odmak
utorak, 12.02.2008.
Šeširić uzdignutog oboda 1
Mali uvod: nočas sam gledala reprizu Latinice s naslovom: po prilici o ubojstvu Zorana Đinđića - meni osobno vrlo simpatičnog ljudskog bića.
U svakom slučaju svaki put me zaprepasti elokventnost i vrlo, vrlo dobra komunikacija sa bistrim i razumljivim rečenicama srpskih govornika i mlaka, lagano sumnjajuća, vrlo naivna govorenja hrvatskih sudionika koji su inače vrlo inteligentni, puni znanja i mittel europske kulture ( ni srpski sudionici ovaj put u toj 'europskoj kulturi' nisu zaostajali)
Kako god. Tema se poklapa sa mojim pokušajem pisanja krimi komedije. Pa evo pokušaja.
Radna verzija pod naslovom:
Šeširić uzdignutog oboda
Sve su žene i djeca iz obitelji bile u dubokoj crnini. Srna, trinaestogodišnjakinja, imala je crni šeširić uzdignutog oboda kako je, po nečijem sudu, odgovaralo njenoj dobi. Visoka, duge, plave kose i nebesko plavih velikih očiju, izgledala je neobično samouvjereno. Na neki način, pomislio je inspektor Lav Bokar, jedina je izgledala kao da ne pripada skupu. Nježno malo, mlado, ali visoko stvorenjce privlačila je pozornost. Dijete celebryti-a. Svjesna važnosti. Uvijek se pitao jesu li te mlade cure svjesne da ih se promatra, pa uvijek igraju igru Lolite. Srna je znala. U to je bio siguran.
Ostali?
Dvije starije Tara i Anđelka stajala su udaljene jedna od druge. Ksenija Dugava, Tarina i Srnina majka, treća žena Ratka Dugave čije su mrtvo tijelo u lijesu od hrastovine, upravo spuštali u grobnicu, imala je crni veo i tamne naočale. Više je sličila na jednu od sestara nego na njihovu majku. Pokušavala je uhvatiti Srnu za ruku, ali ona se odmicala. Ksenija je brisala suze koje zapravo nije bilo moguće vidjeti.
-Što li misli, upitao je inspektor Lav Bokar pomoćnika Stjepana?
-Chercher la femme, odgovorio je Stjepan.
Lav ga je upitno pogledao.
Nasmiješen, reći će pisica. Namjera je ove sveznajuće pisice napraviti od ovog krimi tragičnu komediju s hrvatskim imenima što je po sudu mnogih, naprosto, nemoguće.
Komedija još, još… Usto malo gorkog humora ajde de…, ali povrh svega krimić.., a usto tragedija -E mislim da će to teško ići, kaže Sveznalica.
A sad tko je Sveznalica? To je njen prijatelj iz djetinjstva. Druženje uključuje i dobar dio školovanja. Gimnaziju na kraju, ali ih je put oboje odveo u Zagreb na studij pa su se i tamo družili. Svi su joj govorili on je zaljubljen u tebe, ali ona je znala da nije. Ne na način na koji su mislili. Jer, Sveznalica je volio muškarce. U ono vrijeme ( ovo jako podsjeća na Bibliju) nije se glasno govorilo o takvom opredjeljenju. Komunizam je bio puritanski, pa što god tko o tome mislio.
Kako god Sveznalica i rečena pisica, sad već u poznim godinama, sjedili su u…. pili svoj jutarnji kapučino, čitali crnu kroniku i naišli na slučaj Ratka Dugave.
-Ja poznam tipa, rekao je Sveznalica.
-Je li to onaj.., pitala je, nije uspjela izgovoriti ni ime ni događaj po kojem ga je zapamtila on je već klimnuo glavom. Takva je to povezanost bila.
-I ja znam nešto njemu, rekla je. -Čuj napisat ću krimi komediju…tragediju o tom slučaju.
-Nećeš, rekao je?
Nije joj zabranjivao. Bilo je to više retoričko pitanje. S malo nevjerice. Godinama je već uvjeravao da je preozbiljna. Da su joj teme zastarjele. –Rodile su se nove generacije. Drugačije nego mi. To ih ništa više ne zanima, govorio je.
