odmak
utorak, 05.02.2008.
Još malo
U odbijenom romanu radi se o sjećanjima tri žene: Magdalene, Vjere I Katarine.
Katarina je posvojena. Zapravo majka joj je Olga, prava majka, a Jure joj je poočim. Katarina je tek naknadno u tridesteim godinama života to saznala I strašnu ju je pogodilo. Ona i Magdalena postaju prijateljice. Katarina se udaje za Magdaleninog brata. Dobiju sina i kčer itd itd da ne prepričavam cijeli roman, koji uistinu sliči na južnoameričku sapunicu, pa se nadam da bi hrvatska TV koja ima grozne, vrlo loše serije mogla otkupiti i ovaj moj uradak koji nije dostojan pojaviti se na ozbiljnijoj književnoj sceni.
Priča počinje početkom devetnaestog stoljeća. Pratim, nešto više, dvije obitelji do današnjih dana. Nastojala sam ga pisati s odmakom. Ponegdje sam I uspjela, ali ide to teško. Cijelo se vrijeme provlači jedna kitica, rečeno je da je pisana od hercegovačkih muslimana, koju sam citirala iz nečeg- sad se ne mogu sjetiti kojeg djela, što sam čitala, a koja glasi:
Ovakva je krvava krajina,
S krvi ručak, a s krvi večera,
Svak krvave žvače zalogaje,
Nikad bijela danka za odmorka.
Evo recimo ( duboko sam već u romanu) djela u kojem priča Magdalena.
Magdalena
Kad je umro dundo Maro, Katarina mi je prepustila sređivanje njegovih papira, bar onih koji su se našli u zagrebačkom stanu i u kući u Dolini. Nekoliko mjeseci kasnije stigla je obavijest o imovini koja se nalazila u Americi. Katarina je osobno morala otputovati u Ameriku. Kako god, prepustili su mi sređivanje hrvatskih papira. Jure je izabrao odvjetnika, ali u malom prostoru slobode za koju sam se izborila, kopala sam sama po dundo Marinim knjigama. Tako sam našla pismo koje mu je Olga pred svoju smrt napisala i poslala po Vladimiru. Pročitala sam ga, naravno. Ništa me nije moglo spriječiti. Bilo je vrlo šturo. I sama je napisala da će izostaviti svaku sentimentalnost. Izostavljeni dijelovi su mi, pak, najviše govorili.
Dugo sam poslije toga sjedila s pismom u ruci. Potresena. Rastužena. Odjednom sam prema Olgi, koju nikad nisam upoznala i prema kojoj sam, kao prema staroj revolucionarki, osjećala stanovitu odbojnost, osjetila bliskost. Kao da sam ušla u njeno tijelo i duh. Poniženje koje je Olga doživjela, ne svojom krivnjom, nego samo činjenicom da se kao Židovka našla u događanjima Drugog svjetskog rata i vrtlogu natjecanja u ljubavi i mržnji između Jure, Branimira i Lava, bolno me podsjetilo na vlastita poniženja. Kao da se život igrao s nama.
Znala sam da je pismo napisano samo za Mara Jakobušića i da po svoj prilici nije namijenjeno nikom drugom ponajmanje meni, a više nego sigurno ne Katarini. Njena kćer i ja spajale smo i krpile osjećaje i događaje naših života, ne tako dramatične kao prizori iz pisma, ali već sama činjenica da joj Jure nije otac za Katarinu je bila više nego dovoljna trauma. Nije joj trebala dodatna. Odlučila sam ne pokazati joj ga. A onda sam napravila istu grešku kao i dundo Maro. Sačuvala sam ga. Zanemarila sam činjenicu da su nam se spisi ispreplitali i da vrlo često među nama nije bilo nikakvih tajni.
Olgino pismo
Poslije onog pisma, u kojem sam vam pisala što se dogodilo sa Lavom, pokušavala sam stupiti s Vama u kontakt, ali niste ga htjeli. Umirem, a vi konačno neke stvari morate znati. Kratko i jasno, moja kćer Katarina pripada vašoj obitelji. Njen otac nije Jure Marić nego Bakočević.., ne mogu napisati koji… a pokušat ću objasniti i zašto.
Na početku proljeća 1944 definitivno sam bila sigurna da sam trudna. Bila am očajna. Ali ljudi kod kojih sam odsjela bili su pažljivi. Žena je, učiteljica po struci, bila na neki čudan način religiozna. Ne sjećam se da sam nešto govorila, ali možda je osjetila moje dvojbe. Rekla je da je svako ljudsko biće važno. Toliko je smrti oko nas, rekla je, da je svako rođenje čudo. Znali su da pripadam negdje nekome u samom vrhu partizanskog pokreta. Veze među ženama i muškarcima nisu se gledale sa simpatijama, ali u našem se slučaju žmirilo...
