petak, 29.02.2008.
Kenija
Čovjek, dapače čovječica bi trebao/la biti crn/a, roditi se u Africi kako bi iznutra osjetio kakav je zapravo to život.
Naime, vjerujem da nas mjesto i genetika na neki način određuje. Da se odmah razumijemo ne mislim da smo zato jer smo rođeni tu gdje jesmo bolji ili gori, ali na neki način se razlikujemo. Drugačije smo kulture, svjetonazora, vjere. Hranimo se drugačije, a kako je čovjek kratkog vjeka vrlo teško i sporo se privikava na nešto drugo. Plaši se drugačijeg, ne osjeća se siguran i brani se. Netko više netko manje. Ovisno o otvorenosti prema drugačijem, a ta otvorenost ide, po meni, s uvjerenjem da on/a sam/a nije najvažnije biće na svijetu, posebna, u svemu nadmočnija od drugih.
A s druge strane u borbi za život, a to jest neprekidna borba- u potrebi da se održimo na površini psihički i fizički, nalazimo se neprekidno u nekakvim natječajima. U obitelji, školi, društvu, u ljubavi, s djecom, u zajednici, crkvi, na poslu, među narodima, bijelim, crnim, žutim crvenim. U borbi s prirodom i svim njenim močnim pomoćnicima od mora, oceana, rijeka, poplava, bujica, snjega, leda, uragana, tsunijama itd itd. I životinjama.
Kako god ljudi će možda preživjeti. Možda nas ovo malo pameti ipak navede na neki opstanak i političku koreknost.
Political correctness!!
Časopis Zarez broj 200
Srećko Horvat
……Teza “političke korektnosti” počiva na tome da neke etničke, kulturne ili seksualne kategorije (na primjer: crnac, gospođica, bogalj) odražavaju određeni nazor na svijet koji je povezan s negativnim vrijednostima. Umjesto toga trebali bi se iznaći drugi “politički korektni” izrazi, s ciljem da diskriminirajući pojmovi i tome sukladna jezična upotreba nestanu. Još važnije: da paralelno s time i iz mišljenja samog nestanu takve kategorije..
………….
Dopisivanje znakova muškog ili ženskog roda (la, o, ka itd.), baš kao i korištenje termina poput “Afroamerikanac” ili “homoseksualac”, stvara jedan newspeak koji – ukoliko taj termin nije pregrub – dovodi do jedne tiranije političke korektnosti.3 Kao što je pokazao Orwell u svojoj 1984., “novogovor” je karakteristika totalitarističkih sustava da stare riječi posve zamijene novima. U diskursu ljudskih prava to bi se moglo nazvati “pozitivnom diskriminacijom”. Slučaj kada se iz želje da se dokrajči diskriminacija, slučajno ili namjerno, stvori nova.
Primjer toga imamo odnedavno po izlozima zagrebačkih butika u kojima mjestimično u društvu bijelih lutaka za dječju odjeću možemo pronaći i pokoje dijete-crnca. Pozitivna diskriminacija sastoji se u tome da se – unatoč pretpostavci da je vlasnik dućana samo htio prenijeti poruku ? la “moja je roba za sve rase” i da time nije mislio ništa loše – velika većina prolaznika doslovce zgrozi ili nasmije maloj crnoj lutki i da upravo jednim na rasizam nesmjerajućim postupkom činjenica rase postaje vidljiva. To je neka vrsta neokolonijalnog, odnosno postkolonijalnog diskursa, koji unatoč svom “humanističkom” htijenju ima iste učinke kao i onaj kolonijalni.
U ekranizaciji poznata Forsterova romana Put u Indiju (David Lean, 1984) vidimo kako su Indijci od engleskih kolonizatora doslovce pretvoreni u majmune. Englezi su naprosto importirali svoj način života (sagradili čak i četvrti koje su identične onima u Londonu), a starosjedioci su pretvoreni u sluge. Čim u uvodnoj sceni filma Adela Quested u pratnji svoje buduće svekrve, gospođe Moore, vlakom dolazi na stanicu, nailazimo na organizirani odbor za doček, a Indijci imaju ulogu orkestra ili posluge za svog kolonizatora. Slične scene vidimo u dnevnim proslavama Engleza, pa tridesetak klaunovski, crveno i šareno odjevenih Indijaca svakodnevno po tri-četiri puta svira englesku himnu.
