Marketing
Kenija
Čovjek, dapače čovječica bi trebao/la biti crn/a, roditi se u Africi kako bi iznutra osjetio kakav je zapravo to život.
Naime, vjerujem da nas mjesto i genetika na neki način određuje. Da se odmah razumijemo ne mislim da smo zato jer smo rođeni tu gdje jesmo bolji ili gori, ali na neki način se razlikujemo. Drugačije smo kulture, svjetonazora, vjere. Hranimo se drugačije, a kako je čovjek kratkog vjeka vrlo teško i sporo se privikava na nešto drugo. Plaši se drugačijeg, ne osjeća se siguran i brani se. Netko više netko manje. Ovisno o otvorenosti prema drugačijem, a ta otvorenost ide, po meni, s uvjerenjem da on/a sam/a nije najvažnije biće na svijetu, posebna, u svemu nadmočnija od drugih.
A s druge strane u borbi za život, a to jest neprekidna borba- u potrebi da se održimo na površini psihički i fizički, nalazimo se neprekidno u nekakvim natječajima. U obitelji, školi, društvu, u ljubavi, s djecom, u zajednici, crkvi, na poslu, među narodima, bijelim, crnim, žutim crvenim. U borbi s prirodom i svim njenim močnim pomoćnicima od mora, oceana, rijeka, poplava, bujica, snjega, leda, uragana, tsunijama itd itd. I životinjama.
Kako god ljudi će možda preživjeti. Možda nas ovo malo pameti ipak navede na neki opstanak i političku koreknost.
Political correctness!!
Časopis Zarez broj 200
Srećko Horvat
……Teza “političke korektnosti” počiva na tome da neke etničke, kulturne ili seksualne kategorije (na primjer: crnac, gospođica, bogalj) odražavaju određeni nazor na svijet koji je povezan s negativnim vrijednostima. Umjesto toga trebali bi se iznaći drugi “politički korektni” izrazi, s ciljem da diskriminirajući pojmovi i tome sukladna jezična upotreba nestanu. Još važnije: da paralelno s time i iz mišljenja samog nestanu takve kategorije..
………….
Dopisivanje znakova muškog ili ženskog roda (la, o, ka itd.), baš kao i korištenje termina poput “Afroamerikanac” ili “homoseksualac”, stvara jedan newspeak koji – ukoliko taj termin nije pregrub – dovodi do jedne tiranije političke korektnosti.3 Kao što je pokazao Orwell u svojoj 1984., “novogovor” je karakteristika totalitarističkih sustava da stare riječi posve zamijene novima. U diskursu ljudskih prava to bi se moglo nazvati “pozitivnom diskriminacijom”. Slučaj kada se iz želje da se dokrajči diskriminacija, slučajno ili namjerno, stvori nova.
Primjer toga imamo odnedavno po izlozima zagrebačkih butika u kojima mjestimično u društvu bijelih lutaka za dječju odjeću možemo pronaći i pokoje dijete-crnca. Pozitivna diskriminacija sastoji se u tome da se – unatoč pretpostavci da je vlasnik dućana samo htio prenijeti poruku ? la “moja je roba za sve rase” i da time nije mislio ništa loše – velika većina prolaznika doslovce zgrozi ili nasmije maloj crnoj lutki i da upravo jednim na rasizam nesmjerajućim postupkom činjenica rase postaje vidljiva. To je neka vrsta neokolonijalnog, odnosno postkolonijalnog diskursa, koji unatoč svom “humanističkom” htijenju ima iste učinke kao i onaj kolonijalni.