Ali ostavit ću svaku sentimentalnost po strani. Jedno jedino želim reći. Ljubila sam Lava više nego vlastiti život. Znala sam da nisam mrska Branimiru kao ni Juri, ali obojica su znala da je moj izbor Lav. Nikad niti u jednom trenu nisam koketirala s njima niti im dala naslutiti da mi se njihovo zanimanje za mene dopada. Ponekad je to bilo vrlo naporno. Susretali smo se neprekidno. Bio je to krug raznoraznih odnosa i susreta koji se nisu dali izbjeći a s vremenom, s promjenama koje su zahvatile cijelo društvo, odnosi su postali još kompliciraniji.
Kad su odvedeni u logor, a kasnije i u smrt: moji roditelji, brat, njegova žena, njihova djeca i ostala rodbina i poznanici, Jana i Petar, a i vaša majka Jelka prigrlili su me, pokušavajući me sačuvati. Nisam glupa. Znam da je najveća zasluga upravo Branimirova, ali što znači jedno dobro djelo u moru zlodjela. Na kraju, to se dobro djelo pokazalo kao najobičnija sebičnost i zla namjera. Uhitili su me u Dolini. Te noći u kući je bio Lav. Jelka mu je napravila krevet u njegovoj staroj sobi, ali više sam nego sigurna da je znala da tamo neće prespavati. Još ranije, prije njegovog odlaska u partizane pripali smo jedno drugome. Što se imalo čekati. Nitko od nas nije bio siguran da će preživjeti sljedeći dan. Držala sam ga grčevito u zagrljaju prije nego je u gluho doba noći otišao. Kao da sam slutila što će se dogoditi. Upali su pred zoru. Bilo je očito da su došli po mene. Za Lava, nisu znali. Jelka je bila toliko zaprepaštena da nije uspjela reći ni riječi. Njena stara sluškinja ogrnuta pletenim šalom, izišla je iz svoje sobe. Uhvatila se za mene pokušavajući me zadržati u kući, što ih naravno nije spriječilo. Odveli su me u Staru Gradišku. Držali su me u toj sobi sa zatvorenicama koje su jednu po jednu odvodili noću i vraćali ujutro, uplakane. Silovane, tučene, mučene. Mene su štedili. Mogla sam i znati zašto i po čijem nalogu. Tih petnaest dana zatočeništva činila su mi se cijela vječnost. Naslušala sam se sudbina i bila svjedokom smrti. Pred sam kraj mog zatočeništva, došli su po mene. U sobi, u koju su me doveli, bilo je mračno. Kraj prozora je stajao neki muškarac. Vidjela sam samo siluetu. U prvi tren pomislila sam da je Lav. Srce mi se uzlupalo od straha da su uhvatili i njega. Ali čovjek koji me tu noć na silu uzeo, nije bio Lav. Kad mi se približio, prepoznala sam Branimira. Smrdio je na alkohol. Kukavica, nije to mogao napraviti drugačije. Preklinjala sam ga za milost. Uzalud. Sutradan su me razmijenili za neke zarobljene ustaše. Možete li zamisliti moj jad kad mi je izostala mjesečnica. Nadala sam se da je to od iscrpljenosti, mnoge su žene u vrijeme rata to doživljavale, ali u mom slučaju nije bila iscrpljenost. Što sam mogla napraviti..? Ja li pod utjecajem moje stanodavke ili je tako moralo biti, nisam se odlučila na pobačaj. Kad je Dolina oslobođena Lav me odveo k Jelki. Na njen zahtjev. Tamo u njihovoj.., u vašoj kući, rodila sam Katarinu. Lavu sam rekla što se dogodilo. Nisam se mogla za njega udati s tom neizvjesnošću u sebi. Dobri moj Lav. Pisala sam Vam o njegovoj nesretnoj sudbini. Za Juru sam se, na posebnu Lavovu molbu, udala kasnije, a to sam napravila izričito radi tog nesretnog djeteta. Radi Katarine, a zapravo, i Lav me prekljinjao. Ne dozvoli, rekao je, da to dijete pati. Iako, bez obzira na sve nikad se ne bih udala za Juru i pustila Katarinu živjeti u uvjerenju da joj je on otac, da sam sama znala tko joj je pravi otac. Da sam znala tko joj je otac; Lav ili Branimir možda bi moj i Katarinin život krenuo drugim pravcem. Eto, to vam je moja istina. Muka i strah za Katarinu. Mislila sam da postupam ispravno. Često mi se činilo da nisam pogriješila. Jure joj je pružio miran i bogat život, ali … u svemu ipak ima nečeg čudnog … svaku njenu ljubav, zaljubljenost uspio je razbiti svojim ponašanjem. Ne znam koliko je Katarina toga svjesna i plašim se za nju kad me više ne bude.