Za razliku od kolonijalizma prošlosti danas više ne postoji toliko manifestna razlika gospodar-rob. Premda lutka-crnac – vjerojatno zbog teže nabave takvih artikala – stoji u odnosu 1/7 spram bijelih lutaka, ona je na neki perfidan i paradoksalan način jednaka njima: svi oni zapravo prodaju proizvod, nebitno koje su boje kože. Jednako tako i u današnjem multikulturalnom svijetu sve naizgled vrvi od jednakosti i suživota najraznovrsnijih kultura, no da nije baš tako pokazali su – među brojnim drugim događajima – listopadski nemiri 2005. godine u Parizu kada su neintegrirane nacionalne i vjerske manjine tražile jednaka prava kao i ostali građani Francuske. Međutim, osim što ukazuje na probleme integracije, smisao i besmisao nasilja i radikalne lomove unutar unutarnje i vanjske politike Europske Unije, pobuna u Francuskoj predstavlja i nesvjesni zahtjev za identitetom. Ono za što se borila mladež iz predgrađa jest težnja za priznanjem: “mi smo drugačiji, priznajte nas kao takve”; ali oni su se ujedno borili i za pravo na identifikaciju: “...a kad nas priznate, onda želimo biti poput vas – imati vaše fakultete, vaš posao itd.”....
---- završen citat.
Toliko o ljudima (isplati se pročitati cijeli članak- ima tu zanimljivosti)
Ali što je s prirodom?
Što je sa životinjama?
U Keniji bi se moglo govoriti o svemu. Moj je dojam da smo ( govorim mi jer se ubrajam u bijelu rasu) pokušali nametnuti svoj način života i još uvijek 'netko' po svoj prilici iz sebičnih razloga izaziva nemire i pokušava se doćepati nećeg ne mareći za žrtve.
Ljudi se možda i snađu ali jadne životinje… Nemaju zapravo nikakve šanse.
A ovaj dječak!? Tužne pametne oči.
Što može oćekivati od života? Čovjeka zaboli srce kad pomisli koliko su im šanse male i loše.
Negdje u pozadini se vidi selo u kojem živi. Zapravo je to u krug izgrađen određeni broj kuća- građevinski materijal je životinjska balega i blato. Kuće uglavnom grade žene. Cijelo selo je ograđeno dračom. Pred mrak u krug se utjera stoka, osim tek rođene mladunčadi koja živi s ljudima u tim kućicama. Zatim se ulaz zatvara (opet dračom) Tako se brane od životinja, a vjerojatno i drugih ljudi, iako mi si svi skupa djelovali miroljubivo. Vodili su nas u neko 'ogledno selo' ratnici su nam plesali izvan sela, a žene unutra .
Sličilo je na one isforsirane dobrodošlice raznim svjetskim močnicima samo u puno manjoj mjeri.
Loše sam se osjećala. rado bih to sve vidjela iznutra. U nekim samostalnim lutanjima kuglom zemaljskom, ali tko će dati vremena i novaca...
No priroda je čudesna i te slobodne životinje. Nezamislivo. Prošetala sam po raznim zološkim vrtovima ( napr. Singapur- neka vrst slobode za životinje. Isto impresivno, ali ipak postoji neka ograda), ali ovo je posebno. Mi smo ljudi zapravo u kavezima-đipovima. A kad pomisliš da ima krivolova i da se te veličanstvene životinje ubijaju iz vica ili radi nećeg drugog zastidiš se ljudske rase.
