Potaknuta Pupinim postovima prenjet ću još dio ozračja iz romana sa Martinom.
..........
Uz knjižnicu, oko njenih otvora, lebdjela je moja majka Martina Kolenda, a da nitko od petorice muškaraca nije ništa znao. U dnevniku koje je od tada pisala, prije samog početka rata govorila je o ljubavi koja se rađala između nje i mog oca, o dirljivim i plemenitim sumnjama mog oca koje su slomile posljednje otpore kod nje, kako je istovremeno nastavila ljubiti Srđana Kopića. Moj je otac davno bio mrtav kad sam započeo čitati njen dnevnik. Moj otac Stijepo Martinis ostavio mi je poruku. Molio me da procijenim što je u njenom dnevniku bitno sačuvati za potomstvo. -Upravo zato-, napisao je, -da se mržnja ne ponovi.-
Moj plemeniti otac, pun skrupula, nikad nije htjeo vjerovati da mržnja i zloća sjedi u nama i čeka, iako ponekad u nekim razgovorima možda ogorčen preranim gubitkom moje majke, pokazivao je strah i zabrinutost za budućnost.
Ostavit ću u Zapisima ono što je ostalo od dnevnika moje majke:
1989. godina. rujan
Možda nisam shvaćala opasnosti odvajanja same sebe. Prva ja, ostajala je zatvorenih očiju kao da spava na mjestu gdje bi započelo odvajanje druge mene. Ne, nisam shvaćala opasnosti, ali nisam mogla odoljeti. Bio je to vrlo neobičan osjećaj. Kao da nisam bila ja od krvi i mesa. Nikakav osjećaj težine. I sve me je slušalo. Oblaci su se razmicali. vjetar bi stao. Čak bi se i noć spustila.
Morala sam paziti da me nitko ne vidi.
-To bi moglo biti smrtonosno- rekla je Rita. To mi je nekoliko puta ponovila.
I da nije bilo smrtonosno, bilo bi jako nezgodno vidjeti me kako lebdim iznad Straduna i ubrzo, kad sam stekla smjelost, iznad drugih dalekih prostora.
Vratila sam se u Dubrovnik jer sam slutila, skoro sam bila sigurna, da je Stijepo već duže vrijeme, možda od prvih naših susreta, zaljubljen u mene.
1989. godina. rujan
U Beograd nisam odputovala. I čemu? Više nije nikakav problem putovati. Ljeto je bilo vrlo dugo i napeto. Tko sam ja? Što se zapravo sa mnom događa?
-Ti si razmaženo dijete-, kaže mi Stijepo.
1989. godina rujan
Zlatni rujan. Turista je sve mane, a more je još toplo. Ne znam što mi se više sviđa, lebdjeti ili roniti. Skoro bih rekla lebdjeti, da nije kasnije onog strašnog umora koji traje danima. Moram smanjiti doživljaje. Stijepo, iako ga izbjegavam, zna što radim i, naravno, ne slaže se.
Noćas sam srela Ritu. Naša dva astralna tijela lebdjela su gledajući se. Oni me štite. Brinu o meni i štite me. Ne znam zašto se Stijepo toliko buni?
1990. godina. Nova godina
Srđan spava. Ja sam izašla prošetati. Sad sjedim u kafiću. Dnevnik nosim uvijek sa sobom. Znam da ga Srđan ne bi čitao, ali običavam zbog majke za koju nisam sigurna. Bar je to radila u vrijeme moje mladosti. -Kasno se poslije kajati, -znala bi reći kad sam joj predbacivala. -Ja sam ti majka i moje je pravo kontrolirati-, rekla bi. zato sam još uvijek na oprezu. Srđan pak, on ne kopa po mojim stvarima. To je kod njega i neka vrst čudne nezainteresiranosti za stanja moje duše. Kao da ga ponekad plašim. Ostaje na površini iz straha da bi dublje kopanje moglo otkriti nepoznanice s kojima se ne bi znao nositi.
Dubrovnik je prazan. I sunčan. u posljednje vrijeme puštam da me prožima stvarni svijet. Isprepletenost mene, sunca, kamenih lica zgrada i ljudi bude ponekad tako snažna da boli. Neobičan osjećaj koji u nikom slučaju ne slići na ono što osjećam kad se izdvojim iz sebe. Kad lebdim ja sam sa svim tim jedno, a opet izdvojena. Smirena. zapravo sam u stanju laganog ushita. Često mi na pamet padaju usporedbe sa orgazmom. Stanje nakon orgazma, rekla bih.
