puleni, da ne spominjem pisce novinare koji hvale jedan drugog i guraju se kroz medije i naravno, a njih sam zapravo trebali staviti na prvo mjesto, jer nisu sporni, pisci koji uistinu zaslužuju punu pažnju i zbog kojih čovjek i čita beletristiku.
Par riječi o meni, iako sam na puno postova već sve rekla, pišem, pišem i tako unedogled. Iz hobija, iz razloga samoozdravljenja, pokušaja da zaboravim, oprostim, uopće da provarim sve teškoće koje su se mojom ali i nečijom tuđom voljom smjestile po svim dijelovima moga bića.
Ali, vlč. Sudac kaže: Tko smo i što smo mi mali ljudi da se tužimo na teškoće i iskušenja, kad je Bog vlastitom sinu pružio tolika iskušenja? Što mi to sebi umišljamo, pita on?
Uglavnom još u vrijeme Jugoslavije poslala sam svoj prvi roman Zlatku Crnkoviću, zapravo nisam ga poslala, telefonski sam se najavila kod gospodina Crnkovića i zamolila može li me primiti. Rekao mi je ( javio se na telefon preko tajnice s kojom sam najprije kontaktirala, što ukazuje na finoću duše ): Pošaljite poštom. Ne mogu, rekla sam, toliko sam na njemu radila da ga ne mogu poslati poštom. Molim vas dozvolite mi da vam ga osobno predam.
Pristao je. Zvuči vrlo provincijalno ovo što ću sada ispričati. Doputovala sam u Zagreb s knedlom u grlu i drhtavicom. Pred samim sam vratima nakladničkog zavoda, mislim da je bio u ulici 'Socijalističke revolucije', sada Zvonimirovoj, ako se ne varam, stajala sam dobrih petnaestak minuta s dilemom hoću li uopće ući i odakle mi smjelost tražiti da me osobno primi za nešto črčkarija koje su mi se nakon petstotog čitanja činile sve manje vrijednima…
Moja je potreba pisati i pisati kao nečija jesti ili piti ili što još sve ne postala ovisnost, a ne objavljivati ono što pišeš, držati to u ladici je lagano nalik bolesti. Bar ja tako mislim. ( Blog je nešto drugo. To su razgovori s prijateljima, istina nevidljivima, ali ipak… i na kraju dnevnik koji se malo čuva u nekoj intimi, ali i daje prijateljima na čitanje. Meni je osobno lakše pisati nego govoriti.)
Primio me ljubazno. Ne sjećam se razgovora. Nakon malo vremena dobila sam njegovo pismo u kojem mi vrlo ljubazno piše da roman u ovom obliku nije za objavljivanje, a da niti ne vidi načina kako ga preraditi, međutim da mi on savjetuje da nastavim pisati.
Još čuvam to pismo.
Moja je razočarenje bilo ogromno. I tuga. Potonula su sva moja nadanja u nekakav ulazak u književnost. Dugo mi je trebalo da ponovo počnem pisati.
Preskočit ću sve druge pokušaje odbijanja ( vrlo sličnih onom gospodina Crnkovića; nije za nas, pokušajte negdje drugdje ili uopće ne bi bilo odgovora, što je još lakše padalo) i konačno prvi objavljeni roman.
S gospodinom Crnkovićem više nisam kontaktirala. Činilo mi se da ga nemam pravo opterećivati. Nije moje pisanje bilo toga vrijedno, ali ostao mi je u ugodnom sjećanju jer me nije povrijedio načinom na koji me odbio. Sličilo je na neuzvraćenu ljubav u kojem predmet ljubavi vrlo, vrlo nježno daje do znanja da ne osjeća isto. Patiš, ali nisi ponižen.
Prvi mi je roman, ne onaj prvi odbijeni od gosp. Crnkovića, njega više nikom nisam ni nudila, uistinu nije bio vrijedan objavljivanja ( iako jedna se pripovijetka nekako provukla osamdesetih prošlog stoljeća), izišao u već slobodnoj Hrvatskoj.
Prijateljima- čitaćima s bloga poznat je moj svjetonazor i možda će im biti posve jasno kad kažem da ono što pišem, bez obzira na vrijednost, nije ni moglo biti objavljeno u Jugoslaviji.
Znam svoje mane. Navest ću ih i sama, a možda koju i preskočim: Prekratke rečenice, previše dijaloga, naprosto u sadržaju nedostaje mesa, a previše je oglodanih kostiju. Previše asocijacija, često vrlo prizemnih, rukavaca koji ne vode nigdje. Previše lica.
Zatim povijesti, hrvatske dakako. Toga je uistinu puno. Previše!!! A pravopis i gramatika? A joj, kad ovako nabrajam vidim i sama da ono što pišem ne vrijedi ništa.
No, u ovoj posljednjoj kritici, uz sve nabrojeno prevladava odbojnost prema mom svjetonazoru. Čini se da sva kritika postoji samo zbog toga da uništi moj svjetonazor i mene kao osobu. To me zabolilo do srži.
Uvijek sam nastojala sve staviti na vagu, saslušati sve strane i pokušala sam u tim prosudbama biti pravedna. Zbog toga sam stekla prijatelje različitih svjetonazora, a s druge strane stekla neprijatelji kod svih poznatih institucija i njihovih činovnika.
Neka sam vrst slobodnog strijelca iako ne pridajem pri tom sebi neku posebnu važnost.
A upravo je to, ta pripadnost bilo kome ko će držati leđa kod objavljivanja bilo kakve umotvorine odlučujuće, osim iznimki, onih pisaca koji su po sebi dobri i koje se ne može preskočiti, ali ni to nije pravilo.
Malo mi nedostaje da cijeli odgovor ….. stavim na blog i saslušam vaša mišljenja, iako bez čitanja onog što sam ja napisala to ne bi bilo posve u redu.
Ali preživjet ću draga Lion Queen. Čim pišem o tome bolje sam. A razlog za apaurine nije samo to. Posao kojeg bi ja trebala privoditi mojim umirovljeničkim danima i na čemu sam posljednjih godina radila pošao je posve u krivo. Moram sve ispočetka, a pri tom su se i odnosi u obitelji poremetili. Došli smo do stanja kad nitko s nikim ne govori jer bi svaka i najmanja riječ dodala uteg na lošiju stranu vage.
Ali evo mojih rukavaca koji ne vode nigdje. Zbrka na poslu, u pisanju, glavi i životu i sama se sebi čudim kako nisam na psihijatriji.