29.02.2008. u 13:57 •
15 Komentara •
Print •
#
| < |
veljača, 2008 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| |
|
|
|
1 |
2 |
3 |
| 4 |
5 |
6 |
7 |
8 |
9 |
10 |
| 11 |
12 |
13 |
14 |
15 |
16 |
17 |
| 18 |
19 |
20 |
21 |
22 |
23 |
24 |
| 25 |
26 |
27 |
28 |
29 |
|
|
Veljača 2017 (2)
Siječanj 2017 (3)
Prosinac 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (3)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (6)
Svibanj 2016 (6)
Travanj 2016 (6)
Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (3)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (6)
Studeni 2015 (5)
Listopad 2015 (5)
Rujan 2015 (2)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (3)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (2)
Studeni 2014 (5)
Listopad 2014 (3)
Rujan 2014 (2)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (3)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (1)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (4)
Kolovoz 2013 (6)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (4)
Svibanj 2013 (4)
Travanj 2013 (2)
Ožujak 2013 (3)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (5)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (6)
Listopad 2012 (3)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
VEDRINA
Vratila sam se malo unatrag u svom slušanju određenih predmeta zbog psihologije religioznosti, iako se predmet službeno zove psihologija religije, ali pravi je naziv onaj prvi jer objašnjava zašto su ljudi (neki) religiozni.
Psihologija, kao i ostale naučne discipline vade se na statistike, ispitivanja , postotke, eksperimente. Razne teorije koje padaju u vodu kad se pojave nove, kao i cjelokupna nauka do sada. Po meni ništa manje maglovito nego i ostale discipline kao filozofija od koje je sve počelo.
Počelo je od riječi. Od logosa. Sve na logosu počiva. Da se čovjek smrzne. Ili bude sretan. Pitanje je opstanka. Velike obmane, iako kad se uštipnem znam da boli, ako i to nije varka.
Kako god mladi profesor mogao bi mi biti sin, a studenti moja unučad. A ja sam zadovoljna.
Pitanje je koje sebi postavljam: kuda nas Institucija vodi?
O tom malo kasnije.
Drago mi je kako profesor uvlačeći nas u temu, tumačeći neku od teorija, pušta, ali pri tom i kanalizira naše rasprave. Kažem naše jer i ja se na kraju uključim iako odlučim da neću.
Šaroliko je to društvo. Sastavljeno od onih koji će kasnije, ili su već, ostati u nekoj od zajednica, redovničkih ili više svjetovnih. Ima tu muškarca i žena, bolje rečeno dječaka i djevojčica, a muškarci su ovdje kod mene na prvom mjestu jer je odnos snaga takav i u Crkvi. Hoću reći u propovijedima i obraćanjima uvijek kažu. Braćo i sestre. ( Iako komunizam koji ih je u svemu imitirao nije govorio drugovi i drugarice, nego baš obrnuto.) Ima i onih koji će se razočarati. Već sam ih srela. Ima budućih vjeroučiteljica i vjeroučitelja, onih koji su izišli iz duboko religioznih sredina, ali i onih koji se prvi put susreću sa religioznošću. Neki će nastaviti nešto drugo. Jedan dječak je umro. Od tumora. Bili smo od početka zajedno. Drag i pametan dječak. Njegova me smrt jako pogodila.
No dakle ovaj put, u sklopu teme, o časnoj sestri iz Italije koja je pjevala na nekim od onih natjecanja u pjevačkim i inim natjecanjima. Je li njen nastup, način ponašanja, izabrana pjesma u skladu s njenim pozivom? Mislim da je to postavljeno kao pitanje?
Rasprava se razbuktala.
A joj!!!
Što je to 'poziv' htjela sam pitati. Posvećenost Bogu. O.k. To mi je jasno, ali kako bi ta posvećenost Bogu trebala izgledati. U današnje vrijeme kad je mali čovjek iskorišten do maksimuma, iznevjeren, gubi na svaki način tlo pod nogama i više ne zna kome bi trebao vjerovati. A još ga čeka smrt.
U moje doba (ha ha ha) Crkva je bila svijetla točka. Mnogima od nas. Nisam tih 45 godina nikad doživjela ništa ružno. Učila sam i govorili su mi ono što me je zanimalo. Nikad nisam osjetila da me vjeroučitelj gleda kao predmet ... što ja znam ... recimo seksualnih naznaka koje danas isplivavaju na površinu i u tim redovima. U školi jesam.
Iako i tamo i ovamo je ljudski, ne opravdano, ali ljudski - čovjek je i seksualno biće i nije lako s tim vladati (hercegovci imaju poslovicu: potisnuto jače sve to više skače- odnosi se na nešto drugo, ali može se i tu primijeniti), iako bi svećenici baš zato jer su odabrali služiti Bogu trebali više misliti na disciplinu tijela i duha. O disciplini tijela imam svoje mišljenje, ali o tome ako me tko upita u komentarima.