Olga Marić
Čitala sam i plakala. Ne samo zbog Olge. Odjednom shvatiš da si samo prokleto žensko čeljade koje se neprekidno navlači na ljubav i bori s njom. A sve je protiv tebe. Cijeli svijet u kojem si najmanje važan baš ti sa svojim imenom i prezimenom i svojim htjenjima.
Što je Olga skrivila Jahvi ili samom Isusu. Je li moguće da 2000 godina nosi u genima krivnju za njegovu smrt? Je li moguće da je njena ljudska i prokleta ženska sudbina zapečaćena Evinom i Judinom izdajom? O Ahura Mazde(a), Jahve, Elohimu, Adonaje, Alaše, Bože kršćanskog trojstva, ti koji imaš još bezbroj imena, a niti jedno te ne obuhvaća pogledaj kadikad ova svoja ženska stvorenjca i smiluj im se. Ili ih jednim potezom ukini za svagda, što ćeš valjda s umjetnim i inim oplodnjama, umjetnim maternicama i plodnim vodama i sačuvanim sjemenom od tko zna kad i gdje ili samo iz jedne jedincate stanice nekog davno umrlog ljudskog organizma, na kraju i napraviti. Jer ti je samo kontinuitet života bitan. Ali zašto čovjek? Zašto si njega i njegova djela izabrao? Anđeli su bili bolji i postojali su prije nas, čini mi se. I bunili su se kao što se i mi bunimo? U čemu je stvar? U čemu je ovog života bit, pitala sam se nakon Olginog pisma?
Trudila sam se pronaći njeno prvo pismo, nadajući se da je i njega sačuvao. Spominjao ga je. Otvarala sam svaku stranicu knjiga obiteljske bogate knjižnice, što je opet priča za sebe. Pri kraju života dao je da se sve knjige iz Doline prenesu u Zagreb. Puno je toga bilo uništeno, razneseno, onih godina kad nikoga u Dolini nije bilo. Olga je, pak, u zagrebačkom stanu sačuvala sve što je mogla. Bilo je tu vrlo vrijednih knjiga. Na primjer Latinsko- hrvatski rječnik kojemu su nedostajale neke stranice pa je nečija vrijedna ruka unijela rukopisom dijelove kojih nije bilo. Njemačkih knjiga. Kopala sam po svim tim knjigama tražeći pismo, ali i čitala ih. Držala ih u ruci. Njušila mirise. Knjiška moljica, došla sam s godinama na svoj teren. Naravno da mi se nije izlazilo iz tog stana.
Ali pismo nisam našla. Maro Jakobušić ga je spominjao. Govorio je da nije Olgi vjerovao ništa. Tumačio mi je da je mislio kako je i ona odigrala ulogu u Lavovoj smrti. Da se tim pismom samo pokušavala opravdati. Nije u tome vidio svrhu i da mu je tek drugo pismo, objašnjenje o Katarininom porijeklu, razjasnilo bit i svrhu prvog pisma. Pitala sam ga; što je u njemu pisala. To ti je u tri reda povijest prokletog komunizma, govorio bi uzrujan, pa sam ga o tome prestala pitati. Pretpostavljala sam, mislila sam da ga je uništio. A opet me čudilo da je zaboravio rasparati, spaliti ili što je već s njima radio i ovo, rekla bih, ključno pismo.
Pismo koliko god kratko, sve je govorilo. Život se s Olgom uistinu poigrao. Ali jedno je sigurno više nije imala djece. Katarina je bila jedina. Katarina kojoj se nije znao otac. Vrlo često se često sjetim Vjerinog zaključka: Samo su geni važni. To je jedino što ostaje. I tako, jedino su ostali Katarina i njena djeca.
Godinama poslije, u dvadeset i prvom stoljeću ne znajući ništa o pismima svoje pokojne bake, njena unuka Olga, koja se prkosno vratila židovskoj vjeri bake imenjakinje, govorila je da se neće nikad udati ni imati djecu. U ovom vremenu u kojem živimo? Sve je tako grozno. Čovjek bi se pred djecom morao stidjeti zbog života na koje pristajemo, govorila je ljutitim glasom i s gađenjem. Nikad nije bilo gore, tvrdila je.
Olga, Olga, zaboravila si dvadeseto stoljeće u kojem si rođena. Pa to je bilo nekidan. Sva ta strahota, smrti, nacionalsocijalizmi, fašizmi i komunizmi, a na kraju i Domovinski rat. Svi ti silni izmi čiji si i sama produkt, pokušavala sam joj objašnjavati, ono malo vremena, kad je izgledalo da bismo se nekako mogle razgovarati i da bi me ona mogla čuti. O baki Olgi bih joj mogla štošta reći. Nosila sam godinama to pismo u najdražoj torbi. Kao talisman. Živjela sam u zadnje vrijeme od tuđih i svojih uspomena. Još sam se rugala, ali bio je to vrlo gorak humor.