-Vidjet ćeš da hoću. Pokušat ću. Ionako je sve komedija- pa stavit ću se na komediju.
I tako je započela sa sprovodom. Ništa nije trebalo izmišljati. Sve je pisalo u raznim novinama. Prednjačila je žuta štampa. Do detalja. Čak su spomenuli i inspektora. Istina promijenila mu je ime, dodala pomoćnika. Dodala i djevojku, njegovu djevojku psihijatricu. Još neke likove, ali uglavnom se služila crnom kronikom, aferama, aktualnom vlašću i njenim oponentima, oporbom- krasne li riječi, slatkorječive sve dok ne postane vladajuća stranka.
-Živi bili pa vidjeli, sumnjičavac Sveznalica nije joj davao mira. U posljednje je vrijeme pio. Pokušavao je to skriti, ali brane su mu popustile. Tonuo je sve dublje. Njegov prijatelj i P. (skraćenica kojom će se pisica u buduće služiti. Pisica-p i Sveznalica-S. Svojevrsni Post scriptum. Dva starca iz mapet šoa. U onoj loži sa strane. Ali i jedini način da se u ovoj zemljici ostane živ.) bili su nemoćni. Nagovarali su ga na liječenje, ali nije se dao. Istina, bilo je to još u fazi kad drugi nisu primjećivali, ali p. je znala kuda to vodi.
Stjepan, pomoćnik inspektora Lava Bokara, apsolvirao književnost, a onda se prebacio na kriminalistiku. Naginjao je usporedbama iz literature. Podsjećao je na detektive iz austrijskih kriminalističkih serija. S leptir mašnom nagnute nad glumcem-lešom. Nigdje krvi. I pozdravom kolegi : Servus, stari moj. Nešto kao opereta. Ali ovdje je leš uistinu bio mrtav.
-To je pravilo ali i stereotip, a ovdje imamo više žena, rekao je Lav Bokar, razveseljen Stjepanovim uzvikom Scherscer la femme. Promatrao je tugujuću obitelj.
Uistinu same žene.
Na sprovodu su bile sve.
Prva Dugavina žena Marija, Anđelkina majka, stajala je diskretno iza kćerke. Druga po redu Mirjana, s kojom nije imao djece, samouvjereno se, ne obazirući se na nikoga, ugurala u prvi red. Stala je odmah do Srebrenke Marić, sestre njenog bivšeg muža, da svakome bude jasno koliko je bliska obitelji. Doputovala je iz Beograda. S bivšim mužem ostala je u poslovnim odnosima. Dominirala je skupom. Upravo kako se spada.
Ali, razmišljao je Lav, nisu li upravo Srebrenku, njegovu sestru u cijeloj toj priči nazivali mozak. Nije li upravo ona napravila od svog brata ono što je bio?
Znao je izabrati svoje žene, pomislio je Lav promatrajući ih. Svaka je na svoj način bila osobnost. Poznavao ih je sve dobro. Nekad su on i Dugava pripadali klapi iz ulice. S ruba grada. Pokušavao se sjetiti koliko su kćeri imale godina. Tara i Anđelka koliko se mogao sjetiti bile su vršnjakinje. Sedamnaest, osamnaest, ne više računao je. U ovom su trenu obje izgledale puno starije. Blijede, s podočnjacima. Na kratko je uhvatio pogled kojim je Tara pogledala Anđelku. Upitni, ili..?
-Ako jest, koja od njih, upitao je inspektor?
Bilo je to pitanje postavljeno tek tako. Usput. Nije očekivao odgovor. Čak nije vjerovao da je to učinila jedna od žena. Onako kako su ga našli… Ne, nije mogla biti žena. Iako sve je moguće. A pri tom, bilo je dovoljno onih kojima je prepriječio put. Na razne načine.
Sprovod na kojem su, iz raznih razloga, bili svi. Cijeli Pariz.
Oni u tamnim odjelima sa sitnim uzdužnim crtama i šeširom a la Capone. S tjelohraniteljima.
Lav Bokar nije u životu vidio toliko podzemlja na jednom mjestu. Mogao je u zraku opipati napetost, podozrenje, a zakleo bi se da su mnogima sakoi bili nabrekli od napola skrivenog oružja.