Kažem im: danas se na nas vjernike gleda kao na čudake. Ovdje na blogu svi će se s tim složiti. Znam da u društvu, vrlo često šarolikom , rijetko i s oprezom govorim o vjeri. Inače izgledam kao muslimanke koje po Europi šetaju onako kamuflirane ( ne zamjeram samo žalim žene. Strašno je to nepovjerenje i kazna za ne znam što. Muška moć) i unose nemir i ljutnju. Žene su u većini poznatog svijeta mukotrpno izborile pravo glasa, još ne možemo govoriti o ravnopravnosti, da bi mirno gledale vraćanje u daleku prošlost.
Znam, sve se više zapetljavam. Skačem sa teme na temu, ali ako pogledamo i taj početak pred 2000 godina Isus se nije zatvorio unutar debelih zidova svojih interesa i uživao u razmišljanju i samoći. Hodao je unaokolo i tumačio. Govorio je o vrijednostima koje bi trebali slijediti kako bi život i patnja, naročito patnja imali smisla. Nije to bilo jednostavno. Osuđivan i prozivan od pismoznanaca, onih koji su 'znali što treba a što ne treba raditi po zakonu' do tragične smrti na križu da nam pokaže da za ideale i idealno treba žrtvovati i život.
Pismoznanci, farizeji itd. govorili su iz Institucije židovske vjere. Dugo su se kroz povijest vukli uz jednog Boga. Opominjani na razne načine (događaji, proroci itd.) da ustraju na putu pravde. Stvarali zakone i zakonike, ponavljali ih dok Bog nije odlučio među svoj izabrani narod poslati i samog Sina. I što Sin radi?
Ne zatvara se u kule bjelokosne jer dolazi od Boga i sam Božji sin.
Donosi nadu i onima koji su od nade daleko.
Druži se s najgorima. Kaže: nisam došao spasiti pravednike, nego one koji to nisu.
Draža mu je bila nesretna žena koju su zbog preljuba kamenovali ( U Iranu to i danas rade), nego oni koji se IZVANA drže zakona. Izvana gladac unutra jadac ili obrnuto.
Nije meni laka. Koliko sam godina naslagala a još se pitam i mučim, ali se i radujem.
Razveselila me je ta mlada časna. Onako smišno skakući u svom odjelu redovnice. Lijepoga glasa i puna radosti.
I njene druge redovnice ozarene i sretne što ih tako divno predstavlja. Svega su se odrekle. Ukinimo im još to malo radosti. U kut i klečanje na soli.
A onaj istetovirani 'glazbenik' ...valjda. Pun sotonskih tetovaža! Pa što!?
Ovaj je svijet pun raznih vragova. Sve naše političke stranke vrve njima.
Sanaderi, Vidoševići i slični njima. Zagrebe li se po svim strankama svugdje ih ima.
Knezovi ovoga svijeta. Isus je poslao svoje učenike da evangeliziraju.
Može se to raditi i u zatvorenim redovničkim samostanima, ne kažem , ali mlada časna sestra napravila je puno svojim nastupom.
Pokazala je da su i redovnice ljudska bića i možda nekom dala priliku da razmisli o Bogu. Možda je i od nas otjerala kojeg vraga .
Želim joj najbolje u životu pa kuda god je on u budućnosti vodio.
razgovaram, čitam i svađam se, ali to mi ne ide baš od ruke.
skaska
Lion Queen
pametni zub
propheta nemo
Trill
ANCHI, i to je život
borgman
Zona Z.
wiseguy
feby
inspektor Clouseau
NEMANJA
DivanSkitnje
anasta
Pupa
greentea
bjeli vuk
sebi pripadam
delfina
onakojatrcisvukovima
Catma
Koraljka
promatram, razmišljam
Gandalf
Wall
Don Blog
Zvone Radikalni
Preko ruba znanosti
MODESTI BLEJZ
Cerovac komentira
Arhangel
Babl
Irida
tragicnamisao
Pero Panonski
NF
Sanja
Big Blue
Helada
saraja azra