U ekranizaciji poznata Forsterova romana Put u Indiju (David Lean, 1984) vidimo kako su Indijci od engleskih kolonizatora doslovce pretvoreni u majmune. Englezi su naprosto importirali svoj način života (sagradili čak i četvrti koje su identične onima u Londonu), a starosjedioci su pretvoreni u sluge. Čim u uvodnoj sceni filma Adela Quested u pratnji svoje buduće svekrve, gospođe Moore, vlakom dolazi na stanicu, nailazimo na organizirani odbor za doček, a Indijci imaju ulogu orkestra ili posluge za svog kolonizatora. Slične scene vidimo u dnevnim proslavama Engleza, pa tridesetak klaunovski, crveno i šareno odjevenih Indijaca svakodnevno po tri-četiri puta svira englesku himnu.
Za razliku od kolonijalizma prošlosti danas više ne postoji toliko manifestna razlika gospodar-rob. Premda lutka-crnac – vjerojatno zbog teže nabave takvih artikala – stoji u odnosu 1/7 spram bijelih lutaka, ona je na neki perfidan i paradoksalan način jednaka njima: svi oni zapravo prodaju proizvod, nebitno koje su boje kože. Jednako tako i u današnjem multikulturalnom svijetu sve naizgled vrvi od jednakosti i suživota najraznovrsnijih kultura, no da nije baš tako pokazali su – među brojnim drugim događajima – listopadski nemiri 2005. godine u Parizu kada su neintegrirane nacionalne i vjerske manjine tražile jednaka prava kao i ostali građani Francuske. Međutim, osim što ukazuje na probleme integracije, smisao i besmisao nasilja i radikalne lomove unutar unutarnje i vanjske politike Europske Unije, pobuna u Francuskoj predstavlja i nesvjesni zahtjev za identitetom. Ono za što se borila mladež iz predgrađa jest težnja za priznanjem: “mi smo drugačiji, priznajte nas kao takve”; ali oni su se ujedno borili i za pravo na identifikaciju: “...a kad nas priznate, onda želimo biti poput vas – imati vaše fakultete, vaš posao itd.”....
---- završen citat.
Toliko o ljudima (isplati se pročitati cijeli članak- ima tu zanimljivosti)
Ali što je s prirodom?
Što je sa životinjama?
U Keniji bi se moglo govoriti o svemu. Moj je dojam da smo ( govorim mi jer se ubrajam u bijelu rasu) pokušali nametnuti svoj način života i još uvijek 'netko' po svoj prilici iz sebičnih razloga izaziva nemire i pokušava se doćepati nećeg ne mareći za žrtve.
Ljudi se možda i snađu ali jadne životinje… Nemaju zapravo nikakve šanse.
A ovaj dječak!? Tužne pametne oči.
Što može oćekivati od života? Čovjeka zaboli srce kad pomisli koliko su im šanse male i loše.
Negdje u pozadini se vidi selo u kojem živi. Zapravo je to u krug izgrađen određeni broj kuća- građevinski materijal je životinjska balega i blato. Kuće uglavnom grade žene. Cijelo selo je ograđeno dračom. Pred mrak u krug se utjera stoka, osim tek rođene mladunčadi koja živi s ljudima u tim kućicama. Zatim se ulaz zatvara (opet dračom) Tako se brane od životinja, a vjerojatno i drugih ljudi, iako mi si svi skupa djelovali miroljubivo. Vodili su nas u neko 'ogledno selo' ratnici su nam plesali izvan sela, a žene unutra .
Sličilo je na one isforsirane dobrodošlice raznim svjetskim močnicima samo u puno manjoj mjeri.
Loše sam se osjećala. rado bih to sve vidjela iznutra. U nekim samostalnim lutanjima kuglom zemaljskom, ali tko će dati vremena i novaca...
No priroda je čudesna i te slobodne životinje. Nezamislivo. Prošetala sam po raznim zološkim vrtovima ( napr. Singapur- neka vrst slobode za životinje. Isto impresivno, ali ipak postoji neka ograda), ali ovo je posebno. Mi smo ljudi zapravo u kavezima-đipovima. A kad pomisliš da ima krivolova i da se te veličanstvene životinje ubijaju iz vica ili radi nećeg drugog zastidiš se ljudske rase.
Post je objavljen 29.02.2008. u 13:57 sati.