Ako bih htjela biti posve otvorena, moram priznati da sve češće razmišljam kako bi to izgledalo sa Stijepom.
Gola moja duša, gola ja i iskrenost. Jesam li ja pomaknula granice? No, drukčija sam.
Pa ipak, još uvijek znam malo.
1990. godina. siječanj
Posljednja večer sa Srđanom nije prošla dobro. Svađali smo se.
-Ti djeluješ kao da se drogiraš-, rekao je.
Čak je izgledalo da misli ozbiljno. Je li me vidio dok moj duh, ili što već jest, nije bio u mom spavajućem tijelu?
U nekom smislu je bio u pravu, ja više ne pripadam posve tvarnom svijetu. Čestice mog tijela još su bile na okupu dok me ljubio. I ponekad dok sam šetala Gradom upijajući stvarnost. Upijajući stvarnost tu i sad... U rijetkim trenucima... u razgovorima ili šutnjama sa Stijepom... On se trudi. Stijepo se silno trudi.
Sinoć sam čekala dugo. Dovoljno dugo da Srđan zaspe tvrdim snom. Bili smo oboje uznemireni. Htio je da pođem s njim u Beograd. Odmahnula sam glavom. -Bilo gdje-, predložio je. -Otac mi je obećao materijalnu pomoć dok ova ludost ne prođe. Sad sam i ja svjestan, više nego uvjeren da se nešto sprema-, govorio je.
-Ali ja ne želim nigdje-, rekla sam.
Kasno, vrlo kasno je zaspao. No morala sam van. Zatvoreni prostor me je gušio. Stajalo me napora.
Grad je bio prazan. Izgledao je kao... narisan... upravo tako, kao zaleđen, bez daška vjetra, bez pokreta. Lebdjela sam malo iznad krovova kuća. suzdržavala sam se da ne otiđem do Stijepe. Izbjegavala sam ga sve vrijeme Srđanovog boravka u Gradu. Sigurno ne spava, mislila sam. Možda hoda po sobi. Možda pogledava kroz prozor. Znam da me ne bi smio vidjeti.
Onda sam odlebdjela do Špilje. Od poslijednjeg požara nije bilo drveća. Unutra se vidjela svjetlost. Ušla sam. Svi su bili tu. Rita, Klaus i F.B. i mnogi drugi čija sam lebdeća tijela viđala, ali ih nisam poznavala. Ritina je crvena kosa u odsjaju svijetla plamtila kao sam žar.
Nije bilo smirenosti u njihovom lebdjenju. Micali su rukama i nogama kao da su utopljenici koji se pokušavaju održati na površini vode. Nešto su mi htjeli reći ili pokazati, ali od mnoštva njihovih poruka ja nisam čula ništa. Onda su izašli. Na vrhu Srđa, tamo gdje je oduvijek stajao križ, sad ga nije bilo. Zapravo, ležao je u podnožju, srušen. Mnoštvo ljudi u odorama. Bradati, s redenicima, izgledali su pijani. Topovi i vojne sprave za koje ne znam kako se zovu. I Srđan. Srđan u odori. Bio je blijed. Činilo se da mu nije mjesto među njima. Rugali su mu se. Nagovarali su ga na nešto. Nije htio. Znala sam što misli. Poznajem Srđana. On beskrajno voli Dubrovnik. Mene voli. Došao je po mene. Sad leži u mom krevetu do mog tijela. Zagrlio me je, zaštitnički. Srđan nikad, nikad ne bi napravio ono što od njega traže.
Moja lebdeća družina, Rita, Klaus, F.B. i ostali moji prijatelji lebdjeli su oko mene mašući svojim nevidljivim krilima i pokušavajući mi prenijeti dijelove svoje energije.
Nisam željela gledati, ali određena znatiželja... Srđana su dovukli do topa. Prisilili ga da primi u ruku nekakvu špagu i on je potegnuo zatvarač topa. Projektil je poletio u nebo, a onda se počeo spuštati... padao je i padao i ja sam odjednom znala gdje će pasti.
Potom je nastao mrak.
Probudila sam se mokra od znoja. Plakala sam i ječala. Srđan me je držao u naručju. Pokušavao me je umiriti, ali ja sam drhtala i plakala ne shvaćajući što se događa. Gurala sam ga od sebe. Micala sam njegove ruke od sebe kao nešto strano i tuđe. Bojala sam ih se.
Je li to bio san? Jesam li sanjala?
........................
Ovo je tek 245 strana od njih 330. Roman je izišao 2001. godine
Post je objavljen 09.02.2008. u 10:23 sati.