Upravo pogledala njemački film: ‘Život drugih’. (topla preporuka) Redatelj: Florian Henckel von Donnersmarck
Ruke mi se tresu. Blijeda sam. Loše mi je. Srce mi doslovno drhti. I sad ovakav sladunjavi opis mog vrlo dubokog uznemirenja traži određeno objašnjenje.
Film me podsjetio na moje dvije preokupacije s kojima cijeli život vodim vanjske i unutarnje bitke, a mogle bi se svesti na dva naslova:
1. Osjećaj krivnje. Moj vlastiti, koji me nikad ne napušta i uvijek imam vrlo dobar razlog da ga, kad ga i uspijem zaboraviti, ponovo iskopam.
2 I, po meni, genijalnu rečenicu Helmuta Kohla: Milost kasnog rođenja.
Ne znam s čim od ova dva naslova prvo početi. Tren mi se čini s prvim, a onda opet s drugim, ali ako dobro promislim oba se isprepliću iako bi svaki tražio poseban post pokušat ću ih sažeti.
Starije generacije oba će naslova odmah podsjetiti na holokaust. Iz razloga židovskog osjećaja krivnje ( onih koji su preživjeli holokaust, a mnogi nisu), a potom i Kohlova rečenica koja implicira da su kasnim rođenjem mlađe generacije oslobođene sjećanja na počinjene zločine.
Ali i u mojim razmišljanjima to nije bez podloge.
Židovska povijest, pisci ili da započnem sa Biblijom- Starim Zavjetom ( I Novim, naravno ipak sam ja jedno kršćansko biće) je na neki način moja opsesija. U jednom trenu mog života počela sam povijest Židova uistinu dobro proučavati. Zanimalo me zbog čega se već tisučljećima progoni narod koji prvi u povijesti čovječanstva vjeruje u jednog jedinog Boga i usprkos svemu, iako u Njegovo ime teško ispašta, cijeli svoj život živi posvećen tom istom Bogu.
Istjerani iz domovine Židovi su donedavno lutali svijetom proganjani i obespravljeni sve do monstruoznog pokušaja njihovog konačnog uništenja za vrijeme nacionalsocijalizma.
Na tlu Europe!! U dvadesetom stoljeću!! Koliko jučer.
I sad zašto ovoliki uvod?
Najprije moj iracionalni, jer ga drugačije ne mogu nazvati, osjećaj da je ( rođena sam za vrijeme drugog svijetskog rata) neka izmućena židovska duša iz koncentracionog logora tražeći spas ušla u moje tek rođeno tijelo. (Nadam se da ovim ne vrijeđam nikoga.)
Zašto je kod mene tako jaki osjećaj krivnje!?
Je li mi nametnut odgojom?
-Nije kaže mi prijatelj- psiholog. To je u tebi dublje od odgoja. Imaš gen krivnje.
Ruga li mi se? Ili postoji naučni dokaz gena osjećaja krivnje?
-Ti se, kaže on meni, u svakom osjećaš krivom. Zamisli to kao tortu. Režeš je na kriške i sve su te kriške slatke i vrlo vedre, ali onda neki posve mali tanušni komadić torte iz koje se može naslutiti određena tvoja krivica i oho kažeš ti to je to i za tren od cijele torte izgubi se sve ono lijepo i ti potoneš u osjećaj krivnje i grizodušje slijedom toga.
U svakom slučaju moje je korisničko ime apatrida a značilo bi, svatko to zna, ona koja nema domovinu. (A svatko tko me poznaje zna da ovu Domovinu, bez zadrške, volim.)
Ovo odmak je samo moja želja i trud da stvari promatram iz vrlo velike daljine- slobode, mira, neuzrujavanja, bez vezanosti – udaljena od svega i svaćega- ništa i nitko sam. Nemam ni mamu ni tatu, baku, djeda, šukunbake i djedove, nemam domovine, ništa se ne sjećam. Ništa ne pamtim.
Možda je u meni duša neke Židovke, ali jednako patim i s patnjama Palestine. Leszek Kolakowski, filozof, Poljak izbjegao na zapad i čini mi se predavao komunizam ili tako nekako, davno sam čitala njegovu ‚knjižicu’ u kojoj za šankom raspravljaju Bog i vrag itd itd… ne sjećam se više dobro, ali znam da se pitao: Bog je izabrao Židove. Oni su njegov izabrani narod, ali što na to kažu Arapi?
Patim i zbog onih nesretnika iz Word Trade Centra. (dvije godine prije rušenja popela sam se na jedan od Twin Towersa)
Patim i zbog Vijetnama i Iraka. Žao mi je Albance. Pamtim, kako je bilo nama kad su s nama vladali Srbi, ali pokušavam ih i razumijeti. (Neću ulaziti u to koliko su sami krivi i koliko im je kao i nama nakon drugog svjetskog rata potrebna katarza.) To je nekad bilo srce njihove domovine.
Eto kako u meni nastaju i žive proturječja.
Nikako da se odredim.
Ja sam Kaspar Hauser. Moja su pitanja dječja, naivna. Čuđenje sam u svijetu. I to me dovodi do onog blažene Kohlove misli.
Dovodi me do ‚Milosti kasnog rođenja’.
Pitam se pitam da sam, nekom milošću, rođena na današnji dan pred deset godina. Što bih rekla naprimjer da sam se rodila nekim čudom pred deset godina nekoj mami i tati, a koji nisu moji mama i tata, nekim roditeljima iz Huxleyeva ‚Otoka’
„O čemu vi to govorite mama i tata? Kakve ratove spominjete. Mene vam to apsolutno ništa ne zanima. Ne vidim zašto se ljutite jer su vam ubili roditelje i djecu. Ne razumijem što je nacionalsocializam. Ne znam što je holokaust. Ne znam što je komunizam i lijepo mi se fučka za sve to.
I lijepo bih skok na skok veselo i vedro odskakutala na englesku travicu i s muškićima igrali engleski nogomet i pokisla bih (u Engleskoj, poznato je, uvijek pada kiša) i onda bi došla kući i ‚mama i tata’ bi me uronilu u toplu pjenušavu vodu, okupali me, jela bih, oprala zube (jako važno), bila bih smještena u krevet i spavala bih snom pravednika. Pravila bih se Englez i ništa me ne bi bilo briga za malu djecu: Iraka, Afganistana, Čečenije, Bosne, Afrike itd itd.
Ali rođena sam davnih godina s nekom tuđom izmućenom dušom u sad već vrlo starom tijelu imam gen osjećaja krivnje i nemam ‚milosti kasnog rođenja’.
Post je objavljen 22.02.2008. u 17:24 sati.