Neprimjetno je u svoju bilježnicu zapisivao poznata lica veselog miljea. Inače je privatno skupljao podatke o njima i koječemu drugome. Nešto je našao i u policijskoj kartoteci. Nije tamo upisivao sve što bi doznao. Vrlo brzo je shvatio da su mnogi korumpirani. Nastojao je ne pripadati ni jednom klanu. Biti samostalan, biti oprezan, to je htio postići, ali što se tiče samostalnosti teško se varao.
No pričekajmo slijedeća poglavlja i držimo mu stranu. On je inače po mjeri pisice. Pravdoljubiv, čestit, iskren, malko tvrd, drugim riječima vrlo naivan.
-Hoćeš čuti na koga sliči, gunđa Sveznalica, ali pisica se ne da.
-Moja je stvar, kaže ona. -A ti piši kako ti hoćeš. Znala je da će ga zaboliti. Godinama se spremao pisati. Sve je znao, zato i nadimak Sveznalica. Brz sa pametnim rečenicama u pravom trenu, zabavan u društvu sve ono što pisica nije bila, ali ona je pisala, a on se sveo na pokušaje koje nikome nije pokazivao.
Lav Bokar je promatrao. Ogroman sprovod. Toliko različitih ljudi i profesija. Političara, biznismena -tajkuna, novopečenih ali i onih starih iz moćnih poduzeća koja su se u međuvremenu raspala, a maheri među njima su uspjeli ugrabiti dio kolača. Ljudi iz kulture. Novinari. Čak dva ministra. Aktualna ministra. Jedan iz kulture. Mogao je misliti tisuću godina, ali nije mogao nikako smisliti razlog zašto je kultura bila prisutna. Čak i nekolicina glumaca. Kao da je svatko htio pokazati određenu vezu s pokojnikom. Svi toliko različiti, a ipak na neki način je postojala poveznica među njima. Stjepan nije u pravu, mislio je. Ne treba tražiti ženu, nego novac. A, ako je novac u pitanju sumnjivaca je bilo više. Promatrao je sad trojicu Luku Hrastića, Nenada Bara i Petra Kolomana. Pokušavao se sjetiti što sve zna o njima.
Luka Hrastić pripadao je jednom od nekoliko građevinskih lobija. Nekad profesor na građevinskom fakultetu, nakon promjena , korak po korak, našao se u golemim radovima. Poslovima koji su donosili milijune. Naravno, bila je to sprega politike i novca. Trajalo je do nedavno. Dovoljno da većina u tome steknu nezamisliva materijalna sredstva. A, gdje je bio novac…, mislio je ponovo…
Nenad Bar . Poznavao ga je površno. Bili su neko vrijeme na istim ratištima . Za razliku od nekih sličnih njemu nije se zadržao u vojsci. Osnovao je poduzeće. Početak je bila banka. Nije poslovala dugo, ali kroz nju su prošli novci kojima je kasnije razgranao poslove. Govorili se o milionima njemačkih maraka koje su se cisternama dovozile iz Bosne i Hercegovine. U kaosu događaja mijenjali su se jugoslavenski dinari za zapadnu valutu. Lav je znao da je u tome sudjelovao i Ratko Dugava. On se sam nije bavio slučajem Nenada Bara. Kolega koji je istraživao slučaj banke poginuo je u prometnoj nesreći. Sjećao se jednog razgovora s njim o Baru. –Debelo je umješan u razne malverzacije, to znam, ali kod nas je takvo stanje, ali ako se ikad itko zainteresira ima se tu što naći.
Zapisao je razgovor. Financijske malverzacije nisu bile njegov uži posao, ali ipak...
Petar Koloman… Taj je bio mustra. Na samom početku domovinskog rata došao je iz Francuske. Što se sve uz njega nije vezivalo. Pokrivala su ga dva legalno otvorena disko kluba. A ostalo? Prostitucija, droga… Lav se stresao. Toliko toga je vidio, ali to s drogom- do samih vrhova vlasti govorili su međusobno. I nitko nije mogao ništa. Kako se tu uklapao Dugava?
Jesu li ovdje samo kao poznanici, možda čak i prijatelji ili se radilo i o poslovnim vezama?
P.S. Opet puno lica. Otvaram mogućnost da svatko tko želi govori o tim licima ( kako bi trebali izgledati, misliti, raditi itd )
